Thursday, 8 December 2016

Etika i moral - filosofski


,,Dvije stvari ispunjavaju dušu uvijek novim i sve većim divljenjem i strahopoštovanjem što se više i istrajnije razmišljanje bavi njima: zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakoni u meni” (Immanuel Kant)

Kao osnovni moralni zadatak postavlja se pred čovjeka da pomoću istinskog saznanja savlada i pobijedi svoje afekte, odnosno da nejasne i neadekvatne ideje imaginacije zamijeni jasnim, razgovjetnim i odgovarajućim idejama razuma... Nema nijednog afekta o kojem se ne bi mogla obrazovati jasna i razgovjetna ideja, a kad se to učini svaki od njih prestaje biti stanjem trpljenja (B. Spinoza)

Ako vidimo da sa krova zgrade pada cigla nekom čovjeku na glavu, moralno je pritrčati lupiti tom istom čovjeku šamarčinu da ga odbacimo što dalje od mjesta gdje bi ta cigla i pala. 

Ne treba pomogati ispunjenje tuđih nižih želja, strasti, sebičnosti ili pogrešno osmišljenih akcija koji vrijeđaju život ili vode u pogrešnom smijeru, treba pomoći da se taj neko osvijesti i oslobodi ako je prilika za to ili, u suprotnom, treba izbjeći slučaj. Treba li ili ne treba? - to možda i nije pravo postavljeno pitanje jer moral dolazi iz Dubljih izvora života. U skladu s tim moral je čuvstvovanje života, moral je viša stvar od puke tjelesne čulnosti, od fiksno datih mjerila vrijednosti, od naših misli i želja, drugačiji je od potpune nesvijesti, moral to sve nadilazi, a do njega dolazi tek Viši Um od ovog racionalnog što ga koristimo u građanskoj kulturi. Ma šta bio taj Viši Um. Nekom je Srce. Oduvijek ljudi kubure s moralom, misle da rade dobro, ali to dobro i nije baš u skladu s Višim ili nije u smijeru Života. Veći promašaj je ono više mimo života i kažemo da zato nije dovoljno dobro. Prema tome nije obavezno moralno kad nešto radimo iz naše želje da ‚‚pomažemo", jer izvor morala nije u želji, već iznad, izvan i prije tog. Takođe, mi pomažemo da se ostvare ciljevi nekog ko iz svojih ličnih, opet, želja, strasti, iskrivljenih misli ili pak sebičnosti žarko želi nešto. To je život niže čulnosti i takvih ustanovljenih mjerila vrijednosti, što nema veze s moralom, već su u pitanju zablude i slabosti, neosvjetljeni dijelovi dotičnog bića, nagoni. Ako neko nešto pogrešno želi ili vidi problem gdje nema problema, a mi ga pri tom ozbiljno shvatamo, nerazumijevajući pri tom suštinu, i pomažemo u njegovom pogrešnom smijeru djelovanja ili ‚‚izbavljenja", on i mi sami mislimo da je to pomoć, ali na najvišem nivou Zakona ili Istine to se ne uklapa, ne poštuje, vrijeđa život i ima otklon u stranu ili u prevodu nemoralno je. Mi smo pomogli, drugi je zadovoljan ili zadovoljna, ali radnja je nemoralna jer ne idemo u istinitom smijeru oslobođenja od niže čulne i razumske iskrivljene prirode. Moral jeste u smijeru Života, ili nije? Ocjenite sami. Pravila imaju no, uvijek ima ALI. To ,,ali” se ne postavlja čovjeku da bi ono moralno djelovao već naknadno u objašnjenjima. 

Traži se Um. Taj čisti Um je ujedno Ljubav jer je Istina, više od logičkog razumijevanja, možda Umjetnost koju su obilato koristili i filosofi i sveštenici. Ono što je bliže Istini ili najvišem Zakonu Dobro je, a ono što je udaljenije od Istine nazivamo zlom, sami po sebi ne postoje osim u dvojnosti, rascjepljenosti novog bića u Duhu kao u samom sebi, u ravni u kojoj se vidimo i SVE vidimo. Upravo je poenta u ovome Vidjeti, a ne tek gledati. Sve je u Jednom, a opet i različito, moral je najviša svijest o tom. Etika postoji jer postoje najviši Zakoni, i nije to obično građansko naklapanje ili naše onako proizvoljno mišljenje ili osjećaj prema trenutnom stanju raspoloženja šta bi moglo biti dobro, a šta zlo. Kad prepoznamo laž i niže nagone koji vrijeđaju život mi u tom slučaju ne bi trebali pomoći, već udaljiti se ili čak ‚‚odmoći" u pozitivnom smijeru, što bi tad bilo moralno. Čulo za moral je viši Um, intuicija, nepogrešiv osjet. Umjetnost, muzika u kojoj smo a uhom je ne čujemo. Mi sami sobom sviramo i svirani smo. Traži se Svijest o tom.

Čovjek može da pomrači svoju svijest, da ne uspijeva odvojiti ispravno od neispravnog, ali on sam je odgovoran za to svoje sljepilo. Sjenku tek plamen nema. 

Etika je nauka o moralu, ona istražuje smisao i ciljeve moralnih normi, osnovne kriterije za moralno vrednovanje, kao i uopšte zasnovanost i izvor morala. Etika prije svega pripada filosofiji koja proučava ljudsko ponašanje koje je prihvaćeno pod određenim moralnim aspektom, normativna je kao nauka, a norme odlučuju o specifičnom karakteru etike i tako ju razlikuju od drugih nauka. Ovo je rečeno kao što zvanično vele, ali … Moral meni izgleda da je i mnogo Dublje. 

Riječ ‚‚etika” potiče od grčkih riječi ethos = običaj, karakter; i ethikos = moralan. Etika je nauka o moralu ili moralnom fenomenu, a filosofsko je promišljanje morala. Pod pojmom ‚‚moral” (lat. mos, moris = ) najčešće se podrazumijeva sistem normi i pravila ljudskog ponašanja. Iz pojmovne razlike termina etika i moral slijedi da etička promišljanja nisu nužno moralna, ali i obratno, moralna promišljanja ne moraju uvijek biti etička. Ako se bavimo etikom, to ne znači da automatski djelujemo i moralno, nego reflektujemo o moralnom iz kritičke perspektive filosofa. U svakom slučaju, cilj je etike da umski utemelji osnovnu zamisao dobrog ljudskog ponašanja, djelovanja i dobroga življenja u pravom ili višem smislu riječi. A šta je ono pravo? - uvijek će neko o tome da nam pokuša nametnuti svoju priču i svoja mjerila. 

Oh, kako smo mi srećni, mi saznavaoci, pod uslovom da znamo dovoljno dugo ćutati! (Niče) Niče ukazuje na budalaštinu genealogije morala gdje se za pojam ‚‚dobar" uzimaju nesebične radnje sa stanovišta onih kojima su učinjene, kojima su bile od koristi, a kasnije se zaboravlja otkud potiče takvo veličanje, pa se iste po navici smatraju kao po sebi dobrima. Dakle, imamo ‚‚korisnost", zaboravljanje i na kraju naviku, pa sa time i zabludu. Lažni ponos će se slomiti, a vrednovanje lažno obezvrijediti. Pravo gospodara da daju imena seže daleko da se sam izvor jezika može smatrati izrazom moći onih što vladaju, jer oni kažu: To je to i to je to. Prema tome, riječ ‚‚dobar" nije unaprijed nužno povezana s nesebičnim radnjama kao što je po praznovjerju. Kazna pripitomljuje čovjeka, ali ga ne popravlja. Bog plaća samom sebi. Svoje prirodne sklonosti je čovjek predugo smatrao ‚‚zlim pogledom", te su one na kraju postale njena nečista savjest. Ko posjeduje biva posjedovan.

Kako umaći sjetnom pogledu koji nas opterećuje dubokom tugom gdje najslabiji među ljudima potkopavaju život, naše povjerenje prema životu i čovjeku najopasnije truju i dovode u pitanje. Među njima je i najogavnija vrsta lažljivaca koji nastoje da se pojave kao ‚‚lijepe duše". Svoju čulnost iznose kao čistotu srca, moralni onanisti, samozadovoljivači (Niče). Zar sumnjati u svoje pravo na sreću!? Samo ‚‚asketski sveštenik" će spasiti stado od bolesti, svojim instiktom, svojom umjetnošću, svojim majstorstvom i svojom posebnom vrstom sreće. Asketski sveštenik ovci kaže - Sama si kriva. Slobodni duhovi slobodnije gledaju istinu, nisu čvrsto vezani u vjerovanju, a da kao niko čvrsti su. Sve velike stvari uništavaju same sebe. Asketski ideal govori da nešto nedostaje, kad je čovjek okružen strahovitom prazninom i nije znao sebe da opravda, objasni, potvrdi, patio je od problema svoga smisla. Sama patnja nije problem koliko odgovor na to mučno pitanje - Zašto patim!? Ne smeta patnja koliko smeta nepoznavanje svrhe. Besmislena patnja je kletva. Asketski ideal je donio puninu. Moral gospodara i moral roba nisu isti. Cilj ovog morala je učiniti čovjeka pitomim i poslušnim. Ali, idealni čovjek, prepun snage i volje , bez straha i predrasuda, slobodan, sobom određuje viši oblik egzistencije. Ne pristaje, u okviru postojanja, na slijepu pokornost, na odricanje od životna daha. On egzistira kao pojedinac, njegova se volja uznosi nad voljom stada. 

John Ruskin (1819-1900) je engleski viktorijanski pisac, slikar, estetičar, sociolog i kritičar umjetnosti i teoretičar srednjovekovne arhitektur, radio kao profesor istorije umjetnosti na Oksfordu. Za njega su ‚‚lijepo, istinito i dobro" identični pojmovi, a težnja ze ljepotom na svim područjima života navodi ga na stvaranje utopističkih planova o novom društvenom poretku. Oštro se suprotstavio svijetu tehničke civilizacije. O Veneciji kaže, istorija umjetnosti tu prevazilazi sebe i seže do same prirode, i do izvanredne filosofije umjetnosti i do morala sazdanog kao etika građenja. Ovo djelo je nadahnjivalo Tolstoja, Bajrona, Mahatmu Gandija, Marsela Prusta, Oskara Vajlda i mnoge druge. On kaže: Postoji samo jedan moral, kao što postoji samo jedna geometrija: te dvije riječi nemaju množinu. Smatrao je da samo zdrav narod može da stvara velika umetnička djela. Zalagao se za obrazovanje najširih slojeva naroda i kritikovao je ekonomska i politička shvatanja utilitarista. John Ruskin inspiraciju pronalazi i u Platonovoj Državi, gdje se zagovara država u kojoj vladari trebaju biti filosofski obrazovani i mudri.

Albert Pike, Boston (1809-1891) je jedan od poznatijih američkih slobodnih zidara i autor interne masonske knjige ‚‚Moral i dogma". Rođen je u Bostonu, dugo živio u Arkanzasu, zajedno s Indijancima, govorio njihov jezik i jako dobro poznavao njihovu kulturu, a osim toga i učio ih u usamljenoj školi usred šume.  

Etika kao nauka ili pak filosofija o moralu proučava motive, ciljeve i norme čovjekovog djelovanja i moralnog prosuđivanja. Čovjekove mogućnosti u tom smislu. Kao osnovni pojmovi ove filosofske discipline se javljaju pojmovi Dobra i Vrline, što nas vraća istorijski u vrijeme Platonovih dijaloga sa Sokratom. Zatim i Aristotel, Spinoza, Kant, Mil, i drugi. 

Etiku možemo gledati kroz tri stanovišta:

1. deontološki (grč. deonta = dužnosti), gdje je naglasak na poštovanju dužnosti kao glavnog kriterija ispravnog ljudskog djelovanja (A je li to ,,DEontološki" znači nešto suprotno od ontološkog ili izvorno bićevnog?);

2. utilitarizam (lat. utilis = koristan, engl. utility), kad je svrha djelovanja ostvarenje praktične koristi. (Ovdje, naravno, i moja je primjedba, uklapa se sav svijet koji živi po putenosti, sukularan poredak stvari u kojemu puke stvari dobijaju Božanski karakter;

3. hedonizam (grč. hedone = uživanje, zadovoljstvo), čije je stanovište da uživanje i zadvoljstvo trebaju biti cilj ljudskog djelovanja. U antici je to bila više etika vrline, o čemu govore Sokrat i Aristotel, kao eudaimonizam (grč. eudaimonia = duboka sreća i blaženstvo) po kojem je cilj ljudskog djelovanja dostizanje trajne Sreće.

U Aristotelovoj etici, ono što služi čovjekovom istinskom dobru je ‚‚Dobro djelanje", a suprotno je ‚‚rđavo djelanje". Dakle, njegova etika je vezana za svrhu čovjeka. Politika kao nauka o društvu proučava šta je dobro za čovjeka. Svoju etiku ljudskog djelanja Aristotel ne može povezati s Božijim Zakonom. Uživanje je cilj za robove, a ne za slobodne ljude. Dobar karakter se razvija vježbanjem, činjenjem djela u skladu s vrlinom. Vrlina ima dvostruki položaj, vertikalno je središnja u ontološkoj dimenziji, a horizontalno ima dvije krajnosti, aksiološki - sa aspekta mnogodimenzionalnosti vrijednosti u društvu. Vrlina je tako u suprotnosti s oba poroka, sredina s ontološkog aspekta. Aristotelu bi, vjerovatno, bio odvratan sam pojam raspeća Boga, što bi za njega bilo neestetski i nerazumno. On je, kao i Platon, čvrsto ubijeđen u vaspitnu i pozitivnu ulogu države. Aristotel razlikuje teorijsko od stvaralačkog znanja, pa u ‚‚Nikomahovoj etici" mnogi misle da će postati moralni pukim teoretisanjem. On kaže da ljudi u prijateljstvu vole sebe, ali da treba praviti ravnotežu između egoizma i altruizma, ali je njegova teorija o prijateljstvima još šira, kao: da su neki ljudi prijatelji  zbog dobiti; neki su prijatelji zbog uživanja; prijateljstva zbog dobra (kad ljudi u svojim prijateljskim odnosima duže zadržavaju karakter, za razliku od prva dva vida prijateljstva koja su kratkog daha).

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment