Wednesday, 7 December 2016

Anarhizam - Bakunjin


Revolucionar Mihail Bakunjin 1864, porijeklom Rus, umro je u Švicarskoj. To je i vrijeme kad Iluminati Bavarske osnivaju socijal-demokratski savez. Prvi pokušaj anarhizma biće Pariska komuna i početak sociološkog mišljenja. Niče posebno ne odobrava političku filosofiju anarhizma, budući da anarhizam zagovara najviši stepen ravnopravnosti i jednakosti. Zato jaka individua sa izraženom voljom za moć, odnosno životnom energijom, mora da se pojavi kao neprijatelj postojećeg političkog uređenja i društvenog morala i ona će uvijek biti u manjini i nikad neće biti po volji neukoj i slaboj masi, te je potrebno da se uzdigne iz tog sivila i prosječnosti. Jaka individua, po Ničeu, u tom je smislu Antihrist jer ideje hrišćanstva sputavaju njenu snagu i njenu jedinstvenost, a Natčovjek mora da bude jer je Čovjek slab i pasivan. Volja za moć zahtjeva napuštanje vladajućeg morala i povratak na dionizijski princip snage i zadovoljstva, i zato se jaka individua današnjem čovjeku pojavljuje kao zlo, iako samo ona može da dovede do razrešenja krize i dekadencije u koju je zapao evropski moral i kultura. Zbog naglašenog protivljenja demokratiji, socijalizmu i liberalizmu, i obrane prava jačeg (u ideji Natčovjeka), Niče je, smatra se, zloupotrebljen od začetnika ideje fašizma. Međutim, Niče nije smatrao da jaka individua bilo kome treba da se potčinjava, a to je direktna kritika kulta vođe i masovne ideologije. S druge strane, pokretanje pitanja identiteta i samoodređivanja kod Ničea, predstavlja idejni početak postmodernizma. Savremena filosofija će se često vraćati na Ničeove ideje i zato je njegova filosofija jedna od najuticajnijih u novom dobu, iako su savremene interpretacije u velikoj mjeri izmjenile sliku koja je nekad vladala o Ničeu. Aristotel je tvrdio da vrlina ne znači nepostojanje strasti već upravo njihov pravilan poredak. Aristotel to idealno stvorenje naziva čovjekom velike duše, a Niče natčovjekom. Niče traga za potvrdom života i dopušta pojedinačnoj osobi da izađe kao gospodar, ne kao rob, iz iskustva na koje je osuđena. On zagovara moral gospodara, ne roba. Kao i Aristotel, i Niče smatra da je cilj života u napredovanju. Velika je ružnoća samoponiženja. Razvoj morala zahtijeva izdizanje iznad onog što je opšte, što je ,,nalik stadu", iznad svega što je previše ljudsko. Zato je ideal izvan domašaj običnog čovjeka. Niče naglašava samoispunjenog čovjeka koji nije u sporu s motivima nečije djelatnosti, on najavljuje ,,radosnu mudrost". U idealnom čovjeku nema mjesta sažaljenju koje je morbidna fascinacija neuspjehom. To je ono što slabi volju i jača vezu među robovima. I najveća kritika hrišćanstvu je da ovu morbidnost izdiže do nivoa vrline, kako se i utire put ropskom moralu koji, budući da je zasnovan na sažaljenju, neizbježno mora da odbacuje sve mogućnosti ljudskog napretka (ljudi ruše jedni druge sažaljenjem). Niče, takođe, ima otpor protiv svakog intelektualizma i apstraktizma, kaže: Uvijek sam pisao svoja djela čitavim svojim tijelom i životom, ja ne znam šta se podrazumijeva pod intelektualnim problemima. Natčovjek ne može biti rob, on nije ni tip društvenog revolucionara, on je s one strane dobra i zla. Niče prezire mase u ime natčovjeka. Loša savjest se stvara tek gubitkom slobode, a ne nepoštovanjem autoriteta. Niče je vidio da dolazi moral podjarmljenih i kritikuje malograđansku sredinu, samozadovoljnu osrednjost. Svoje prve ideale dobija od Šopenhauera, a zatim ih nalazi u predsokratovcima, kod kojih ga zadivljuje snaga prirodnosti. Što je majmun za čovjeka, to je čovjek za natčovjeka. Niče je nadahnut predsokratovskom Grčkom i Spartom. Tradicionalne religije vidi kao potrepštine robovskog morala. Slobodan čovjek mora vidjeti da je Bog mrtav; ono čemu mora težiti nije izvanjski Bog već viši tip čovjeka. Glavni primjer robovskog morala je u hrišćanstvu. Prvi svjetski rat je bio prvi koban izraz građanske krize koju je buržoazija nastojala riješiti ratom. Međutim, već kod samih riječi ‚‚anarhizam" i ‚‚anarhija" postoji puno krivih definicija i objašnjenja. Učestalo je mišljenje da anarhizam prestavlja anarhiju, tj. opšti haos, što svakako nije tačno. Riječ ‚‚anarhizam" ili anarkizam nastao je od grčke riječi anarkhos što znači društvo bez vladara (an - bez, arkhos - vladar), dok anarhija označava bezvlašće. Otuda anarhizam, u svom najopštijem značenju, jeste povjerenje da sve vrste vladanja (takođe nedobrovoljno služenje) nisu poželjne i trebale bi se ukinuti. Anarhizam je, po nekima, bio u Španiji 1936. godine, kad je izbio građanski rat između pristalica anarhizma i malobrojnih pristalica komunizma na jednoj strani i pristalica fašizma na drugoj strani, a kao rezultat tog građanskog rata Španija je 1939.g. primila fašističko društveno uređenje.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment