Thursday, 1 December 2016

c. Ontologija umjetničkog djela i njezino hermeneutičko značenje


Je li IGRA linija vodilja? U estetici je odigrala veliku ulogu, ali nama je bitni odvojiti od ovog pojma subjektivno značenje Kanta ili Šilera, i koje vlada cjelokupnom novijom estetikom i antropologijom. Govoreći o igri mi ćemo misliti način Bitka tog umjetničkog. Susret estetske svijesti i predmeta nije realno stanje stvari, i upravo zato nam je važan pojam igre. Samom igraču igra ne mora biti ozbiljan slučaj pa da se upravo zato kao i igra. Ono što je puka igra to nije nešto ozbiljno. Ali igra ima svoju bivstvenu vezu prema ozbiljnom. Njoj je svojstvena čak jedna sveta ozbiljnost i potpuna igra je upravo veza sa ovom ozbiljnošću. Onaj ko igru ne shvata ozbiljno, kvari igru. Igrač i ne zna šta on tu zna dok igra. Na naše pitanje o biti same igre ne može biti odgovora ako ga očekujemo od subjektivne refleksije igrača. Predmet našeg promišljanja mora da bude ne estetska svijest, već iskustvo umjetnosti. 

Subjekt igre nisu igrači, već samo preko igrača dolazi do igre. Metaforička upotreba, kao i uvijek, i ovdje ima metodsko prvenstvo. Način bitka igre nije, dakle, te vrste da tu mora biti neki subjekt, koji se ponaša kao da igra, tako da se igra igra. Naviknuti smo da fenomen kao što je igra, vezujemo za subjektivitet i njegove načine ponašanja, a da ostajemo pri tom slijepi za kakva ukazivanja duha jezika.

I mačka koja se igra izabira klupko vune, jer ona učestvuje u igri, ali besmrtnost igre loptom počiva na slobodnoj svestranoj pokretljivosti lopte, koja kao sama od sebe priređuje iznenađenja. Primat je igre nad igračem. No, bit igre se reflektuje u igračkom ponašanju, a svako igranje je odigravanje. 

Draž igre, fascinacija koju ona vrši, sastoji se upravo u tome da igra zagospodari igračem. Pa i kad se radi o igrama u kojima pokušavamo da riješimo zadatke koje smo sami postavili. Igra je ono što igrača ima u vlasti, što ga upliće i drži u igri. Čovjek je onaj koji se ponaša. Tek u onom koji je posmatra igra se uzdiže do njenog idealiteta. Komedija i tragedija života su i kod Platona komedija i tragedija pozornice. Dakle, život na jedan određen način jeste igra. A radost koju nam pruža pozorišna igra je rados spoznaje. Prepoznato treba da hude ono što ,,jeste”. Ali, šta je prepoznavanje? Istinitost Bitka se traži u idealitetu Logosa, i jezika uz to. Onaj što POKAZUJE on mora, htio ili ne htio, izostavljati ili pretjerivati. Postoji i opasnost, kaže Platon, da se podražavanjem podražavanja trostruko odstupi od istine. Ima i totalno posredovanje koje znači da ono što posreduje sebe samo ukida kao posrednika. 

Bitku umjetničkog djela pripada ,,istovremenost” - ona sačinjava suštinu opstojanja (TuBitka npr. kod Hajdegera), ona nije simultanost estetske svijesti. Istovremenost ovdje hoće da kaže da neko jedino, koje nam se tu prikazuje, ma koliko daleko mu bi1o porijeklo, u svome prikazu dobija PUNU SADAŠNJOST. Istovremenost, dakle, nije način datosti u svijesti, već zadatak za svijest i dostignuće koje se od nje traži. Ona se sastoji u tome da se stvari držimo tako da ona postaje ,,istovremena”, tj. da je sve posredovanje ukinuto u totalnoj sadašnjosti. Ovaj pojam istovremenosti, kao što je poznato, potiče od Kjerkegora, koji mu je dao poseban teološki pečat. 

Tragično nije samo specifično umjetnički fenomen, jer ga srećemo i u samom životu. Aristotel će u određenje biti tragedije uključiti djelovanje na gledaoca. To je bitno kod igre. Kod Aristotela spoznajemo da prikaz tragične radnje specifično i djeluje na gledaoca. Jad i strijepnja su načini ekstaze onog bitka-izvan-sebe, što svjedoči o prikovanosti za ono što se pred nama odigrava. U tragičnoj sjeti se, dakle, ogleda jedna vrsta afirmacije, jedan povratak k sebi samom. 

Kod analize pojma slike, isti prevazilazi dosad upotrebljavani pojam prikaza, i to time što se slika u biti vezuje za njen pralik. Ontološko je preplitanje originalnog i reprodukovanog Bitka. Magična čarolija slike počiva na identitetu i nerazlikovanju slike i odslikanog. Čak i dekorativno ima svoje ontološke osnove. 

Granična je pozicija i književnosti kao vrste umjetnosti, kaže Gadamer u ,,Istini i metodi”. Ono što se ubraja u svjetsku književnost ima svoje mjesto u svijesti sviju, ono pripada ,,svijetu”. Međutim, svijet koji sebi pripisuje neko djelo svjetske književnosti može da bude znatno udaljen od izvornog svijeta u koji ovakvo djelo spada. 

Rekonstrukcija i integracija su hermeneutički zadaci. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment