Thursday, 1 December 2016

e. Počelo i Anarhija


Ich bin du, wenn ich ich bin.
Ja sam ti, ako sam ja ja (Paul Celan)

Mi sjenčimo bića i tako se pojavljuju, relacijom imamo ovu svijest. Disperzija. Sebe izgubiti i ponovo se naći pad je i uzlaženje, a ne evolucija jer dolazi se iz boljeg. Čovjek bačen je kroz Bivstvovanje. Tajnovit je put, potvrđuje i Levinas. Idealnost je Logosa naspram pojedinačnog empirijskog bića. Počinje se od idealnog, od jednog arhe sa tematskim izlaganjem. A biti razumljiv jeste biti otvoren. Zaobilazni je put od idealnosti koji opet dovodi do podudaranja sa samim sobom – identitet. Duhovna je avantura jednog Bivstva, ali to nije opasnost već principat tog ARHE. I šta može se desiti kad unaprijed je sve otkriveno? 

Ne znanje, već BLIZINA. Osjetljivost, kaže Levinas. Ova blizina relacija je prema drugom koja se ne može razložiti u sliku, nit’ se može tematizovati. Svaki šematizam vodi ka porazu. Mi jedan za drugog ne shvatimo sad kao nedostatak već kao povećanu ODGOVORNOST. Blizina je relacija prema Jedinstvenosti na jedan ANARHičan način i bez posredovanja nekog načela ili počela ili kakve idealnosti. Poziv stiže od Drugoga, odgovornost je i prema ljudima koje ne poznajemo. Ta obaveznost anarhično prethodi svakom angažmanu i t prethođenje je starije od a priornog. Ova relacija nesvodiva na svijest kod Levinasa je nazvana OPSJEDNUTOST - ona prolazi kroz svijest u suprotnom smijeru i upisuje se u nju kao nešto strano, kao ludilo koje raščinjava tematizovanje, kao nešto što izmiče volji i nešto što nema ARHE prisutan u svakom bljesku svijesti. OPSJEDNUTOST ne može značiti povećanje svijesti već je ANARHično kretanje. 

Ali, ANARHIJA se ne sastoji u neredu suprostavljenom redu, kao što izostanak teme ne znači rasulo koji bi takvo prethodilo PAŽNJI. Taj nered je jedan drugačiji RED, a rasuto se može tematizovati. Ja je anahrono u zakašnjenju prema sebi samom. BLIZINA je ta koja je ANARHična i odupire se tematizovanju. 

Dakle, ANARHIJA je u ovom smislu PROGONJENJE (subjekt je pogođen i dotaknut bez posredovanja Logosa), otud i tako značajan Drugi. Tu je mnoštvo jedinstvenih subjekata. Samorefleksijom ,,ja“ već ne nalikuje sebi prethodećem. ,,SE“ o tome kazuje kao povratni glagol kojem ne možemo odrediti nominativ ,,ko“. Lajbnic kaže: ,,Ja je sebi urođeno.“ Stvorenje siroto od rođenja ne poznaje svoje Stvoritelje, dodaje Levinas. Nostalgija je Povratka i lov na Isto. Sebstvo svijesti nije opet neka svijest već tačka hipostaze (Suštine ili vizantijske monaške Ipostasi koja je jedna, a lica kao persona ili prosopon / maski je više). Jedinstvenost kao okretanje sebi označimo kao Znanje ili Duh, a ono se može pojaviti i kao jedno posebno Bivstvujuće, kao vlastito Ime na rubu opštosti. Re-aktuelizacija je progonjenje u Sebe samog, što je nesvodljivo na intencionalnost (mišljenje stvara) u kojoj se ono potvrđuje. To je Volja u kojoj se nikada ne prekida TKANJE. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment