Thursday, 1 December 2016

c. Ranjivost i dodir


Osjetljivost je nečem ili nekom Drugom izloženost, ali ne k’o pasivnost. Šta je aktivnost? - pitam, na primjer, Levinasa. ,,Izloženost“ je još pasivnija u smislu inverzije ka Suštini, kao jedno biti ponuđeno bez mogućnosti izdržavanja. Ne neki čin sebe nuđenja već biti ponuđen bez ostatka, sebe velikodušnost davanja. Ovo nije neslobodno koje sobom čini anarhiju. I čim se osjetljivost spusti za dodir, zbog dvoznačnosti ljubljenja, preokret je od onog moći biti zahvaćen stanju od aktivnosti lovca ka pasivnosti plijena. Tu je sad strah i briga zbog opsjednutosti od strane drugog. Levinas, koji je svjedočio tu ulogu plijena u nacističkim progonima, kao da upućuje ovim baš na ta nesrećna ljudska dešavanja kroz istoriju. Drugom se nije dala pažnja u pravom smislu, drugi je bio plijen. Ovdje je dovođenje u pitanje Drugoga i prije same pojave Drugoga, s druge strane, jedno praizvorno u sebi ne mirovati, uznemirenost progonjenog, uzdah same ,,utrobe“ majčinstva. I to materinsko nošenje nosi odgovornost za progonjenje progonitelja. 

Neposrednost o kojoj govorimo je nešto više i bolje od prirode ili prije nego priroda, ranjivost, ali i materinstvo prije rođenja. To je tješnja blizina. Ali JA poriče ovu prijevremenost, jedno nesavitljivo JA prošle sadašnjosti. Ova sloboda se nalazi začuđena kad se pronađe upletena u svijetu predmeta. Doxička shvatanja plivaju tek po površini, a u tom smislu daleko od izvorne blizine uglavljujući izvorne Znanje u sisteme značenja. No, značenje ide po osjetljivosti jednog za drugog, a ne po tom uspostavljenom sistemu. Tjelesnost vlastitog tijela je takođe ta osjetljivost. 

Kartezijansko shvatanje ,,oDuševljenja“ jednog tijela kroz ,,mišljenje“ je za Levinasa besmisleno ili neprihvatljivo. Ono što se ne može tematizovati ne može se ni kroz sintezu ujediniti pa ako je cogito odvojeno od protežnosti, tj. ono što mislim odvojeno je od tijela. Ova nemogućnost bivanja zajedno je i trag dijahronije, a ne samo da je linearno bivanje. Po tome sve je svugdje dohvatljivo. Identičnost se ovdje ne događa putem samopotvrđivanja već upravo kao značenje jednoga kroz drugo, putem samosvrgavanja, s mogućnošću davanja, predavanjem tom drugom značajnosti.

Hegel u Fenomenologiji Duha Supstanciju (Apsolutni Duh) misli kao subjekt, i to ponovnim zadobijanjem sebe neposredno kroz ono posredovano svijeta. Tu i jeste dvosmislenost, a ona je upravo uslov ranjivosti, tu gdje se ima prilika ostati za drugog čak i protiv svoje volje. 

Neka ovo bude jedan kraći Put nagovještaja pojma Drugog kod Levinasa. Levinas, naravno, o ovome piše još mnogo složenije.

Letindor (www.letindor.blogspot.com) 

No comments:

Post a Comment