Tuesday, 6 December 2016

Egzistencijalizam / filosofija egzistencije


Otprilike ovim redom: Kierkegaard, Jaspers, Sartre kao angažovani egzistencijalist, Camus i književnik, Unaumo – španski mistični pisac i pjesnik, Merleau-Ponty, zatim Husserl, i Hajdeger no, imaju još neki. Kritika je pozitivizma i kritika Hegela od strane njih, pojedinačna je egzistencija po njima bitna, a ne Hegelovo ,,apstraktno" niti kao u marksizmu kolektivno, volja je nad umom, a Biće primarno, ne čovjek. Kroz egzistenciju. 

Egzistencija znači ,,iz sebe u postojanje", ali u postojanje dublje od onog što podrazumjevamo u socijalnoj sredini. Recimo i da je u redu to što Hegel kaže, reći će danski pjesnik Kjerkegor, ali meni i dalje nije dobro. U trenutku kad je građanski svijet doživio krizu i prvi put kad je bio ugrožen, postaje jasno da snažni naučno-tehnički industrijski napredak ne služi samo opštem blagostanju već se koristi i kao sredstvo za upravljanje ljudima, za kontrolu. I zato nauka često nije u službi čovjeka. Moć koju za modernog čovjeka predstavlja poznavanje upotrebe atomske energije znači takođe i nemoć njegovu pred silom koja može da uništi cijelo ljudsko postojanje na Zemlji, pred tim se pojedinac osjeća bespomoćnim, kaže Jaspers. I još kaže: Huserl uviđa da ,,činjenične nauke pretvaraju i ljude u činjenice", a predstavnici filosofije egzistencije ne prihvataju ovu filosofiju kao nauku, čak je smatraju izdajom filosofije. 

Egzistencijalisti ne vjeruju u moć razuma da isti može da ujedini čovječanstvo, ne, nipošto ,,zdrav razum”. I Huserl je u poznim danima počeo prihvatati transcendentalno zasnovanu nauku. Pod egzistencijom Sartr, čuveni francuski filosof,  podrazumijeva slobodni izbor i odluku čovjeka kao samokreatora. Ovdje je ljudska egzistencija stavljena u centar pažnje. Kao filosofski pravac egzistencijalizam se javlja po završetku Prvog svjetskog rata. Pojam egzistencije (lat. existentia = postojanje) je poznat od Platona, Aristotela, pa samim tim i iz skolastike gdje je to oznaka za ostvarenje i postojanje bilo koje pojedinačne stvari. Uticaj na ovu filosofiju imaju Paskal, Šeling, Šopenhauer, Niče, Diltaj, Dostojevski, Frojd i Huserl, a tipični predstavnici su: Kjerkegor, Jaspers, Hajdeger, Sartr, Kami, Merleau-Ponty i Unaumo. 

,,Valja naći istinu, moju istinu za koju ću živjeti i umrijeti ... nešto što je u vezi s najdubljim korijenom moje egzistencije, na što ću se moći osloniti i onda kad cijeli svijet propadne” (Kierkegaard)  

Evo još pokoja misdao Kjerkegora: ,,Vjera i sumnja nisu dvije vrste saznavanja, među sobom su suprostavljene kao strasti ... Vjeroispovjest liči na starca koji misli da je dosta proživio u svijetu i sad je red da se zaključa ... Čim volja počne krišom, pohotno da žudi za efektom - čovjek tad postaje nemoralan, a on u stvari treba da traži da svom snagom razvije što je moguće više sebe (Kierkegaard). Neko ko uvijek druge obmanjuje, mora i sam sebe obmanuti. Vrlo rano sam shvatio da laž, niskost i nepravda vladaju svijetom ... i zato sam doživljavao kao blaženstvo da budem sam, jer svuda gdje sam bio, bio sam uvijek zaogrnut plaštom prevare. Ne ostavljam ti ni imanje, ni bogatstvo, ni dobar glas, ali znam gdje je zakopano blago koje te može učiniti bogatijim od cijelog svijeta, i to blago pripada tebi, to blago se nalazi u tvom sopstvenom srcu: tu postoji jedno ‚‚ili-ili" koje ljudi čini većim od anđela. Onaj ko živi etički ne propada ni kad mu sve krene naopakao, jer mu uvijek ostaje kao izlaz jedno utočište, a to je on sam. Onaj ko se zaljubi u istinu može reći da ujedno otkriva ljubav ... Svijetom ne vlada istina već iluzija ... Politika je egoizam preobučen u spodobu ljubavi ... Potpunost u samom sebi je potpuno učešće u cjelini ... Svaka je istina samo do izvjesnog stepena istina ... Svaka pobjeda je sumnjiva, odvraća čovjeka od samog sebe ... Često svjetiljka više sakrije nego li mrak (Kierkegaard). 

Seren Kierkeggard (1813-1855) je danski filosof, teolog i pjesnik koji je, jače nego bilo ko prije i poslije njega, inspirisao različite ideje i filosofije egzistencije. Volio je kafane, napijao se, upadao u dugove, unaprijed svjestan da mu takav način života u mladosti neće donijeti sreću za kojom svi tragamo i nikad je ne dostižemo, a on se tu izražava mišlju da je čovjek stalno u krizi. ,,On je bio individua", što znači - jedinka koja snagu crpi iz sebe same i preuzima potpunu odgovornost za individualnu egzistenciju, jedinka usredsređena na otkrivanje unutrašnje istine. Pred kraj života je javno napao Crkvu, izazvavši veliki skandal u Kopenhagenu i mnogo šire. Inače, žestoko je kritikovao hegelijanizam svog vremena i ono što je on smatrao formalnostima hrišćanstva. Smatrao je da se pred pojedinca postavljaju pitanja koja nisu rješena u prethodnoj filosofiji i koja se u okviru filosofskih sistema, kakav je Hegelov, ni ne mogu rješiti. Najveći dio njegovog djela bavi se religijskim problemima poput prirode vjere, problema hrišćanske Crkve kao institucije, hrišćanske etike i uopšte teologije, ali i emocijama i osjećanjima ličnosti koja se afirmiše kroz različite odluke u životu. Svoje rano djelo je pisao pod različitim pseudonima kroz lične poglede i kompleksne dijaloge. Između ostalog kaže: To je čudan kontrast - paganizam nagrađuje položaj neženje, dok hrišćanstvo preporučuje celibat. Za sebe je govorio da je više ,,religiozni mislilac” nego filosof. Recimo da je tačno da se istorija svijeta može dešifrovati kao napredak Duha ka vlastitoj suštini ili da su moći pojedinca u pogledu saznanja baš onakve kakve ih je odredio Kant - da li se u tim znanjima nalaze odgovori na pitanja šta određeni pojedinac da uradi sa svojim životom: na primjer, da li da izabere ovaj ili onaj poziv, da li da se nada spasenju na onom svijetu ili ne, da li da se vjenča sa ovom ili onom osobom? Odgovori na ovakva pitanja možda su najznačajniji za pojedinca, pa ipak opšta znanja koja važe za svu prirodu ili sve ljude ne nude te odgovore. Oni se kriju u samom pojedincu koji je nesvodiv na opšte karakteristike čovjeka ili vremena u kojem egzistira. Pa ipak, mnoge teorije nastupaju tako kao da sa lakoćom mogu da apsorbuju ovu pojedinačnu i posebnu prirodu svakog čovjeka. One govore šta čovjek jeste i treba da bude, podrazumjevajući da se u tim odgovorima krije rešenje za sve ljude koje oni treba samo da slijede. U hrišćanstvu traži putokaze ka osvješćivanju ove neponovljive prirode pojedinca i njegovog života. Čovjek nije religiozan po tome što se pridržava spoljašnjih zahtijeva vjere, već postaje religiozan tek kada u samoj činjenici da vjeruje u stvari koje prkose prirodnom poretku, otkrije znak svoje slobode da bude ono što jeste, ili drukčije rečeno, znak da on jeste nešto što izmiče opštim znanjima, nešto individualno. U vjeri čovjek može pronaći snagu da se suprotstavi neopravdanim zahtjevima morala jednog vremena. Poznatije Kjerkegorove knjige su: ILI-ILI, Pojam strijepnje i Strah i drhtanje. Kjerkegor poput Ignacija Lojole (osnivač Jezuita) zahtijeva žrtvu koja Bogu najviše prija: ,,Žrtva intelekta”. U svom porazu vjernik pronalazi svoju pobjedu, i u njegovoj apokalipsi želja za jasnoćom treba da se odbaci, ako želi da bude zadovoljena. Kjerkegorova filosofija je jasna reakcija na idealizam koji nije forma empirizma ni skepticizma, reafirmisan je subjekt kao osnova nove filosofske misli, pri čemu i nastaje ,,egzistencijalizam”. Zbog mladohegelijanaca Kierkegor strahuje od prenošenja religiozne vjere od Boga na običan svijet. Njegova filosofija počinje i završava pojedincem. S etičkog stanovišta individualni život je težnja ka vječnosti, a imati utočište u apstrakciji ne znači i poništenje egzistencije. Etička svijest otkriva da subjekt lebdi između vremena i vječnosti, odbacujući prvo, a nemoćan da pojmi drugo, a da ne izgubi pri tom identitet. Kierkegaard kaže da kao što je u Hegelovom sistemu misao zaposlena sama sobom, te je potpuno izgubljen iz vida pojedinac, tako je pojedinac indiferentan i u sklopu crkvene organizacije. Zar je dovoljno biti član crkvene organizacije da se bude hrišćanin. Čovjek ne pati ništa manje nego u doba Isusa. (a Hrist je vječan)  Misao se ne smije baviti sama sobom kao u spekulativnim filosofijama. Istina je atribut ličnosti, a ne stavova. Pravi smisao filosofiranja nije praviti sisteme i pridržavati ih se, a isto vrijedi i za hrišćanstvo. Od svog vlastitog odnosa prema Bogu, pojedinac je otuđen, od Apsoluta. Otuđenje kod čovjeka stvara osjećaj straha. Strah je prekid odnosa pojedinca prema bitnom, prema Apsolutu. Sumnja i skepsa kod savremenog čovjeka su okrenute u duprotnom smijeru, unutar njegovog bića, ne s polja, što uslovljava očaj. To više nije samo strah već samorazaranje. Čovjek sam u sebi mora uspostaviti jedinstvo vremenskog i  vječnog. Kierkegaard prvi izražava krizu ličnosti u savremenom građanskom društvu. Čovjek je sinteza beskonačnosti i konačnosti, vremenskog i vječnog, slobode i nužnosti, sinteza kao odnos između dvoje, pa tako gledano čovjek još nije ono što je samo po sebi: čovjek je nešto treće. 

Karl Theodor Jaspers (1883-1969) je njemački filosof egzistencije i psihijatar, protivnik je Hitlerovog nacional-socijalizma i totalitarizma uopšte. U središtu njegove filosofije je pojedinačni, egzistirajući čovjek. Bavi se pitanjima psihološke prirode čovjekova susreta s Bogom, te njegova filosofija u pojedinim aspektima naginje religiji. Filosofiju ne poima kao racionalno istraživanje svijeta, već kao privatnu, lično proživljenu bitku. Odbacuje filosofiju koja želi biti egzaktna poput nauke, jer naučna (i uopšte racionalna) analiza ne može shvatiti egzistenciju. Bit čovjeka, te smisao svijeta i života dostupni su jedino neposrednim, intuitivnim razumijevanjem. Ubrzo mu je zabranjeno i objavljivanje. Budući da su brojni dugogodišnji prijatelji ostali uz njega, uspio je izbjeći potpunu izolaciju i nastaviti svoje studije i istraživanja. Do kraja 1945., kad su Amerikanci oslobodili Heidelberg, Jaspersu i supruzi Jevrejki stalno je prijetila opasnost da budu deportirani u koncentracioni logor. Ubrzo po završetku Drugog svjetskog rata, pisao je o krivici i odgovornosti Njemačke za holokaust. Kao doktor medicine počinje raditi u psihijatrijskoj bolnici u Heidelbergu. Nezadovoljan načinima na koje je ondašnja medicinska zajednica pristupala duševnim bolestima, odlučuje raditi na unaprjeđenju psihijatrijskih praksi. Ubrzo prelazi na mjesto profesora psihologije na sveučilištu u Heidelbergu, te se kliničkom radu više ne vraća. U to je vrijeme blizak prijatelj obitelji Maxa Webera, koji je takođe držao katedru u Heidelbergu. U 40. godini Jaspers se okreće filosofiji, nadograđujući teme kojima se bavio kao psihijatar. Djela su mu: Opšta psihologija, Um i egzistencija, Filosofija egzistencije, Istina i nauka, Pitanje krivice, O političkoj odgovornosti Njemačke, Nietzsche, Duhovna situacija vremena. Jaspersu je Hegelova filosofija sjajna palata u kojoj se ne može živjeti. Ono što prerasta našu konačnu egzistenciju je nešto vječno, trajno, transcendencija koja se manifestuje kao šutnja, kao granično stanje koje osjećamo samo ako sudjelujemo u svijetu, u svojoj slobodi, koja nam omogućuje sopstveni izbor. Mora se početi sa samim sobom. Ja sam biće koje nije, ali koje može i treba da bude.

Jean-Paul Sartre (1905-1980) je francuski filosof, romanopisac, esejist, dramaturg, scenarist i kritičar, kojem je 1964. dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, ali odbio ju je primiti iz moralnih razloga. Kad je imao 15 mjeseci, umro mu je otac i odgajao ga je djed po majci, Charles Schweitzer, profesor njemačkog jezika, koji ga je podučavao matematici i upoznao ga sa klasičnom književnosti u vrlo ranoj dobi. Kao mladić, 1920-ih godina, počeo se zanimati za filosofiju. Studirao je u Parizu u društvu francuskih mislilaca i intelektualaca tog doba. Bio je inspirisan zapadnjačkom filosofijom, naročito Kanta, Hegela i Heideggera. Godine 1929. upoznaje se s Simone de Beauvoir, koja je studirala na Sorbonni i kasnije postala istaknuta intelektualka, književnica i feministica. Pisano je da su imali prisnu prijateljsku, i otvorenu ljubavnu vezu. Zajedno su doveli u pitanje kulturne i socijalne pretpostavke svog vaspitanja, koje su smatrali buržujskim. Konflikt između opresivnog, duhovno uništavajućeg konformizma (loša vjera i zla namjera) i autentičnog bivanja postao je glavnom temom Sartreovih djela, pa i njegovoga filosofskog spisa ,,Bitak i ništa". Uvod u Sartreovu filosofiju njegov je spis Egzistencijalizam je humanizam, prvobitno predstavljen kao predavanje. U tom djelu on brani egzistencijalizam od njegovih kritičara. Djelo se smatralo popularnim, početnicom za one koji su željeli saznati više o Sartreovim idejama, ali im je nedostajalo filosofskog obrazovanja da bi potpuno shvatili ,,Bitak i ništa". U njegovoj metafizici: Za početak, stvar u sebi je beskonačna i preplavljujuća. Svaku direktnu svijest o ,,stvari u sebi" Sartre naziva ,,predreflektivna svijest". Svaki pokušaj da se ,,stvar u sebi" opiše, razumije, on naziva ,,reflektivna svijest". Nema načina da reflektivna svijest uključi predreflektivnu, i tako je refleksija (tj. ljudsko stanje) osuđena na neprestanu muku. Reflektivna svijest u svim svojim oblicima (naučnoj, umjetničkoj i ostalima) može samo ograničiti stvar u sebi pokušavajući je razumjeti ili opisati. Iz toga proizlazi da je bilo koji pokušaj samospoznaje (samosvijesti) uvijek neuspješan koliko god se puta pokušao (samosvijest je reflektivna svijest preplavljujuće beskonačnosti). Svijest je svijest same sebe u onoj mjeri u kojoj je svijest transcendentnog objekta. Napisao je roman Mučnina (La Nausée), koji je na neki način poslužio kao manifest egzistencijalizma i ostao jedna od njegovih najboljih knjiga. Na tragu njemačke fenomenologije, kaže da su naše ideje proizvod iskustava iz stvarnog života, i da drame i romani koji opisuju takva fundamentalna iskustva vrijede jednako koliko i diskurzivni eseji koji služe elaboraciji filosofskih teorija. Prihvata komunizam, iako se službeno nije učlanio u partiju, i uveliko se zalagao za oslobođenje Alžira od francuske kolonizacije. Postaje veliki pobornik Alžirske borbe za nezavisnost. Sartreovo naglašavanje humanističkih vrijednosti u ranim radovima Karla Marxa dovelo ga je u sukob s vodećim francuskim komunističkim intelektualcem 60-ih, Louisom Althusserom, koji je tvrdio da su ideje mladog Marxa uvjerljivo zasjenjene ,,naučnim" sistemom kasnog Marxa. Za vrijeme 1960-ih Sartre je otišao na Kubu posjetiti Fidela Castra i Ernesta Che-Guevaru. Nakon Che Guevarine smrti Sartre je izjavio da je on najkompletnije ljudsko biće njegova vremena. Djela: Mučnina, Zid, Trilogija Putovi slobode: Zrelo doba, Odgoda, Smrt u duši, Posljednja prilika (četvrti dio ciklusa poznat kao nedovršen). Sartr i ostali egzistencijalisti daju prioritet ljudskoj egzistenciji nad esencijom. Sartr sebe smatra ateističkim egzistencijalistom i zamijera francuskim prosvjetiteljima što su vidjeli esenciju prije egzistencije, na osnovu čega se nikako nije moglo izbjeći mišljenje o postojanju Boga. Sartr se oslanjao na Marksa i zamijerao mu jedino što nije razradio problem pojedinačne egzistencije, već ostaje na esencijalnim problemima, što će biti jedan od razloga dehumanizacije socijalističke revolucije u antihumanu birokratsku vladavinu.

Albert Camus (1913-1960) francuski filosof i pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine, poznat je po svom karakterističnom stilu pisanja i tematikama svojih djela. Radi na ideji ,,apsurda ljudske egzistencije”. Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost svijetu današnjice postavlja antičku Grčku, koja je ,,u svemu znala naći pravu mjeru". Cijeli svoj život borio protiv filosofije nihilizma. Njegova religioznost također je bila česta tema, a on je sam u jednoj od svojih knjiga napisao: Ne vjerujem u boga i nisam ateist. Camus je odbio bilo kakvu povezanost s ijednom ideologijom: Ne, nisam egzistencijalist. Sartre i ja se uvijek čudimo kad vidimo naša imena povezana ... Godine 1935. Camus se pridružuje Komunističkoj partiji Francuske. Sve manji interes za apsurd je pokazivao nakon što je objavio svoj esej ,,Mit o Sizifu”. Kako bi razlikovali Camusov apsurd, od ostalih, mnogi, kada govore o Camusovom apsurdu, govore o Paradoksu apsurda. Bio je aktivan član pokreta otpora u Francuskoj tokom Drugog svjetskog rata, uređivao ilegalni časopis Combat, u kojem je, o temi Francuske kolaboracije s nacistima, napisao: Jedina moralna vrijednost danas je hrabrost, koja je ovdje korisna za osuđivanje lutaka i brbljavaca koji se prave da govore u ime naroda. Poznati raskol prijateljstva između Camusa i Sartrea povezan je i sa Camusovim protivljenjem totalitarizmu, kad je u masovnoj politici koju je priznavao Sartre u ime radikalnog marksizma vidio refleksivni totalitarizam, što se očito vidi u njegovom djelu Pobunjeni čovjek koje nije bilo samo napad na sovjetsku politiku nego i na masovnu revolucionarnu politiku uopšte. Vdljivo je i u njegovom govoru Krv Mađara kojeg je održao 1957., na dan sjećanja na krvavo ugušeno Mađarsku revoluciju 1956. godine. Djela: romani - Stranac, Kuga, Pad, Sretna smrt, Prvi čovjek; novela - Progonstvo i kraljevstvo; eseji - Naličje i lice, Pirovanje, Ljeto, Razmišljanja o giljotini, Prometej u paklu; drame - Kaligula, Nesporazum, Opsadno stanje, Pravednici, Rekvijem za redovnicu, Bjesovi; filosofska djela - Mit o Sizifu, Pobunjeni čovjek, Hronike I, Hronike II, Hronike III. Kami kaže da kad bi bio drvo među drvećem, mačka među životinjama, ovaj život bi imao smisla ili, bolje rečeno, ovaj problem ne bi postojao, jer bih i ja bio dio ovog svijeta. Ja bih bio ovaj svijet kojem se sada suprostavljam cijelom svojom sviješću i cjelokupnim svojim zahtijevom za bliskošću. Čovjek prihvata zabludu zaradi mira, egzistencije. Egzistencija je lažna i ona je vječna. Poštenje nema potrebe za pravilima, moral po unutrašnjem diktatu. Potrebno je da se dobro omalovaži veličina koja vrijeđa ostale, i reći će zato svi: Bio je slabić, idealista ili svetac. Vidjeli smo svjesne ljude kako izvršavaju svoje dužnosti usred najglupljih ratova, nesmatrajući da su u protivrječnosti. Na bojnom polju apsurda čovjek je unaprijed osuđen. Apsurdan čovjek je onaj koji se ne odvaja od vremena. Mi muževnim nazivamo lucidne i ne želimo snagu koja se odvaja od oštroumnosti. Čovjek nikako ne zaslužuje povlaštenost na zemlji i na nebu kada svoju dragu, malu blagost ovce dovede do savršenstva: On i dalje nastavlja da bude ... ovca. Moj je kamen moja stvar, reče Sizif. On smatra da je sve dobro, jer sama borba ispunjava ljudsko srce. Sizif je zato srećan.

Miguel de Unaumo (1864-1936) je španski filosof, pisac i esejista, za života poznat po esejima o religiji, metafizici, politici i o španskoj kulturi, ali pamti se najviše po svojoj prozi u kojoj je na svojstven način i pjesničkom upotrebom jezika izražavao psihološka stanja i emocionalne konflikte. Kao jedan od preteča je egzistencijalizma. U svojoj filosofiji je ispitivao napet odnos između razuma i vjere, religiju samu, slobodu misli i tragičnost smrti. Studije filosofije i književnosti na Madridskom univerzitetu upisao je 1880. godine, i polaže diplomski s odličnom ocjenom. Tokom dana sopstvene duhovne krize razmišljao i o samoubistvu, ali zbog porodice odustaje od te ideje, ali iz nje izvodi problem ljudske besmrtnosti kao centralnu temu svog filosofskog i književnog djela. Npr. u romanu Don Sandalio, šahista (1930) postavlja fundamentalna pitanja o identitetu, o tome šta ostaje iza nas poslije smrti, i o smislu egzistencije, sve u naizgled nebitnom kontekstu svakodnevice poput kockarnice i šahovske igre. Od poezije, između ostalog piše i ,,Stihove iznutra”.

Maurice Merleau-Ponty (1908-1961) je francuski filosof, fenomenolog i egzistencijalista. Možda bi se najbolje moglo reći kako je kod njega prisutna egzistencijalistička fenomenologija, jer je on bio među prvima koji je pomirio idealističko-ontološki karakter fenomenologije i iskustveno-induktivni karakter egzistencijalizma. Piše kritičke radove o staljinizmu i marksizmu (Humanizam i teror, Avantura dijalektike). Kaže: Nema nijedne ljubavi koja bi bila obični tjelesni mehanizam, koja čak ne bi dokazivala, a pogotovo ako se ludo vezuje za svoj predmet, našu moć da sami sebe dovodimo u pitanje, da se potpuno posvetimo, naše metafizičko značenje. Njegovo najznačajnije i najopširnije djelo „Fenomenologija percepcije“ sadržava u svojoj srži njegovo poimanje tijela, te odnos koje ono ima (odnosno, u koje je uronjeno) sa svijetom. U njegovom članku pod naslovom „Oko i um“, u kojem govori o slikarstvu, koje uzima kao najbolji primjer onoga što želi reći - a nešto je što se ne može lako razumjeti umom, no isto tako nešto što se ne može fizički dotaknuti, što ilustruje ono što Merleau-Ponty naziva body-schemom. On još jednom ponavlja staro filosofsko pitanje o tome šta je prvo, esencija ili egzistencija, bitak ili biće, Bog ili čovjek? Značajno nadilazi tu distinkciju, smještajući je i reuspostavljajući u tijelu. Ono čime ja percipiram, nije čista svijest, dakle, moja percepcija nije kognitivna i transparentna. Datosti u svijetu ne uzimam kao takve, pa ih provlačim kroz svijest, već ih percipiram tijelom koje je uronjeno u taj svijet. Unutrašnje i vanjsko su neodvojivi. Svijet je u cijelosti unutar i ja sam u cijelosti izvan sebe. Za Pontyja, ovaj svijet je fenomenološki svijet. Fenomeni mi se nadaju kroz ono što jesam, a to uključuje i moje tijelo, perceptivnu pozadinu koja me kontekstuališe sa svijetom. Da bi mogli dotaknuti esenciju, moramo prvo osjetiti egzistenciju u kojoj se ta esencija nalazi. On govori o ispravnom čitanju fenomena, jer nije dovoljno da fenomen (svijet, drugi) postoji, niti je dovoljno da ga ja objašnjavam. Potrebno je razumjeti njegovo značenje unutar mog iskustvenog (doživljajnog) konteksta.

O preostalim filosofima je pisano u drugim, posebnim temama ovog sajta, o Hajdegeru, Husserlu, Jaspersu, i ostalima. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment