Thursday, 1 December 2016

b. Razotkrivanje pitanja o Istini na osnovu iskustva umjetnosti


Radi se o transcendiranju estetske dimenzije. Pojam ,,duhovna nauka” u 19. vijeku dobija svoju množinu, to su ,,nauke” te nestaje onaj idealistički prizvuk koji se čuju i izrazima ,,Duh” i ,,nauka”. 

Pokušalo se prvo primjenom induktivne logike na pitanja morala kod prevodioca ,,Logike” Dž. S. Mila. To nije nikakva nova logika za duhovne nauke. I na taj način teži se u engleskoj tradiciji spoznati isto-obličnosti, pravilnosti, zakonitosti koje omogućuju predviđanja pojedinih pojava i tokova. A čak ni kod prirodnih pojava se ovim putem ne ide na isti način. Ne pita se o uzrocima već se utvrđuju pravilnosti. Npr. meteorologija se pita meteorološki. Ali, suština duhovnih nauka se ne shvata ovdje pravo. I gleda se, npr. zašto je neki narod takav, a ne kako je dospio u tu poziciju. Biću slobodan sa svojom primjedbom i reći da se više misli manipulativno dugoročno ka drugima. 

Za Diltaja, u naučnu spoznaju spada raskidanje životne veze, dobijanje jedne distance prema vlastitoj povijesti, što mu omogućava učiniti je objektom. Za Džona Stjuarta Mila, ,,induktivne nauke” u najnovije vrijeme učinile su više za napredak logičke metode nego svi filosofi po struci. 

Po pitanju pojma ,,obrazovanje” (njem. bildung), kojeg u njemački jezik uvodi Herder, došlo je do velikih promjena tad, i u Geteovo vrijeme. Mnoge pojmove, poput: umjetnost, povijest, stvaralačko, pogled na svijet, doživljaj, genij, spoljnji Svijet, unutarnjost, izraz, stil, simbol, dobili su samorazumljiva značenja. Kant će na mjesto pojma ,,obrazovanje” govoriti o kulturi sposobnosti ili o prirodnoj sklonosti koji su kao takvi akt slobode slobodna subjekta pa je dužnost čovjeka prema sebi, između ostalog, i nedopustiti da mu zarđaju sopstveni talenti. Hegel će govoritio ,,samoobrazovanju” (sichbilden), preuzimajući ovu istu Kantovu misao o dužnostima prema sebi samom. Tek će Humbolt svojim finim sluhom osjetiti razliku između kulture i obrazovanja ukazujući nam na tradiciju traženja sopstvena lika ili obraza, a Božanskog, u smislu mističnog. Latinski ekvivalent za obrazovanje je ,,formation”, kao formiranje. Ali, u osnovi riječi ,,obrazovanje” stoji riječ OBRAZ (bild) koji ima tajanstvenu DVOSTRANOST da obuhvata i uzor slike i njenu kopiju. U pojmu ,,forme” ovu dvoznačnost nemamo. Obrazovanje nije pitanje postupka ili ponašanja već je ,,pitanje postalog Bitka”. To nije gledanje sebe onako kako nas drugi vide. 

Ono što duhovne nauke čini naukama bolje se može razumjeti iz tradicije pojma obrazovanja nego iz ideje o metodi moderne nauke. Upućeni smo na humanističku
tradiciju. U otporu prema zahtjevima moderne nauke ona dobija novo značenje. 

Sokratova slika je u punoj mjeri postala parola protiv nauke, naročito kao što to pokazuje figura ,,idiota”, laika, koja preuzima jednu sasvim novu ulogu između naučnika i mudraca. 

Vikoovo pozivanje na ,,sensus communis” (starorimski pojam) ukazuje na motiv koji je Aristotel razvio protiv Platonove Ideje Dobra. U skolastici, za Tomu Akvinskog ,,sensus communis” je zajednički korijen vanjskih čula, odnosno moć koja ih kombinuje, sposobnost svih ljudskih bića. Za Vikooa je taj ,,sensus communis” čulo za pravo i za opšte dobro, čulo koje živi u svim ljudima, čak još i više, čulo koje se dobija zajedničkim životom i koje određuju red i svrha života. Ovaj pojam zvuči prirodnopravno. Kod Grka je to drugačije značilo. A filološko-istorijske studije i način rada duhovnih nauka zasnivaju se upravo na ovom pojmu ,,sensus communis”. Šeftsberi ima ovdje na umu jednu duhovnu i socijalnu vrlinu ,,sympathy”, i na njoj je on, kaoš je poznato, zasnivao ne samo moral već i čitavu estetsku metafiziku. Njegovi sljedbenici, prije svega Hačeson i Hjum, od njegovih poticaja napravili su učenje o ,,moral sense”, koje je poslije kao folija poslužilo kantovskoj etici. 

Pojam ,,common sense” našao se u filosofiji škotske škole, koja je polemički upravljena protiv metafizike kao i njezinog skeptičkog ukidanja gdje je djelatna postala aristotelovsko-skolastička pojmovna tradicija tog ,,sensus communis”. Iz ove tradicije se crpi istraživanje čula i njihovog spoznajnog učinka što treba da posluži tome da se koriguju pretjerivanja filosofske spekulacije. No pri tom istovremeno ostaje čvrst odnos ,,common sense” prema ,,society”. Došlo je do apstrakcije prirodnih nauka. 

Kao zajednički izvor mišljenja i htijenja ,,bon sens” će biti, prema Bergsonu, zapravo ,,sens social”, koji izbjegava greške naučnih dogmatičara, koji traže socijalne zakone, i greške metafizičkih utopista. Nije tu u pitanju samo jasnoća pojmova, reći će i drugi, jer očevi su i bez dokaza spremni da se brinu za svoju djecu: ,,Ljubav ne demonstrira već vuče srce, često uprkos razumu, prema onom što je voljeno.”

Zatim problem je suđenja. Kod Kanta čulno prosuđivanje savršenstva zove se ukus.  Realno prosuzđivanje je za Kanta ,,reflektujuća moć suđenja”. Ali fenomen povezan s ukusom je najviše i moda kao momenat ,,društvenog uopštavanja” i empirijska opštost.  Već se jezički u pojmu mode vidi da se tu radi o jednom promjenljivom kao modusu društvenog ponašanja. 

Fenomen ukusa, naprotiv, treba odrediti kao duhovnu moć razlikovanja. Ukus se aktivira u takvoj zajednici, ali on joj ne podliježe, naprotiv, dobar ukus se odlikuje time što umije da se prilagodi pravcu ukusa koji reprezentuje moda. 

Ono što je svojevremeno Kant opravdavao i htio da opravda svojom kritikom estetske moći suđenja, bila je subjektivna opštost estetskog ukusa, u kojem više nema spoznaje predmeta, a u oblasti ,,lijepih umjetnosti” to je bila premoć GENIJA nad estetikom pravila. Tako romantičarska hermeneutika i historika polaznu tačku za svoju samorazumljivost nalaze jedino u pojmu GENIJA, kojem je vrijednost priznata zahvaljujući Kantovoj estetici. U prirodi umjetnosti je upravo interes za Lijepim po Kantu. I jedno je ,,ukus”, a drugi GENIJE, ali Kant traži Ljepotu više u prirodi nego transcendentno. Kant opisuje genija ovako: Genij je ljubimac prirode. A da li je? - o tome se ne bi svi složili. Uz pojam Duha Kant će dodati još i shvatanje. 

Zatim treba istražiti pojam ,,doživljaj” (das Erlebnis), koja tek dolazi u upotrebu kasnije nakon pojma ,,doživljavanje” (Erleben) krajem 19. vijeka, ne poznaju je ni Šiler, ni Gete. I kod Diltaja se naslov knjige ,,Doživljaj i pjesništvo” pojavio prilično kasno (1905). Zatim kod Husserla. Doživljaj kao ,,izdvojena slika univerzuma” reći će ka Diltaju Šlajermaher. U umjetnosti se govori o granicama ovog ,,doživljavanja”. I obnavlja se pitanje o Istini u umjetnosti. Kant je išao od prirodno lijepog, romantičari baš i ne. I je li samo estetsko razlikovanje? Neko jedinstvo ukusa postoji, ali i pokretljivi kvalitet. Estetska svijest kao apstrakcija morala se podvrći kritici. 

Kritiku učenja o čistom opažaju, koja je izvršena sa pozicije pragmatičnog iskustva, preobratiće principijelno Hajdeger. Vrsta bitka tog ,,estetski”  primljenog nije postojanje. Muka je gledanja. Razumijevanje pripada susretu sa samim umjetničkim djelom. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment