Saturday, 10 December 2016

Brzina i žurba


Nekada je buka nekada tišina, ljudi žure i nemaju kad sa sobom da se sretnu, pažnju traži svaka stvar. Mašina me kući vuče s posla vozim baš umoran, slušam radio i mislim: svi sanjamo i plaćamo, a stvari nas uzimaju. 

U život se ide brzo dok ne shvatiš da si čovjek, tugovati koji zna, al’ ne zna on ipak nešto, ne zna za čim se tuguje, koja izmiče mu stvar i želja neispunjena. Svega ima! - opet fali, praznina je, a dubina. Odakle sam, pita čovjek, da li mogu da zalutam? 

Stigoh, sutra novi dan je, frižder otvaram, večeram, i umoran TV pratim, je li ovaj život san? Internet. Sve je dobro, ne dolaze teške misli kad sa društvom zabava je, sve je dobro čovjeku što nije sam, preživjeti samo treba – Zar?  Je l’ ovo i zvijezdama bio plan, i ništa više, jesti dobro i spavati za sutrašnji dan, život prespavati jak i zdrav. Dubinom kad čovjek plovi svi planovi otpadaju, on putuje sasvim sam. 

Sveg’ ima, život briga je i strah tek zvijezde šalju sjaj i obećanje, spas, od prije da l’ znali smo. Sada ne znam. Smišljam neki bolji plan, šta mog’o bih zamisliti, možda Sunčev neki grad na najvišem spratu, negdje nad zgradama sija sve, a ima mrak, to svjetlo i mrak je l’ mogu biti samo jedna stvar? Teško je da proguram misli dalje, možda negdje da se same i zakače za kosmički prozor na kom čovjek plače, jer sluti da on je dalje. Suze jesu čovjekove. Da li prostor sa vremenom mogu sebi da primaknem! Biti tu, a ipak svud, već želja je. Je l’ ta muzika i svira u Svemiru! 

Čovjek kad ga nema traži i kupuje, živi, radi, voli, pliva, igra, svira, brine, moli, čovjek pola je, to zna – duboko ga boli, nije tako mali, ali fali. Pa se hrani, jede i jede, i jede. Pije.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment