Thursday, 1 December 2016

Bodrijar Žan: Savršen zločin


,,Dakle, prijatelju, ugledao si se na Feničane i pustio da te zvijezde vode na putu? Ma, ne! - odgovori Menip - Ja sam na same zvijezde putovao.“ 

Ubistvo je realnosti, kaže Bodrijar u svojoj knjizi ,,Savršen zločin“. Realno je nastalo u iluziji, umjesto da iluzija nestaje u cjelokupnoj realnosti. U ovoj crnoj knjizi nestanka Realnog nema leša, nisu pronađeni ni motivi ni izvršioci. I savršenstvo, kao i savršen zločin, uvijek biva kažnjenjo, a ta kazna je REPRODUKCIJA. Ovaj zločin bez motiva i vinovnika ostaje potpuno neobjašnjiv. I tu je njegovo istinsko savršenstvo, ali, kao što smo rekli, ono biva kažnjeno reprodukcijom. Nema ubice i nema žrtve. Problem je i što su ovo dvoje pobrkani, jer žrtva i progonitelj su jedna te ista osoba. Subjekt i objekt su jedno, ali samo ukoliko to spoznamo. U toj ironiji je i suština svijeta.  Svijet se odaje svojim pojavama. I umjetnik tako ostavlja trag, to su njegovi napori. Pronevjera ovog svijeta se desila prije njegova nastanka, i taj zločin nikad neće biti otkriven. To su prve sekunde prvobitnog grijeha. Neprekidnost je zla i naša sudbina dovršavanje tog zločina. Igra je zavođenja i privida, mitska slika konačne iluzije. 

Veliko filosofsko pitanje je bilo: ,,Zašto postoji nešto, a ne ništa?“ Danas to pitanje glasi: ,,Zašto postoji ništa, a ne nešto?“ 

Ništa više nije samo sebi istovjetno. Stvari odsustvuju iz samih sebe. Radi se o materijalnoj iluziji svijeta. Time mi smo uronjeni u užas, a štitimo se formalnom iluzijom istine. Ne podnosimo ni ,,prazninu“ ni Tajnu. Ako bi praznina bila najveća Punina, kako to Hajdeger kaže, onda ni ne bi bio problem već blagodat, moja je primjedba. Mi moramo dešifrovati svijet jer ne možemo podnositi ni njegovu iluziju kao golu pojavnost. Nova golotinja uopšte nije Istinita i nema uopšte erotsku draž. Striptiz je i bijedni konformizam. Najsramnije provokacije. Realnost imamo kao otpad svete iluzije. Mi moramo otimati od takve realnosti, riječ po riječ, da bi se kontinuitet ničega održao. Imamo tako slučaj da oduzimanje daje snagu, moć se rađa iz odsustva. Ali, mi neprestano gomilamo, dodajemo i nadmećemo se. Uronjenima u obrnutu iluziju lišeni smo čari, iluziju umnožavanja ekrana i slika. To je virtualna realnost. I svijet će pasti pod udarom totalne simulacije. S tehnikom je dvostruka igra. Il’ se kroz tehniku svijet igra sa nama? 
Na ovakvom horizontu simulacije nestao je svijet ili je to samo lukavstvo svijeta? Vrhunac je racionalnosti u tehničkoj virtuelnosti. Vizantijski ikonopoklonici su slikama samo prikrivali, a ne uvećavali slavu Boga, kaže Bodrijar. Iza svake od tih slika Bog je nestao, kaže on. Naravno, to ne znači da je Bodrijar u pravu niti da nije. Ili, i jeste i nije? Bog nije mrtav već je nestao. Problem se više nije postavljao i rješen je simulacijom. Umnožili smo slike u kojima više nema šta da se vidi. Mi ni sopstveno lice ne možemo da identifikujemo. Tek imamo neku vrstu volje za iluzijom, ona se udružila s neprevidljivim skretanjem svijeta. Volja nam je data kao iluzija autonomnog subjekta. Vjerovanje u realnost je najtrivijalnija forma ove volje. U tom polju je zamka tobož vladavine potpune slobode. 

Pravo pitanje nije: Odakle dolazi iluzija?; već je pravo pitanje: Odakle dolazi realnost? Tj. ono odaje utisak realnog. Volja ne postoji, ne postoji nešto, postoji ništa za Bodrijara. 

Svijet je radikalna iluzija. Borba protiv iluzije u korist realnog nije ništa drugo do simulacija. Realnost se reprodukuje simulacijom. Nama se stvari ne daju dešifrovati. Znak je postao operativan. Mi sa naukom i tehnikom tek vrludamo na horizontu nestanka svijeta. Imitacija je i geneze. Samo simulakrum je istinit, o takva istina skriva da simulacija iopšte postoji. Stavili smo se na mjestovBoga i izmišljamo jednu fikciju od prošlosti. 

Mi trebamo saznati je li ova iluzija korisna ili ne. Sad nije važno od koga je. Ali, naša realnost kao naučna hipoteza nije čak ni provjerljiva, ako je privid vremena i stvaranje iz n(N)ičega. 

Mi nismo samo gledaoci već smo učesnici predstave. Sve smo kritikovali sad nam je ostalo da kritikujemo i samu kritiku. U reality schow-ima gledaoca treba uvući u ekran kao samog učesnika, jer nije dovoljno da bude tek ispred ekrana. Ušuškanost je u jalovi identitet. 

Neprekidnom promocijom se utvrđuje realnost. Ključni koncept viruelnost je: visoka definisanost slike, i vremena kao realnog, u muzici je visoka vjernost reprodukcije, seks i ljubav postaju pornografski, mišljenje se javlja kao vještačka inteligencija, jezik postaje numerički, tijelo se objašnjava genetskim kodom. I svud je visoka definisanost. Površina bez dubine i suštine, rekao bih. U carstvu sjenki niko više kao da nema sjenku. Mi živimo milošću digitalnog. Višak je pozitivnosti i operacionalne S(T)IMULACIJE. 

I kako izmaći sopstvenoj volji da bi došli do tog jednog čistog ljudskog svijeta (ili kakvog drugo)? Kod nas se radi o tome, ne više kako živjeti, već kako preživjeti. 

Dokle god se neka iluzija ne otkrije kao zabluda ona će važiti poput realnosti. Iluzija je i DRUGOSTI. 

Tajni su tragovi Savršenstva, ispod materijalne objektivnosti postoji početna praznina definisana kao prostor bez realne čestice. Ne, ništavilo već okean virtuelnih čestica ispinjen čistom energijom, koja nije ništa, a koja se može preobraziti u sve što jeste. Dakle, nepostojana energija prethodi taloženju materije u kolu uzročno-posljedičnosti. I samo energija koja je vezana za našu ograničenu materijalnost osuđena je na slabljenje i entropiju. Prvobitna Praznina je Savršena i u njoj se ne može pojaviti nikakva realnost. To je apsolutna iluzija. Tek razbijanje ove savršene simetrije dovešće do nastajanja ove materijalne realnosti. Savršenstvo pripada neljudskom, mi ljudi smo samo trag nesavršenstva, ali smo i nasljednici Praznine, Ničeg, Simetrije, ali u isti mah smo i razbijači te Simetrije. 

Realno nije ono što najvišenedostaje već je realnost u svom vrhuncu. Višak  je realnosti. Najviše nam nedostaje upravo misao o dovršenju realnosti. Lukavi je duh reklame, lakrdija trgovine i njihova režija. Mahinalni je snobizam. Rasijana je ljubaznost. Pogled je lišen osjećanja. Elegantno je pretvaranje. Začuđenost je pasivna. Znanje je zavodljivo. 

Ništa je savršeno jer naspram njega stoji samo Ništa. Tu su i mistične vizije, kaže Bodrijar. 

Umjetnost je postala tek konvencionalnom vladavinom simulacije. Realnost je posljednja iluzija. Slava počiva na dosadi. Iluzija nije suprotnost realnost već je to suptilnija realnost. Tajna iluzije je da se svijet uzima kao svijet, a ne kao model stvarnosti. 

Informacija poništava izvorni tekst, demoratska je fikcija komunikacije za izmirenje na nivou zdravog razuma.  

Besmrtnost je klona. A nema više ni Sudbine. U komunikaciji nema ni drugog. Svijet prepušten istom postaje i svijet bez žena. 

Gospodar bez roba teroriše sama sebe, a rob bez gospodara eksploatiše sama sebe. Danas je ropstvo dobrovoljno, računarskoj tehnici, sistemima, drugom. Drugog proizvodimo. I žene se proizvode. Svijet bez žena govori o surogatu ženskosti. Ali, to važi i za muškarca. Tu počinje silovanje. Rasizam traga za drugim kao za zlom protiv kojeg se valja boriti. Problem je tu. Pobijeđeni drugi je osuđen na to da bude ISTI. Banalno isti. 

Ne znamo da je prevara mračnija od onog što želi da se sakrije. Ravnodušnost je i mržnja. Život je po definiciji, šta nas raduje, a šta nas to nervira. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment