Saturday, 3 December 2016

Derida - Dekonstrukcija


Epistemološki obrat ili obrat u znanju Zapadne tradicije 60-ih godina 20. vijeka duguje mnogo Žaku Deridi (Jacques Derrida), francuskom filosofu rođenom u francuskoj koloniji, Alžiru. Derida umire 2004. godine. Pojam ,,dekonstrukcija“ nije kao destrukcija, već je rušenje starog uz neprestanu izgradnju već NOVOG, ali bez ustaljenog određenja. Deridino kritičko mišljenje je na neki način uzdrmalo već duboko ustoličeno Zapadno mišljenje. Od moderne ka postmodernizmu, u samim temeljima kulture Zapada Derida radi svoje. Dekonstrukcija je za spoznaju i znanje pakao. Svi pojmovi su postali sumnjivi, sama istina, i nema konačnih značenja. I mi moramo sami pristati na to da budemo dekonstruirani, kaže Derida. U tom smislu i Deridina dekonstrukcija može biti dekonstruisana. Ali ... Ne interpretiraju svi isto. Kod njega nema teza, termina, nema ni značenja. Raskrinkati tradiciju Zapadnog znanja. Izaći iz ćorsokaka ,,logocentrizma“. Derida uči o prazninama i o nemogućnosti znanja. No i dekonstrukcija je oblik istorijskog znanja, oblik epistemološke konstrukcija po viđenjima nekih filosofa. Sve se dešava u lancu kritika i samokritika Zapadnoga znanja, kaže Derida, sve ovo se ne dešava preko noći. Počinje s Kantom (kritika onto-teologije), preko Šopenhauera, i mladohegelijanaca te drugih kritičara Hegela. Zatim Niče (kritika metafizke), Husserl, Hajdeger, de Saussure (u lingvistici), Benjamin, Adorno, Horkhajmer, Frojd (kritika svijesti), itd. Kritiku počinje čak i Sokrat u Platonovim dijalozima. Sokrat svojim dijalozima razara svako znanje čak ,,znajući da ništa ne zna“. To je prvi oblik dekonstrukcije u povjesti Zapadne filosofije, radikalni skepticizam nasuprot Dekartu koji nas metodskim skepticizmom učvršćuje u Zapadnom mišljenju. Dekonstrukciju će uzeti mnogi kao i samu konstrukciju, jer i ona sama se da dekostruisati kroz ,,dekonstrukciju dekonstrukcije“. Neki će Deridu označiti kao prvog postmodernog globalnog filosofa. Bio je neprestano u pokretu. Istovremeno predavao u Parizu i na Jejlu. U Americi nastaju čak i koledži dekonstrukcije. Ne postoji svetište kao mjesto, i elementi su samostalni kao takvi, oslobođeni cjeline, nemamo se tad čega uhvatiti, nema prisutnog značenja ni istine, tu je nemoguće logičko mišljenje kako smo i navikli, ima zaigranost, nema konačnosti dostizanja. Odsutno je ono označeno, samo se pojmovi mijenjaju u dosadašnjoj tradiciji. Ovo je bio svojevrstan napad na strukturu kao takvu. 

Dva tipa znanja: strukturalizam koji samo sanjari i oslobođen je slobodne igre, što je zaigrano znanje bez sjedišta. Derida se ne opredjeljuje između ova dva. Izrečen je pojam ,,dekonstrukcije“ kao oblik mišljenja i strategija čitanja. Neko će ga vidjeti čudovišnim. Rušenje je i građenje. Da li neprestano? Ne rušenje već desedimentacija, kaže autor. Protivlogičko mišljenje i ne neko konačno znanje, i nije samo da je jedna dekonstrukcija, kaže Derida, može ih biti koliko i predmeta mišljenja. Klasična filosofija je, kaže on, nasilna hijerarhija koju treba preokrenuti, a ne tek novi monizam kao zamjena jednog drugim. Logocentrizam i metafizika prisutnosti su dvije najveće zablude Zapadnog znanja, kaže Derida. Logocentrizam sve svodi na POJAM, što je apsolutizacija pojma. I tako sve ujediniti i sabrati, kao binarna struktura koja teži sistematičnosti. Sve ,,velike“ pojmove treba dekonstruisati jer oni su se nametnuli prvima. Taj logos priznaje tek prvi niz kao istinosan. Kantova onto-teologija je upravo ovaj, od Deride kritikovan, logocentrizam i metafizika prisutnosti. Usredišteno je sve u pojmu. Nema znanje svoje središte, niti je to središte baš u pojmu. Zapadno mišljenje je izmišljalo: Bog, Bitak, transcendentno, i sve drugo što je izmišljeno, iluzorno, o čemu imamo neke predstave, reći će Derida. To je ta metafizika prisutnosti čiji kraj nagovještava Derida. Dekonstrukciju Derida ne označava ni kao riječ ni kao pojam, više puta ga precrtava, jer to bi bio način logocentričnog mišljenja. Preostaje metafora i igra. Niče i Hajdeger? Značenje se uvijek pomjera i ima vremenska odgoda kao nemogućnost konačnost značenja. U svemu tome je i de Sosirovo ontologizovanje. 

Derida je, možda, htio da odlijepimo od grčevitog držanja za pojmove i značenja kao za stvari. Značenje nije samo jedno, ali nije u pitanju višeznačnost već je u pitanju aporija ili poteškoća u mišljenju. Tu je i dvoznačnost grčkih pojmova kao moguća igra među tim krajnostima, dijaloška dijalektika sve do majeutičkog momenta porađanja istine ili prepoznavanja Duše (anamnezis). 

Zar pismo prethodi govoru, pita se Derida. Pismo je samo dodatak, mehanički dodatak. Pismo je sjena ideja u Platonovim dijalozima, pa Sokrat i ne piše. No, i govor je oblik pisma. Paradoksalno je prvenstvo govora nad pismom. Pismo je u biti drugačije, ne samo alfabetsko u zapisu. Pismo je i usmeno. Prvi jezik je PRA-pismo. Uvijek isto. Nakon Sosira započinje strukturalizam, ali Derida hoće i ovo prevazići. 

Put je kroz odgodu značenja. Derida uzima Hajdegorovo precrtavanje. Sve Deridino zato smatrajte i precrtanim. Označitelje bez označenih.  

Ovo je poput ničeovske ,,radosne nauke“ neprestanog igranja. Nema sistema znanja, imperijalizma logosa, cijela filosofija je Deridi metaforizovanje čemu mu ne uzmiče ni Hegel. Beskrajne su odgode u značenjima. Derida priznaje da i njegovi pojmovi ne znače ništa, što jegove kritičare dovodi do ,,ludila“. Deridologiju nazvaće i ukletologijom. Jezik nema čvrstih značenja, to negira i samog subjekta. Derida je dosljedan sebi. Potpuna je predaje sebe Drugom, unošenje sebe u Drugoga, apsolutno darivanje, apsolutna odgoda sebe samoga, a ne samo negativno već na ovaj način i afirmativna misao kroz darivanje koje se ne može misliti već živjeti, darivanje bez očekivanja, čak ne razmišljanje o darivanju, kamo li naglašavanje istog, to je dar koji odriče sebe, samozaboravna Ljubav i odgovornost prema Drugome, kao totalna etika darivanja i takva fatalna. Apsolutno Drugi kao Bog je opet aporija ili paradoks. Tako Derida promišlja kulture, Evropu i ostalo. Razlika je sa sobom. Evropa se mora predati Drugom do njenog iščezavanja, tako i nacije, kulturni kapital Evrope da izgubi identitet, otvaranje prema onom što nikad nije bilo Evropa. Ovo će vidjeti mnogi kao utopiju, i jeste utopija kao bezmjesna. 

On razlikuje Hajdegerovo ,,jest Tu je“ od metafizičkog ,,da, postoji“. Samo darivanje omogućuje dekonstrukciju, ekonomija je uvijek ,,ja tebi - ti meni“. Derida će se 90-ih vratiti čak i Marksu i mnogi će zbog ovog biti zapitani, što nije bilo politički oportuno.  

Povijest ne smije završti, nema kraja kao i jezik. Zašto Marks? I to nakon propasti ove ideologije. Neki će vidjeti njegovu želju za političkim djelovanjem i uz nedostatak originalnog. Moralo se krenuti od pretpostavke i u filosofiji i u politici, od nečeg se kreće pa, Derida u tom vidi Marksa. Postmoderni lijevi mislilac Derida. Da li je? I kako je? 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment