Tuesday, 6 December 2016

Božanska sila Erota ili Erosa - Erotika


Erotova moć, erotika, kosmička je sila koja ih međusobno privlači i drži na okupu, te djeluje na sve što postoji: elementarne sile, biljke, životinje, ljude i bogove.

Pojam ‚‚Eros" kod Platona ima bitno drugačije značenje nego kad danas govorimo o istom, iako veza, da kako, postoji. Ili, još bolje, bile su dvije Afrodite i dva Erosa takođe, Viši i niži, prvi gleda u Božansko, drugi je čulni. Eros žudnja je za lijepim, a to lijepo se nazire negdje u mogućem spoju Zemlje i Neba, u tom nečem Trećem, opet nižem i Višem. Tu je izvor Erot-skog. Od puke žudnje za lijepim tijelom, eros se razvija ka žudnji za Ljepotom po-sebi, za Idejom ljepote koja opstaje Vječno, otuda žudnja. Eros je zato čovjekov najbolji pomoćnik (synergos) na putu do najviše spoznaje i vrline, ali i onaj drugi niži eros jeste mu pad. Sokrat jest, po Platonu, utjelovljen Viši Eros, ma šta on je pod tim i mislio. 

Simpozij ili Gozba (ili: O ljubavi) predstavlja vrhunac umjetničkog izraza Platona, jedno od njegovih najvećih umjetničkih djela, u kojem se udruživanjem dijalektike i mitskog uobličavanja otkrivaju najdublja saznanja. 

Poslije večere, učesnici (istorijske ličnosti) u veselom razgovoru riješe svaki od njih da izgovori pohvalu prvom među bogovima Erotu, bogu Ljubavi, jer su, kao što je naglasio Fedar „nekim drugim bogovima pjesnici ispjevali himne i pjesme, a Erotu, tako starom i tako moćnom bogu, ujedno i djetetu, bas nijedan od tolikih pjesnika što ih ima još nikad nije ispjevao nikakve pohvalne pjesme. Ideje o Ljubavi i Ljepoti, povezane s Dobrotom i Mudrošću, koje Platon iznosi u Gozbi, razotkrivaju čovjekov put prema ostvarenju sebe kao cjelovitog bića, kroz neprestanu potrebu za samousavršavanjem i vladanjem nad sobom, a ne nad drugim. Ovo je istinsko filosofsko područje. 

Fedar, prvi govornik, iznosi pohvalu Erosu kao jednom od najstarijih, najčasnijih i najpodsticajnijih bogova. Eros ili Erot se prilikom stvaranja svijeta pojavljuje kao treće božanstvo, s Haosom i Geom čini prvu trijadu bogova. Erotova podsticajna uloga vidljiva je iz toga što ljubav podstiče osjećaj časti, hrabrost i junaštvo. Vojska koja bi se sastojala od onih koji tako Ljube, bila bi nepobjediva. Fedar hvali one koji su pošli u smrt zbog Ljubavi, Alkestidu, Orfeja, Patrokla i Ahileja. Jer Ljubav je suprotna smrti, reći će Sokrat u ,,Fedonu” (drugom dijalogu), a Život po-sebi je Vječan i neuništiv. 

Pausanija se pita kog Erosa treba slaviti? Postoje dvije Afrodite, boginje ljubavi: nebeska, uzvišena ljubav; i zemaljska, požudna. Isto tako postoje i dva Erosa, njihova pratioca. Eros stariji simbol je prave i čiste, uzvišene ljubavi, dok je Eros mlađi simbol slijepe zaljubljenosti. Obični Eros označava svjetovnu ljubav, i to su oni koji ljube žene i muškarce, ljubeći fizičko tijelo više nego Dušu. Njihov cilj je zadovoljiti požudu. Pausanija veliča nebesku ljubav koja navodi čovjeka da izrazi ono najbolje, najhumanije što nosi u sebi, a kritikuje koristoljublje i nemoral koji mogu da proizađu iz  veza ako su podstaknute požudom, koje prouzrokuju ružne i nedostojne odnose.

Eriksimahov (ljekar) govor je orjentisan prema Empedoklovom učenju o četiri elementa: zemlji, vatri, vazduhu i vodi, u kojima postoje međusobno suprotni kvaliteti: hladno i toplo, suvo i vlažno. Erotova moć, erotika, kosmička je sila koja ih međusobno privlači i drži na okupu, te djeluje na sve što postoji: elementarne sile, biljke, životinje, ljude i bogove. U prirodi tijela postoje dva stanja: zdravo i bolesno; poklanjati pažnju onome što tijelo čini zdravim je lijepa Ljubav, ugađati onome što može da dovede do bolesti sramotno je i tome se treba opirati. Otuda je medicina nauka o erotskim odnosima u tijelu.

Aristofan zagovara religiju Erosa, tvrdeći da ljudi nedovoljno poznaju njegovu moć. Da bi se upoznala Erosova moć treba upoznati ljudsku prirodu i ono kroz šta je ona prolazila od samog početka. Prema orfičkom (takođe i pitagorejskom) učenju o razdvojenosti dva dijela duše, smrtnom i besmrtnom (konačnog i beskonačnog), i čežnji za njihovim ponovnim sjedinjenjem, on iznosi mit: Ljudi su u početku bili cjelovita bića, okruglog oblika s četiri ruke i četiri noge, i dva lica okrenuta jedno od drugog. Postojala su tri roda ljudi, ne samo muški i ženski, već i androgeni: muško-ženski rod. Ti prvi ljudi bili su vrlo snažni i prkosni, i napali su bogove, a bogovi su ih na to, da bi im umanjili snagu, rasjekli na po pola, u sadašnji oblik. Svaka polovina čeznula je za onom drugom, sastajala se s njom i pripijala uz nju. Od tada je u ljude usađena ljubav jednih prema drugima. Svaki je čovjek prepolovljeno znamenje (simbolon), svako traži svoju polovinu, srodnu Dušu, a ta žudnja za cjelinom zove se Ljubav. Eros nam pomaže tako što nas vodi prema onome što nam je srodno. Čovjek treba da čini ono što mu dolikuje kako nas bogovi ne bi još koji put prepolovili.

Agaton, peti govornik, na početku ukazuje na to da dotadašnji oratori nisu hvalili Erosa, nego su nazivali srećnima ljude zbog darova koje im ovaj bog daje. Potrebno je prvo reći kakav je to bog, a tek onda istaknuti njegove darove. Agatonov govor je poetska vizija. Zanosno, s puno pjesničkih metafora i ukrasa, on iznosi prekrasnu pohvalu Erosu. Svi su bogovi blaženi, a Eros je najblaženiji jer je najljepši i najbolji. Najljepši je jer je najmlađi, ne voli starost i bježi od nje. Uvijek je s mladima i sam je vječno mlad, iako po prvenstvu i najstariji, zbog svoje nježnosti ne hoda po tvrdoj zemlji već po srcima. U nježnim se srcima nastanjuje, dok od tvrdih bježi. Najbolji je jer je najpravedniji, najrazboritiji, najhrabriji i najmudriji. Eros svima daje Ljepotu, ispunjava nas povjerenjem, donosi blagost, izdašan je, milosrdan, brižan za dobre. Na kraju mu svi kliču i hvale ga ...

Svi govore, ali ni jedan od njih ne predstavlja Platonovo viđenje Erosa. Iz nerazumijevanja toga proizlaze sve prisutniji komentari da je Platon opravdavao homoseksualne veze, kao i pozivanja na tzv. „platonsku ljubav” kojom se obično imenuje uzajamna privlačnost bez primjese čulnosti. Međutim, kroz ove govore Platon iznosi određena mišljenja koja su o Ljubavi preovladavala u atinskom društvu, s dozom suptilne ironije vidljive kroz karakterne osobine i nastupe govornika. Fedar je još mlad i njegov govor je zapaljiv, ali mladalački naivan i s vidljivim nedostatkom iskustva. Pausanija govori o čistoti ljubavi, ali, poput iskusnog političara, iznosi svima dobro poznatu priču o običajnom moralu koji preovladava u Atini tog vremena, taj govor nema dubinu i često je dvosmislen dok istovremeno vlastitim ponašanjem odaje zaljubljenost u Agatona. Eriksimah pretjeruje u poklanjanju pažnje ljekarskom umijeću u koje je zaljubljen i koje doslovno primjenjuje na sve ostalo, zbog čega mu se Aristofan podsmijeva svojim štucanjem. Aristofanov govor je mit i komedija, počiva na zrncima istine, iako je to ne čini stvarnom. A Agatonov govor, prepun virtuoznih pjesničkih izraza i citata, iako nelogičan, zanimljiv je. Naravno, u svakom od ovih govora postoji nešto što bi moglo da bude i jeste istinito, ali niko od govornika ne daje argumentovane dokaze za to. Platon hoće više od toga, zato u nastavku Sokrat ističe da su raniji govornici samo slavili Erota, bez obzira na istinu ili neistinu, dok on namjerava da govori samo istinu. Utvrdivši da Erot(s) ne može biti ni lijep ni dobar jer žudi za tim, Sokrat cijelu priču o Erosovim kvalitetima vraća na početak. Toga puta je, neuobičajeno za njega, Sokrat došao Lijepo obučen. Jer takva je tema i takva se počast davala u dijalogu. Umjesto da održi vlastiti govor, prepričava dijalog s Diotimom, sveštenicom iz Mantineje u Arkadiji, koja ga je navodno podučila ljubavnim stvarima. Sokrat priča kako je Diotimi tvrdio da je Eros lep i dobar bog, ali ga je ona pobijala. Prepričano, dijalog je tekao ovako:

- Je li onda Eros ružan i zao?
- Bog s tobom, da li ono što nije lijepo mora da bude ružno? Ili ono što nije mudro ludo? Zar nisi opazio kako ima nešto u sredini između mudrosti i neznanja?
- Šta to?
- Mišljenje, jer ako neko tačno misli, a ne zna da za to navede razloge, to nije ni znanje ni neznanje. Isto je s Erosom. On je u sredini između lijepog i ružnog.
- Ipak svi se slažu da je Eros veliki bog.
- Ko to? Ima onih koji kažu da Eros nije bog.
- Ko su ti?
- Ti i ja.
- Kako to?
- Lako, zar nisi rekao da su bogovi srećni i lijepi? A za Erosa si priznao da on zbog nedostatka dobrote i ljepote žudi za tim. Kako bi onda on bio bog?
- Šta je onda Eros?
- Sredina između smrtnog i besmrtnog.
- Kakvu moć ima?
- Da objašnjava i donosi bogovima ono što dolazi od ljudi, a ljudima ono što dolazi od bogova. On ispunjava prostor između ljudi i bogova, tako da je njegovim posredstvom kosmos povezan.
- Ko su mu otac i mati?

Potom Diotima prenosi mit o gozbi bogova povodom rođenja Afrodite. Na toj gozbi začet je Eros od strane Pora, boga Puta i Izobilja (Punine), Metidinog sina (boginje pamćenja) i Penije, boginje oskudice i siromaštva. Otuda je Eros sin Puta i Oskudice, Obilja i Siromaštva, a pošto je začet na gozbi Afroditinoj, postao je njen pratilac. Kao spoj tih krajnosti ima sljedeću sudbinu: uvijek siromašan, bez obuće, bez kuće, spava na goloj zemlji, na vratima i putevima, i uvijek je prijatelj potrebe. S druge strane, predsjedava onima koji su Lijepi i Dobri, hrabar je, drzak, iskusan lovac, dovitljiv, željan razboritosti, prijatelj Mudrosti. Dakle, filosof. Isti dan čas cvjeta, čas umire, ali i ponovno oživljava. Šta stekne uvijek rastekne, nikad siromašan, nikad bogat. Eros je Ljubav za Ljepotom, uvijek sredina između smrtnog i besmrtnog, neznanja i mudrosti, kao filosof. Bogovi ne traže Mudrost jer je već imaju, ona i jeste Božanska. Kao Ljepota i Dobrota. Neznanje je samo sebi dovoljno i ne traži ono što misli da mu ne treba. Eros, dakle, pripada samo onima koji se nalaze u sredini između to dvoje. Diotima dalje objašnjava da nema ljubavi ni za polovinom, ni za cjelinom, kako tvrdi Aristofan u parodiji antropo-genetskog mita, ako nisu neko dobro. Jer ljudi su spremni da odrežu i vlastitu nogu ako im to daje nadu u neko dobro.

Postoje različiti oblici ljubavi. Jedni vole da stiču bogatstvo, drugi da pobjeđuju u gimnastici, treći da budu zdravi, četvrti da nešto stvaraju, a svi ti oblici ljubavi, u završnici su Ljubav prema Dobru i Sreći. Ljudi vole samo dobro i to tako da ono bude zauvijek njihovo, što znači da Ljubav ujedno teži i Besmrtnosti. Naša priroda želi da rađa, ali ne u onom što je ružno i neprivlačno, već u ljepoti. Erosu NIJE do posjedovanja ljepote, nego do Stvaranja u Ljepoti. Svi ljudi žele da rađaju jer je to jedini način na koji ono što je smrtno može da učestvuje u Besmrtnom. Tu želju vidimo i kod životinja kao i kod ljudi, njihova smrtna priroda teži što dužem učestvovanju u Besmrtnosti, a to najbolje može preko ostavljanja potomaka. Međutim, ljudi mogu da rađaju tjelesno i Duhovno. Velik je broj onih koji iz tih razloga naginju stvaranju Slavnih i Besmrtnih djela. Roditelji takve djece su pjesnici, umjetnici, filosofi, zakonodavci, državnici. Do ovog stepena spoznaje Ljubavi mogu samostalno da dođu svi ljudi, kaže Diotima, ali on je samo priprema za Erotove Misterije. Erot je personifikacija želje za Stvaranjem koja vodi čovjeka putem Spoznaje. Taj put počinje u sferi čulnog (osjetilnog) i stepenasto se uspinje sve dok ne dođe u sferu ideja:

1. stepen je ljubav prema lijepim tijelima. Potrebno je uvidjeti da tijela nisu lijepa sama po sebi, već manje ili više učestvuju u ljepoti posredstvom simetrije i proporcija, i da je ljepota nematerijalna;

2. stepen je Ljubav prema ljepoti Duše, ona je iznad tjelesne ljepote, jer ukoliko neko posjeduje lijepu dušu, ona će da zasjeni tjelesne nedostatke. Treba uvidjeti da su moralne vrijednosti i djelovanje ono što Dušu čini lijepom, te da je potrebno razvijati vrline. To vodi tome da se ljepota vidi u poslovima i dužnostima, pa je potrebno shvatiti da je tjelesna ljepota neznatna u poređenju s njima;

3. stepen je Ljubav prema Mudrosti, koja polazi od ljubavi prema pojedinačnim saznanjima, pjesništvu, umjetnosti, nauci, teologiji, itd. Treba uvidjeti da svaka od njih sadrži istu srž, odnosno da su samo različiti izrazi Vječnih i nepromjenljivih Ideja. Ko to uspije da razumije, da učeći postepeno prepoznaje i izražava Ljepotu Ideja, uvidjeće na kraju nešto što je po svojoj prirodi čudesno Lijepo: „Nešto što je, prvo, Vječno i što ne postaje, niti propada, što se ne množi, niti nestaje, što nije s jedne strane lijepo, a s druge ružno; ni danas lijepo, a sutra nije; ni prema ovom lijepo, a prema onom ružno; ni ovdje lijepo, a tamo ružno, kao da je samo za jedne lijepo, a za druge ružno. Takvom se neće ljepota pokazati kao kakvo lice, ni kao ruke, ni kao išta drugo što pripada tijelu, nit’ kao kakav govor, ni znanje, nit’ nešto što je sadržano u nečemu drugom, bilo u živom biću ili u zemlji, ili na nebu, nego kao nešto što je samo po-sebi i sa sobom jednovrsno i Vječno.” Čovjek, dakle, može i ,,treba” da se uzdigne do spoznaje Ideja, jer je to Put njegovog Duhovnog razvoja. Jednom kada to uspije treba da se osjeti pozvanim da prema Svjetlu Ideja uređuje svoj život i rad, i da u svijetu pojava stvara Ljepotu i moralna Dobra. Taj put vodi od tjelesne i čulne do prave filosofske Ljubavi, koja predstavlja najveći stepen moralnosti, spoznaje i stvaralaštva. Ovako opisana uloga Erota, kao one snage koja vodi čovjeka ne samo prema vrhuncu duhovne spoznaje već, na temelju toga, prema boljem svijetu i društvu u cjelini, razlog je zbog koga svaki čovjek treba da poštuje ovog boga i njeguje Ljubavnu umjetnost.

Tek što je Sokrat završio svoj govor, na vrata dolazi veselo i pripito društvo na čelu s Alkibijadom, poznatom atinskom javnom ličnošću, vojskovođom, državnikom i diplomatom. Prilično pripit i okićen vjencima, on dolazi da čestita Agatonu i ovjenčava ga sa svoje glave, a kad je primjetio Sokrata, ovjenčava i njega. Društvo traži od Alkibijada da i on drži govor, ali on ne želi da se pijan nadmeće s ostalima te kaže da neće nikog drugog hvaliti osim Sokrata. Tako Alkibijad nastupa kao sedmi govornik, a svojom pojavom i govorom o osobinama Sokratovim otkriva da osobine Erotove, o kojima je govorila Diotima, najljepše mogu da se vide upravo kroz Sokratov primjer. Priča o Sokratovim junačkim podvizima, karakternim osobinama, njegovom vladanju sobom u svim situacijama, svakodnevnim i nesvakidašnjim. Iz svega što iznosi proizlazi da je Sokrat savršen primjer djelatne filosofske Ljubavi u neprestanom živom tragalačkom nastojanju da svijet i on sam postanu bolji (sad vidimo da je filosofija sam način života ne tek intelektualni podvig). Ovaj govor je ujedno i praktična potvrda sveg prethodnog izlaganja. Uskoro nakon što je Alkibijad završio, Gozbi (Simpozijumu) se pridružuje još jedna pripita družina i nastaje komešanje. Jedni gosti odlaze, a drugi počinju da razgovaraju u manjim grupama i ispijaju vino (simbol opijenosti). Vremenom, većina preostalih počinje da spi, zaspao je i Aristodem, a kad se probudio vidi da samo još Agaton, Aristofan i Sokrat uz piće razgovaraju o dramskoj umjetnosti. Konačno su zaspali i Agaton i Aristodem, a sam Sokrat, u osvit dana, još oran i svjež, odlazi po običaju u Likej (gdje će i Aristotel, čuveni Platonov učenik, osnovati svoju ,,peripatetičku školu”) na jutarnje kupanje, da bi ostatak dana proveo k’o inače, a tek uveče otišao kući na spavanje svojoj dragoj i preopasnoj Xantipi.

Eros - dijete, a najstariji, a Vječno mlad, će i dalje svojim strelicama da pogađa Srca onih koji tek trebaju postati zaljubljeni.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment