Friday, 2 December 2016

Engleska empiristička filosofija


Karakter moderne filosofije je težnja da se filosofska pitanja raspravljaju prirodnim ljudski razumom, neovisno o dogmi i tradiciji, neovisno od bilo kojih do tad nametnutih autoriteta. U tom smislu je i počeo da se razmatra domet ljudskog saznanja. Privređivanje u Italiji u vrijeme Renesanse je da bi se moglo što više trošiti, dok je slijedeća faza privređivanja u Evropi, Nizozemskoj i Engleskoj bila da bi se moglo sutra i još više privređivati. Do u Beskraj, ali suprotnim smijerom. Upravo engleska misao započinje eru istinskog kapitalizma koji će na svoj način osvojiti svijet. Nauka prati i postaje sluga. I mnogi će pokleknuti pred materijalizmom, čak i religija i filosofija, a da li s tim opravdano one nose svoje ime, to ne znam. Ubrzat će se kapitalistički put i time što se pojavljuje parna mašina, automatizam je u proizvođenju, pojavljuju se ekonomske studije i izvještaji, buržoazija sve više smisleno troši i prati stanje privrede, dok sebe vide kao potrošače, druge kao proizvođače. Eksperiment i praksa  postaju najznačajniji, a u tom smijeru će krenui i filosofska nadgradnja, i sam socijalizam koji će kasnije s Marxom okrenuti Hegela ,,na noge”. Engleska filosofija, dakle, postaje empiristička. Tjelesna čula su mjerilo i vrijednosni poredak stvari prema tom. Sve je upregnuto u tom smijeru. 

Francis Bacon započinje tzv. empirizam, koji se oslanja na čulnu spoznaju svijeta. Dekart pokreće racionalizam, kao spoznaju razumom. Centralni problem upravo jeste saznanje svijeta da bi čovjeku bilo lakše, a kako lakše i kojem to čovjeku? Za Dekarta, trebalo je raditi metodom (grč. metodos = Put) koja nudi pouzdanost, valjanom metodom saznanja koja će postati osnovom saznajne, moralne, političke i svake druge autonomije novog čovjeka kojeg treba izgraditi. Pored empirizma i racionalizma javiće se i prosvjetiteljski pokret koji biva iskorišten za opravdanje Francuske buržoaske revolucije. Naročito će vjera u racionalno uređenje života čovjeka i društva u cjelini dobiti svoju specifičnost ideologijom Karla Marksa koji inspiriše društvene pokrete i tad nadolazeće socijalističke revolucije. U tom smislu evropska civilizacija postaje predvodnik modernosti u svijetu. Zatim se u novije vrijeme od tog javljaju utilitarizam i liberalizam koji umanjuju značaj države da bi se povećala sloboda pojedinca, odnosno čovjeka. 

Prema Hobsu, sve što nije tijelo ne može biti predmetom filosofije. U tom smislu je i moć posmatrana isklučivo tjelesno materijalistički.

Lok naglašava intuitivno i prihvata isto Hjum, da ako su najviše istine urođene, te je za njihovo saznanje potrebna samo jasna i intuitivna distinkcija, onda sama djelatnost razuma neće imati velikog značenja, odnosno, djelatnost razuma je drugostepene vrijednosti. Vrlo lako možemo uočiti slaganje između ideja neposredno - intuitivnom spoznajom, a s činjenicama je već teže, jer ništa nužno ne proizlazi iz njih, nikakva zakonitost, ali i ništa se ne može dokazati izvan iskustva (a priori). Dosljedno se brani empirizam, ali ovaj put doveden pred sama vrata skepse.

Matematički formalizam je fascinirao mnoge filosofe tokom istorije, posebno u vrijeme vladavine njutnovske mehanike. Na poseban način se isticao i Spinoza svojim pokušajem da filosofiju izloži na matematički način (more geometrico), a i Lajbnic je imao san o jednoj univerzalnoj nauci (mathesis universalis) koji su sanjali mnogi, a u novije vrijeme i Ludvig Vitgenštajn.

Za razliku od francuskog feudalca engleski feudalac se bavio i trgovinom, učestvovao u novčanim špekulacijama, te na taj način (trgovački) prelazio postepeno u plemstvo i postajao kandidat nove klase - buržoaske. Tako će Engleska, zbog ovog prelaza, mnogo bezbolnije doživjeti prelazak iz feudalnog u buržoasko društvo. Ipak ni u Engleskoj se nije moglo bez revolucionarnih zahvata oduzimanja zemlje od seljaka, nasilnog ograđivanja parcela i slično. Ovo se dešavalo sredinom 17. vijeka, a o tome je pisao Tomas Mor u djelu ,,Utopija" i Francis Bacon u djelu ,,Istorija Henrika VII". Tad se dešava i crkvena reformacija kad Henri VIII posjede katoličke crkve poklanja svom plemstvu ili prodaje u bescijenje špekulantima trgovcima. Novo englesko plemstvo je znatno ojačalo i njihovi interesi se u početnom periodu poklapaju s interesima buržoazije kojoj šalje radnu snagu i određuje pravce razvoja. Nastaje savez klasa. Novo plemstvo postaje glavni nosilac novih, buržoaskih tendencija. Sad seljačke neuposlene mase sa zemljišnih posjeda postaju poželjna jeftina gradska radna snaga. Uskoro će započeti i izgradnja stanova u blizini fabričkih postrojenja, sa industrijskom revolucijom, te nastaće siromašne radničke četvrti. Ojačana engleska buržoazija počinje širiti svoju moć po svijetu i postaje pomorska kolonijalna sila. U Engleskoj se najviše razvijaju one grane nauke koje su potrebne za praksu novonastale industrije elite: mehanika (strojevi i brodovi), optika (durbini), astronomija (za pomorsku navigaciju), hidrostatika, pomorska trgovina, vojna vještina, itd. ,,Mrtvi tekstovi" starih filosofa nisu više bili od koristi za praksu.

Tako je  Henry More (1614–1687), engleski teolog i filosof  napisao ,,Protivotrov protiv ateizma" i ,,Besmrtnost Duše". On je jedan od onih koji napadaju empirizam u Engleskoj, teolog koji na Kembridžu osniva antiempirijsku školu ,,platonisti Kembridža". Idealistička reakcija buržoaske revolucije obnavlja Platonovu filosofiju. Unutrašnja percepcija duše je potpunija i tačnija od čisto materijalnog otiska predmeta ili pojave na nju. To je značilo pobijanje Bekona, Hobsa, pa i Dekartove fizike. Iako je Dekartova teorija podržavala prirodnu filosofiju teologa i metafizičara Henrija Mura i sam Mur joj je našao nekoliko prigovora. Uprkos tome za Dekartov rad je napisao: „Ja cijenim Dekarta kao čovjeka koji je pronikao u suštinu prirode i spoznao je više nego bilo ko drugi tokom ovih šesnaest vijekova...“ Razmjenili su mnogobrojna pisma u kojima je Mur istakao nekoliko zamjerki Dekartovoj teoriji, a Dekart kao da se nije ni osvrtao na njih, te Mur ga je upitao: „Zašto su tvoji vrtlozi u obliku elipsa, a ne recimo kolona ili cilindara, jer svaka tačka sa ose vrtloga je kao centar iz koga se uzvišena materija gubi, koliko ja vidim, konstantnim impulsom? ... šta je uzrok tome što se sve planete ne okreću u jednoj ravni? ... I Mjesec, nije ni u ravni Zemljinog ekvatora, niti u ravni paralelnoj toj?“ Nasuprot Dekartu, Henri Mur i njegov prijatelj Ralf Kedvors tvrde da i životinja ima dušu, ali ona je nićeg reda i nikakva materija ne može postojati bez duha. Kedvors kaže da materijalizam treba tući u samom korijenu, sve do Demokrita. Materija postoji i pasivna je supstanca kojoj duh daje kretanje, bez volje i uma sve bi bilo mrtvo.U opštim pojmovima u misli Božijoj je suština stvari, gdje je i istinska spoznaja i moralni principi. Reakcionari kembrički su htjeli preporoditi religiju ponovo s Platonizmom, objektivnim idealizmom. 

Govoreći o engleskim filosofima slobodoumnjacima (free thinkers) materijalistima, može se reći da su imali dozu bogobojaznosti. Tako je Džon Toland (1670-1722) Irac s 14 godina dobro poznavao antičku klasiku i znao 10 jezika. Izdao je svoje prvo djelo ,,Pleme Levita" (Tribe of Levi) govoreći o štetnosti sveštenstva za čovječanstvo. Njegov drugi rad je ,,Hrišćanstvo bez tajni" izašao prvo anonimno, a zatim pod njegovim imenom, što je uzburkalo moćne krugove. Ovim kritikama on ne raskida s hrišćanstvom. Knjiga mu je spaljena odlukom sveštenih vlasti i irskog parlamenta 11 septembra, a Toland prije hapšenja bježi u Englesku. U Londonu brani republikanska ubjeđenja, a ubrzo nakon problema i u Londonu odlazi u Berlin na poziv kraljice Sofije-Šarlote. Ateizmu je davao prednost nad sujevjerjem. Piše još: Panteistikon i Pisma sireni. Kritikuje Spinozu da u svojim djelima nije ništa rekao o pojmu kretanja i mirovanja, a Njutna kritikuje što posmatra odvojenim prostor od materije. Kaže: ,,U svijetu ne nastaje ništa novo sem promjene mjesta iz koje proističe pojavljivanje i iščezavanje svih stvari putem zametanja, rastenja, pretvaranja i tome sličnih kretanja, jer sve je u kretanju i sve su razlike samo imena raznih kretanja, jer u prirodi nema nijedne tačke apsolutno da miruje. Ako sve to uvažimo i na samo mirovanje ćemo gledati kao na kretanje otpora."  Toland je shvatio politički značaj religije kao sredstva da se podanici drže u vječitom ropstvu, kao da se ne dižu protiv bogova ili onih kojima je suđeno da to postanu. Ali, ako bi ljudi postali pametniji manje bi vjerovali u te stvari i kad bi se bolje zagledali u svoje vladare žešće bi branili svoju slobodu i svoja prava. Na svoje učenje je gledao više kao na ezoteričko.

Borba materijalizma protiv idealizma u Engleskoj 12. do 18. vijeka nije vođena samo u oblasti spoznaje i filosofije prirode, već takođe i u oblasti morala. Raskid sa srednjovjekovnom mišlju je mehanicistički koncept svijeta u glavama novih filosofa srednjeg vijeka. Ne može se reći da su ovi naučnici bili ateisti ili agnostici, oni prirodu posmatraju kao dinamičan sistem tijela u kretanju, i to matematički mogu iskazati, dok je Bog za mnoge od njih još uvijek održavalac svijeta. Dakle, priroda se može izučavati i bez bilo kakvog neposrednog obraćanja Bogu. (okazionalisti su mislili da Bog interveniše u svakom pojedinom slučaju uzročne veze) U to vrijeme fizika, kao prirodna ili eksperimentalna filosofija, dobija svoje nove okvire. Britanska moralna filosofija već razmatra etiku bez njene metafizičke dimenzije koja prožima prirodu, tj. bez njene veze s teologijom, što se na određen način može primjetiti u izvještačenosti građanskog društva. I fizika se tako izdvaja kao samostalna nauka da bi nešto više rekla o direktnoj stvarnosti materije. Ubrzo se pojavljuje filosof-racionalista koji se potpuno oslanja na upotrebu svog logičkog uma bez ikakve intuicije i drugih osjećanja ili osjećaja. Nauka nova insistira na čulno pažljivim činjenicama, i pored ograničenosti čula. Lok: Sve naše ideje potiču iz iskustva, iz čulnog opažanja i introspekcije. Upravo Bekon je insistirao na eksperimentalnoj osnovi znanja i na indukciji nasuprot dedukciji. Osim tog Hjum je davao značaj matematičkom metodu rasuđivanja, pa je blizak i racionalistima nego li drugi britanski empiristi.Što je Dekart bio na kontinetu, to je Hobs na ostrvu, iako su njihove filosofije veoma različite epistomološki i metafizički. Na obojicu utiče ideal matematičke metode i krasi ih sistematičnost. Njutn naglašava empirizam za razliku od galilejsko-kartezijanskog apriornog metoda. Njutnova fizika vrši veliki uticaj na Kanta. Lajbnic se nije slagao sa Njutnovom teorijom o prostoru i vremenu. Tipični pisci francuskog prosvjetiteljstva su bili protiv političke tiranije, i ne znači da su bili isključivo demokrati. Bavili su se problemom slobode. Ruso je za razliku od Monteskjea razmišljao više demokratski, on ističe vrlinu prirodnog i necivilizovanog čovjeka, dok ga još društvo nije iskvarilo. Naglašava značaj osjećanja i srca kod čovjeka i poznat je po djelu ,,Društveni ugovor" i teži prevazići liberalni individualizam svog doba. Hobs i Lok vide državu zasnovanu na sporazumu, pogodbu ili ugovoru, dok Hjum ističe odsustvo istorijske osnove za tu teoriju, te da mnoge niko ništa ni ne pita u državi, te se prethodnim ne može pravdati postojanje bilo koje vladavine. I ako želimo naći opravdanje za političko društvo i političku obavezu, možemo je naći u korisnosti koju čovjek saznaje nekom vrstom osjećaja ili čula za interes. Kant se divi zvjezdanom nebu nad nama i zakonima unutar nas, pa mu se i dva glavna djela bave moralnom filosofijom, a treće religijom. Kant uočava da su metafizičari brkali logičko s uzročnim, te smatraju da se apriori može stvarati istinitiji sistem za saznanje o stvarnosti. Dobro je osjećao da svijet njutnovske fizike nije identičan sa stvarnošću. Natčulnu stvarnost je prenio u područje vjere pravdajući je ukazivanjem na moralnu svijest. Kant kaže da ga je iz dogmatskog drijemeža probudio Hjum. Vidio je nedovoljnost čistog empirizma i moglo bi se za njega reći da je bio vrstan metafizičar.

John Donne (1572-1631) je engleski metafizički pjesnik ljubavi i duhovnjak. Kaže: Malo ljubavi je isto kao i malo vina. Previše jednog ili drugoga čine čovjeka bolesnim. Rekao je još: ,,Smrti, ne budi ponosna.” Uvod Hemingvejeva romana Za kim zvona zvone su riječi Dona: 

‚‚Nijedan čovjek nije ostrvo, sam po sebi cjelina; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako komad Zemlje odnese more, Evrope je manje, kao da je odnijelo neki rt, kao da je odnijelo posjed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čovjeka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen čovječanstvom. I zato nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom."   

Ljubav ne poznaje ni doba ni klimu,
Ni sate, ni dane ni mjesece,
Te dronjke vremena.

Don je bio sin bogatog londonskog trgovca gvožđem, rimokatolika, a po majci je vodio porijeklo od Tomasa Mura. Prešao je u protestantizam. Studirao je na dva univerziteta i stekao veliko znanje koje se odražava i u njegovoj poeziji. Učestvovao je kao dobrovoljac u Eseksovom ratnom pohodu protiv Španaca, a zatim bio i sekretar lorda Egertona, čuvara pečata. Svojim tajnim vjenčanjem s njegovom rođakom izazvao je ministrov bijes i bio lišen službe, te neko vrijeme zatvoren je u Taueru. Nemajući više izgleda za svjetovnu karijeru, stupio je 1615. u svešteničko zvanje, bio nastavnik teologije u jednoj londonskoj pravnoj školi, kraljev lični kapelan i doktor bogoslovije u Kembridžu, a potom kanonik crkve sv. Pavla u Londonu. Tada se proslavio svojim strastvenim i poetičnim propovjedima. Metafizičke pjesnike su njihovi savremenici s omalovažavanjem nazivali piscima jakih stihova, osuđujući jedan pjesnički manir, veoma popularan pred kraj vladavine kraljice Elizabete. Zbog tog udjela intelekta u izražavanju i uobličavanju emocija bilo je pokušaja da se neprikladni pridjev ‚‚metafizički" zamijeni riječima ‚‚retorički" ili ‚‚intelektualni", koje bi vjernije označile prirodu ovog pjesništva. Drajden kaže da Don naginje metafizici, ne samo u svojim satirama, već i u ljubavnim stihovima, gdje bi samo priroda trebalo da vlada. Džonson, u eseju o životu jednog od ovih pjesnika, Abrahama Kaulija, pozivajući se na učenost njihovu, dao im naziv ‚‚metafizički". Čime se postiže spoj misli i jezika? Končetom. Končeto je poređenje u kojem se uspostavlja domišljata ili maštovita paralela između predmeta i situacija među kojima nema nikakve očigledne sličnosti. Pronalazi se sličnost među stvarima koje su naizgled nespojive. To je složena, proširena metafora koja spaja dve uveliko različite ideje u jednu. Končeta su plod znanja (prisutnost i sholastičke učenosti) koja dobijaju poetski oblik i kao takva zahtijevaju odgonetanje, intelektualni angažman (igra odgonetanja smisla, intelektualno zahtjevnija poezija) slike su zasnovane na višoj logici, a ne na prostoj emociji. Metafizičari svoje slike radije grade od riječi koje će svoje odjeke naći u intelektu, nego od izraza koji rezonuju u čulnim ili emocionalnim predjelima čovjeka. Primjer Donovog končeta možemo naći u pjesmi Buva, u kojoj je buva posisala krv jednog i drugog ljubavnika, pa pjesnik dokazuje svojoj dragoj da je u buvi već izvršeno ‚‚vjenčanje" njih dvoje. Buva je tako postala hram u kome su oni povezani, i zato bi bio grijeh ubiti je; ili dvoje ljubavnika se upoređuju sa dva kraka šestara koji, mada udaljeni, ostaju uvijek vezani. Končetom se stvara efekat izazivanja šoka, iznenađenja, svijesti o nečem novom, izuzetnom, neobičnom. Zato ovdje metafora nije više samo ukras, kao u elizabetinskoj poeziji u kojoj metafore služe da doprinesu ljepoti pjesme. Tako će metafizički pjesnik, da bi izrazio šta osjeća za svoju dragu, umjesto da se posluži riječima i slikama s emocionalnim nabojem, posegnuti za riječima i slikama iz astronomije, matematike, i drugog. Don se osjećanjima bavi preko logičke argumentacije, analogija, i zato mu poezija često zvuči kao argumentacija. Donove pjesme predstavljaju formalno-logička dokazivanja, često stavljena u tročlani dijalektički niz: teza – antiteza – sinteza. Ovim pjesnik ne želi toliko nešto da dokaže ili ilustruje koliko da pokaže svoju retoričku i logičku vještinu, učenost, visprenost (wit) u iznalaženju neobičnih primjera i paradoksalnih obrta. Don odbacuje mitologiju, ima naturalističke tendencije. Ono što povezuje Dona i Šekspira je cinizam, realizam, naturalizam. Kod njega se afirmiše aristotelovska ideja, da duša bez tijela ne može ništa, pa i kod Platona je poziv ljepote tjelesan. Fizička strast je bitan elemenat ljubavi, tek ostvarenjem tjelesnog i duhovnog sjedinjenja postiže se stanje ljubavne sreće. Spiritualna ekstaza podjednako je važna kao i fizički događaj. Ljudskost je samo u spoju. Tjelesnost čovjeku daje snagu da izdrži intenzitet otkrovenja. Za duhovnu ljubav je data slika šestara koji isključuje rastanak: neko stoji, a neko se kreće, a ipak su zajedno. Ova pjesma, zabranjujući jadikovanje, govori o tome da čovjek trivijalizuje svoju ljubav ako previše pati i plače. Dona ne zanima buva, već istražuje ljudski odnos preko buve. Buva je poznati erotski motiv iz ljubavne poezije u renesansi, javlja se i kod Ovidija, kojoj pjesnici zavide jer ima slobodan pristup tijelu voljene. Pobožnu poeziju je Don počeo da piše nakon što je primio svešteničko zvanje, i ljubavnoj poeziji se otad nije vraćao, čak je osuđivao svoje ranije pjesme. Smrt je, pored ljubavi, druga velika tema Donove poezije. Don je napisao i dvije poduže teološko-polemičke rasprave protiv jezuita i katolika uopšte. To je bio njegov prilog antikatoličkoj kampanji posle Barutne zavjere. Značajniji metafizički pjesnici pored Dona su: Džordž Herbert (ne SF pisac) i Ričard Krašo.

Filosofski empirizam nije isključivo svojstven Englezima, ali su oni prepoznatljivi kao takva struja u filosofskoj istoriji. Za njih sve izvan čulnog iskustva se gubi u besmislu. Britanski empiristi teoriji o saznanju daju prednost u odnosu na metafiziku. Zar cijela stvarnost da bude vezana za naše čulno iskustvo i na osnovu toga kako baš nama stvari izgledaju? Mnogo je bilo pojašnjenja, ali i mnogo konfuzija. Filosofija u zamci prvog lica.

Francis Bacon (1561-1626) započinje empirizam u Engleskoj, prethodno naglašavajući da treba istražiti svijet spoljašnje prirode i njenih pojava, te da su grčka filosofija , tradicija  skolastika u tome zakazale. Zabludama koje ometaju čovjeka u saznanju smatra idole ili predrasude, varkama i lažnim predstavama ili pojavama. U prirodi idoli ne postoje. Ljudski razum je sklon zabludama i nije čisto svijetlo, i često ide linijom manjeg otpora. U induktivnoj metodi saznanja vidi spas, a ne u apstrahovanju (dedukciji). Sistematičnost i postupnost. On dijeli nauku prema duhovnim moćima čovjeka, a po ugledu na antiku i Aristotela, na: pamćenje (memoria) - istorija; maštu (phantasia) - poezija kao najsavršenija umjetnost; razum (ratio) - filosofija. Predmet filosofije za njega je bio trojak: Bog, priroda i čovjek, te prema predmetu kojim se bavi filosofiju dijeli na: prirodnu teologiju, filosofiju prirode, antropologiju. U osnovi navedenih filosofskih disciplina jeste ,,prva filosofija" (philosophia prima) kao univerzalna nauka svih nauka. Poezija među njima je uzvišena umjetnost, ali i ona potpada pod prvu filosofiju. Matematiku je posmatrao kao pomoć fizici, nauke o prirodnim zakonima. On, slično Aristotelu (aktivni i pasivni intelekt) razlikuje dušu i duh, gdje je duša tjelesna i materijalne prirode, a duh božanskoga porijekla. koji ni ne možemo spoznati, dušu da. Veliku važnost daje logici koja uči pravilnoj upotrebi mišljenja i bez nje nema nauke ni pronalazaka, nema vještine, dok druge nauke samo su njeno oruđe. Francis Bacon je umro 1626. godine zbog prehlade kad je punio kokošku snijegom da bi ustanovio koliko uticaj hladnoće može zaustaviti truljenje mesa. On je od nauke tražio njenu praktičnu korist za čovjeka. Plemena ili rase (idola tribus) su one zablude koje leže u samoj prirodi čovjeka i kojima su ljudi podložni. Duh ljudski nije ravno ogledalo što reflektuje stvari onakve kakve su, već je sličan ogledalu neravne površine, mješajući svoju prirodu u prirodi stvari. Jedne od tih zabluda imaju svoj uzrok u prirodi čula, a druge u prirodi razum. Sem toga, čula nas često varaju pa jedna te ista stvar može nam izgledati različitom u različitim vremenima ili situacijama, ili čak raspoloženjima. Skolastika je tražila za religijske dogme da se racionalno potvrde, a Bakon je bio protiv toga i tražio je da ih se unaprijed prizna bez ispitivanja. F. Bacon se zalaže za jaku centralizovanu upravu u državi, koja isključuje feudalnu rascjepkanost i prati buržoaske tendencije. Pri tome zahtijeva da se i kralj oslanja na parlament prilikom odlučivanja, jer: Dobar vladalac mora upravljati zajedno s parlamentom. Za plemstvo je rekao da ono uvećava spoljni sjaj vladara, ali da mu umanjuje vlast i drugo - ugnjetava narod. Prema tome, broj plemstva i sveštenstva treba smanjivati. Narod je zatucan i ropski ponizan najviše zbog plemstva i sveštenstva. A velika glad i veliko nezadovoljstvo naroda proizvodi pobune, kojima su lijek ekonomske zakonodavne reforme, poput: otvaranje novih trgovačkih puteva, podsticaj proizvodnje, eliminacija nerada, obuzdavanje raskoša, sniženje poreza i drugo. Svoje socijalno-političke poglede izlaže u radu ,,Nova Atlantida", stotinu godina nakon Morove Utopije o mnogo naprednijem i pravednijem društvu. Bacon kaže da ne treba miješati teologiju i filosofiju, prva se bavi Bogom i postiže ga Otkrovenjem, a druga eksperimentom i posmatranjem prirode. Na ovaj način je htio da crkvu rastereti dijela monopola nad znanjem. On je smatrao da ne postoji oštra granica između organskog i neorganskog. Osjet postoji svuda, a osjećanje je sposobnost viša, nije svojstvena tijelima već organizmima da usmjerava njihovu djelatnost. Bacon je znao da je njegov vijek vijek pronalazaka i bi je ponosan na svako otkriće, slavi pronalaske i unaprijeđenja štampe, baruta, komapasa, pomorstva, vojske, itd. Glavna teškoća na putu spoznaje prirode nije u predmetu ni u spoljnjem već u umu čovjeka, u njegovoj ispravnoj primjeni. Suština je u tome da se ide potpuno drugim metodom, drugim redom i drugim putem, pa tako i njegov ,,Organon" jeste ta logika nove metode. Idolima ili utvarama Bacon smatra unakažene slike stvarnosti kojih se treba osloboditi prije nego se pristupi saznavanju. Aristotela je uzimao za najvećeg od filosofa. Kritikovao je empirijski metod i rekao da nauka treba polaziti od iskustvenosti, ali ne i ostajati na njoj, jer čula nisu pouzdana. Osim prikupljanja podataka treba ih i obrađivati, a pored posmatranja treba i uopštavati. Ni samo racionalno nije dovoljno već je potreban savez između empirijskog i racionalnog. Začetnik je nove eksperimentalne nauke, empirizma u Engleskoj. Ipak, Francis Bakon se ne može nazvati čistim empiristom. On pravi čuvenu metaforu o mravima, pauku i o pčelama, gdje su empiristi kao mravi i skupljaju sve, teoretičari su paukovi koji pletu mrežu nitima iz samih sebe, a pčele od cvjetnih sokova prave med i vosak. Sebe smatra pčelom. Mnogi su smatrali da je stajao iza lika Šekspira.

Thomas Hobbes (1588-1679) je drugi značajni predstavnik engleskih empirista, te kao i njegov prethodnik od filosofije traži svakodnevbu praktičnost. Kaže: Ništa nema u razumu što prethodno nije bilo u osijetu. On kao i prije njega Lok spominje prirodno stanje čovjeka u vrijeme kada ljudima nije trebao starješina da bi bili srećni, kad su u miru živjeli već po svojoj istinskoj prirodi. Njegov zadatak kao da je bio pobijanje skepticizma i ateizma: ,,Biti znači biti opažen" (Esse est percipi). Hobs, rođen u porodici seoskog sveštenika, takođe je tražio nov metod spoznaje prikladan razvoju novog - buržoaskog (kasnije kapitalističkog) društva. Kao i Bacon vodio je borbu s crkvenim autoritetima. On već sistematizuje materijalističku filosofiju koju stvara Bacon. Bavio se i problemima vlasti, prava i države, kad je istorijski momenat to već zahtijevao. U 15-oj godini stupa na Oksfordski univerzitet, gdje su se proučavali dijelovi svsetog pisma i Aristotelova nauka (peripatetičari). Završava školu i dobija titulu bečelor-a (osnovnih akademskih studija). Uvjerava u beskorisnost skolastike u novopridošlom vremenu. Samostalno upoznaje grčke i latinske pisce, upoznaje i Bekona, diskutuje s njim. Dopada mu se Euklidova geometrija. Branio je kralja pred parlamentom i izdaje djelo: ,,The elements of law and politics", te pri pobjedi parlamentske strane kao pristalica kralja i monarhije bježi u Francusku gdje objavljuje djelo: ,,O građaninu" (De Cive) kojim pokušava umiriti građanske nemire u svojoj domovini.U Engleskoj tad pobjeđuje Oliver Kromvel i Karlo I je pogubljen. Nije mnogo rovario protiv republikanaca, a ostaje dobar i s mnogima na dvoru, pa je imao uslove da se vrati kući. Njegovo djelo ,,Levijatan" ga izmiruje s buržoazijom kad ga prihvataju aristokrate i sveštenstvo, ali postaje nepoželjan sad na dvoru. Republikanske vlasti ga sad pomažu i uvažavaju, dok je njihov. Djela su: O tijelu, O čovjeku. Sveštenstvo i feudalno plemstvo, koji ga kritikuju zbog ateizma i slobodoumlja zbog simpatija prema revoluciji i Kromvelu, sprječavaju mu štampanje djela ,,Behemot", a nakon filosofove smrti Levijatan je javno spaljena knjiga od strane Oksfordskog univerziteta. Živio je 92. godine. Bio je oslonjen na racionalno mišljenje za razliku od Bekona. Istina i neistina nisu svojstvo stvari već naših ideja i pojmova o njima, istinitost i neistinitost su svojstvene čovjeku, ne životinjama. Materija se ne može stvoriti niti može propasti. Kod njega je čulnost svedena na apstraktnu čulnost geometra, a fizičko kretanje je mehaničko ili matematičko. Svoju teoriju države je radio deduktivnim metodom. Državu gleda kao vještačko tijelo s prirodnim tijelom čovjeka. Čovjek je stvorio državu slušavši glas uma. Hobs religiju vidi kao političko sredstvo.Tomas Hobs, iako najpoznatiji po svojim političkim radovima, mnogo pažnje je posvetio pitanjima metafizike i epistemologije. Suprostavljao se uticaju Dekartovog racionalizma. Kao i ostali empiristi pokušavao je dokazati kako su određene metafizičke ideje besmislene. Da bi se otkrilo značenje bilo koje riječi mi moramo ići njenim tragom unazad do opservacija koje su je stvorile. On moralne sudove posmatra kao subjektivne.

John Locke (1632-1704) je zastupao novu buržoaziju. Nakon vestminsterske škole završava Oksfordski univerzitet, učivši prirodne nauke i medicinu. Nije bio zadovoljan zvaničnim obrazovanjem i uvjeravao se u jalovost skolastike. Predavao je grčki jezik i retoriku. Postaje i diplomata na dvoru, ali se opet vraća nauci. Postaje ljekar lorda Ešlija i postepeno ulazi u politiku. Biva prognan i i de u Holandiju, zatim se vraća u Englesku nakon izmirenja engleske buržoazije s feudalnom aristokratijom, čime je završena buržoaska revolucija u Engleskoj. Glavno njegovo djelo je ,,Ogled o ljudskom umu", zatim: Treće pismo o trpeljivosti, Misli o vaspitanju. Različito od Hobsa, u svojoj ,,Ugovornoj teoriji" postanka države smatra da čovjekovo stanje nije bilo stanje potpunog bespravlja nekada, u kojem je ,,čovjek čovjeku vuk", već da je bila prirodna sloboda i jednakost. Za glavne temelje prirodnog prava smatra ličnu slobodu i poštovanje privatne svojine. Ugovor koji otuđuje prava pojedinaca u korist vladaoca nameće ovom obavezu da čuva principe ,,prirodnog prava" i pravo privatne svojine, a ako vladalac prekrši ugovornu obavezu podanici su oslobođeni da mu se pokoravaju, i imaju pravo da raskinu takav ugovor. Lokova teorija monarha ograničava zakonom i zagovara da država bude buržoasko-monarhistička. Tražio je klasni kompromis među zavađenim moćnijim stranama. Razvijao je spoznajnu teoriju i tražio porijeklo čovjekovog saznanja. Kod njega postoje spoljašnje i unutrašnje iskustvo, spoljašnji svijet i djelatnost duše. U odnosu između opšteg i pojedinačnog zauzima konceptualističko stanovište gdje univerzalnost ne pripada samim stvarima. On razlikuje 3 vrste spoznaje: intuitivnu, demonstartivnu (posredna) i čulna ili senzitivna (najniža i nema jasnoću).John Locke kao glavni engleski empirista smatra da je ljudski razum prazna tablica za pisanje (tabula rasa), što nije novina u istoriji filosofije. Svi inputi dolaze s polja čulima i u razumu prethodno nema samostalnih sadržaja (ideja). Empirizam i racionalizam nisu odvojeni ni vremenski, a ni fizički. Empirizam napada na racionalizam. Racionalistu je dedukcija što je empiristi indukcija u metodi spoznaje. Prvom je razum što su drugom čula. Impresije su utisci koji se dobijaju putem čula, a ideje samo slabe kopije prvih utisaka, kažu empiristi. Lok već daje zreli izraz empirizma u svojim argumentima suprostavljanjem filosofiji Dekarta, Spinoze i Lajbnica. Lokov esej je slijedio Njutnove ,,Principe" i dao potpun izraz novom empirijskom duhu. Lok je bio đak Hristove crkve na Oksfordu, upleten u tadašnja burna politička zbivanja, pa dio života provodi u egzilu u Holandiji. Veliki pomak u spoznajnoj teoriji je Lokov ,,Ogled o ljudskom razumu", nadovezujući se na Dekarta i kritikujući ga. Sve ideje nam dolaze iz iskustva, kaže. Ne postoje urođene ideje i principi, čovjek s rođenjem u umu je neispisana ploča - tabula rasa. Umu ništa nije urođeno osim sposobnosti kojima primamo znanje. Lajbnic ga pobija u svom djelu ,,Novi ogled o ljudskom razumu" U to vrijeme imamo branioce i napadače urođene ljudske svijesti. Lok kaže da ako nema veze s iskustvom da se nešto i ne može razumjeti, dok Lajbnic kaže da do nekih stvari možemo doći isključivo razumom. Ovo će više osvjetliti tek kasnije Kant u svojoj teoriji o sintetičkoj istini a priori. Lok će kasnije modifikovano prihvatiti određen oblik intuitivnog znanja, poput istine ,,da postojim" i tako bar djelimično biti na strani racionalista. Takođe imamo i demonstrativnu spoznaju o Bogu. Komunikacija je proces kojim riječi koje su vezane za ideje u mom umu izlaze iz mojih usta i djeluju na vaše uho, uzrokujući tako da se iste ideje rode i u vašem umu. Lok među idejama razlikuje: ideju subjekta (supstancije), ideju predikata (modusa)  i ideju relacije (kopule). Struktura nečega ne može biti određena dekretom već istraživanjem realiteta same stvari, pa ne može da bude određena a priori. On ukazuje na esencijalne karakteristike nečeg nasuprot nominalnih esencija koje su prazan odraz naših lingvističkih sklonosti, a ne znanja o samim stvarima. Stvarne esencije ne mogu biti određene konvencijom. Lok shvata da pojam identiteta igra važnu ulogu u razlikovanju jedinke unutar vrste.Biti ljudsko biće je jedna stvar, a biti osoba sasvim drugo. Organizam nije isto što i osoba; ljudi mogu da pretrpe radikalne promjene ličnosti, ili bismo mogli zamisliti ličnost koja, pošto je izdržala u jednom organizmu, iznenada nestala da bi se pojavila netaknuta u nekom drugom, ranije uspavanom tijelu. Mogu se izvesti eksperimenti koji govore da su identitet čovjeka i identitet osobe odvojene ideje. U čemu se sastoji onda identitet osobe? Lok ukazuje na kontinuitet u smislu da - Onoliko daleko koliko moje sjećanje doseže u prošlost i koliko me moje želje i namjere projektuju u budućnost, toliko daleko sam ja ista osoba kroz vrijeme. Bitno je da u sjećanju lanac nije prekinut, iako je jedna osoba prolazila kroz različite faze identiteta. John Locke naglašava toleranciju u vrijeme građanske praktičnosti, empirizma, sve veće pojave liberalizm kao cijenjene individualnosti izvan vjerskih, ekonomskih i bilo kojih drugih društvenih okvira. On kaže da je ljudski duh nalik na neispisan list papira i ono što ga ispunjava sadržajem jeste iskustvo, te nastaju ideje u širem smislu. Prve ideje su čulne, koje nastaju posmatranjem spoljnjeg svijeta, a druge ideje su refleksivne, kad duh posmatra sebe. Da u duhu nema ništa što prije nije bilo u čulima ... stara je skolastička misao kojoj Lajbnic dodaje: ... osim samog duha. Locke stavlja razum na prvo mjesto. Marksizam duguje Loku, kao i američki i evropski liberalizam, a utilitaristički sljedbenici Lokova liberalizma podržavali su etiku prosvećene sebičnosti.

Joseph Butler (1692-1752), engleski biskup, teolog, apologeta i filosof morala kritikuje Hobsov egoizam i Lokovu teoriju personalnog identiteta. Uticao je na Hjuma, Reida, Smita i druge. Džozef Batler smatra da je Bog stavio morlane osjećaje u čovjekove grudi, mada su drugi, poput Hjuma, mogli da prihvate filosofiju moralnog osjećaja ne povezujući taj osećaj sa božanskim porijeklom, već jednostavno sa ljudskom prirodom. Većina filosofa 18. vijeka ljudsku prirodu je smatrala nepromjenljivom, i većina je u skladu s tim vjerovala da su moralna osećanja univerzalna i nepromjenljiva.

George Berkeley (1685-1753) braneći interese buržoazije neprijatelj je filosofskog materijalizma i ateizma (da se ne bi uvukli u narod) ali istovremeno i predstavnik reakcionarne idealističke metafizike. Po završetku teologije na Trinity College u Dablinu, predaje grčki i hebrejski jezik. Putuje po Evropi kao sekretar i lični sveštenik jednog diplomate. Išao je u Ameriku da propovjeda hrišćanstvo i po povratku u Irsku postao bidkup. Cilj njegove filosofije je odbrana religije. Oslanjao se na Lokovo učenje, kaže: Ja ne poričem postojanje nijedne stvari koje percipiramo osjetima (čulima) ili refleksijom, nimalo ne sumnjam u njihovo postojanje, već je jedina stvar čije postojanje poričem ono što filosofi nazivaju materijom ili tjelesnom supstancom. Protivnik je Njutnovog učenja o materiji i o kretanju, prostoru, vremenu i o uzročnosti. Pristalica je Platonovog objektivnog idealizma gdje čulno iskustvo ne može biti princip znanja. Tako i Berkli, poput ostalih empirista, nastavlja izvoditi zaključke koji se doimaju neutemeljenim. On kritikuje racionaliste da sve psihičke procese svode pod jednu etiketu, iako je racionalizam razlikovao ,,jasne" i ,,razgovjetne" percepcije razuma od konfuznih mentalnih entiteta čula i imaginacije, što je za biskupa Berklija bilo besmisleno. Berkli prihvata to da kad umu oduzmeš sav sadržaj i dalje ostaje um koji se ne može poistovjetiti s bilo čim u samom sadržaju. Duša, um i duh su po njemu puni značenja.

David Hume (1711-1776), sekretar poslanstva u Parizu, sin edinburškog pravnika., vrši veliki uticaj na razvoj idealističke filosofije. Razlika između utisaka i ideja je samo u životnosti, kvantitativno za Hjuma. On, kao najvažniji i najuticajniji britanski empirista XVIII vijek, je ubijeđen o postojanju ,,nužne veze" između događaja koja ne može biti opažena. Kad A uzrokuje B. Ako bi A iskustvo izazvalo ideju o B, tad je riječ o vjerovanju i o nesvjesnom.  Prvo poznato djelo mu je ,,Rasprava o ljudskoj prirodi". Postaje vremenom priznati filosof engleske buržoazije. Za razliku od pristalica teorije ,,društvenog ugovora" polazi od teorije postanka društva iz porodičnih veza ljudi iz osjećanja, iz simpatija, svijesti kod ljudi o opštem interesu, osjećanje ljudima svojstveno kao egoistično osjećanje. Društvo je rezultat prećutnog sporazuma zasnovanog na opštosti interesa, a s pojavom  uprave društvo postaje država. Pravo služi za čuvanje svojine, a pokretač privrednog progresa je težnja ka stjecanju. Kombinovanje nasljedne kraljeve vlasti sa plemstvom i narodnim predstavnicima je za njega najbolji državni oblik, a najpouzdaniji oslonac društvene slobode je ,,srednji stalež". Hjum je pristalica kapitalističkog načina proizvodnje, a svojim ekonomskim djelima je preteča klasične političke ekonomije čiji razvoj u teoriji nastavlja njegov najbliži prijatelj Adam Smit. Hjum filosofiju smatra kao nauku o ljudskoj prirodi. Pored Hjuma najistaknutije ime engleske etičke misli je Adam Smit, škotski mislilac. Oni centralno mjesto u etičkoj teoriji daju saosjećanju.Hjum kaže da spor o identitetu nije samo prepirka oko riječi, jer pripisujemo identitet u pogrešnom smislu promjenljivim ili isprekidanim iskustvima. Čovječanstvo je hrpa ili skup različitih opažaja koji smjenjuju jedni druge neuočljivom brzinom i u stalnom su mijenjanju ili kretanju.  Duh je ta pozornica ili sredina u kojoj se prikazuju raznovrsni sadržaji, opažaji, s tim da nemamo ni najmanju predstavu gdje se ti prizori odigravaju niti o građi od koje su sastavljeni. Ljudi pogrešno vjeruju u lični identitet.

Mil naglašava društveni karakter naspram individualnog u moralu, s tim da od karaktera i duhovne obrazovanosti pojedinačnog čovjeka u velikoj mjeri zavisi lična i društvena sreća. On kritikuje neplodnost deduktivne metode saznanja i zaključivanj, jer se unaprijed smatra istinom ono što tek treba dokazati da li je istinito. (moj osvrt: Ukoliko materijalnom svijetu prethodi svijet ideja tad je deduktivna metoda ili smijer spoznaje jedini istinit, a induktivni jeste iluzija, jer jedno idejno biće već biva zarobljeno u tijelu ograničenom poznatim čulima)

Isaac Newton (1643-1727), engleski filosof, fizičar i matematičar, ljubitelj teologije i alhemije, teoretisao je i sa Biblijom. Bio je  član Kraljevskog naučnog društva, ali i član francuske Akademije nauka. Nakon poroda bio je praktično otpisan, ali je ipak uspio preživjeti. Godine 1687. je prvi put na latinskom jeziku objavljeno najznačajnije njegovo djelo: „Matematički principi filosofije prirode“ (Philosophiae Naturalis Principia Mathematica), popularno nazvano kratkim imenom „Principi“. Poznata su i dva naknadna izdanja Njutnovih „Matematičkih principa filosofije prirode“ 1713. i 1726. godine. U tri knjige je Njutn izložio rezultate svojih mehaničko-astronomskih istraživanja, i razvio matematički aparat kojim se služio u proučavanjima fenomena prirode. U više navrata je osporavao Njutnovu fiziku - filosofiju prirode Džordž Berkli. Francuski matematičar Žozef Luj Lagranž često je izjavljivao da je Njutn najveći genije koji je ikada živio, dodajući jednom da je on, takođe, i najsrećniji, jer se sistem svijeta ne može otkriti i ustanoviti više nego jednoga puta. Posljednjih godina svog života Njutn je potpuno zapostavio istraživanja u oblasti matematike, fizike i astronomije, a počeo poklanjati mnogo pažnje teologiji. I Lajbnic i Njutn su, nezavisno jedan od drugoga, postavili temelje grani matematike koja se zove diferencijalni i integralni račun, koji čini osnovu najvećeg dijela moderne fizike. Iako, izgleda, znamo da je Njutn otkrio ovaj račun godinama prije Lajbnica, svoje djelo je objavio znatno kasnije.Njutn je najveći matematičar i fizičar XVII vijeka. Formulisao je osnovne zakone mehanike, definisao gravitaciju i izračunavanje beskonačno malih veličina. Usmjerio je modernu nauku. Završio je osnovni akademski studij na Kembridžu (bejčelor stepen) 1666. godine, držao predavanja iz optike, a nakon magistrata preuzeo katedru filosofije prirode (fizike i matematike). Nakon što je konstruisao teleskop s ogledalima bio je pozvan u Kraljevsko društvo kao član. Te godine je završio djelo ,,Nova teorija svjetlosti i boja". Prvi je istakao vezu između dužine talasa i boje zraka. Isticao je korpuskularnu (čestičnu ili tjelesnu) prirodu svjetla, koja nije daleko od talasne prirode. Nasuprot ,,vrtlozima" kartezijanaca Njutn uvodi pojam ,,sile" u kretanje, što je olakšalo rješavanje mehaničkih zadataka u životnoj praksi. Svijet, kaže, postoji vječno i nepromijenljivo, a količina kretanja unutar njega se mijenja. Međutim, metafizički pogledi na materiju su i Njutna izbacivali iz kolosjeka čistog materijalizma. Nije se slagao s kartezijancima da Bog, pošto je jednom stvorio prirodu, više se ne miješa u nju. Njutn je često istupao u odbranu religije anglikanske crkve, a pred kraj života je napisao posebno djelo o proroku Danilu i tumačenje Apokalipse.

Postoji i škotska filosofska škola tzv. ,,Filosofija zdravog razuma" koju osniva Thomas Rid (1710-1796), Beattie James (1735-1803) i Oswald John (1742-1793). To je dualistička filosofija koja pored objektivne realnosti priznaje posebnu (duhovnu) supstancu i urođene ideje.


I ukratko pregled:

. Engleska empiristička filosofija: Francis Bacon (1561-1626) – znanje (da se potčini priroda) je moć, iskustvo, induktivna logika, eksperiment, istina između razuma i čula, analiza složenog na prosto, idoli i ideje kao tvorevine ljudskog i božanskog uma - nasljeđuje Dee-a, Hobs (Leviatan, dedukcija, nominalizam), Christopher Wren, Robert Boyle, Elias Ashmole, Lok (psihološko razmatranje pojedinačnog, intuicija, ne matematika, pojam slobodni građanin: ,,Dvije rasprave o vladi” i počinje polit f. prosvjetiteljstva), Berkli (opštost ne znači ništa, empirizam, pozivanje na Boga), Hjum (Škot, prostor je misleni proizvod subjekta, a vrijeme uzastopnost tog mišljenja, klica skepse u prirodi a istina pripada samo sudu) - Invisible College and Royal Society (Njutn – prostor i vrijeme postoje za sebe i nezavisno od mislećeg subjekta, ne kao supstancija već poseban oblik stvarnosti, Batler,...), Adam Smit engl. klasična ekonomija i moralna filosofija; škotska filosofija zdravog razuma: Rid, Beattie James i Oswald John;  


+ irska i škotska ezoterija kao reakcija na hladni um: John Toland, John Donne (metaf.pjesnik), Alexander Dickson, Robert Moray – nasljed. Giordana Bruna) + 

+ romantičari kao reakcija: Viliam Blake, Burns (Škot), Wordsworth, Coleridge, Shelley, Keats, Byron, u Engl. i dr. + njemački pjesnici-filosofi: Ludwig Tieck, Brentano, Helderlin, Novalis (treba samo ukazati na put rasvjetljavanja istine), Schiller, Hajne, prethodi im Gete koji nije romantičar; ruski romantičari: Žukovski, Ljermontov, Puškin; francuzi: Victor Hugo, Aleksandar Dima, Stendal; SAD: Edgar Alan Poe.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment