Sunday, 4 December 2016

Egipatska mudrost i religija


Viktor Igo govori da čovjek ispašta grijeh koji je počinio u prethodnom svijetu, ali ga je zaboravio. Nakon pada čovjek gubi pravo znanje o Bogu i zato se razvija idolopoklonstvo, a jedini izuzetak je poštovanje Sunca, u tom smijeru putovao je i Njegoš. Pošto je to mudrost prosta među sinovima prirode, religija osim što je primitivna i istinita je, jer kroz kult Sunca se poštuje svjetlo čiji je izvor Bog, a to svjetlo se nalazi u čovječijoj Duši. Kao SolOmOn. Bog Sunca je i egipatski Oziris, a njegov protivnik Set (Tifon) likovno predstavljen kao krokodil kjoi komada i predstavlja takođe idolatriju. Inicijacija je put od tame ka svjetlu i naziva se primanjem svjetla. Oslijepljeni stvaraju idole. 

Imali su i svoje prethodnike ili one koji su njima donosili znanje no, nećemo sad o njima. Egipćani su čovjeka smatrali najsavršenijom tvorevinom Kosmosa, odnosno prirode, koja u sebi sadrži sve imanentne joj oblike života. Pojavni svijet i događaji u njemu nije bio nešto izvan čovjeka, objekt koji se ravnodušno posmatra u savremenoj nauci. Čovjek se nekad sav unosio u Kosmos, ne čisto umno i logički, ne izdvojeno od svijeta u kojem je dakle, bio je sam svijet Ako se svijest okreće protiv svog izvora (npr. Duha ili Ba), dolazi do podvajanja onog što taj Izvor u svojoj moći, do odvajanja tjelesne Duše ili Ka. Pod prirodnom smrću Egipćani su podrazumijevali prelazak čovjeka i njegovog Duha Ba u višu Duhovnu sferu, u višu sferu svijesti, oličenu Vječnim životom.

Tamo gdje jezik i govor nisu u mogućnosti da iskažu duboki smisao simbolom je predstavljeno, metafizičke istine i tajne života. Tako se i egipatsko hijeroglifsko pismo sastoji od simbola koji izražavaju dublje Istine, Božanska počela, neopisive kosmičke Tajne. Prirodna funkcija ili sila se predstavlja odgovarajućom životinjom. Govor simbolike i simbola je najstariji vid kazivanja i prenosa misli. U magijskom pogledu slika ili kultna statua u stanju je da primi tjelesnu dušu Ka pokojnika, da živi u njima transcendentno, metafizički, natprirodno, za razliku od Ba (duhovne duše) kad dođe do uništenja tijela. Pobjeda nad krokodilom je poput pobijede nad svojom životinjskom dušom Ka i uslov za odlazak u Poljane mira među blažene.

Zapad kao smrt je opet proces duhovnog rođenja, ulazak u viši novi stepen svijesti ako se uspješno savladaju sve prepreke na putu. To je krug. Nestvoreni Tvorac je bez prošlosti i budućnosti, još nije sila i nije bog. U počelu bez počela sjedinjuju se duh i materija, egipatska ma'at, kineski Tao, indijski Brahman. Boginja Ma'at u ruci drži pero kao simbol Svjetlosti. Tako počinje egipatska teogonija (razvoj sila kao bogova) i kosmogonija (nastanak kosmosa i svijeta). DVOJNA boginja Ma'at, materijalna i duhovna, smrt i život, mudronosma istina, ima pored pera i srp. Ma'at je stanje kojem se teži zbog besmrtnosti. I moralni princpi Thoth je sila ili bog Mudrosti u vremenu, simbol rasuđivanja u vremnu, znajući za vidljivu harmoniju. Tri su Boga (Amon, Ra i Ptah) koji u sebi sadrže ostale bogove. Skrivena narav je bog prikrivene glave Amon, glava je Ra, a Ptah je tijelo. Dalje iz njih se razvijaju zemaljski elementi i zoomorfna (lik i karakter životinja)božanstva: Oziris, Izida, Set i Neftida (voda, vazduh, zemlja, vatra), a dijete je objedinitelj - Horus s glavom sokola. Set razara stari život, simbol je dobra i zla, princip transmutacije. Njegova majka Neftida inicira to rušenje starog Ozirisa, dok Izida novi život rađa u liku Horusa, sastavljenog Ozirisa koji je oličenje života u vječnoj mijeni pa je kosmički ili supstancijalni Oziris slika metafizičkog duhovnog Ra, otjelovljenja skrivenoga Amona.

U Neter-Neteru se rađa zamisao, duhovno postanje, cijepanje novih oblika oblika života, u tom bezvremenom i beskonačnom počelu. Prvo se stvara životvorna voda Nu (Nn) ili životvorna vatra, te u njoj u liku Atuma (hrišćanski Adam), zasićene praznine sve-ništa, sve su potencije budućega života kao u Amonu. Atum svojom pojavom već negira jedinstvenu prirodu Apsolutnog bića, čineći s njim harmonično dvojstvo. Atum (Adam) je tako prva karika u otjelovljenju materijalnog života:

Još ne bješe Neba i Zemlje, ne bješe ni tla ni zmije tu, ne nađoh još sebi mjesta i razmislih pred svojim licem, te sazdah likove u svom srcu, i postadoše nmoga bića. Tako je nakon prvog trojstva stvoreno još devet bogova (3+9) ili principa: Šu (svjetlosni prostor), Tefnut (životvorna voda), Geb (Zemlja), Nut (Nebo), Oziris i Izida (afirmacija života), Seth i Neftida (negacija, umiranje) i Horus (uskrsnuće). Ptah, kao jedan od tri  vrhovna božanstva, je metafizički Neter, unutrašnja bit materije, snaga materijalizacije što tvorni naum izvodi srcem (čista misao) i jezikom (govor kao realizacija misli, Logos). Horus i Thoth se pretvaraju u Ptaha. Srce i jezik imaju vlast nad svim udovima, Ptah u svakom je tijelu, u svemu, Ptah razmišlja i zapovijeda svim, devetka bogova je sa njim, a on ih je i postavio na njihova svetišta. Ptah je treći, drugi je glava - Ra, a prvi skrivena narav - Amon. Ptah ne rađa nego stvara putem Logosa. Misli i govoru su Egipćani pridavali veliki značaj i veliku moć. Ra je bog svjetlosti, Thoth je onaj koji živi u mudrosti, od istine, pa što nastane u njegovom srcu odmah počinje živjeti, što on izgovori vječno traje. Thoth, kao metafizički Neter, u srcu stvara, ideje oblikuje, on stvara i materijalnu osnovu Mut poteklu od Ptaha. 

On se rađa da bi umro, da bi se ponovno rodio, sjeme se baca u zemlju (smrt), iz njega niče biljka (život), koja se potom bere (smrt), a ona daje hranu i sjeme (život), i tako ukrug. Oziris je predstavljao, kao i mnoga njemu slična božanstva drugih religija i mitovs, princip neodvojivosti života i smrti u procesu stalne kreacije unutar toka postojanja. Tako i tibetanski dječak (budući monah) sa svojim učiteljem hoda i glasno razmišlja:

‚‚Čudno!? Kad se rodimo, ljudi oko nas se raduju a mi plačemo; a kada umremo, ljudi oko nas plaču a mi se radujemo."

Smrt je samo kraj jedne ličnosti i potencijalno početak sljedeće. Uskrsnuće je pozitivan potencijal smrti koji bez ikakvog suda, zakona i ograničenja stoji širom otvoren za svakoga ko se otvori prema sopstvenoj istini života. Strah, neznanje, stanje podvojenosti i disharmonije bitka, vrata su koja zatvaraju potencijal života i smrti. Tokom života, jednoga ili više njih, svakom se pruža prilika da ključeve nađe i otvori vrata, da bude ono što stvarno i jeste.

Oziris je prvi ispod vrhovnog Trojstva Neter-Netera, prvi je u Kosmosu, bog svjetla i tame, oko koje vidi sve, prosuđuje. On je biće dobro, poznat i kao crveni, božji glas. Izida je žena s rogovima u obliku lire sa sunčevim diskom. Ona je prvo tjelovljenje majke što rađa bezgrešnim putem, imalac je životvorne energije, Sirijus zvijezda. Toplina je ona i vlaga što treba za život novi iz sjemena, ona hrani i sastavlja Ozirisa umrlog. Izidin sin Harpokart osvećuje oca Ozirisa i od strica Seta preuzima prijesto. Seth je vladao južnim Egiptom (South), on je snaga uništenja, smrt, ali kao podloga za novi život, pa je i snaga klijanja sjemena starog, zaštitnik barke boga Ra. Jedno od animalnih božanstava nižeg reda u Kosmosu je sveti bik Apis (inkarnacija živog Ozirisa). Česta su i zmijolika božanstva, u mnogim mitovima zmije su simbol dobra i zla, uzrokuju sušu, ali i plodnost pospješuju. One su u Egiptu čuvari bogova i umrlih, naročito sveta krilata kobra koja obavija glavu faraona i štiti ga plamenom koji iz usta izbacuje. Takođe, zmija je i simbol mudrosti, znanja, uzvišene svijesti. Iz majke zmaja nakon smrti rađa se život, kroz uskrsnuće. Prirodna božanstva su i Bijes i Sebek, Bijes sa bradom i grivom, s noževima, pozitivno je božanstvo koje progoni sile mraka, zle duhove i njihova oličenja - škorpione i zmije. On je zaštitnik plodnosti i porođaja, muzike i igara. Sebek je bog u tijelu čovjeka, s glavom krokodila, mračne sile protiv kojih se bori duša umrlog na putu do suda, bog prirodne stihije, poštovan u južnom Egiptu. Thothu su posvećeni ptica Ibis i pavijan. Pavijani se otvoreno raduju Suncu na uranku.

Ka je tjelesna duša, a Ba duhovna duša. Dvije strane jedne medalje života kosmičkog su život i smrt koje su Egipćani podjednako uvažavali, Izida i Neftida, sestre. Nije bitno samo življenje puninom svakodnevnog života već i transformacija duševne i tjelesne energije u duh kao viši oblik svijesti i njeno sjedinjenje s kosmičkom sviješću, što označava pojam ‚‚sma". Čestit život dovodi čovjeka u više sfere duha, a najveći prvi pomagač čovjekov jeste Ka. Egipćanin je uspravno išao svome bogu, nije klečao. Sve što čovjek stiče u ovom životu imaće i u zagrobnom, a smrt kao krajnje postoji kao prelazak iz niže u višu sferu, i obrnuto. 

Djelo nepoznatog autora (2133-1786) kojeg prevodi njemački egiptolog Adolf Erman (1896), kao: Čovjek umoran od života razgovara sa svojom dušom; Na naš jezik je sa starogrčkog prevela Lj. Radovanović, pod naslovom ‚‚Velika jednačina" (1973). Ovo je religijsko-filosofski ep u dijaloškom obliku, inicijacijska literatura koja pomoću simbola izlaže Tajne i osnovne sile univerzuma  ljudske duše, učeći nas kako tim silama da ovladamo, da krenemo ka uzvišenom. Ko se ogriješi o pravdu i kosmički poredak taj ne može biti sretan. Riječi moraju biti u skladu s djelima. Dvije su tačke podzemnog svijeta: Amentet (polazna tačka) i Duat (uskrsnuće). Pravednost osigurava sretan put, pomaže otkljanjanju neprijateljskih sila gdje je od neprocjenjive koristi čovjekov Ba, kojim se čovjek uzdiže na viši nivo, a koji mu je bio na dohvat ruke u ovom životu. Knjiga je mrtvih - mi smo je tako nazvali, a Egipćani su je zvali knjiga izlaženja, Knjiga uzlaženja, Knjiga rađanja u dan,  oslobađanja nižeg i ulazak u viši oblik postojanja. Ovo međustanje života je put svijesti kroz lavirint, kroz iskušenja. Knjiga mrtvih je inicijacijska književnost gdje je jedan jedini cilj  sjedinjenje s kosmičkom sviješću. Egipćanin nije morao da umre da bi dospio u makrokosmos, već mu je polazilo to za rukom još na zemlji - inicijacijom. Pored Istoka izvor života kod Egipćana je i Jug, gdje izvire Nil. Čovjek iz sebe istjeruje životinjsko putujući kroz vrijeme i prostor pune nevolja, spoznavši sebe, uzdižući duhovne snage. U Egiptu su vladari inicirani, oduhovljeni, slobodni od strasti. Ovaj život je međustanje. Simbolika ima prednost nad grafikom. Izraz lične slobode čovjekovog Ba je da se po volji mijenja u koji hoće oblik, da bi evolutivnim putem doživio cjelovitost Apsoluta, samoostvarenja svog, što inicijat prolazi u procesu inicijacije, a umrli (nesvjesni) stvarnim preobražajem u životinje. Stepenast je put od nižeg ka višem. Čovjek treba proniknuti u jezik simbola, a ne grafike, jer čovjeku treba suština i bit, da doživi i saživi se, uspne u više. Ispod Hramova su hodnici, lavirinti ukrašeni scenama strašnim, kao život, put duše kroz međustanje, čistilište, put inicijacije. Svaka stepenica narednaje teža i teža do carstva Ma'at, sklada Duše i tijela. Čovjek treba prepoznati sebe kao Put. 

Tijelo faraona je nakon smrti omotavano s devet slojeva platnenih traka i zatim stavljeno u zlatni sarkofag. Mozak im je vađen iz lubanja, jer vjerovatno je mišljenje kao mišljenje bilo nepoželjno u nekom idealnom svijetu. Po mišljenjima nekih Egipćani i nisu bili toliko kulturni kako im je kultura došla od nekud sa strane, npr. sa Atlantide. I ko garantuje da piramide ne pripadaju nekoj drugoj i još starijoj ljudskoj civilizaciji?

U egipatskoj kosmologiji čovjek se sastoji od devet tijela, 9 (devet) duša, tijela podijeljena u tri trojstva. Prolaskom kroz svih devet faza ili nivoa pokojnik se stapa s vrhovnim Božanstvom Ra, čije je tijelo svjetlost (zemaljsko zlato), samo Sunce. Proces spaljivanja je metaforičan proces sagorijevanja tijela, uma i Duše u transformacijskoj vatri Duha iz kojih oslobođena svijest (dim) odlazi gore i utapa se u nebesko. Pogrebni rituali propraćeni formalnim ili ispraznim ritualom i izrazom negativnog sentimenta često su kontraproduktivniza pokojnika, a i za Duhovno i emotivno stanje rodbine i bližnjih. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment