Thursday, 1 December 2016

a. Gadamer: Istina i metoda / Uvod


(Osnovi filosofske hermeneutike)

Gadamer kaže, polazi od toga da istorijske duhovne nauke (onakve kakve su proizašle iz njemačkog romantizma i kako su prožete duhom moderne nauke) ovladaju humanističkim naslijeđem koje ih izdvaja od svih ostalih načina modernog istraživanja i približava vannaučnim iskustvima sasvim druge vrste, naročito iskustvima umjetnosti. Njegova namjera nije dati sistem ili metodu ovom HERMENEUTIKom već nas dovesti do Cjeline, dakle, on kaže namjera mu je bila i jeste filosofska: NE da se ispita sta činimo, niti šta bi trebalo da činimo, već ono što se s nama dešava VAN našeg HTIJENJA i čina.       

U Njemačkoj, koja je uvijek bila predrevolucionarna, tradicija estetskog humanizma je živo djelovala usred razvitka moderne naučne misli. U drugim zemljama bi u to ulazila više politička svijest, koja tamo nosi ono humanistics. Ne znači da se metode modernih prirodnih nauka ne primjenjuju na društveni svijet. Metodski duh nauke se posvuda probija, tako mi uopšte nije palo na pamet da poričem neophodnost metodskog rada unutar takozvanih duhovnih nauka, naglašava Gadamer - isto tako, nisam namjeravao da obnovim stari sukob prirodnih i duhovnih nauka oko metode. Postavljajući ovdje to pitanje, ja sam želio da otkrijem i dovedem do svijesti nesto što je, zbog onog sukoba oko metoda, bilo zatajeno i nepriznato, nešto što modernu nauku ne ograničava i ne sužava, već joj, naprotiv, prethodi i omogućava tom pitanju da postane njezin dio. 

Kant nije namjeravao da modernim prirodnim naukama propisuje kako treba da se ponašaju da bi prošle pred sudom uma. On je postavio jedno filosofsko pitanje, tj. on je postavio pitanje uslova naše spoznaje zahvaljujući kojima je moguća moderna nauka i dokle ona doseže. I ovo pitanje je uopšte za cjelinu ljudskog iskustva, pitanje koje prethodi svakom razumijevajućem ponašanju subjektiviteta, kao i metodskom ponašanju nauka. 

Hajdegerova temporalna analitika čovjekovog tubitka je, mislim, ubjedljivo pokazala da razumijevanje nije jedan od načina ponašanja subjekta već sam način bitka tubitka. U tom smislu je ovdje upotrijebljen izraz HERMENEUTIKA. On označava osnovnu pokretljivost tubitka, što čini njegovu konačnost i povjesnost, i zato obuhvata cjelinu njegova iskustva svijeta. 

I ja se ne upuštam u to koliko umjetničko djelo predstavlja nezavisnu mogućnost spoznaje naspram ,,čula za kvalitet” ili estetskog, kaže Gadamer. Proces razumijevanja, koji na ovaj način obuhvata i iskustvo umjetničkog djela, prevazilazi sav istorizam u oblasti estetskog iskustva. Slika iz antike u današnjem muzeju govori, osim religije onog doba, i to da ta slika pripada takođe našem svijetu. Hermeneutički univerzum obuhvata oba ova svijeta. 

Razumijevanje nikad nije subjektivno ponašanje prema nekom datom predmetu, već spada u povijest djelovanja, a to znači: u Bitak onog a što se razumijeva. 

I reprodukcija djela je tumačenje i neko razumijevanje, ne puka reprodukcija. Hermeneutika ne trpi sužavanja. Istoričar i dogmatičar ukazuju na istinu koja prvazilazi, da kako, ono što oni poznaju. Istorijski način i dogmatski sa aspekta hermeneutike i nemaju neke posebne razlike. 

Protestantska hermeneutika će reći da se Pismo razumijeva iz sebe samo, a ne kao što zastupa zvanična crkva. 

Hermeneutički prilaz, prema Hegelovom spiritualizmu, zaveo je da povijest čitaju
kao knjigu koja ima smisla do posljednjeg slova. Uza sav protest protiv filosofije povijesti, u kojoj srž sveg dogadanja predstavlja nužnost pojma, Diltajeva istorijska hermeneutika nije previdjela da povijest svoj vrhunac dostiže u duhovnoj povijesti. To je bila moja kritika, kaže Gadamer.

Bitak se ne iskušava tamo gdje mi nešto možemo proizvesti i utoliko pojmiti, već se može razumjeti jedino tamo gdje se nešto dešava. A Bitak koji se može razumjeti jeste jezik. Pitanje je sad ,,fenomenološke imanencije”. Moja knjiga, što se metoda tiče, stoji na tlu fenomenologije, poručuje Gadamer. 

Ja sam zadržao pojam ,,hermeneutika”, koji je upotrebljavao mladi Hajdeger, ali ne u smislu metodskog nauka, već kao teoriju stvarnog iskustva, iskustva koje je misljenje. Tako moram da naglasim da moje analize igre ili jezika treba shvatiti čisto fenomenološki. Igra ne ulazi u svijest onoga koji se igra i utoliko je više nego neko subjektivno ponašanje. Jezik ne ulazi u svijest onoga koji govori i utoliko je više nego neko subjektivno ponašanje. Upravo to se da opisati kao iskustvo subjekta i nema nikakve veze s mitologijom ili mistifikacijom.

Obaveznom smatram Kantovu kritiku čistog uma i iskaze koji samo na dijalektički način uz konačno misle na beskonačno, uz ono što je čovjek iskusio na po sebi bivstvujuće, uz vremenski ograničeno na vječito, smatram pukim graničnim odredbama iz kojih se snagom filosofije NE može razviti sopstvena spoznaja. Ipak mi je stalno bliska tradicija metafizike, a naročito njena posljednja velika tvorevina, Hegelova spekulativna dijalektika. Ostao je zadatak ,,Beskrajne veze”. 

Hajdeger je pojam razumijevanja prvi istakao kao univerzalnu određenost tu-Bitka. 

Ove studije o hermeneutici, polazeći od iskustva umjetnosti i povijesne predaje, pokušavaju da hermeneutički fenomen učine vidljivim u njegovom punom dometu. Hermeneutika, koja se ovdje razvija, nije zato neko učenje o metodi duhovnih nauka, nego već je pokušaj sporazumijevanja oko toga šta su duhovne nauke uistinu van njihove metodske samosvijesti i šta ih povezuje s cjelinom našeg iskustva svijeta. 

Shvatanje o tome šta je istina u duhovnim naukama ne smije se htjeti izdvojiti samo reflektovanjem iz predaje čija je obaveznost jasna. Filosofski napor našeg vremena se razlikuje od klasične tradicije filosofije po tome što on nije njegov neposredni i neprekinuti nastavak. To je slomilo kontinuitet zapadne misaone tradicije jer je izgubljena naivna sigurnost s kojom su se tradicionalni pojmovi uzimali za izražavanje sopstvenih misli. Otada je odnos nauke prema ovim pojmovima postao čudnovato neobavezan.

Savjesnost fenomenološke deskripcije, na koju nas je obavezao Huserl, širina povijesnog horizonta u koji je Diltaj postavio svako filosofiranje, i na kraju prodor oba podstreka, zahvaljujući poticaju koji je dao Hajdeger, označavaju mjerilo kojem se podvrgao autor i čija obaveznost bi trebalo da ostane neskrivena uprkos svoj nepotpunosti izlaganja. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment