Thursday, 1 December 2016

Agamben Đorđo: Vrijeme što ostaje

Šest dana i prag Tornada:
(komentar uz Poslanicu Rimljanima)

Prvi dan: ovim tekstom se pokušava vratiti istinski značaj ili status temeljnog zapadnog mesijanskog teksta Pavlovim Poslanicama. Mesijanstvo i sam pojam Mesije se u dosadašnjim prevođenjima i sličnim zahvatima izgubio. Bilo je, naravno, protivmesijanskih težnji u tadašnjim Sinagogama i u kasnijim Crkvama, jer, reći će Jacob Barays: Imati Mesiju iza leđa nije lagodan položaj. Ali imati ga neprestano i pred sobom je takođe nelagodno, rekao bih to za one čija se moć svodi u moći nad drugim, a ne ka sebi. Pavlu vraćamo mesijanski kontekst kroz pokušaj unutrašnjeg razumijevanja značenja ,,vremena“ kako Pavle kaže za ,,sadašnje vrijeme“ – ho nyn kairos. Hramovi različitih religija kao da su imali podzemnu solidarnost u ovom i u nekim drugim slučajevima, reći će Agamben. Dali su Pavlu status utemeljitelja nove vjere, a zar bi on sam sebi to dao u iščekivanju skorog ,,kraja vremena“!?

Martin Buber će reći, prva vjera je Hristova, a druga u Hrista. Autorski jezik Poslanica je Pavlov grčki, ali hebrejsko-grčki (ili, ni grčki ni hebrejski), ne prevedeni aramejski (kao što su Isusove izreke). To je jezik, ne iz škole već iz samog Srca, iako nevješto to ima svoju težinu i poetičnost. Pavlov jezik je posebno zanimljiv. No, malo je vremena preostalo, vrijeme se skraćuje i ostala je za Pavla samo mesijanska situacija. U Jeronimovom prevodu Septuagite se kaže: Pavao, sluga Isusa mesije, zvani apostol, ODVOJEN za jevanđelje (navještenje) Božje. U pitanju je POZVANOST Pavlova, iako on kaže da nije dostojan zvati se Apostolom. On je mladi Židov s imenom Šaul dobija neuobičajen latinski nadimak Paul i on sam nikad ne govori svoje potpuno ime. Ovdje nećemo uzimati u obzir mnoge inteligentne tračeve u vezi s tim ili drugim. Promjena imena nije beznačajna. Šaul je jevrejsko kraljevsko ime, i imamo prelaz od kraljevskog do beznačajnog, od veličine ka malenosti, jer paulos latinski znači ,,malen, beznačajan“.  Pavao o sebi kaže da je najmanji među apostolima. Paul je, dakle, nadimak ili mesijanski signum, poniznost pred Stvoriteljem, ali je i super-ime (1 Kor 1,27: ,,Bog je izabrao slabe stvari svijeta da zbuni jake ... stvari koje nisu da bi onesposobio one koji jesu“). Pavlovo novo ime govori da se radi o slugi ili robu. Tad se gubi ime. Avgustin kaže da Pavle znači jednostavno ,,malen“. Poslanice kažu: ,,Svako neka ostane u POZVANOSTI u koju je bio pozvan (kletos). Jesi li bio rob kad si bio pozvan? Ne brini za to! No, ako možeš postati Slobodan, iskoristi priliku.“ Ni Hristos nije vlastito ime već ,,pomazanik“, tj. mesija (mašiah). Pavao ne poznaje Isusa Hrista već Isusa mesiju. Iz Pavlovih poslanica iščezava pojam MESIJE i dolazi Hrist. Pojam hristos se prevodio kao vlastito ime. Opšti pojam ,,kyrios“ (živjeti u mesiji), s obzirom da se samoglasnici ne izgovaraju na starohebrejskom (zabrana izgovaranja tetragrama) prešao je u Hristos. 

Drugi dan: pojam ,,kletos“ je iz glagola ,,kaleo“ što znači POZVAN, klesis je pozvanost ili POZIV. Apostol je po Božjoj Volji. Ko je kako pozvan tako neka i hodi. EKLESIA je za Pavla mesijanska zajednica, crkva. On kaže: Prolazi obličje ovog svijeta, a rado bih da budete bezbrižni. Pozvanost je ono gdje već jesi, ne ide se nikud i ne poziva se ni na šta. Ne radi se o drugom obličju svijeta već je prolaz obličja ovog svijeta. Biti mesijanski ili živjeti u mesiji znači razvlastiti svaku pravno – faktičku svojinu (obrezan ili neobrezan, slobodan ili rob, muškarac ili žena, sasvim svejedno). Ko je u kyrios (u Hristu) novo je stvorenje. Etimologija ovog pojma se vrlo naširoko tumači upoređujući i s njemu sličnima. To je raskol između pojedinca i njegove društvene figure. Sekularizaciju mesijanskog će naročito izvršiti Marx kroz klasu i proleterijat. Pavle kaže da ne misli da je dosegao sebe sama već da je dosegnut. Ostani tu gdje je jesi, i jedino se trebamo upitati da li se već nalazimo tu gdje jesmo, moja je primjedba. Ovdje ulogu preuzima i srce. Adorno će reći - filosofija se ozbiljavala no, propušten je trenutak njena ozbiljenja. Sve postojeće zahtijeva svoju mogućnost. ZAHTIJEV ne prethodi zbilji već je slijedi. Zahtijev nije nešto što se pamti već je nešto što ostaje nezaboravno. Svaki čas ZABORAVLJAMO, tu je problem. Mi već nismo Mi, nešto je pomjereno, moja je primjedba. Ne živim više ja već živi mesija u meni, reći će Pavle. Zapleteno je iskustvo KLESIS, tako je teško ostati u POZIVU, reći će Benjamin. Opozvanost je ovozemaljskog.   

Treći dan: Mesija je razorio stijenu razdvajanja i učinio od ovog jedno, reći će Pul u Poslanici Efežanima. Pavle je bio Farizej, ODVOJENI, iako laici, obvezali su se da će se držati pravila svešteničke čistoće pred masama. Tora kao napisani Zakon bila je stijena razdvajanja ili ograda koja je čuvala od nečista dodira. Time je Pavle označio sebe kao ODVOJENOG, ali to je i nova ironija, iako gruba, kojom Pavle upućuje na neku novu vrstu ODVOJENOSTI, ne s obzirom na nomos (zakon zajednice) već nešto više, s obzirom na mesijansko. Zid koji je farizej nekad čuvao, sad isti taj farizej ga i ruši. Nova ODVOJENOST. Odvajanje je od samog odvajanja. Načelo Zakona je PODJELA. Am je izabrani narod, a gojim su drugi. Prvi su Izrael, drugi su demos. Kako Pavle dijeli narod? Takođe i Zakon ima kao zakon nomosa i Zakon Daha Stvaranja, Pavlova podjela meso – Dah. Skriveni su oni po Duhu. Ostali su po mesu. Duhovnost i putenost, moja je primjedba. I narod koji nije moj pozvaću narodom mojim, kaže Pavle. Nisu Izraelci svi koji su rođeni od Izraela. Tako Apel dijeli tanku liniju Protogena po pola još tanjom linijom, podjela podjele, mesijanski aforizam. Otud i podjela Hebreji i nehebreji nije više jasna ni konačna. Pavle kaže: Kao da sam bez zakona, premda nisam bez Božjeg Zakona. Pavle ima univerzalizam. Pavle nema izraz tolerancije već se postavlja ZAHTIJEV. Na dnu Hebreja ni Grka nema univerzalnog čovjeka već imamo njihovu NEMOGUĆNOST da se podudaraju sa samim sobom. Dakle, nije nedjelanje, moja je primjedba, i  nije Sudbina koja unaprijed zahtijeva s pamćenjem. Bog nije odbacio svoj narod već je odredio OSTATAK po MILOSTI, a ostatak je SVAKI NAROD pojedinačni kao NE-Cijel. Na kraju vremena Bog će biti Sve u Svemu, kaže Pavle. Bit će izbavljen Cijeli Izrael, CJELINA ka TELOS (krajnja svrha). Neizbavljivo ima moguće izbavljenje. Narod je ono što se nikad ne može podudarati sa samim sobom, ni kao Cjelina ni kao dio, što beskonačno ostaje pri svakoj podjeli ili joj se suprostavlja. Plebs ne postoji no, ima plebsa. Narod ne postoji no, ima naroda. Narod – to su oni bez udjela.  

Četvrti dan: apostol je poslanik kojeg nisu uputili ljudi već mesija Isus i Božja Volja. To je ovlaštenik, čovjek poslat s određenim zadatkom, figura pravična. U mesijanskom vremenu Apostol zasjeda na prorokovo mjesto, u sadašnje vrijeme, ho nyn KAIROS. Ovo nije proročanstvo u smislu apokalipse već MESIJANSTVO koje promišlja o kraju vremena. Vrijeme što živi apostol nije ESHATON kao strašni kraj vremena već MESIJANSKO VRIJEME KRAJA. Dolazi Bezvremena Vječnost, vijek koji dolazi. Nije hronološko vrijeme niti je apokaliptični eshaton, između ova dva vremena je VRIJEME ŠTO OSTAJE, kao mesijanski ili Apelov rez. Tu su i obrezani. VRIJEME implodira u neki drugi vijek, u Vječnost. Mesijansko vrijeme – KAIROS se ne podudara ni sa svjetovnim hronološkim vremenom niti sa krajem vremena, ali NIJE ni izvan. Svojevrstan je Apelov rez, podjela podjele koja uvodi OSTATAK koji prekoračuje podjelu. Problem je naših opštih predstava o vremenu koje su i prostorne da bismo ovo shvatili. Vrijeme je jedan od najvećih filosofskih problema za objasniti i to pokušavaju mnogi. Mi imamo to iskustvo, ali predstave o vremenu su problematične. Vrijeme se skupilo u mesijanskom. U Kairosu nema puno hronosa. Mesijanski događaj DOVRŠAVA vrijeme. Mesija uvijek ima svoje vrijeme da ga uzme i time DOVRŠI. Subota je mesijansko vrijeme, kao unutarnja nepovezanost unutar vremena preko koje je moguće ugrabiti ga za dlaku i i DOVRŠITI ga. Čovjek je stvoren šesti dan (moja primjedba). Mesija iznutra izvodi ISPUNJENJE. Mesijansko kraljevstvo po Bibliji će trajati hiljadu godina, ne podudara se ni sa jednim hronološkim trenutkom, otud naziv hilijazam. Ovdje i sada je moguće prekinuti svjetovno vrijeme. Mesijansko NIJE usmjereno u budućnost. Sva prošlost je skraćeno sadržana u SADAŠNJOSTI i tek u rekapitulaciji se dobija pravo značenje i primjerenost IZBAVLJENJU. SKUPLJANJE (SABIRANJE) je prošlosti u SADAŠNJOST. Ja nastojim dosegnuti jer sam već bio dosegnut od mesije. Doseći se može samo vlastita dosegnutost. PJESMA je taj vremenski sklop usmjeren dovršenju vremena. U strofama i stihovima ranog pjesništva značaj ima broj ŠEST (sekstima) i specifična je rima. I Adam je simbol mesije. 

Peti dan: Vjera je DJELOVANJE navještenja, njegova energeia ili dejstvo. Navještenje nije samo u riječi već i u moći. Prenesenost je u PUNINU. U Svetom Pismu ključevi po ključaonicama soba su ispremještani i nijedan ključ ne otvara vrata u kojima je – to govori prvi interpretator Poslanica Origen, koji je imao razgovore i s jednim rabinom. OBEĆANJE je dato Abrahamu i njegovu potomstvu da će biti baštinici svijeta ne još po Zakonu već po pravednosti koja izvire iz Vjere. Dakle imamo: Obećanje – Vjeru – Zakon. Ključna riječ Pavlova mesijanskog vokabulara je i glagol KARTAGEO, nedjelatno ali djela, kad sam slab tad sam jak, nemoć kao svojevrsna moć. Mesijanska moć djeluje u vidu slabosti. Zakon se može dovršiti samo ako se vrati u NEDJELATNOST mogućnosti. Nešto što smo sačuvali sad puštamo da djeluje. Svojevrsna je mesijanska DIJALEKTIKA. Negacija se preobražava u Bitak. Neuhvatljivost je onog SADA, nulti stepen. Suspendovanje mesijanske teme je DEKONSTRUKCIJA. Zakon se suspenduje, kao što će neki raditi u pravnom smislu. Pavle ovo označava kao Zakon Vjere (nomos pistis). Zakon Vjere je SUSPENZIJA ZAKONA. Gesta Vjere ONESPOSOBLJUJE ZAKON. Kartagein, dakle, NEDJELATAN. Svaka vlast kao da taji stanje odsutnosti Zakona, privid je koji skriva, kao rimska ondašnja vlast. Mesija nas je OTKUPIO od prokletstva Zakona, tu je pojava antikrista, ali i pobjeda Krista nad svakom moći.  

Šesti dan: kod Pavla pistis (grč. pojam) znači priznati nešto kao istinito, pouzdano. U grčko-rimskom svijetu VJERA je i te kako kompleksna pojava. Pistis kod Pavla je bezuslovno PREDAVANJE koje obavezuje i vlast samu. Zakon je nastupio da bi se grijeh umnožio, ali gdje je umnožen grijeh raste i ono spasonosno (milost). Milost je DAR. Kod Pavla Vjera i Milost nisu izuzeti iz Zakona već su s njim u zapletenim odnosima. Mesijanski čin ne utemeljuje već ISPUNJAVA. Hristova i hrišćanska Vjera su dvije sasvim različite stvari, prva je izvorna od samog istorijskog Hrista, a druga formirana od onih poslije i zajednice, država ili ukratko drugih. Prvi o ovome piše Lessing (1870) pod naslovom ,,Kristova religija“, sad spominje i Agamben. Pavao ništa ne govori o povijesnom Isusu. Između ovih dviju vjera zjapi PRAZNINA. I šta bi Isusu značilo vjerovati u Isusa Hrista!? Petar mu govori: Ti si Mesija. Pavle ne voli tamo nekog jer to već gubi pravo na Ljubav. Ljubav kod Pavla je tijesno povezana sa Vjerom. Svijet Vjere nema stvari i osobina, jer ne živim više ja već živi mesija u meni. Djelovati riječima nije nedužno djelo. Značajno je podudaranje između Usta i Srca, riječi Vjere su izgovorene im u blizini. Strogi zakoni ubijaju milinu odnosa među ljudima. Ne postoji SADRŽAJ vjere, nema vjerovanja o Isusu ili nešto o njemu. Neophodna je BLIZINA RIJEČI koja prekoračuje i sebe samu, i sam čin izricanja. 

Prag ili tornada: moć se u slabosti dovršuje i kad sam slab onda sam moćan (naravno, ne u banalnom smislu). Prolazi obličje ovog svijeta, govori Pavle. Sadašnjost se prepoznaje u prošlosti, otud rekapitulacija i SABIRANJE. DOVRŠENJE je vremena oduvjek, to nije budućnost. Nasuprot, istina nabijena vremenom se razbija u komade i podudara se s rođenjem povjesnog vremena - o tome piše Benjamin. 

(skraćeno i uz neke primjedbe) 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment