Friday, 2 December 2016

Antropološko razdoblje


Sofisti su ti koji stoje u opoziciji ka cjelokupnoj prijašnjoj filosofiji, tako se čini pa, poriču čovjeku sposobnost saznavanja objektivne stvarnosti. Ali kažu: Čovjek je mjerilo svega. Dakle, nema istine univerzalnog karaktera. Relativizam i skepsa sofista imali su svoju i bolju stranu, jer pored uočavanja poteškoća i nevjerovanja u ljudsku sposobnost spoznaje, oni su podvrgli kritici dogmatske tendencije u vezi sa spoznajom koje onemogućuju postavljanje novih pitanja. Sofistika je više pokret nego škola i mnogo različitih filosofa je u njoj učestvovalo. To su počeci javne profesure. Za razliku od njoj starije grčke filosofije u svom predmetu bavila se: čovjekom, civilizacijom i ljudskim običajima, više je okrenuta mikrokosmosu nego makrokosmosu. Čovjek je ili se tako čini, samosvjesniji, Sofokle kaže: Mnogo je čuda na svijetu, ali čovjek je čudo najveće. Sofisti su prvi filosofi enciklopedisti. Oni ruše staru fizičku (od ,,fizis”) njima tad već dogmatsku filosofiju, ali ni ne otpočinju novu već ruše vjeru u mogućnost saznanja istine. Tek bi se pravim osnivačem nove filosofije po nekima mogao smatrati sokrat, a sa njim i pitanje etike, besmrtnosti duše, pravednost i drugo. Sofisti su bili slobodni učitelji za ma koju struku. Platon i Aristotel su ih kritikovali da su spekulanti s naukom, da bi se tek okoristili. Nisu toliko vjerovali u mogućnost nauke za preobražaj čovjeka, učitelji su vrlina.  Razvoj demokratskoga državnog uređenja doveo je na vlast šire slojeve stanovništva, više galame i sukoba. S promjenom političkoga života tijesno je povezana i promjena na polju obrazovanja, jer u doba demokratije nije više uspjeh pojedinca zavisio od njegovog suštinskog ,,znanja”, već od praktične sposobnosti i retorike. Naravno, u takvo vrijeme nije više zadovoljavao stari način obrazovanja u kojem se od mladog čovjeka zahtjevalo da u gimnaziji dobro izvježba svoje tijelo te da nauči čitati, pisati i računati, a uz to da se pomalo bavi muzikom i čitanjem stihova. Novo doba tražilo je šire i veće obrazovanje, a želja za njim zahvatila je veliki broj ljudi, bilo je prizemnije. Posebno je za tim težila omladina u želji da se s većim znanjem uspješnije bavi državnim poslovima i lakše dođe do ugleda, položaja i svjetovne slave. A ko je želio da uspješno nastupa u narodnoj skupštini i u sudnicama, morao je naročito biti vješt u lijepom, jasnom i uvjerljivom načinu govora. Besjede starog karaktera ustupaju mjesto takmičarskoj retorici. Takva situacija izbacila je na površinu sofiste, putujuće učitelje koji su sebi uzeli u zadatak da govorima, predavanjima i polemikama obrazuju slobodne grčke građane. Biti sofist značilo je, doslovno, biti ljubitelj mudrosti, ali na jedan površniji način, ne biti u ljubavi s Božanskim. Novi skeptik samo obara tendenciju ka apsolutizaciji i dogmatizaciji spoznajnih vrijednosti, on ne stvara novo ili ne otvara nova ili stara područja istine. Ova vrsta filosofa ne raskriva (aletheia) svijet već programira ljudski um, njihova je glavna snaga u kritici formalno-logičkih apsurda dogmatika. Dakle, sofist nije ime polaznika filosofske škole, već je ta riječ označavala pronalazača, filosofa profesionalaca, predavača, ali ne i istinskog učitelja filosofije. Bili su to prvi plaćeni ,,učitelji vrline", koji uče ljude da misle, govore i da djelaju po tom. Po Platonu sofist i retor (govornik) su jedno te isto. Besjeda je dublja. Sav sjaj sofistike je u rječitosti. kićenom govoru koji daje privid učenosti. Umjetnost ne zavarava, ne ukrašava, ne obmanjuje nego razotkriva istinu. Od sofista nije ništa u djelima ostalo osim što su ih kritički spominjali Platon i Aristotel. Platon kaže da sofist ima posla s ne-Bićem, igra se sjenkama stvari i dovodi ljude u zabludu, idući pri tom za koristoljubljem. Međutim, sofisti imaju i svoj značaj, naročito u oblasti filologije, gramatike. U tom smislu se Protagora proslavio ,,pravilnom upotrebom riječi" pa je zamjerao pjesniku Homeru što izdaje zapovijest a ima namjeru izraziti se molbom: ,,Srdžbu, boginjo pjevaj Ahilovu”. Protagora je podijelio imenice na muške, ženske i na stvari, a govor na 4 tipa: molba, priznanje, odgovor i iskaz. Sofisti su značajni i po tome što su definisali teoriju ,,prirodnog prava" i ,,društvenog ugovora." Teorija društvenog ugovora se zasnivala na tome da su ljudi u preddruštvenom stanju imali apsolutnu slobodu, koja vremenom prelazi u anarhiju, te da bi se zaštitili od takvog mogućeg stanja ljudi su se odrekli dijela svoje slobode za dio zaštite; stvorili su društveni ugovor, odnosno, pravila o zajedničkom društvenom životu. Tvrdnje sofista o društvenom ugovoru su uticale na glavno djelo ,,Društveni ugovor" francuskog prosvjetitelja Žan Žaka Rusoa. Kod Rusoa društveni ugovor je kolektivističkog karaktera, dok su sofisti zasnovali društveni ugovor na takav način da se ne izgubi autonomija i sloboda pojedinca.

Prodik (sofista) je bio mudar državničkim stvarima, ali i srebroljubac, kojeg Sokrat često javno imenuje. On je obratio pažnju na sinonime, i tražio je razlike u nijansama izraza. Za stare sofiste Hegel kaže mnogo povoljnije, da su bili prosvjetitelji naroda, enciklopedisti, pedagozi. Prodik svojim promišljanjem, iako nije čisti filosof, nagovještava skori razvitak antropologije i etnografije, kao nauka o čovjeku. On govori o pozitivnom i negativnom putu na raspolaganju za svakog čovjeka, prvi kao trud, pravičnost, a drugi put je nerad, porok i nepravičnost. Govori i o porijeklu religije. Prodik je u govorenju budio uspavane govoreći: ,,Pažnja, sad imam nešto da vam kažem, što će vas koštati 50 drahmi”, jer samo priča o novcu budila bi mnoge.

Za negativnu ocjenu sofista najviše je zaslužan Platon koji kaže da je to vještina zavođenja Duše gdje se juri samo za javno priznanje ličnosti i za političkom moći, ne pitajući se zadruge vrijednosti. Za njih je Platon rekao: ,,Sve znaju, ukoliko išta znaju." Sve su njihove rasprave dobre, ali samo između njih samih, i to za nadmudrivanje. Oni se lažno predstavljaju za univerzalne mudrace i zavode ljude željne Istine. Jedan sistem obara drugi. Nakon razmišljanja i pisanja o velikim tajnama prirode, kad se dolazi do dragocjenih pojmova o zakonima svega, bića i života, polovinom 5. vijeka dolazi do zasićenosti u novinama razmišljanja te pojeve eklekticizma, uzima se od svega po malo, dolazi do podrobnijeg ispitivanja svega dotadašnjeg u ljudskoj misli i odabira samo trenutno poželjno. Najpoznatiji eklektičari bili su Diogen, Hipon i Idej. U isto vrijeme se javlja temeljnije znanje iz matematike, prirodnih nauka i medicine koju Hipokrat (460-380 pne) s ostrva Kosa osniva, za poziv liječnika uvodi zakletvu, a u cilju prilagođavanja iste današnjim shvatanjima i potrebama, usvojena je Ženevska formulacija 1948. godine. Hipokrat je izjavio: ,,Ne daj da lijekovi postanu tvoja hrana, neka hrana bude tvoj lijek! Treba razlikovati ,,oca medicine" od matematičara Hipokrata, a i ne miješati s pojmom ,,hipokrit” (hipo - krizija) modernog izraza za lažova. U djelima koja mu se pripisuju (preko 50, sakupljena su u zbirci koja nosi njegovo ime, Corpus Hippocraticum ili Hipokratovi rukopisi) odvojio je nauke od magije i praznovjerja, skupio i kritički proradio iskustva egipatskih i grčkih liječnika, te se zato smatra ocem naučne medicinske misli, ukoliko sama nauka nije skrenula sa tog puta. Prema njemu najvažnije sredstvo protiv bolesti je uzdržanost i zdrav način života. Prirodno stanje čovjeka je da bude zdrav, a kad se bolest pojavila, uzrok je što je priroda ,,skrenula s puta", tj. zbog tjelesne ili duševne neravnoteže. Zdrav duh je u zdravom tijelu, a tome vodi harmoničnost i uzdržanost. Kada spominjemo ljekarsku etiku, te ideje i vuku porijeklo od Hipokrata. Kad je u pitanju zdravlje, da li smo položili zakletvu Hipokrata (Hippocrates) ili hipokrita (hypokrisis) važno je pitanje i odgovor još važniji. Hipokrit je izvedena riječ od starogrčkog hypokrisis što znači pretvarati se, glumiti vrilinu koju nemaš, termin za glumca odnosno osobu koja namjerno zavarava druge. Licemjerje ili hipokrizija je čin kojim se osuđuje ili poziva na osuđivanje drugoga dok je kritičar i sam kriv za ono za što osuđuje drugoga. Nakon pobjede nad Persijom 466. godine jača svijest Atinjana i njihovo držanje u odnosu na ostale. Plemićko državni poredak sve više omekšava i prelazi u robovlasničku demokratiju, gdje se sve više mislilo na slobodu običnog čovjeka. U Atini cvjeta vrlo živ privredni, politički i prosvjetni rad uz podršku svih razvijenih oblasti znanja. Njihovim idejama i znanjima se već dugo divimo i još se čudeći kako takav svijet nije do danas opstao. Nešto drugo je u pitanju. Možda je upravo nedostajala ona doza vjere u jednog Boga koja upravo samo što nije stigla iz Judeje pokorene od strane Rimljana. Možda ta ista doza vjere nedostaje i do današnjih dana, osim onih koji su Božanski ,,otišli” s ovog svijeta. Grčka duboka filosofija i judejska vjera razvijena do genijalnosti stopiće se u jedno moćno idejno oruđe budućnosti - hrišćansku religiju. Oruđe vlasti. Ali te namjere nije u početku bilo. 

Sofisti se javljaju u vremenu neodoljive čežnje za višom obrazovanošću, u vrijeme kad se stvara nova aristokratija koja se odlikuje sve većom učenošću od stare nasljedne aristokratije. Atina je tad imala oko 300.000 stanovnika. Sofistika nastaje kao znanje koje se nudi svima u ovo vrijeme trgovačkog procvata Atine i vrijeme klasnih sukoba ujedno. Sofisti nisu bili sposobni za nova učenja ili se nisu tamo uputili, već su sistematizovali postojeća znanja i razvijali vještine potrebne novom čovjeku demokratskog doba. Predavanja su honorisana. Svi gradovi su bili pokriveni ovim svojevrsnim prosvjetiteljstvom. Znanje se udešavalo prema potrebama slušalaca. Omladina, pa čak i pojedinci iz robovske populacije, vidjeli su svoju priliku da kroz znanje dođu do javnog ugleda i moći u društvu. Sofisti se zato nazivaju i učiteljima političke nauke. Riječ u Atini je postala moćna i imala je veliku slobodu, bila je mač i štit novog ratnika. U demokratiji kićen govor najviše zanosi narod i vještina je osvajanja ljudskih Duša, to prelazi i u pozorište na čiju binu izlazi narod sa narodnim problemima. Sve manje se govori o Božanskom. Bina ili tadašnji atinski stadion je sada već i javna skupština - agora. Zbog svega tog glavni sadržaj učenja sofista bila je retorika, a jezik glavni predmet podučavanja. Govor postaje najmoćnije osvajanje ljudi, a politika će ubrzo postati djelatnost dobro plaćena. Najugledniji predstavnici sofista bili su Protagora (antropolog i tvorac problema saznanja) i retor Gorgija. 

Sokrat je one koji su za novac podučavali druge nazivao ,,prodavcima svoje slobode". U tom smislu Isokrat, učitelj besjedništva, prolijeva suze kad prvi put prima honorar, a njegov učenik Teopomp je bio srećan zbog svoje ekonomske nezavisnosti. Velika vrijednost života je tad bila mudrost i ljepota, ali ako se mudrost, kaže Sokrat, iznosi na pazar i nudi na prodaju tada ona postaje bludnicom, kao i ljepota kada uradi isto. Sofisti su bili učitelji retorike, ekonomije i politike, a sami nisu bili državnici ni skupštinski govornici, ni privrednici, ni građani već učitelji-lutalice. Karakteristike sofista opisivao je Platon u svom djelu ,,Sofist". Aristotel ih definiše ovako: Sofistika je prividna, a ne prava mudrost, a sofist je čovjek koji uzima novac za prividnu, a ne za pravu mudrost. Dublje razumijevanje sofista daje kasnije i Hegel. Kod sofista je znanje usmjereno u saznanje o čovjeku i za čovjeka, za razliku od ranijeg znanja o cijelom svijetu. Protagora piše djelo ,,O bogovima" i optužen biva za bezbožnost, knjiga mu se javno spaljuje na atinskom trgu, a on bježeći na Siciliju i u putu umire. Nepotpun popis njegovih spisa je naveden kod Diogena Laerćanina: Eristička vještina o rvanju, O naukama, O državi, O častoljublju, O vrlinama, O počecima ljudskog društva, O stvarima u hadu, O promašenim radnjama ljudi, Propisi, Pravni spor o plaćanju, Protivrječenja, Istina ili Besjednička obaranja, O biću, Veliki govor, itd. Sačuvano je malo odlomaka, a nešto o tome su pisali o Protagori Platon, Aristotel i Sekst Empirik. Može se tako reći da sa sofistima počinje Teorija saznanja ili Teorija spoznaje koja će se pojaviti kao nova nauka. Sve nauke niču iz filosofije. 

Bilo je sofista koji su branili pravo jačega u društvu, preslikavajući načelo iz prirode na pojedince i ustanove društva ili države. Pozivaju se i na međunarodno ratno pravo gdje jači gazi slabijega u ratovima. Perikle, vladar toga vremena, uzima kod sebe velikog sofistu Damon-a, Prodikovog učenika, on svira liru i, kažu, krije se iza muzike, daje moć harmoniji, melodiji i ritmu nad moralnim ili nemoralnim postupcima kod čovjeka. Po njemu se duševni pokreti čovjeka ispoljavaju u igranju i pjevanju. U ,,Protreptiku" neoplatoničara Ijambliha imaju izvodi jednog starosofističkog etičko-političkog spisa, a taj nepoznati pisac je obilježen u nauci pod imenom Anonim Ijamblihov, on raspravlja o ,,sposobnosti", ne kao ,,političkoj umješnosti" sofista niti kao o sokratovoj apsolutnoj moralnosti. Sve te provikane dobre odlike on smatra još nesavršenim jer iste mogu služiti i dobru i lošem, već treba imati cijelu ili kompletnu sposobnost što traži velikog napora, truda i stiče se vaspitanjem koje rano počinje i dugo traje. Čovjek mora biti ostvarilac svih odlika, što objašnjava pojam ,,kalogagatija” (kalos i agaton = lijep i dobar). Samo dugim vježbanjem i samoizgrađivanjem se ostvaruje takav karakter, da se bez ikakva pretvaranja pokazuješ kakav stvarno i jesi. ,,Kad si saznao šta si, onakav i budi." (Pindar) Prema Anonimu politički čovjek mora biti besprijekorno moralan. On kritikuje tiraniju, ali i vladavinu gomile koja zanemaruje zakone i nema jaku moralnost (svijest). On je za srednju liniju. Kritikuje i sofiste. Demokrit kaže: ,,U stvari ne znamo ništa, jer istina leži u dubini.”

Protagora iz Abdere u Trakiji je najpopularniji sofist. Zapazio ga je Demokrit kako vješto  lijepo slaže drva na magarcu, zadivio se i rekao: ,,Ko uspijeva da smisli ovakvo nešto sigurno ima velike sklonosti ka filosofiji” - i nudi mu na licu mjesta da upiše njegovu školu. Protagora je bio prvo javni čitač, govornik, a zatim i učitelj govorništva. Njegov stav: ,,Čovjek je mjerilo svih stvari, postojećih da jesu, a nepostojećih da nisu" – izazvao je još u staroj Grčkoj velike polemike. Jedni su smatrali da Protagora misli da je mnijenje jedini stepen u mogućnosti ljudske spoznaje i da je s tim u vezi istinito samo ono što neki prosječan pojedinac može spoznati. Istina bi bila bliska tome da svaki čovjek za sebe određuje šta je istina, a šta nije. Prema tome, istina je krajnje relativna kategorija. Tako tumači Protagoru i Platon, njegov najoštriji kritičar. U jednom od Aristotelovih spisa nailazi se na mišljenje da je pod ,,čovjekom" Protagora ipak mislio na čovjeka kao generičko biće, a ne individualno te da kriterij istine, po njemu, i nije tako subjektivan kako se misli. U polemikama je Protagora argumentima i protivargumentima izoštravao misli zadivljujući tom svojom sposobnošću sve prisutne. Sve dok je jedan argument podnosio protivargument, Protagora nije smatrao da je došao do istine. Suprotno svojim prethodnicima Protagora ne postavlja sopstvene teorije o kosmosu a tek onda da govori o instrumentima saznanja već, prije svakog filosofiranja on proučava taj instrument ili sredstvo spoznaje i dolazi do određenih zaključaka - Izvor sveg čovjekovog saznanja je u čulnosti i opažajima u kojima je mjerilo istine. Njegov spis ,,Istina" počinje: ,,Svih stvari mjerilo jeste čovjek, i onih koje postoje da postoje, a i onih koje ne postoje da ne postoje. Svaki akt našeg saznanja pretpostavlja čovjeka, a stvari se saznaju u odnosu na čovjeka takođe”. O tome je pisano u Platonovom Teetetu kroz dijalog Sokrata i Teeteta. Protagora slijedi Heraklita u atomističkom (ne kosmološkom) učenju, po kojem se nikad ni o jednoj stvari ne može kazati šta je ona, već samo šta ona prema drugoj stvari postaje, jer sve je u procesu neprekidnog kretanja. Protagora ne poriče realni spoljni svijet već samo tvrdi da taj svijet ne saznajemo onakvim kakav on ustvari jeste. I nije u pitanju spoljni svijet već način njegova viđenja. Ako ne postoji subjekat ni objekat tad nema ni saznavanja, opažanja nema, nema osjećaja. Tako heraklitovac Protagora poriče mogućnost saznanja apsolutne istine, a sve to, naravno, s osloncem na čovjekovih 5 čula. Protagora oštri snagu mišljenja kod svojih sljedbenika da o svakoj stvari misle afirmativno i negacijski, jer svaka stvar ima ova dva suprostavljena lica, pa se jedna te ista stvar može uspješno braniti ili uspješno kritikovati. On je nakon nauke o čovjeku stvorio i svoje stavove o društvu i državi. U spisu ,,O bogovima" Protagora kaže: ,,O bogovima ne mogu znati ni da jesu, ni da nisu, ni kakvi su obličjem, jer znanje toga mnogo štošta ometa, pa i nejasnoća same stvari i kratkoća ljudskog života.” On ne poriče postojanje božanske moći već poriče samo racionalno viđenje toga. Smatra se i prvim teoretičarem demokratije koju će kasnije kritikovati veliki moralista Sokrat. Čitajući u Platonovom dijalogu Protagora kaže u smislu da je ,,Div" naredio Hermu da ljudima donese stid, tj. moralno osjećanje i pravdu, osjećaj pravednosti. Hermo pita Diva na koji način to da sprovede, da li ljudima to podjeliti kao i ostale nadarenosti ili vještine gdje je npr. jedan ljekar dovoljan mnogima. Ne, reče mu Div, već svima daj, i zakon m uz to daj da onog koji ne može osjećati stid i pravdu pogube kao napast koja državi udi. Bez stida grad i država ne mogu postojati, ako država uopšte i mora da postoji.

Gorgija iz Leontina na Siciliji, koji je smatrao da se uopšte ništa ne može dokazati čime je izrazio krajnju skepsu u mogućnost dolaženja do istine: ,,Nema opštevažećih etičkih normi, one se razlikuju od naroda do naroda, od vremena do vremena”. Gorgija je živio dugo i bogato, nije imao djecu, oduzeo je sam sebi život kako to mudraci časno rade - izgladnjivanjem. Kaže da je jedino važno i moguće sposobnost vladanja ljudima. Gorgije je živio 108 godina, imajući probleme sa ženom zbog veze sa sluškinjom, izvjesni mu se Melant podsmijeva: ,,Taj dijeli savjete o slozi, a nije uspio da složi sebe, ženu i sluškinju, iako ih je samo troje.” Njegovo je djelo ,,O onome što ne postoji, odnosno o prirodi". Poznate su i njegove besjede. Gorgija, među 4 njaveća sofista, na samrti kaže:  ,,Već me san predaje svojoj sestri smrti." On vidi drugu svrhu i metodu kod obrazovanja ljudi i svojim učenicima ne obećava ,,političku vrlinu" već magijsku moć riječi kojom će bez primjene sile postići cilj. On nije htio da se zove sofist već ,,retor". Njegove besjede su poput pjesničkih, nakićene izrazima i stilskim figurama, a koristi i moć ponavljanja u stihovima. On postaje tvorac atičke književne proze, a i Evropska književnost će ga upamtiti. Kaže: ,,Ne postoji ništa, a ako šta i postoji to ne može čovjek saznati, a ako se šta i može od toga saznati to se ne može saopštiti i razjasniti drugom”. Etički oportunizam on pravda u svom učenju ,,O opravdanoj obmani", gdje se besjednik mora koristiti obmanom da bi pridobio povjerenje ljudi radi ostvarenja i dobrih namjera. Iz oblasti etičkog on ovo viđenje prenosi u oblast umjetničkog formirajući pojam ,,estetika" i stvarajući istoimenu filosofsku nauku budućnosti. Gorgije već umjetnički oblikuje jezik.

Hipijino učenje kod sofista je rađanje ,,prirodnog prava" gdje se oštro razlikuju ,,status moralis" i ,,status civilis". Po njemu ljudski zakon nije izraz Božanskog već promjenljivo djelo ljudskog dogovora, sporazuma ili konvencije, po kome on ne dopunjuje prirodu već naprotiv je ometa. Čovjek iz straha i nesamostalnosti i drugih slabosti poštuje društveni zakon, ali jedini postojan Zakon je Zakon obavezan za sve, nepisani Božanski Zakon, i njemu se svi pokoravaju, htjeli to ili ne, bez opiranja, instiktivno, spontano. Za njega je zato protivprirodno stješnjavanje čovjeka u uske gradske bedeme, kao i zakonsko pritješnjavanje pojedinih klasa u društvu, i žena. Bio je za oslobađanje pojedinca od okova konvencije do njegove nezavisnosti od zajednice.

Kritija (460-403) je bio atinski političar, književnik i filosof, Platonov ujak i jedan od vodećih članova tzv. tridesetorice tirana koji su preuzeli vlast u Atini nakon njenog poraza od Sparte u peloponeskom ratu. Bio je Sokratov učenik i zatim blizak prijatelj, ali se pokazao kao jedan od najnasilnijih članova vladajuće oligarhije. Kao književnik, Kritija je pisao tregedije, elegije i prozna djela. Prema nekim izvorima je autor i tzv. Sizifovog fragmenta, sačuvanog odlomka jedne satirske igre. Kritijin lik pojavljuje se u Platonovim dijalozima.

Sokrat (469-399 pne): Društvena stvarnost nije pružala oslonac za utvrđivanje sigurnijih i trajnijih stavova u etici, ona je samo potvrđivala relativizam u spoznaji. Oduprijeti se krajnjem relativizmu i skepsi mogao je onaj koji uporište za svoje sudove nije tražio u trenutno uskomešanoj društvenoj stvarnosti, onaj koji je iznio spoznaju iz ćorsokaka skepse te, našao načina da mišljenje i njegove forme uzme pokažu stabilnost u donošenju sudova. Onaj kome je to pošlo za rukom bio je Atinjanin Sokrat, bio je protivnik proučavanja prirode i njenih zakona, pretjeranog unošenja u mitsko i više za gradski ili društveni život jer, kaže, čovjek govori najviše. Zainteresovan je za pitanje Duše, pravednosti, tj. za etičku problematiku, koja je bila ugrožena i sofističkim tumačenjem moralnih normi. Sokrat je pobijao sofistički relativizam u etici, koji se zasnivao na čulno-pojedinačnom kriteriju, smatra da nema istinskog moralnog djelovanja a da čovjek tačno ne zna šta se podrazumijeva pod određenom etičkom normom. I kako postupati pravdeno ako se ne zna šta je pravedno? U svojim dijalozima držanim na javnim okupljanjima po atinskim trgovima Sokrat je išao za tim da se tačno odredi sadržaj svake pojedine etičke norme. Postupak je pritom bio dijalektički, u toku razgovora (dijaloga) argumentima i protivargumentima je obarao pojedine stavove (svoje ili sagovornikove) dok ne bi na kraju ,,porodio” ono Istinito koje i Duša sama prepoznaje. ,,Spoznaj samoga sebe", osnovni moto je Sokratova učenja, i sve u interesu istine. Jedino tako, smatrao je, mogu se pobiti relativizam i skepsa u koje su filosofiju doveli sofisti.  Sokrat je osuđen na smrt jer je zbog svojih istupanja bio u Atini optužen da kvari omladinu i da ne priznaje bogove koje priznaje država. Prema tadašnjim zakonima Sokrat je ispio otrov od kukute i pritom zadržao čvrstinu svog filosofskog duha. Njegove javne diskusije, u kojima je ,,ironijom" iskušavao neprovjerene etičke stavove u cilju jasnog definisanja života i s tim u vezi pojmova, predstavljale su oštru kritiku sofističkog načina filosofiranja. Sofisti su bili više ideolozi demokratije, koja je tada u Atini predstavljala nastupajuću snagu i upravo proživljavala teškoće uspona. Sokrat kaže da je ono što mi znamo malo i gotovo ništa u usporedbi sa beskonačnim prostranstvom nepoznatog i kad to jednom uvidimo možemo stvarno reći da ništa ne znamo. Sokrat je optužen zbog nepokoravanja državnoj religiji i zbog navodnog kvarenja atinske mladeži, međutim, vladajući demokrati su se protivili njegovoj vezi sa aristokratijom u kojoj su većina njegovih prijatelja i učenika (aristokrate po znanju i po vladanju). Otkrivajući javno neznanje mnogih Sokrat je stekao mnoge neprijatelje. Od trenutka njegove smrti Platon napušta Atinu, ali i politiku, te se posvećuje isključivo filosofiji. Čak je završio i među robljem, zatim ponovo otkupljen od prijatelja. 

Sokrat shvata da će najbolje služiti ako spremi valjane, umne i moralno obrazovane državnike, negoli sam da bude državnik i pri tom se još povinuje mišljenju nerazumne gomile. U tom smislu Sokrat je okupljao atinske aristokrate: Ksenofanta, Alkibidijada, Kritija, Platona, Harmida, Fedona i druge, tzv. protivnike antičke demokratije. Sokrat je svijet posmatrao kao tvorevinu Božanstva, toliko velikog i svemogućeg da ono odmah sve vidi i sve čuje, svuda je prisutno i o svemu se stara. Istina i moral su za Sokrata pojmovi koji se poklapaju, ono što doprinosi životnoj sreći. Sokratov etički idealizam Platon pretvara u objektivni idealizam. On za jednog proždrljivca kaže: ,,Živi da bi jeo, a ja jedem da bih živio”. Kad ga neko upita za savijet da li da se ženi, odgovara: ,,Šta god uradiš kajaćeš se”. Kad mu jedan od učenika govori da neki prijatelj o njemu govori loše, Sokrat odgovara: ,,Pa taj nikad i nije naučio lijepo govoriti”. Kad mu supruga nakon osude uplakana rekla da umire po nepravdi, on joj kaže: ,,Pa zar bi željela da umrem po pravdi?” Proročica Pitija iz Delfa ga je proglasila najmudrijim Atinjaninom. On nije davao gotove istine već je ukazivao na put, te su razgovori s njim uvijek bili poučni. Nije imao doktrinu već je imao način za traženje istine (majeutički ili babički, porađanje Istine) gdje sam sagovornik sopstvenim uvidom dođe do Istine. Ispitujući i samog sebe on dolazi o svijesti o svom neznanju. Prvi u istoriji naglašava potrebu za kritičkim i metodičkim ispitivanjem. U centru njegova ispitivanja je čovjek i njegova moralnost. Smatralo se već da su sofisti prilično srozali grčki moral na nivo uživanja, egoizma, lične koristi i Sokrat je taj koji najglasnije uviđa da stanje u društvu treba popravljati. Osnova Sokratove etike je da moralna ubjeđenja moraju biti zasnovana na znanju, ne po navikama pa je Znanje izvor moralnosti, ne suprotno. I koje Znanje? Znanje je vrlina, a vrlina je znanje. Svi čine zlo jer misle da je to dobro, inače ne bi to činili. On nije tražio jednakost sviju, ali ni privilegije, već je tražio inteligentnu i pametnu aristokratiju kao one vrsne, što će kasnije poslužiti Platonu za koncept idealne države. Sokrat nije izučavao prirodu već čovjeka i društvo, i tu je tražio opštu korisnost i put ka Božanskom. Sokrat je malo cijenio demokratiju u kojoj se većinom glasova ili kockom rješava ko će upravljati državom, te je prezirao skupštine u kojima rješava masa i tražio da na raspravu dolaze samo ljudi od Znanja.

Alkibijad, porijeklom iz aristokratske porodice, bio je atinski državnik i vojskovođa koji je svojim oportunizmom i željom za vlašću doprinjeo atinskom porazu u Peloponeskom ratu. Kao radikalni demokrata više puta je protjerivan iz Atine. Izjavio je: ,,Demokratija je opštepriznato bezumlje."  Učili su ga Perikle i Sokrat.

Antifint (sofist) je značajan po izjavi da su svi ljudi po prirodi jednaki, i varvari i Heleni. Bio je protiv čisto posmatračkog načina života, po njemu živjeti znači biti u politici, u javnom životu, u svim opasnostima koje u njemu vrebaju (lat. vita activa).

Sofokle (490-406 pne) bio je starogrčki atinski dramatičar, jedan je od trojice velikih, zajedno s Eshilom i Euripidom. Napisao je oko 130 drama, od čega 20 satiričnih. Sačuvano je sedam tragedija: Antigona, Elektra, Kralj Edip, Trahinjanke, Ajant, Filoktet i Edip na Kolonu. Bio je na prilično visokim državnim položajima. U ratu je bio član strateškog saveza zajedno s Periklom. Radio je kao diplomata, političar i sveštenik. Osnovao je zajednicu za Muze, koja je okupljala najslavnije umjetnike toga doba. Sofokle u tragediju uvodi trećeg glumca i pojačava dramsku radnju, a i prvi tragičar koji je uveo junakinje u svoje tragedije. Njegovi likovi nisu više bogovi i idealizovana bića kao kod ranijih pisaca, već stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini. Iz svih njegovih tragedija izvire duboka humanost i visoki moralni principi koji upravljaju postupcima likova. Rekao je: ‚‚Ja prikazujem ljude kakvi bi trebali biti, a Euripid kakvi jesu." Tematiku je preuzimao iz mitova i Homerovih djela, a za razliku od Eshila, bogovi nisu u središtu dramske radnje. U početku je i sam Sofokle glumio u tragedijama, ali je morao prestati zbog slabog glasa, te se tako odvojilo njegovo pjesničko umijeće od glumačkog. Citati: Ko nije ništa pretrpio, ne smije me savjetovati; Laž nikad ne doživi starost; Radije bih časno pao nego pobijedio varajući; Za pravedan će cilj slabiji pobijediti jačega; Mnoge su stvari užasne, ali ništa nije užasnije od čovjeka; Najveća je sreća onu koju nismo očekivali; Oštre riječi ujedaju iako su iskrene; Tvrdoglavost je isto što i bezumlje.

Eshil (525-456 pne) je jedan od tri najpoznatija grčka tragičara. Napisao je oko 90 drama (70 tragedija i 20 satirskih igara). Na raznim pjesničkim takmičenjima pobijedio je 13 puta. Sačuvano je samo sedam tragedija, od kojih je najpoznatija ‚‚Okovani Prometej'' (Prometej kao simbol božanske vatre među ili u ljudima).

Sokratovci: Sokratovci su već u silaznoj putanji grčke antičke filosofije. ,,Sokratske škole” - to je moderni naziv za pravce u antičkoj filosofiji koji su razvijali Sokratovo učenje ili posebne aspekte njegova učenja. Sokrat nije osnovao nikakvu određenu školu niti je oko sebe okupljao bilo kakvu povezanu zajednicu učenika, svakako ne u onom smislu u kojem će to učiniti Platon u svojoj Akademiji ili Aristotel u svom Likeju. Ipak, činjenica je da su nakon Sokratove smrti razni mislioci, koji su u manjem ili većem stepenu bili Sokratovi neposredni učenici, produžili Sokratovo učenje, i to tako da su naglašavali samo pojedine elemente njegova učenja, spajajući ih i s elementima iz drugih izvora i nastojeći te druge elemente – posebno one preuzete iz presokratske filosofije – uskladiti sa Sokratovim naslijeđem. Termin sokratska filosofija, pak, upotrebljava se da označi sve one mislioce koji su prihvatili prije svega Sokratovu dijalektiku i sokratsku metodu, a čiji se najizvrsniji predstavnik Platon nalazi u samom vrhu antičke filosofije. Dakle, Sokratovci su filosofi triju škola koji nisu u cjelini slijedili učenje svog uzora, već pojedine aspekte, to su: Megarska, Kinička i Kirenaička škola. Dakle, postojali su mnogi koji su samo djelimično koristili Sokratova učenja, pa i izokretali, namjerno ili nenamjerno, Sokratovu filosofiju. Trojica polusokratovaca su bili naročiti, i osnovali su svoje škole:

. Euklid  - Megarska škola (to nije matematičar Euklid iz jednog vijeka kasnije),
. Antisten (444-365) - Kinička škola,
. Aristip - Kirenaička ili Kirenska škola.

. Megarsku školu je osnovao jedan od najranijih Sokratovih učenika Euklid (330-275) iz Megare. On je bio prisutan u času Sokratove smrti 399. godine, a nakon toga Platon i drugi sokratovci sklonili su se kod njega u Megari. Euklid se rano upoznao s učenjem Elejaca, ali ga je pod uticajem Sokratove etike izmjenio tako da je Jedno shvatio kao Dobro, i smatrao je da je vrlina jedinstvena. Prema Diogenu Laertiju, (pripadnik ove škole) Euklid je tvrdio da se Jedno saznaje na mnogo načina i da je jednako bogu i umu. Tu se nazire i prihvatanje elemenata Anaksagorine misli. Postojanje nečega što bi bilo suprotno načelu Jednog Euklid je, naravno, negirao, jer bi to suprotno mogla biti samo mnoštvenost, koja je, prema elejskom učenju, puki privid čula. Pripadnik ove škole bio je i Stilpon iz Megare, koji je držao predavanja u Atini, ali je kasnije prognan. On se uglavnom bavio etikom, razvijajući u teoriji o bestrašću tezu o samodovoljnosti. Kada su ga poslije jednog ratnog pustošenja Megare upitali šta je on izgubio, odgovorio je da ne vidi da se treba plašiti za gubitak mudrosti i znanja. Zenon iz Kitija, osnivač stoicizma, bio je Stilponov učenik. Euklid, atinski matematičar, student Platonove akademije koji većinu života provodi radeći u Aleksandriji, Egiptu, gdje je osnovao i matematičku akademiju. Njegovo čuveno djelo su ,,Elementi" (geometrija kao nauka o prostoru), koje je izvršilo ogroman uticaj na evropsko akademsko mišljenje. Tad u matematici geometrija dominira, pa su i brojevi prikazivani geometrijski. Pisani su u 13 knjiga, u njima iznosi nalaze svojih prethodnika, Pitagore i drugih, u vidu sistematskih dokaza, teorija i originalnih nalaza. U prvih šest tomova detaljno je obradio geometriju ravni: trouglove, kvadrate, pravouglovnike, krugove, kao i teoriju proporcija, naredna četiri toma obuhvataju razne teorije, uključujući i teoriju o neograničenim brojevima. Na Euklida i njegov rad, najveći uticaj su imali Platon i Aristotel. Euklidovi Elementi imaju i danas kao nekad veliki uticaj na matematiku, te se smatraju osnovama matematike kakvu u školama poznajemo. Euklidovi Elementi u sebi sadrže i mnoge kontradikcije, koje su otkrivene tek nakon velikog vremenskog perioda i nakon većih saznanja na polju nauke, najvećim dijelom nalikuju na platonističke figure, čiji su osnovi aksiomi, postulati i definicije koji nisu i ne mogu biti dokazani, rađeni u duhu Platonove i Aristotelove zamisli deduktivne nauke. Kasnije su ,,Elementi" analizirani i dopunjavani. Aksiomi: Stvari koje su jednake istoj stvari i međusobno su jednake; Ako se jednakim stvarima dodaju jednake stvari, i cjeline su jednake; Ako se od jednakih stvari oduzmu jednake stvari, i ostaci su jednaki; Stvari koje se jedna s drugom poklapaju međusobno su jednake; Cjelina je veća od dijela. Posebni aksiomi su dobili ime postulat: Neka se postulira da se od svake tačke do svake tačke povlači dužina; I da se ograničena dužina neprekinuto produžuje u dužini; I da se svakim središtem i udaljenošću opisuje krug; I da su svi pravi uglovi međusobno jednaki; I da ako dužina koja siječe dvije dužine čini unutrašnje uglove s iste strane manjima od dva prava ugla, dvije dužine, neograničeno produžene, sastaju se s one strane na kojoj su uglovi manji od dva prava ugla. Euklid razmišlja o pravcu na način na koji se razmišlja i danas i njemu je činjenica, da je pravac određen dvjema tačkama, apriorno evidentna. Uz aksiome i postulate daje i popis 23 definicije, koje se do danas nisu uspjele dokazati, no u matematici su prihvaćene i do danas nisu date bolje. Neke od definicija: Tačka je ono što nema dijelova; Pravac je ono što nema širine; Krajevi pravca su tačke; Površina je ono što ima samo dužinu i širinu; Ravna linija (pravac) je ona na kojoj sve njene tačke podjednako leže.

. Kinička škola je ona u kojoj je poučavao Antisten iz Atine, i Diogen iz Sinope (404-323 pne)  se takođe vezuje uz ovu školu. Pripadnici iste su isticali bespotrebnost kao ideal: treba imati malo, i to malo dalje sužavati. Pošto sreća nastaje samo kao rezultat djelovanja u kome je ispoljena vrlina, većina zadovoljstava ne vodi sreći. Znanje o vrlini, kada se jednom stekne, ne može se izgubiti: razumni ljudi ne mogu djelovati nerazumno. S izuzetkom nekoliko fragmenata, izgubljeni su svi Antistenovi spisi, a bilo ih je veoma mnogo, između ostalog o književnosti, lingvistici i dijalektici. Naučavali su jednostavan i oskudan život, u skladu s prirodom. Diogen je odbacio čašu kad je vidio da može piti iz ruke, i njegov život je bio živa ilustracija njihovog učenja. On je išao u pozorište tek nakon što predstava završi i svi izađu, kaže: Tako ja to obično radim. Takođe je s uplaljenom svijećom po danu išao ulicama Atine i govorio radoznalcima da traži čovjeka. Ponekad bi na trgu povikao: Ljudi, ljudi - a kad bi se ljudi okupili on ih tjera od sebe vičući: Zvao sam ljude, ne ološ! Nakon izlaska iz javnog kupatila kaže onima koji ulaze: Mnogo je svijeta, a malo ljudi unutra. Kad ga jedan bogataš vodi po kući da mu se pohvali ljepotom unutrašnjosti i raskošom, te da ništa ne pipa rukama, Digen ga pljunu u lice i zatim ogrtačem svojim obrisa, kaže: Izvinite, nisam mogao naći ružnije mjesto u ovoj kući pa sam morao baš tu pljunuti, a i rečeno mi je da ništa u njoj ne diram. Kad su jednom čuvari hramova sprovodili roba zbog sitne krađe, rekao je: ,,Veliki lopovi vode malog lopova.” Kad ga nepoznati radnik slučajno udara daskom u blizini gradilišta pa mu potom isti kaže: Pazi! - Diogen mu odgovara - ,,Zašto, da me nećeš ponovo udariti?” Aleksandru Velikom kad mu je došao svojskom do bureta i pita ga da mu ispuni neku želju, govori: ,,Skloni mi se sa Sunca”. Aleksandar ponovo pita da li je moguće da ga se ne plaši - on odgovara: Jesi li dobro ili zlo? Aleksandar odgovara da je dobro. Pa ko se još boji dobra - odgovorio je Diogen. Kiničkoj školi pripadaju Fedon iz Elide, koji se pojavljuje i kao naslovni lik u istoimenom Platonovom dijalogu Fedon, te Menedem iz Eretrije. Svojom upotrebom dijalektike Fedon se približio megarskoj školi, dok se Medenem uglavnom zanimao za etiku, zastupajući stanovište o jedinstvu vrline i znanja. Kiničari nisu razvili poseban filosofski sistem, a nikada nisu bili organizovani ni kao prava škola, pa se termin ,,Kinička škola" može upotrebljavati samo uslovno, onda kada se odnosi na razne mislioce koji su imali svoja specifična filosofska uvjerenja, ali su zato svi za svoju središnju tačku uzimali stav da autarkija (samodovoljnost) može donijeti zadovoljstvo pojedincu koji se sreće sa raznovrsnim životnim nedaćama. Ova gimnazija je bila namijenjena vanbračnoj djeci, koja nisu imala prava kao ostali Atinjani. Naziv kinici se, između ostalog, izvodi i iz grčke riječi za psa kyon, zbog načina življenja koji su provodili i propovijedali. Suprotnost ovoj školi je hedonistička kirenska škola. Glavna načela kinika: što je čovjek mudriji, to ima manje potreba; čovjek je slobodan kad nema potreba; mudar čovjek je dovoljan sam sebi; isti prihvata samo zakon prirode. Diogen iz Sinope kad je došao u Atinu bio zadivljen Antistenovim strogim karakterom i osobenim načinom života, ali je kasnije zaključio da Antisten zapravo ne živi u skladu s vlastitim načelima, zbog čega je ovoga nazvao ,,trubom koja ne čuje ništa drugo osim sebe" . Diogenov način života predmet je mnogih anegdota koje su nam se sačuvale iz antike, odbacio je sve konvencionalne poglede na to u čemu bi se mogla sastojati sreća, koja je za njega predstavljala zadovoljavanje svih osnovnih prirodnih potreba čovjeka na najjednostavniji i najjeftiniji način, uz odricanje cjelokupne lične imovine i svakog odnosa sa drugima. Ova autarkija, samodovoljnost mogla se postići putem fizičke i umne samodiscipline i putem odbacivanja svakog konvencionalnog shvatanja stida. Diogenov način života i uverenja proširio je njegov učenik Krates iz Tebe koji je došao u Atinu, bio impresioniran Diogenom i zatim svesrdno prihvatio kiničko učenje. Odrekavši se svog velikog bogatstva i posjedujući samo ono najosnovnije, Krates je postigao znatan nivo autarkije. Krates, kome se pridružila i njegova supruga Hiparhija, odao se lutajućem i prosjačkom životu. Drugi su Diogenovi učenici bili Monim, Onesikrit i Filisk. Krates je začeo onaj tip putujućeg kiničkog filosofa koji će kasnije postati čestim predmetom ismijavanja u grčkoj književnosti. Takvih kiničara koji su lutali helenskim svijetom bilo je naročito mnogo u 1. i 2. vijeku nove ere, a moglo ih se još uvijek naći u 6. vijeku: do tada je razlika između ovakvih kiničara i istinskih kiničkih filosofa postala opšte mjesto u književnosti. Od ovih ,,istinskih" filosofa ističu se, na početku helenističkog doba, Bion iz Boristena (koji je pod uticajem Teodorove kirenske filosofije u svojim dijatribama zastupao tzv. hedonistički kinizam, raspravljajući o sreći i o prijatnostima kiničkog života), Menip iz Gadare (koji je spajajući prozu sa poezijom stvorio poseban književni rod – tzv. menipsku satiru), te Kerkid iz Megalopolisa (koji je iskazivao isti satirički duh Menipov). Diogen  je najupečatljiviji predstavnik, iako ne osnivač, sokratovske škole Cinizma. Zgrožavao se na živote Atinjana koji su živjeli u izobilju u pretjerano i nekontrolirano razbacivali imovinom. Tako je i zaživjela njegova ideja apsolutnog cinizma. Sve što je imao bila je jedna toga, štap, drveno bure (u kome je spavao) i posudu nalik čaši iz koje je pio. Kad je jednog dana vidio kako djeca piju vodu iz svojih ruku, shvatio je da mu ni čaša ne treba pa ju je bacio. Njegovo je životno učenje bilo da čovjek treba živjeti samo sa onim što mu je za život neophodno, uz adekvatnu samokontrolu. Nije podnosio korupciju i zavjere u društvu. Jednog dana izašao i hodao gradom sa svijećom usred bijela dana govoreći ,,Tražim čovjeka". Često je bio gost i na Platonovim predavanjima, gdje je uvijek nastojao da mu se suprostavi u mišljenju, pa se jednom prilikom desilo da je Platon rekao kako je čovjek biće bez krila i perja ... navodeći na neko drugo saznanje. Diogen je otišao napolje raščerupao prvog pijetla na kojeg je naišao, otkinuo mu krila, ušao u prostoriju u kojoj je Platon držao predavanje i rekao: ,,Evo Platonovog čovjeka." Aleksandar Makedonski je po dolasku u Atinu (nakon što ju je osvojio) posjetio Diogena u njegovom drvenom buretu na glavnom trgu, nakon što je čuo zanimljive priče o njemu. Po dolasku zatekao je Diogena kako spava, probudio ga i predstavio mu se, zatim upitao: ,,Šta želiš da učinim za tebe?". Diogen mu je odgovorio: ,,Skloni mi se sa sunca". Zadivljen njegovom reakcijom i jednostavnošću, Aleksandar kaže: ,,Da nisam Aleksandar, bio bih Diogen iz Sinope." Na jednom od svojih putovanja bio je zarobljen od strane gusara, koji su ga odveli u Korint i tamo ga prodavali kao roba. Međutim, Diogenov duh je ostao jak, pa je on (za razliku od ostalih) rekao da neće da bude prodat, nego se nudi kao upravljač - guverner onome koji upravljanje treba. Završio je kao učitelj djece jednog od lokalnih moćnika. Diogena je narod zvao i ,,Canis philosophae" - filosof pas, zbog kostiju, kako ljudskih tako i životinjskih, koje su se nalazile u njegovoj bačvi i oko njega. Iritiran njihovim riječima, jednom prilikom je prolazeći pored njih pomokrio na drvo koje je bilo ispred njega imitirajući psa. Postoji legenda koja govori i da ga je Aleksandar upitao šta radi sa tolikim kostima, a ovaj je odgovorio kako traži kosti njegovog oca, ali ih ne može razlikovati od kostiju robova - što je imalo svoju poruku. Još je rekao: Ja sam građanin cijeloga svijeta!, po čemu je postao prvi zabilježeni kosmopolit u poznatoj nam istoriji. Njegov je život detaljnije izučavao i zapisivao imenjak, Diogenes Leartius. Još je rekao: ,,Bilo je vrijeme kada sam bio kakav si ti sada; ali kakav sam ja sada, ti nikada nećeš biti.” ,,Nije život zlo, nego je zlo loš život”. Na savjet da potraži roba koji mu je pobjegao, odgovorio je: ,,Smiješno, ako Manes može živjeti bez Diogena, zašto Diogen ne bi mogao živjeti bez Manesa?” Kad je vidio čuvare hramova kako odvode nekog slugu koji je ukrao jednu posudu iz hrama, rekao je: ,,Veliki lopovi odvode malog lopova.” Kad su mu jednom prebacivali zašto jede na trgu, odgovorio je: ,,Pa i gladovao sam na trgu.”

. Kirensku školu je osnovao Aristip iz Kirene, koji se rodio oko 435. godine stare ere. On se prvo u Kireni upoznao s učenjem sofiste Protagore, a tek kasnije, nakon što je došao u Atinu, postao blizak sa Sokratom. Moguće je da je upravo Protagorin uticaj bio veliki na formiranje Aristipovog učenja o tome da nam samo naša čula mogu dati pouzdano znanje. Mi ne možemo znati kakve su stvari po sebi niti kakvi su opažaji drugih ljudi, pa jedino naši subjektivni osjeti preostaju kao osnova praktičnog ponašanja, iz čega nesumnjivo slijedi da je cilj ljudskog djelanja postizanje prijatnih osjeta. To se dosta razlikuje od Sokratovog učenja, prema kome je vrlina jedini put ka sreći, dok je sreća istovremeno motiv za postizanje vrline. Sokrat nije zastupao da je sreća sama po sebi svrha života, dok se Aristip usredsredio samo na jednu stranu Sokratova učenja (onu koja govori o ličnoj sreći), dok na sve ostalo nije obraćao pažnju. Aristip je, ipak, u svoje učenje uveo i elemenat prosuđivanja; mudar će čovjek i u svojim uživanjima sačuvati određenu mjeru nezavisnosti, ne dozvoljavajući sebi da postane robom jednog uživanja i tako tu prijatnost pretvori u bol. Ta protivrječnost između načela zadovoljstva u određenom trenutku i načela opšteg prosuđivanja dovela je do razilaženja među njegovim učenicima, u zavisnosti od toga koje je načelo u njihovom shvatanju bilo naglašeno. Kad je filosof Aristip od tiranina Dionizija tražio novac: Došao sam da podijelim ono što imam (mudrost) i da uzmem ono što nemam (novac). Bio je tu i Platon, pa kaže u vezi tog: Pa dobro, Platonu su potrebne knjige, a meni novac. Dionizije tad reče: Zar nisi rekao da filosof nikad ne može biti u nevolji. Aristip odgovara: Daj ti samo, pa ćemo onda raspravljati. Kad dobi novac, još reče: Eto, vidiš da nisam u nevolji.

Teodor Ateista – nazvan tako jer je poricao postojanje bilo kakvog boga – smatrao je da pravednost i prosuđivanje predstavljaju dobra, a da pojedinačni činovi zadovoljstva nemaju vrijednosti. Hegesija takođe nije mario za pojedinačne činove uživanja, ali je takođe u svom pesimizmu isticao negativan koncept životne svrhe, tj. odsustvo bola i žalosti. Anikerid je, pak, isticao pozitivnu stranu kirenske filosofije, odnosno smatrao je da se svrha života sastoji u zadovoljstvu, pa i u njegovim pojedinačnim činovima. Međutim, on nije takvo svoje stanovište dovodio do njegovih krajnjih konsekvenci, već je isticao i važnost prijateljstva, porodice, patriotizma, zahvalnosti, smatrajući da su sve to vrline za koje vrijedi podnijeti i žrtve. Svojim isticanjem prijateljstva razlikovao se Anikerid od Teodora, koji je smatrao da su mudri sami sebi dovoljni i da im nisu potrebni prijatelji. Diogen Laertije jasno kaže da su ovi filosofi imali svoje učenike, ali se ipak teško može reći da je Aristip osnovao neku dosljednu filosofsku školu, on je zapravo udario temelje ,,kirenskoj filosofiji" ili filosofiji uživanja, pa sljedbenici njegova učenja više predstavljaju filosofsko usmjerenje nego školu u strogom smislu riječi. Diogen se slaže s Anaksimenom da je vazduh prva supstancija, ali dodaje da je isti vazduh, ne samo prožet životom, već u njemu je i razum. On ovim dopunjava filosofiju Anaksagorine filosofije duha s materijalističkom filosofijom jonskih filosofa.

Platon (427-347 pne): Najsposobniji je Sokratov učenik i najveći njegov poštovalac i ujedno jedan od najvećih antičkih filosofa, inače iz Atine. Po svom porijeklu Platon je bio aristokrata, ukoliko je aristokratija nasljedna; njegov ujak Kritija, takođe Sokratov učenik, nalazio se na čelu vladavine tridesetorice tirana i za njegovo vrijeme aristokrati su u znak odmazde pobili u Atini oko 1.500 građana. Platonu su tada bile 23 godine. Kasnije, po povratku demokrata na vlast, Platon je bio svjedok Sokratovoj smrtnoj osudi. Budući da su se neprekidni sukobi nastavili, kako u obliku unutrašnjih previranja tako i u obliku spoljnih ratova (peloponeski rat), Platon je napustio Atinu i otišao na put u Megaru. Osim Sokrata, na Platonovu filosofiju uticala su učenja Heraklita, Pitagore i elejaca. Posebno je usavršavao matematiku i geometriju. Kako sam kaže na jednom mestu, na putovanje se odlučio da bi upoznao ljude i njihov život, jer ga je zbog društvenih previranja, kojima je neprestano bio svedok, društvena problematika najviše zanimala. Platon je svoju filosofiju tumačio u Akademiji, svojoj školi koju je osnovao po povratku u Atinu. U nekoliko navrata pokušao je ostvariti svoju političku filosofiju i u praksi (kod kralja Dionizija Starijeg u Sirakuzi na Siciliji), ali mu to nije pošlo za rukom. Oduševljen Sokratovim nastojanjima oko pronalaženja smisla etičkih pojmova, Platon vrlo brzo dolazi do zaključka da između jasno definisanog pojma neke etičke norme i njene praktične realizacije nema mnogo sličnosti. Dok je pojmovno definisana vrlina savršena, u praksi je daleko od savršenstva. Na istu protivrečnost nailazi i u matematskim i geometrijskim pojmovima: samo unutar geometrije nalaze se pravilni likovi, npr. krug, trougao itd., ali njih nigde u stvarnosti nema. Zar onda nije područje pojmova i ideja ono pravo područje savršenstva i istine, a ne realnost prirode i materije? Platonov odgovor na to pitanje je pozitivan: idejno područje jedino je područje istine. U tom uvjerenju podržalo ga je i iskustvo ranijih filosofa, koji su davali prioritet umnoj, a ne čulnoj spoznaji. Iz stanovišta da je svijet ideja jedini savršen i istinit svijet, Platon zaključuje i da je on jedini stvarni svijet, jedina prava realnost. Svijet ideja je bitak, a materijalni svijet samo je nesavršena kopija pravog, istinitog svijeta ideja. Osim ta dva svijeta, savršenog idejnog i nesavršenog materijalnog, postoji i i svijet senki (npr. odrazi u vodi), koji je još nesavršeniji, kao svijet o kome možemo samo nagađati. Nesavršena, čulna spoznaja materijalnog svijeta (vjerovanje) i nagađanje zajedno čine područje mnenja. Po vrijednosti spoznaje iza mnijenja dolazi razumska (matematska) spoznaja, a tek iza nje prava, umna spoznaja svijeta ideja. Razumska i umna spoznaja zajedno čine područje znanja. U skladu s teorijom saznanja Platon i psihološki objašnjava strukturu ljudske duše i obrazlaže mogućnost spoznavanja uopšte. Ljudska duša nije sastavni dio ljudskog tijela, već ona po rođenju ulazi u tijelo, dok je prethodno boravila u carstvu ideja. Budući da biva zarobljena tijelom, ona zaboravlja sve što je vidjela u carstvu ideja. Saznajni proces znači, prema tome, proces sjećanja duše na svoj boravak u carstvu ideja. Postupak u spoznavanju je dijalektički i svodi se na pronalaženje smisla pojma o kome se govori, na način kako je to činio Sokrat. Sukobi protivrječnih stavova oko pronalaženja smisla pojma izazivaju u duši sjećanje na njen boravak u carstvu ideja. Ljudska se duša sastoji iz tri funkcionalna djela: čulnog, razumskog i umnog. Tek umnim dijelom moguće je otkriti pravi sadržaj ideja. Razumski se dio, doduše, bavi pojmovnom spoznajom, ali još uvijek u vezi sa stvarima (matematika), dok čulni deo duše ne doseže do neke spoznaje uopšte, već se zadržava u sferi subjektivnog mnenja. Platon je svoje učenje izložio u mnogobrojnim dijalozima, ali glavno djelo zove se Država, koje je pisao u vrijeme svog zrelog filosofiranja. U njemu su iznijete osnove Platonove ontologije, gnoseologije i psihologije, sve kao teorijska osnova njegova učenja o državnom uređenju. Platon nastoji da teorijski zasnuje pravednu državu, a to bi bila ona država u kojoj bi svako imao određeno mjesto rada. Ta podjela rada, plema Platonu, zasniva se na njegovoj ontologiji i psihologiji. Pravedna država može biti jedino ona koja na neki način realizuje ideju pravednosti, dakle, dobro uređena država mora biti što bliža idejnom carstvu. Iz toga jasno slijedi da takvom državom moraju upravljati oni koji su sposobni da steknu znanje o idejama. Nadalje, slijedi da dobro uređenom državom moraju rukovoditi filosofi, jer su samo oni sposobni da steknu znanje o svijetu ideja te da prema tome i znaju šta je pravedno a šta nije. Filosofima mogu postati samo oni koji posjeduju umni dio duše u toj mjeri osposobljen da održava u harmoniji druga dva dijela duše, čulni i razumski, i da njima gospodari. Oni kojima je razvijeniji razumski dio duše, koji prema tome nisu sposobni za filosofsku spoznaju, ali su razumni i hrabri, treba da budu čuvari države. Treći dio stanovnika, kojima u duši prevladavaju strasti, bavio bi se poljoprovredom i zanatima i na njima je da zasnivaju porodice i rađaju djecu. Svi ti staleži ne mješaju se između sebe, i cijela bi država bila upropaštena kad bi se jedan stalež počeo baviti poslovima drugog staleža. Po Platonovoj idealističkoj teoriji spoznaje, po kojoj za postizanje znanja o idejama nije neophodan podsticaj čulne spoznaje. Jedna vrsta spoznaje s drugom nema veze. Jedino razumska spoznaja, koja se već bavi pojmovima, nužno mora prethoditi filosofskoj, tj. umnoj. Pripreme filosofa za upravljanje državom traju dugo, i nemoguće je da neko prije nego navrši 50 godina života stekne pravo upravljanja državom. Platon je prvi u istoriji filosofije sistematski obradio idealističko shvatanje svijeta. Budući da bitkom smatra svijet ideja, koji postoji nezavisno od subjekta, od svijesti, to se njegov idealizam naziva objektivnim idealizmom. To shvatanje zasnovano je kod Platona na pretpostavci da objektivno, izvan naše svijesti, postoji carstvo ideja, dok je materijalni svijet samo njegova gruba kopija. Na toj pretpostavci on sistematski izgrađuje svoju ontologiju, gnoseologiju i političku filosofiju. Platon nije mogao izbjeći protivrječnosti u svom filosofskom sistemu. Postavlja se, naime, problem: ako je realnost samo gruba kopija svijeta ideja, ali ipak kopija, odakle se u toj realnosti nailazi na zlo, prljavštinu i slične negativne pojave? Postoje li ideje s negativnim sadržajem? Ako postoje, onda carstvo ideja nije savršeno u smislu dominantne ideje Dobra. O tom problemu raspravlja Platon u svom dijalogu Parmenid, ali ne nalazi zadovoljavajući odgovor. U svojoj političkoj teoriji Platon podržava neku vrstu intelektualne aristokratije. Neki ga smatraju zagovornikom autoritarne države, s obzirom na to kako raspodjeljuje rad u državi, na ulogu žene, na obrazovanje djece (o čemu treba da se brine država, jer djeca u prvom redu pripadaju zajednici, a ne porodici), s obzirom na to da u pitanju vlasti građani nisu jednaki itd. Međutim, cjelokupna njegova teorija zasnovana je na otporu vlasti atinskog demosa i pretpostavlja vlast intelektualne, a ne imovinske aristokratije. Kao teorijska osnova služi mu i ovde Sokratovo učenje određenja pojma po njegovom smislu. Platon nije ostao do kraja dosledan svojim filosofskim koncepcijama. Potkraj života skrenuo je u izvjesni misticizam, posvetivši se u najvećoj mjeri proučavanju Pitagore i astrologije, što ga je u jednom trenutku dovelo do toga da ideje izjednači s brojevima. Platonova je Akademija njegovala proučavanje brojevnih odnosa i njihovo značenje u proučavanju prirode. Time je Akademija napustila njegovanje filosofskih zamisli svoga osnivača, što je dijelom i razlog da u grčkoj filosofiji Platonovo učenje nije imalo direktnih nastavljača. Na ulazu u Akademiju je pisalo: ,,Neka ne ulazi niko ko ne zna geometriju", a on sam je govorio:,,Bog uvijek stvara na geometrijski način." Prema Platonu, škola služi da odvrati pažnju isključivo od pojavnosti i privede suštini, na bitak. Ideja ili forma je slika ili uzorak, ošte koje je uzrok svih pojedinačnih predmeta. Tako je ideja konja izvan vremena, a pojedinačni konji su manjkavi i privid originalne ideje. Sokrat je prije toga govorio da su sve forme odvojene jedna od druge. Pjesništvo treba kontrolisati, kaže Platon, pothranjivati njome hrabrost i umjerenost, a dok su djeca mlada treba  ih štititi od ružnog, ali  u određenoj dobi se moraju sresti sa određenim strahotama i iskušenjima. Država treba da bude sluškinja svojim građanima, a ne obratno. Ako postoji vladavina zakona, demokratija je najgora, jer nudi prosječnu i zajedničku svrhu. Aristokratija (u pravom smislu, ne nasljednom) je najizvrsnija. Tri su staleža u idealnoj državi prema Platonu: vladari, vojnici i radnici. U Platonovom ‚‚Fedon"-u je Sokratova nauka o odnosu odnosu: duh-tijelo, dokazi o besmrtnosti duše (ili duha), za neke i nepotpuno privredeno kraju s pitanjima. Učenje s razumijevanjem je primicanje Bogu, terapija duše. Znanje je aesthesis (čulna percepcija), i savremni pojam anestezije u tom smislu je stanje bez čulnosti. Na čisto duhovnom nivou pogrešnog suda nema. Ako u geometriji pravac nastaje kretanjem tačke, na taj način vidimo ujedinjenje aritmetike i geometrije u duhu dijalektike. Po Platonu ljudska duša nije sastavni dio ljudskog tijela, po rođenju ona ulazi u tijelo dok je prethodno boravila u carstvu ideja. Budući da biva zarobljena tijelom ona zaboravlja sve što je vidjela u tom višem carstvu. Ljudska duša se sastoji iz 3 dijela: čulni, razumski i umski. Tek umskim dijelom moguće nam je otkriti pravi sadržaj ideja, a razumski dio je pojmovna spoznaja koja je u vezi s stvarima (matematika), dok čulni dio duše ne dostiže do neke spoznaje uopšte već je u sferi subjektivnog. Dobro uređena država tako mora biti što bliže duhovnom idejnom carstvu, pa dobro uređenom državom trebaju rukovoditi filosofi, jer su jedino oni sposobni da steknu znanje o svijetu ideja, te znaju šta je pravedno a šta nije. Filosofi mogu postati samo oni koji posjeduju umski dio duše u toj mjeri osposobljen da održava u harmoniji druga dva dijela duše, čulni i razumski, i da njima gospodari. Oni kojima je razvijen samo razumski dio duše, koji prema tome nisu sposobni za filosofsku spoznaju, alu su razumni i srčani, njihova vrlina je hrabrost i treba da budu čuvari države. Treći dio stanovnika, kojima u duši prevladavaju strasti, bavi se poljoprivredom i ostalim zanatima i na njima je da zasnivaju porodice i rađaju djecu. Svi ti staleži se ne miješaju između sebe i cijela bi država bila upropaštena kad bi se jedan stalež počeo baviti poslovima drugog staleža. Pripreme filosofa za upravljanje državom traju dugo i nemoguće je da neko prije nego navrši 50 godina života stekne pravo upravljanja državom. Materijalni svijet je gruba kopija svijeta ideja. U pitanju vlasti nisu privilegovaniji bogati već mudri i sposobni. On pretpostavlja vlast duhovne i intelektualne, a ne imovinske aristokratije. Platon govori o besmrtnosti duše, ona koja se sama od sebe kreće, nerođena i besmrtna. Dušu vidi u tri dijela: razumni ili umni dio u glavi, osjećajni dio u srcu, i najniži nagonski dio s centrom između pupka i dijafragme. Platon je jedan od najznačajnijih političkih mislilaca, i govori o više oblika državnog uređenja: monarhija, tiranija, aristokratija, oligarhija (plutokratija) i demokratija. Neke od njih, kaže, imaju dobre strane, a neke su već nedostojne čovjeka kao slobodnog i razumnog bića. I demokratija nije obavezno dobra, i može lako da se izvrne u anarhiju. Gledao je opšte dobro svih i nijedan od ovih oblika vladavine nije mogao osigurati pravi cilj, imajući u vidu ljudske slabosti, i sklonosti, pohlepu za bogatstvom i moći. On pravi razliku između pisanih i običajnih zakona. Razvijao je teoriju idealne države, gdje filosofija i mišljenje, mudrost i saznanje moraju regulisati lični i društveni život. Položaj čovjeka u društvu treba da bude po njegovim sklonostima i sposobnostima, koje nisu fiksne. Tri sloja su: vladari, ratnici, zanatlije i zemljoradnici. Optuživan je zbog kastinstva. Cijenio je da državom mogu upravljati samo najumniji,, najbolji i najmudriji, oni što znaju ljudsku prirodu, organizaciju države i društvenog života, koji su po karakteru najmanje skloni vlastoljublju, nepravičnosti, bogatstvu i drugim slabostima. On kaže a su to mudraci ili filosofi. Rekao je: Ako u državama filosofi ne postanu kraljevima... ili ako vlastodršci ne postanu pravi i dobri filosofi i sve dok politička moć i filosofija ne postanu jedno, i ako se silom ne isključe one mnogobrojne prirode  što teže samo za jednim, ili samo za drugim, onda neće nestati nesreće ni za državu ni za ljudski rod, i državno uređenje o kojem govorimo neće postati moguće niti će ugledati svjetlost sunca. Time se ušlo u etičku sferu mišljenja. Svoje etičko učenje Platon razvija pod uticajem Sokratove filosofije, i postavlja teorijske temelje metafizičko-idealističke etike. On stavlja u prvi plan duševne vrline čovjeka, te da duša i državna organizacija treba da stupe u određenu vrstu harmonije. Nastaje pojam pravičnosti. I Platonovo estetičko učenje je široko prisutno u njegovim dijalozima Države, Gozbe, i drugih. On razrađuje kriterij ljepote, o tome šta jest a šta nije lijepo, uviđajući relativnost i nepouzdanost ocjenjivanja. Spominje se mimetička kao oponašateljska djelatnost, gdje je umjetnost sjena, a njegovo djelo sjena sjene. Za razliku od polusokratovaca ili nepotpunih sokratovaca, on je shvatio duh svog učitelja. Ostavio je iza sebe najveći broj pisanih djela od svih grčkih filosofa. Platon kaže da poput čulnog i propadljivog svijeta iza kojeg je svjetlo ideja, postoji naučno razumsko znanje kao uvod u filosofsko umno znanje, koje stiže do svijeta ideja po sebi (grč. noesis). Zato filosofija nema nikakve veze s onim što je čulno. Platon prvi podvlači razliku između razuma i Uma, što kasnije prihvataju Kant i Hegel. Platon je smatrao da čulnost podražava ideje ili samo dio njih. Ukupnost ili tjelo države treba da čine filosofi koji vladaju, ratnici koji čuvaju i radnici koji proizvode, pa je u tom smislu najbolja država mudra, hrabra i umjerena. Filosof treba da vlada jer on ne želi vlast i nije vođen čulima. Neprosvećeni vladari su čulni. Po Platonu Bog je vladalac svijeta - Demijurg (Demiourgos). Prisjećanje (grč. anamnesis) je ponovno sjećanje Duše na ideje prije svog dolaska na zemlju, sfera je urođenog i nepomućenog znanja o prvim principima. Najljući neprijatelj čisto materijalističkog shvatanja svijeta bio je Platon. On se bavio gimnastikom, muzikom, književnošću. Iz političkih razloga su ga predali Sparti kao ratnog zarobljenika, a na sajmu robova je otkupljen od svojih pristalica. Tad je već u Atini osnovao, u vrtu posvećenom mitskom junaku Akademu, školu Akademiju koja se najviše borila protiv materijalizma i ateizma. Suština metoda dijalektike kod Platona je kad pri rješavanju ma kojeg filosofskog problema treba polaziti od dvaju protivrječnih smjerova, ili teza, koje jedna drugu isključuju, čine da se uviđa nestalnost pojmova. Na taj način se sagledava jedna ideja u mnoštvu različitih individua, te i mnoštvo različitih ideja u jednoj individui. Hegel je Platonovo djelo ,,Parmenid" nazvao remek djelom Platonove dijalektike. Platon, za razliku od Sokrata, ne ograničava sebe na etičke pojmove, nego Sokratov metod proširuje na sve što jeste. „Pravi filosof od prirode je stvoren da se bori oko bitka. On bi išao napred, bez umora s neprestanim oduševljenjem sve dok ne bi shvatio bit svakog predmeta“ (Država, VI, p. 232). Još jedna važna razlika između njih leži u tome što je Platon pojmovima pripisao samostalno egzistenciju, učinio ih je bićima. Pojmovi se sada nalaze izvan duše koja ih misli, i postoje nezavisno od duše koja ih misli. Suštine se, prema Platonu, nalaze izvan stvari kojih su one suštine, odnosno postoje nezavisno od tih stvari. Pojmovi koji postoje sami po sebi, nezavisno od mišljenja, svesti itd. saznajnog subjekta, odnosno kao suštine koje postoje nezavisno od i izvan stvari nazivaju se idejama. U sedmom pismu Platon kaže: Ne postoje, niti će o tom stvarima ikad nastati neki moji spisi, jer to se nikako ne može prenijeti riječima kao druga znanja, nego se ono poslije duge zaokupljenosti samom stvari i zajedničkog življenja s njom u duši iznenadno rađa, kao što se svjetlost rasplamsava iz bačene iskre i zatim samu sebe hrani... U ‚‚Državi" je pokazano da istinski filosof teži da upozna suštinsku prirodu svake stvari, a ne da upozna množinu lijepih ili mnoštvo dobrih stvari pojedinačno, već da razabere suštinu ljepote i dobrote koje su u različitim stepenima otjelovljene u pojedinačnim lijepim i dobrim stvarima. ,,Duhovno stanje filosofa je pravo znanje.” Čulni svijet nije potpun privid kad je u njemu sadržan elemenat nerealnosti. I Platon se koristio brojevima i geometrijom da predstavi transcendentalne ideje, racionalnom umu neshvatljive, gdje kod jednakokrakog pravouglog trougla veličine kateta ‚‚1" hipotenuza ima iracionalnu dimenziju korijena iz 2. Matematički genij i religiozni nikako nisu nesaglasni. Platon gleda na izvorne stvari u trouglovima, jer tek u trećoj dimenziji stvari su opažljive čulima (Zakoni). Kocka je Zemlja, piramida je vatra, oktaedar je vazduh, a Platonu najdraži, ikosaedar (30 ivica, 20 povšina jednakostraničnih trouglova i 12 vrhova) voda. U ‚‚Gozbi" Erot ili ljubav je veliki bog koji spaja smrtno i besmrtno, kao dijete oskudice i obilja. Erot je najveća žudnja za imanjem sreće, žudnja za rađanjem u ljepoti, kako u tijelu, tako u duši. Preko nižeg, prvog Erosa, ide se besmrtnosti kroz rađanje djece, dok je viši eros pjesnički. Duša je kod Platona trodjelna: razum, volja i požuda (metafora s kočijašem i dva konja). Razumni dio duše je besmrtni i božanski, kojeg je načinio Demijurg. Kako iz života nastaje smrt, tako, kaže Platon, i iz smrti nastaje život. Kod moralnog, tajna mješavina koja čini dobar život je mjera ili srazmjera. Dobro je oblik lijepog, sazdanog po mjeri i srazmjeri. Samo čovjek s vrlinom je dobar ii srećan čovjek, a 4 su vrline: mudrost, hrabrost (ili odvažnost), umjerenost i pravednost. Dobro i zlo se ne mogu izjednačiti s zadovoljstvom i bolom. Upravljači u državi se okreću znanju da bi išli ka istini i bivstvu, a ne da bi trgovali. Platon u naučnom dijalogu ‚‚Timaju" (uvod za dva političko-etička dijaloga) govori o Atlantidi mitskoj zemlji koju su Grci porazili i sami nakon toga bili potopljeni i zemljotresom srušeni. Tako njegova država i Sokratova su nešto što je nekad prije postojalo, a ne puka fikcija. Uređen kosmos je djelo umnosti i božansko je porijeklo besmrtne duše čovjeka, nasuprot propadljivom tijelu. To je Platonova dualnost, ako smo ga dobro razumjeli. Besmrtne duše imaju udio u oba svijeta, besmrtne su i umstvene, a istovremeno same se mijenjaju i žive. Zvijezde i Planete su umne duše, bogovi koje je stvorio Demijurg da bi oni dalje stvorili smrtni dio čovjekove duše i tijela. Ljudske duše nemaju početak (Fedar), što u Zakonima ostaje otvorenim pitanjem. Nebo je slika vječnosti koju stvara Demijurg, božanski um što djeluje u svijetu, ali nije bog Stvoritelj. Demijurg je zahvatio postojeću građu i činio s njom što je htio, kosmos. Čovjek se ne smije cijeniti više nego istina. Čovjek mora da misli zbog njegove najdragocjenije imovine, zbog njegove besmrtne duše. Nastavljači stare akademije Platona u Atini su: Speusip, Ksenokrat, Polemon i Krates.

Aristotel (384-322 pne): bio vrijedan Platonov učenik, ne znači i najnapredniji, sin ljekara Nikomaha na makedonskom dvoru, u  Platonovoj Akademiji punih 20 godina. I sin mu se kasnije zvao Nikomah (iz Nikomahove etike). Kad je zbog optužbe napustio Atinu rekao je, s aluzijom na smrt Sokratovu, da neće dati Atinjanima priliku da se još jednom osvete filosofiji. Ostavio je veliki broj spisa iza sebe. U vrijeme antimakedonskog raspoloženja i filipika napušta pod pritiskom Atinu i odlazi u Asos, na obalu Male Azije. Tamo proučava filosofiju, logiku, biologiju i druge nauke. Na poziv makedonskog kralja Filipa II postaje učitelj 13-godišnjem Aleksandru. Kasnijim povratkom u Atinu osniva Peripatetičku školu. Peripatetičarski način školovanja je kad se studenti sele s jednog mjesta sticanja znanja na drugo u potrazi za najuglednijim predavačima ili odgovarajućim temama. Provodili su u školi jutarnja i večernja ezoterička predavanja (spoznati svijet kroz sama sebe). Tu se po prvi put u poznatoj istoriji spominje i bibioteka antičkog svijeta. Samo redovni studenti u jutarnjim časovima su izučavali metafiziku. Aristotela su Filip i Aleksandar Makedonski neizmjerno cijenili. Kad je Aristotel izdao knjigu o filosofiji Aleksandar mu upućuje pismo: Aleksandar pozdravlja Aristotela iz Indije: Nisi dobro uradio što si akromatske (grč. a = ne; chroma = boja) spise izdao. Po čemu ćemo se mi sad razlikovati od drugih ako nauke u koje smo upućeni postanu opšta svojina? Ja bih više volio da se odlikujem najuzvišenijim znanjem nego svojom vlašću. Ostaj mi u zdravlju... (Dvorski slikar Apel na Aleksandrovom dvori tad govori: Obućar nek ne sudi dalje od cipela. Homerovu knjigu ,,Ilijada", koju mu je poklonio Aristotel, Aleksandar je često nosio sa sobom, pa i kad je pokorio Persijance. Kad su mu egipatski sveštenici pokazali nerazmrsici Gordijev čvor, on ga je presjekao mačem, jer onaj ko ga razmrsi zavladaće svijetom). Nakon smrti Aleksandra 325 pne on ponovo napušta Atinu i odlazi na imanje svoje majke u Halkidu. Umire 322 pne. Za sobom je ostavio 200 - 1000 raznih radova. Bog je misao koja samu sebe misli, ,,mišljenje mišljenja", a kad bi mislio i nešto drugo, ono što je niže od njega - Bog bi samog sebe unizio. U teoriji spoznaje Aristotel polazi od senzualizma, pri čemu on nije vulgarni, ograničeni, već misaoni senzualist. Istorijska situacija podučila je Aristotela da je nemoguće vladare prikloniti filosofiji, urazumiti ih i otkloniti ih od želje za osvajanjima. Sam Aristotel bio je pristalica polisne samouprave i protivnik stvaranja velikih državnih teritorija pod vlašću jednog vladara. On je u tom smislu i podučavao Aleksandra, ali očito bez rezultata. Uočivši nesklad između filosofskog učenja i potrebe praktičnih rješavanja društvenih problema, Aristotel se vraća u Atinu i tamo osniva svoju školu pod imenom Likej. Ta peripatetička filosofska škola (šetnje i vrtni trijemovi gdje se održavala nastava) nadmašila je Platonovu Akademiju. Trinaest godina nakon osnivanja Likeja je umro. Aristotelov rad je sveobuhvatan. On nije samo originalan filosof, on je sistematičar svega što je Grčka do njega stvorila na filosofsko-teorijskom području. On je istovremeno i empiričar, istraživač, i njegov Likej postaje centar ne samo filosofskih proučavanja već i egzaktnog, naučnog rada. Bio je takođe veoma plodan mislilac i pisac: Metafizika, Fizika, Politika, Nikomahova etika, Organon, O pjesničkom umijeću, O duši, zatim: Retorika, Velika etika, Eudemova etika i drugi spisi. On objedinjuje svu filosofiju svojih prethodnika. Napušta poetsko ka čisto racionalnom. On već ispituje samu suštinu nauke i naučnog saznanja, oblike i zakone naučnog mišljenja, naročito u njegovim logičkim spisima - Organon, pa logičko učenje počinje dobijati značajnu pažnju. On razlikuje deduktivni i induktivni put saznanja, od opšteg ka pojedinačnom, i obratno, da bi se na kraju dobila potvrda istinitosti. On uključuje i neophodnost dodatnig elementa - aksioma, kao istina koje se ne dokazuju, koje su opštevažeće i očigledne, jer stvar je neznanja da se i temeljne istine moraju dokazivati. Svoje metafizičko, odnosno ontološko učenje izlaže u djelu Metafizika, koje dobija naziv nakon njegove smrti. On traga za onim što prethodi fizikalnom i prirodi. Uspješno se bavio i praktičnim naukama, i politikom. Došao je do ideje čovjeka kao bića zajednice. On vidi 6 oblika državne vlasti, tri pozitivna i tri negativna: kraljevstvo - tiraniju, aristokratiju - oligarhiju i republiku - demokratiju. U negativnim oblicima oni što vladaju vide samo svoju ličnu korist. Demokratiju tretira kao izopačenje republike. Aristotel vidi tri dijela duše: vegetativni, animalni i razumski. Za razliku od Platona on umjetnost bolje cijeni. Aristotel uzdiže filosofiju na najviši naučni nivo, i tu mu je najveća zasluga. Grčka filosofija s njim dostiže svoju punu snagu, zrelost u smislu sistemskog karaktera, punu mjeru snage i kreativnosti. Okončanje antike nastupa već nakon nekoliko vijekova dolaskom hrišćanske religije. Nakon Platona i Aristotela kao da se zamorio grčki filosofski duh, međutim, ostaju neizbrisivi tragovi u Akademskoj filosofiji budućnosti do danas. Cjelokupna duhovna djelatnost po Aristotelu se dijeli na praktičnu, teorijsku i poetičku. U skladu s tom podjelom on dijeli i svoju filosofiju. U praktičnu filosofiju spadaju etika, ekonomika i politika. U teorijsku filosofiju spadaju fizika, matematika i metafizika. Ovu posljednju Aristotel zove još i ,,prva filosofija", a naziv metafizika (,,ono što je iza ili PRIJE fizike") upotrijebili su tek kasnije oni koji su sređivali Aristotelove spise. U poetičku filosofiju spada tehničko i umjetničko oblikovanje. Ova poslednja oblast predstavlja Aristotelovu estetiku, u kojoj je potpuno obradio samo učenje o pjesništvu. Njegovo djelo iz te oblasti zove se Poetika. Logičke spise pod naslovom Organon (,,oruđe filosofiranja") Aristotel ne ubraja u ovu podjelu: naime, on smatra da logika kao nauka treba da prethodi svakoj pravoj duhovnoj djelatnosti kao vježba u mišljenju. Premda Platonov učenik, bio je odlučan ali ne uvijek i dosljedan kritičar njegova idealizma. Aristotel nastoji dokazati da je Platonov svijet ideja neodrživ, i da je stoga Platonova filosofija u sebi protivrječna. Najsadržajniji su ovi momenti kritike teorije ideja: Šta, u stvari, znače ideje za Platona? ,,Jer one nisu njima (čulnim stvarima) uzroci niti kretanja niti ma kakve promjene". I dalje, kako je moguće ,,da supstancija bude odvojena od onoga čega je ona supstancija". Jer ako nešto čini suštinu stvari, čini se nemogućim da se to što čini njegovu suštinu izdvoji iz tih stvari. Aristotel, nasuprot Platonu, nastoji dokazati da je prva i prava supstancija ili istinsko bivstvo, pojedinačna stvar. U toj pojedinačnoj stvari realizovana je bit, suština, pomoću materije. Ono opšte, suštinsko, po Platonu idejno, postaje pomoću materije konkretna, realna, pojedinačna stvar. Tako materija dobija svoje određenje upravo preko tog opšteg, suštinskog. To opšte u stvarima Aristotel naziva formom. Forma i materija su dva osnovna principa svake pojedinačne stvari. U oblikovanju stvari ta dva principa nemaju jednaku ulogu. Materija predstavlja pasivni princip, mogućnost, potenciju. Forma je aktivni princip i uzrok oblikovanja materije u konkretnu pojedinačnu stvar, tj. aktualizacije potencije. Uzimajući pojedinačnu stvar kao prvu i pravu supstanciju, Aristotel smatra da se proučavanje stvarnosti i njenih zakona ne može započeti od ideja, odnosno pojmova, već baš od same pojedinačne stvari. Tim stavom Aristotel u istoriji otvara put ka egzaktno-empirijskom istraživanju. Već sam naziv ,,prva supstancija" ukazuje na to da se Aristotel nije zadržao samo na njenom značenju i da nije završio svoja filosofska razmatranja podvlačenjem pojedinačne stvari kao prve supstancije. On je suviše u sebi apsorbovao čitavu antičku filosofiju da bi bio slobodan od njenog idealističkog uticaja, a dvadesetogodišnje studije kod Platona uslovile su da nije mogao do kraja kritički prevladati idealizam svoga učitelja. Aristotel je logičar i priznaje hijerarhiju logičkih pojmova. Tu hijerarhiju pojmova on uključuje u svoju ontologiju. Naime, dok je pojedinačna stvar prva supstancija, njen rodni pojam ili vrsta biće, po Aristotelu, druga supstancija. Odnos između višeg rodnog pojma i nižeg identičan je s odnosom forme prema materiji, odnosno viši rodni pojam odnosiće se prema nižem kao forma prema materiji. Iz toga slijedi da će viši rodni pojam uvijek biti aktivan princip u odnosu na niži, koji predstavlja pasivan princip. Slijedeći tako hijerarhiju pojmova nailazimo na najviši pojam u toj hijerarhiji – na pojam iznad kojeg više nema višeg rodnog pojma. To je najviši aktivni princip. Budući da iznad njega nema više ničeg u odnosu na šta bi on mogao biti pasivan, on predstavlja čistu aktivnost, čistu formu, koja je sama po sebi nepokretna jer nema šta da je pokreće. Ali kao takva, čista forma je prvi pokretač, prva aktivnost u odnosu na niže pojmove. To je Aristotelov bog, ono što on naziva ,,prva podliježeća tvar u svakom pojedinačnom". On nije shvaćen kao sveobuhvatna snaga svijeta koja se nalazi svuda i u svemu. On je čista aktivnost, čista forma, nepokretna, i kao prvi princip aktivnosti shvaćena kao pojedinačna pojava, a ne kao bitak svijeta koji sve prožima. Kao što je isticanjem konkretne stvari kao prve supstancije Aristotel utro put empirijskom istraživanju, tako je ovim svojim ,,bogom" dugom antičkom idealizmu otvorio mogućnost logičkog objašnjenja postojanja boga. Tako je u istoriji filosofije začet teizam, iako sam Aristotel nije bio teista. Aristotelovo popuštanje idealizmu lakše se razumije ako se zna da materija u njegovoj ontologiji ne igra samo pasivnu mogućnost u odnosu na aktivnu formu. Kao i Platon, Aristotel određuje materiji negativne osobine, ali ne u smislu zlog principa, tj. izvora svega lošega u prirodi i u čovjeku. Materija je za Aristotela ograničavajući princip baš time što je pasivna, ona je ono što se opire formi, ona je sputavajući princip u kretanju. Aristotel se poslužio primjerom vajara: on nastoji u kamenu ostvariti neku određenu formu koju kao zamisao ima u svojoj glavi, i ona predstavlja princip djelatnosti, kretanja. Međutim, u nastojanju da realizuje tu formu, nailazi na otpor u kamenu te svoju djelatnost mora djelimično podrediti tom otporu kamena-materije. Kao što Aristotel nije mogao prevladati dualizam materijalnog i idejnog svijeta u svojoj ontologiji, tako to nije mogao ni u teoriji saznanja. Za njega je čulo polazna tačka sve spoznaje. Osjećanje kao sposobnost pripada duši. Aristotel smatra da sva živa bića imaju dušu, ali s različitim stupnjevima sposobnosti. Sposobnosti duše jesu: hranjenje, požuda, opažanje, kretanje u mjestu i mišljenje. Biljkama, na primjer, pripada samo sposobnost hranjenja. Drugim pak živim bićima pripada i požuda i hranjenje, trećima još i opažanje. I tako redom: svaka viša vrsta živih bića posjeduje i niže duševne sposobnosti, dok niža bića ne posjeduju više duševne sposobnosti. Ljudska duša, koja posjeduje i mišljenje kao najviši duševni kvalitet, posjeduje i sve ostale vrste duševnih sposobnosti. Polazne osnove spoznaje su sposobnost percipiranja i sećanja, koje posjeduju već i neke životinje. Čovjek pomoću mišljenja, a na osnovu opažanja i sjećanja, stiče iskustvo na osnovu kojega stvara umijeća. Umijeću već pripada znanje i razumijevanje onoga što se iskustvom steklo. Ljudi s velikim iskustvom i s umijećem djeluju u svakodnevnom životu, dok je nauka, kao nezainteresovana za trenutne potrebe, nastala tamo gde je bilo dokolice. Sve dovde Aristotel je kritičar idealističke gnoseologije isto tako kao što je bio kritičar idealističke ontologije u kritici Platonovih ideja. Tek u svojim razmatranjima o umu, o sposobnosti mišljenja da samo sebe misli, Aristotel čini ustupak idealizmu. Da bi um djelovao, on mora biti slobodan od čulnog svijeta i potpuno odvojen od njega. Tek takav on može imati mišljenje kao svoj predmet. ,,Sposobnost opažanja nije, naime, moguća bez tijela, a um je od tijela odvojen", kaže Aristotel. U poređenju s Platonovim zanosom kad zastupa svoje pravedno uređenje države, Aristotel se i na području političke filosofije pojavljuje kao trezveniji i više sklon analizi podataka nego ideji dobra ili pravednosti. On ne zastupa neki posebno određeni tip društva ili države, već više naglašava problem upravljanja državom. Ako sposobni i dobri ljudi rukovode državom, ona i kao aristokratska može biti dobra, ali ako njome rukovode loši i nesposobni ljudi, tada ni demokratski oblik vladavine ne predstavlja rješenje. U etici je Aristotel pristalica tzv. zlatne sredine, što znači da se dobrim obrazovanjem mora kod ljudi postići snažna volja da u svojoj društvenoj djelatnosti izbjegavaju krajnosti. Tako i u upravljanju državom treba vlast dati ljudima koji nisu ni suviše imućni, jer imućni su previše objesni za vlast, skloni razvratu i nebrizi za državu, a niti suviše siromašni, jer su oni brutalni i skloni osvetama. Aristotel je posljednja snažna i originalna ličnost antičke filosofske misli. Kao sistematizator antičke misle, on budućnosti otvara dva puta: empirijski, na koji će se kasnije osloniti naučna misao, i teistički, kojim će se kasnija srednjovekovna skolastika koristiti u svrhu filosofske interpretacije hrišćanske religije. Međutim, za ovu poslednju Aristotel nije do kraja odgovoran, jer je trebalo u velikoj mjeri mijenjati strukturu njegove filosofske misli da bi se njegovo učenje moglo prilagoditi hrišćanskoj teologiji. Večera na kojoj učenici i drugi zvanici razmatraju filosofska pitanja nazivala se simposion, gozba. Platon je Aristotela nazvao ,,pametnjakovićem škole", a Aristotel, spominjući Platonovu akademiju, govorio ,,naši prijatelji". Nakon što je Platon umro Aristotel je napustio Akademiju i bio odsutan dvanaest godina. Od Aristotelovih djela ostala je tek trećina, ostatak je izgubljen. Sačuvano je 30 knjiga sa oko 2000 današnjih stranica ukupno. Napisao je i objavio mnoge spise za širi krug čitalaca, koje je nazivao ,,ezoteričnim", a u književnom obliku onog doba: pjesme, pisma, ogledi, dijalozi. Govorilo se kako su prelijepo napisani, i sem nekoliko fragmenata sve je izgubljeno, a znamo za njih jer su o tom pisali drugi. Po Aristotelu, komedija govori o gorim ljudima nego što smo mi (taj je dio Poetike je, nažalost, zagubljen), dok tragedija govori o boljim ljudima nego što smo mi. Smatrao je da tragedija treba izazivati strah i sažaljenje, te tako pročistiti osjećaje gledatelja. Njom se postiže prava mjera između straha i sažaljenja, djeluje poučno, savjetuje dobro, postiže pathos (tragedija trpnje), liječe se pataloška stanja nastala nakupljanjem takvih osjećanja, ne čisti se pojedinac nego sam čin od moralne okaljanosti. To pročišćenje on naziva katarzom (od grč. katharsis, prema kathairo, čistim). Tragedija puno lakše od ostalih književnih vrsta postiže svrhu i katarzu. O prirodi pjesničke djelatnosti kaže da nije pjesnikov posao da pripovijeda o stvarnim događajima, nego onome što bi se moglo očekivati da se dogodi, o onome što je moguće po vjerojatnosti ili nužnosti. I zato je pjesništvo vrijednije od povijesti, jer govori o opšem, a ne o pojedinačnom. Platon gradi svoj pojam mimeze (prikaz stvarnosti kroz umjetnost) na inertnim umjetnostima - slikarstvu i kiparstvu pa u prvi plan dospijeva dimenzija oponašanja. Za Platona je to izvedena, sekundarna djelatnost u odnosu na djelatnost prirode, koja već i sama oponaša nebeski poredak ideja, i zato je sjena sjene. Aristotel polazi od tzv. progresivnih umjetnosti - pjesništva i muzike koje nastaju iz božanskog nadahnuća pa je u prvom planu dimenzija prikazivanja i tako shvaćena umjetnost oplemenjuje prirodu novim mogućnostima. Retorika je umijeće uvjeravanja, a poetika oponašanja ili prikazivanja. Srednji vijek i renesansa ih ujedinjuju i pjesništvo postaje višim stupnjem retorike (umijeća rječitosti). U XIX v. retorika umire, a oživljena je krajem XX v. kao proučavanje strukturirajuće moći diskursa. U svojoj ,,Poetici" Aristotel komediju definiše kao oponašanje nižih karaktera, ali ne u onom obimu što je kod njih loše nego onoga što je ružno, a smiješno je samo dio toga: smiješno je samo ružno koje ne nanosi bol i nije pogrdno. Želi nadvladati platonovski dualizam između ideje i stvarnog predmeta. Želi pokazati da bit stvari leži unutar njih samih. Peripatetičari prihvataju tri vrste dobra: dobro duše, dobro tijela i dobro sudbine, a smatraju da se samo preko dobra duše postiže blaženi život, dok se preko dobra tijela i dobra sudbine upotpunjuje. Stoičari samo dobro duše prihvataju. Aristotel smatra da logika kao nauka treba da prethodi svakoj pravoj duhovnoj djelatnosti kao vježba u mišljenju. On utire put empirijskom istraživanju i otvara mogućnosti logičkog objašnjavanja Boga, kad se javlja prva klica teizma. Ako državom rukovode loši i nesposobni ljudi, tada ni demokratski oblik vladavine nije rješenje.Platon je pisao dramski, Aristotel naučno sistematično, kao logičar i biolog. Prema Aristotelu, ono što tijelu daje formu je nematerijalna supstancija, duša. Njegova teologija je već metafizika. Što je Aristotel zvao analitikom (oslobađanje), stoici će kasnije nazvati logikom, koju Aristotel ne ubraja u posebnu nauku već je smatra sredstvom saznavanja. Pojavljuju se i kategorije kao najopštije apstrakcije. Za njega ne postoji prazan prostor, jer svaki je prostor u drugom prostoru, vrijeme u drugom vremenu. Najbolja je država u kojoj ne preovladava ni previše, ni premalo bogatstva, gdje se stvara uslov za tzv. srednji stalež. Prema Aristotelu, kretanje u pravoj liniji ne može da bude jednoliko niti da kao takvo posluži u svrhu mjerenja vremena. Prirodno kretanje po pravoj liniji se ubrzava, a ako se radi o neprirodnom kretanju, dolazi do usporavanja. Prema Aristotelovom shvatanju kretanje u krugu je prirodno jednoliko kretanje, a obrtanje nebeskih sfera je upravo takvo kretanje i prikladno kao mjera kretanja gdje je opravdano određivanje vremena pomoću Sunca. Za Aristotela ne postoji beskonačan broj, jer broj mora moći da se izbroji. Aristotel govori o prirodi koja ima svoje ciljeve, i povremeno spominje Boga čije djelovanje u prirodi nije svrhovito, te samu vezu između Boga i prirode ne objašnjava na zadovoljavajući način. Platon se koristio učenjem o Duši Svijeta i Demijurgom, pa je i mogao jasnije da govori o ciljevima u prirodi. Aristotel uspostavlja znatno tješnju vezu između tijela i duše, nego što to Platon smatra, čak je posmatrao tijelo kao groznicu duše. Duši treba tijelo da se ispolji. Aristotel kritikuje Platonovce zbog mišljenja da svaka duša može da se uklopi u bilo koje tijelo, što je za Aristotela nemoguće.


Evo i nešto o ponekom značajnom vladaru tog vremena:

Perikle (495-428 pne), vojskovođa i vladar, Anaksagorin blizak prijatelj, bio je pripadnik atinskog plemstva (aristokratije), i ostao je poznat po svom zalaganju za atenski narod (demos). Bio je dobro obrazovan, izvrstan govornik, a podršku naroda dobio je zbog promjena koje je proveo. U vrijeme njegova upravljanja državnim poslovima od 461- 429. godine p.n.e, atinska demokratija dosegla je vrhunac. Perikle je svu vlast predao narodnoj skupštini koju su činili svi slobodni Atinjani stariji od 18 godina. Skupština je odlučivala o svim državnim poslovima. Atina je postala demokratska republika. Perikle je uveo i dnevnice za obavljanje državnih poslova i učešće u radu narodne skupštine. Siromašnijim građanima je omogućio pristup u upravu i sudstvo. Neposredno pred smrt je izjavio kako je ponosan što za vrijeme svog djelovanja nije zavio u crninu nijednog Atinjanina.Perikle, vladar kojeg je učio Zenon, vladao je 40 uspješnih godina za Atinski narod. Do Perikla u grčkim sudovima nisu postojali advokati za odbranu, te onaj ko nije znao da govori gore je bilo po njega. U političkim raspravama je bio smiren i padove olako pretvarao u uspjehe, ali kad bi govorio pred veliko masom ljudi bio je vatren. Iako aristokrata, uz pomoć demokrata dolazi na vlast, jer kao dobar vojnik i vojskovođa ima mnoge pristalice (glasače) u tadašnjoj vojsci. Kad bi mu viđeniji Atinjani prebacivali da mnogo troši javnog novca nepotrebno, on kaže da će ubuduće hramove graditi svojim novcem i na njima klesati zato svoje ime, ovi su odustajali od daljih kritika. Uvodio je kao demokrata mnoge ustupke za obične ljude i robove, razvijao umjetnost i dijelio im besplatne ulaznice, a pravio je i spektakle i gozbe. Poštujući do neizmjernosti mudrost, hrabrost i spretnost, Grci nisu mnogo cijenili one koje rade vješto rukama, slikare i vajare, ali Perikle ih počinje cijeniti i izdvajati od najobičnijih radnika i robova. Perikle kao vladar se čuva političkih protivnika koji mu prate svaki pogrešan korak, a mnogi su poslije smjene vlasti plaćali cijenu bliskosti s njim. Na kraju prijatelji veličaju sve što je učinio za svoj narod i Atinu, a on na samrti govori: Zaboravljate ono najbitnije, da za vrijeme moje vlasti niko nije zavijen u crno mojom pogreškom. Vrijeme Perikleove vladavine se nazivalo ,,Zlatno Periklovo doba Atine". Iako je dozvoljavao gozbe, sam nije prisustvovao niti jednoj, niti je imao posebno favorizovane prijatelje. Smatrao je da sebi kao državniku mnogo toga ne smije dozvoliti. Kad ga je jednom od trga pratio nezadovoljni građanin i svašta mu govorio dok je ovaj bio političar, od kuće šalje jednog svog roba da otprati nezadovoljnika, kaže: Uzmi svijeću i otprati mog drskog pratioca, već je pao mrak. Imao je nadimak ,,olimpijski". Periklu je Anaksagorina filosofija omogućila uzvišen let, taj pojam i slika Anaksagorinog ,,nousa" (uma) koji stvara svijet, slobodne volje, u čemu se vidio sam Perikle. Rival u vlasti mu je bio čuveni istoričar Tukidid.

Demosten (384-322 pne) je bio atenski državnik. Njegovi govori čine značajan izražaj tadašnje atenske intelektualne vještine i daju uvid u politiku i kulturu Atene tog doba. Retoriku je naučio čitajući govore ranijih govornika. Prvi veliki sudski govor izrekao je s 20 godina. Neko vrijeme je zarađivao za život kao pravnik i pisac govora (logograf za pravnu upotrebu. Ubrzo održava i svoj prvi politički govor. Za vrijeme uspona Filipa II držao je govore protiv njega, tzv. filipike. Filip II. je htio prevarom osvojiti grčke polise, na što je Demosten upozoravao i posvetio je većinu svog života borbi protiv Makedonske ekspanzije. Svojim govorima je veličao Atenu i nastojao očuvati slobodu grada. Naposljetku je Grčka i pala pod makedonsku vlast, Dmosten je bio nemoćan. Međutim, nakon Filipove smrti odigrao je vodeću ulogu u ustanku protiv novog makedonskog kralja, mladog Aleksandra Velikog. Pobuna je okrutno ugašena, a Demosten ih je preduhitrio u hapšenju i sam sebi oduzeo život. Demosten se prepoznaje kao jedan od deset najvažnijih atenskih govornika i logografa, a prema Longinu, Demosten je ,,usavršio uzvišen, strastven, britak i brz govor". Ciceron ga navodi kao ,,svršenog govornika" kojem ništa nije nedostajalo, a Kvitilijan ga uzdiže do titule lex orandi (,,standard govorništva"), te ističe kako on inter omnes unus excellat (,,stoji sam među govornicima"). Treća Filipika Demostena kaže: ,,Atinjani! Gotovo u svakoj skupštini govori se o nepravdama što ih Filip, otkako je mir zaključio, čini ne samo vama već i ostalim Jelinima i svi kažu, iako to ne izvršavaju, da treba i govoriti i raditi na tome kako bi on prestao biti ohol i kako bi kažnjen bio. Ja već vidim da se naš položaj toliko pogoršao i da je toliko izgubljeno da se bojim nije li to istina, iako je tugaljivo reći. Ako budete dobro ispitivali, uvidjet ćete da su najviše krivi oni koji više vole ugađati masi no predlagati ono što je najbolje. Od ovih, Atinjani, jedni se, čuvajući svoj sjajni položaj i svoj uticaj, ništa za budućnost ne brinu, a drugi, optužujući i ocrnjujući one kojima je do opšteg dobra stalo, ništa drugo ne čine već dovode državu u položaj da sama sebe kazni, baveći se samo oko toga, a Filipu daju mogućnost da govori i radi što god mu je volja. Na takvo državništvo vi ste navikli, ali ono je ujedno i uzrok nesreće.  Ja vas, Atinjani, molim da se ne ljutite na mene ako istinu slobodno izrečem. Preći ću preko toga što je Filip, nekada tako malen, postao veliki i silan, kao i preko toga da Jelini među sobom i nesložno žive. Preći ću i preko toga, što je mnogo čudnije, da se Filip ni iz čega dotle podigao, tolike zemlje poosvajao i još osvaja. Ali ja vidim da je sav svijet, a vi među prvima, ustupio njemu ono zbog čega su u cijeloj prošlosti svi grčki ratovi vođeni. A šta je to? Eto to da on može činiti šta god hoće, da jednog po jednog Jelina slabi i plijeni, a njihove gradove napada i osvaja. Ako li mislite da će Jeladu spasti Halkićani ili Megarani, a vi da ćete izbjeći tegobe, ljuto se varate. Ta oni su zadovoljni ako svako sebe spase. Sami ste dužni to učiniti, vama su vaši stari taj dar stekli i u mnogim i velikim opasnostima ostavili. Eto, to ja savjetujem, to predlažem i, bude li tako, mislim da se naš položaj može popraviti. Ako ko ima od ovoga što bolje reći i savjetovati, neka to učini. I što god budete vi odlučili – neka izađe na dobro, o svekoliki bogovi." Demosten je bio nadaleko čuven govornik, u početku je imao slab glas, bio je nesiguran, mucao je u govoru i nevoljno trzao ramenom. Vježbao je govorništvo šetajući se obalom i nadvikujući se s talasima.

Kad je jedan drugi bivši atinski državnik, Alkibijad, htio razgovarati s novim vladarem Perikleom, na ulazu u dvor ga dočekuju stražari uz objašnjenje da vladar ne može da ga primi jer trenutno razmišlja kako narodu položiti račune. Alkibijad to prihvata, ali poručuje: A zar ne bi bilo bolje da razmišlja o tome kako Atinjanima ne polagati nikakve račune? Alkibijad je tri puta bio na vrhu i na dnu tadašnjeg društva.

Za jednog od atinskih vladara (Temistokle) su rekli: ,,Atinom vlada on, njime vlada njegova žena, a njom vlada njihov razmaženi sin, pa se iz ovog jasno može zaključiti ko vlada Atinom.”

I ukratko pregled:

2 Antropološko razdoblje:

. Sofisti: Protagora (481-420 pne) ateist, prvi koji je naplaćivao časove, Gorgija (estetika i umjetničko oblik. jezika), Hipija, Kritija ili Kratil (Platonov prvi učitelj, heraklitova dijalektika, relativizam i skepsa) - čovjek kao mjera svega, prvi prosvjetitelji, besjednici, retori, pokazuju korisnost filosofije u praksi, pojam privida, Prodikus (pohlepni državnik, rječitost, sinonimika i moralizovanje), Trasimah, Diogen iz Apolonije

. Sokrat (469-399 pne) etika, ironija i majeutika - metode do istine, briga o duši, umjerenost, pravednost, neznanje zlo, viši princip duha, krit.demok.

. Sofokle (490-406pne), Eshil (525-456 pne), Euripid (480-405pne) / tragedije + Aristofanove komedije na Sokrata + Hippocrates (460-380) medicina

. Sokratovci ili polusokratovci (Euklid; Antisten i Diogen iz Sinope kao građanin kosmosa (412-324), oslobađanje od potreba; Aristip (hedonizam) / megarska – dobro; cinička – individualna dovoljnost, budući stoici; kirenska škola – budući epikurejci)  Sokratov moral i Parmenidov jedan Bog, Ksenofan (Sokratov prijatelj)

. Platon (427-347 pne) / osnivač akademije, idealist - ideje su stvarnost, početak filosofske nauke, Demijurg oblikuje mat.prema idejama Dobra ili Božanstva, etika, država, politika, razum i um kao različiti, pojam suštine (wesen), kritikuje elejce da postoji biće i nebiće

. Aristotel (384-322 pne) nadimak Stagiranin i peripatetičari (Teofrast, Straton,  Eudem, Aristoksen - vrstan muzički teoretičar)  tvorac deduktivne logike i etike kao nauke, metafizika, duša bez tijela ne može ništa, pojam svrhe, prelaz od suštine ka pojmu, razum je prapočetak i na njemu zas.logika, u intelektu nema ništa što prije nije u čulima, Andronik sa Rodosa (bibliotekar), stvarnost je od istorodnih jedinica (homoiomerije);

. Euklid matematičar (oko 300. pne) u Aleksandriji (osnovao Aleksandar 332. pne); Arhimed u južnoj Italiji (200. pne) - fizika.

Letindor (www.letindor.blogspot)

No comments:

Post a Comment