Thursday, 8 December 2016

Bitak


Pitanje je o Početku. Kud idemo i odakle, stara su filosofska pitanja. Šta je prije? Mi živimo podrazumjevajući mnoge odgovore u vezi sa našom egzistencijom i porijeklom, u vezi, takođe, sa svrhom postojanja. Mnogo toga još ne znamo. Ne znamo Izvor. 

Bitak kao pojam pronalazimo u istoriji filosofije još kod Parmenida, koji kaže: ,,Bitak jeste, ne-Bitak nije”. Odgovore sa ,,jeste” ili ,,nije”  filosofi izgleda mogu okretati kako hoće pa se za Božanski kvalitet može reći da Jeste, ili pak da jedino On nije. Ovo ,,nije” kod Hegela jeste praznina, kod Hajdegera je Punina. 

Pojam Supstancije i jeste tako težak za objasniti, kad ona, koja je Božanskog kvaliteta, i nije ništa posebno, a da istovremeno jeste po mogućnosti sve. Veza između supstancijalnog i materije što se oblikuje prikazivana je kod različitih filosofa različito. 

Ovo nije puka stvar, i izgleda, ništa konkretno u smislu objektivnog, ideja početka bi to mogla biti poput Platonove, kao i Dekartova urođena ideja o Božanskom koje je veza između misleće i protežne supstancije. I Hegelu takođe pripadaju zasluge za značajnu integraciju pitanja o Bogu u filosofiji i teologiji. Pitanje o početku je Logosno u smislu da je čovjek sposoban za to da se pita. Tu se nazire i hrišćanski Lik (Ličnost) koje je prije onog što se dvoji, prije ovog svijeta u kojem smo podvojeni. 

Čovjek nije samo tijelo. Čovjek je i slovesno biće, to slovesno jeste i Logosno. Po čovjeku vidimo da je Logosni karakter svijeta. U vezi s tim niče i kultura kao novi svijet za čovjeka i prelaz u višu sferu postojanja. O tome je mnogo rečeno kod filosofskih antropologa, poput Gelena, Šelera, Rotakera, Hansa Jonasa, Plesnera, Kasirera i drugih, ali i u biblijsko-hrišćanskoj misli artikulisane u riječima i djelima velikih filosofa i teologa Zapada, Vizantije i Carske Rusije, poput: Aurelija Avgustina, Palame, Lestvičnika, Damaskina, Maksima Ispovjednika, Zizijulasa, Vladimira Loskog, Justina Popovića, zatim Solovjeva, Berđajeva, Florenskog i drugih. Ne treba zaboraviti ni Orijent, arapske mudrace Persije i drugih, Indije, itd. 

Savremena misao nas vodi Hajdegeru, a Hajdeger opet vraća nas u antiku, prvenstveno Platonu i pomalo Aristotelu, ali i nekim presokratovcima, npr. Anaksimandru, Heraklitu i drugima. Prije nas je Bivstvovanje, reći će Hajdeger, a to nije čovjekov proizvod. Na polju Suštinskog nema opovrgavanja, kaže on, a svađa među misliocima ovdje je poput ljubavne svađe. Svako crpi iz Bivstvovanja ono što je za njega prikladno po redu sudbine, a oni, iako se prepiru, pripadaju, ipak, jednom te istom. I kao sudbina koja šalje istinu, Bivstvovanje ostaje skriveno, najavljuje se u poeziji, nije očigledno istorijsko. Ta sudbina kod Hajdegera nije nešto krajnje i neprevladivo, a prevladava se dostizanjem je. Beznačajnost i bezavičajnost su pojmovi kojima Hajdeger označava napuštenost čovjeka od strane ovog Bivstvovanja, to znak je zaborava zbog kojeg je istina ostala nemišljena, i u tom zaboravu čovjek uvijek obrađuje samo ono bivstvujuće, ono konkretno nešto u smislu stvari ili ono objektivno. Pored pitanja o Bitku, dublje od ovog Hajdeger označava  i pojmom Bytka gdje se pojavljuje i pitanje o samom Bogu ili o bogovima.

Čovjeku ništa nije bliskije od njega samog, ova blizina je nepodnošljiva, reći će Hajdeger. Po mišljenju mnogih čovjek fali. Problem čovjeka je ujedno i problem svijeta, isto tako problem Bitka i problem Istine, pitanje Ideje kod Platona.

U ranoj epohi mišljenja Parmenid kaže da ,,Bitak jeste …” i u tim riječima krije se početna tajna za svako mišljenje. Možda to ,,jeste” na prikladan način se može reći tek za Bivstvovanje tako da sve ,,bivstvujuće” (ono što se konkretno pojavljuje kao nešto) nije i nikad uistinu nije. Mi kao događanje sada smo stvar, a mišljenje je ono koje nas vodi u naše prapočelno. No, šta je  i mišljenje, pita se Hajdeger. On dodaje, i šokira naučni svijet, govoreći da nauka današnja NE misli. Koji voli misli, reći će pjesnik Helderlin. 

 Transcendens je ,,nemišljeno”. Transcendentalno je drugačiji pojam i Kantovo viđenje da čovjek kao subjekt kreira svijet, i prostor i vrijeme, oni su transcendentalni jer ne postoje prethodno kao apsolutni i objektivni već su uslov postojanja bilo čeg u svijeu, i samog svijeta. 

Šta je s filosofima? Heraklit kaže kako filosofi mora da znaju mnogo stvari, gdje nije riječ samo o pukom mnogoznalaštvu, već je njihov prevashodni interes saznanje prvog počela i uzroka svakog bića, Logosa kao zakona svijeta, istine i Bitka bića.

Hajdeger je oprezan u imenovanju samog ,,Boga” no, nagovještava put ka Njemu u napredovanju prema Tu-Bitku i dalje ka samom Bivstvovanju od bivstvujućeg, tj. od čovjeka. 

Zašto se uopšte i pitati o takvom nečemu kao Bitak? Zašto ne živjeti samo onako kako diktira tijelo i zdrav razum? Čovjeku nešto ne daje mira, nešto dublje ga potresa i sama ova egzistencija ne ide smijerom koji bi razum odredio. Gdje je Biće? Ontološko je prvenstvo pitanja o Bitku naspram pitanja o samom Biću, jer Bitak je uslov svakog Bića. Pitanje Bitka kod Hajdegera se mora razmotriti prije kategorija - najviših pojmovnih značenja, inače gledišta bila bi slijepa, on kaže. Na djelu nam je slijeđenje tzv. ,,časne tradicije” i neprozirnost je problema na putu kojim idemo. Nama treba i bliži put propitivanja nego što je naučni metod jer Tu-Bitak nije nam naprosto u objektivnom među Bićima. Čovjek je Tu-Bitak. A sam Bitak prema kojem se Tu-Bitak odnosi zove se egzistencija. Mi gledamo u Tu-Bitak jer ne bismo smjeli gledati u nešto ,,realno-što”. Tu-Bitak razumije sebe uvijek iz svoje egzistencije, jedne mogućnosti sama sebe biti ili ne biti samo ono. Egzistencijalno je prvenstvo pitanja o Bitku. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment