Saturday, 3 December 2016

Etika


Etika naukuje o moralu, filosofski, to nije samo običaj (staro-grč. ethos), mnogo je više. Promišljanje je i o Božanskim stvarima ne tek socijalno ugađanje. Neke postupke odobravamo kod sebe i ljudi, a neke ne, negdje sudimo razumski, a negdje čisto osjećamo. Šta je Dobro? – pitamo se, zvanično, i Zapadno, od Platona. Zašto neke postupke smatramo tako vrijednim, valjanim, moralnim, a druge NE? Riječ je o našem moralnom suđenju il’ prosuđivanju il’ doživljaju? Sudimo mi o drugima i drugi sudi o nama. Prema čovjekovom držanju ili ponašanju u određenim situacijama mi procjenjujemo njegov karakter, donosimo tzv. pozitivan ili negativan moralni sud. S razvojem ljudskog društva iz nekog stanja rasutosti ili prirodnjačke sirovosti, uzdizanjem svijesti i u Duhu čovjeka, etičnost i moral kao društvena kategorija sve više dobija na značaju. To moralno odnošenje je i prema kompletnoj prirodi, prema samom sebi na kraju krajeva. 

I da li je mogućno biti moralan prema samom sebi, a istovremeno biti moralan društveno? Da li je čovjek odgovoran samo za svoje postupke i može li da snosi moralnu odgovornost drugih s kojima živi ili dolazi u ,,dodir“? Mnoga su pitanja. 

Čovjek nije nemoralan samo kad pogrešno nešto čini što što nije u smijeru života, čovjek je nemoralan i zbog ,,nečinjenja“. Takođe su odgovorni i oni koji izriču moralne sudove. Odgovornost je velika, a kao korektiv imamo i glas SAVJESTI, kod nekog više, kod nekog i manje. 

Svakodnevno se ljudi ponašaju da su svoje moralne sudove prilagodili čulnom i predstavljajućem svijetu u smislu vrijednosti ili želja kojim su obuzeti, što zbog vaspitanja, što zbog uticaja škole, to i zbog vlastite nesavršenosti, slabosti, ali i zbog kukavičluka tjelesnog ili putenog življenja. Tijelo se boji za sebe i viši nivoi čuvstva pri tom nisu značajno uvaženi od strane ovakvog čovjeka. Ljudi su tako subjektivni ili pristrasni, prebrzo donose sud, često nemaju ni potrebna predznanja za jedan poželjan oblik društvenog ponašanja. Ljudi misle u krajnostima. Takođe, ljudi su i politički ili kako drugo povodljivi, nekritični su prema sebi, prema drugima i životu. Ljudi nisu svjesni opasnosti ovakvog načina življenja, niti su svjesni blagodeti duboko unutrašnjeg i trajnog zadovoljstva, koje se kod antičkih Grka označavalo pojmom ,,eudaimonia“. To nije čulni užitak, jer moral je u vezi s najvišim sferama života, ovo NIJE danas prevlađujući hedonizam. 

Različiti ljudi različito misle o istom te je i ovo jedna od poteškoća kako se usaglasiti oko onog što je ili nije moralno. Takođe ,,moralna norma“ je termin nastao unutar ljudskog društva u smislu niza društvenih normi, običajnih, pravnih, religijskih i drugih. Društvo opominje i podsjeća s nizom svojih mehanizama svakog nesavjesnog pojedinca, ili bi tako bar trebalo biti. SAVJEST je jedan od važnijih pojmova u oblasti morala. Nekad se nakon određenog postupka osjećamo mirni i zadovoljni, a drugi put se osjećamo loše i ne možemo čak ni da zaspimo. U to pogledu i Đordano Bruno govori svojim mučiteljima i ubicama, onako sokratovski: ,,Vi mi s većim strahom izričete presudu nego što je ja primam.“

Pred činjenje nečeg mi možemo da osjećamo unutrašnju silu koja nas goni da to uradimo ili ne uradimo, iako razum ide u suprotnom smijeru. Često je slučaj da razum i pristrasnost i kukavičluk tjelesnog življenja griješe. Ovdje gola egzistencija najprizemnije se odlučuje za nepravdu. Postoje i trenuci pomračenja kad nas neka emocija ili strast, ili gnjev nagnaju na nepromišljeno djelovanje jer tad sila jaka radi kroz čovjeka. On se kasnije i kaje zbog svojih postupaka, ali nije mogao da se izbori s tim silama. SAVJEST u trenucima smirenosti dolazi po svoje. I unutrašnji nemir. U religijskom mišljenju SAVJEST je glas Božiji. 

Dakle, egoizam i brojne želje kod moderna čovjeka nadvladaju istančan osjećaj savjesti pa u društvu imamo sve više laži, krađa, ubistava, nasilja bilo koje vrste. Neka minimalna moralna svijest je društvu neophodna da bi ono moglo funkcionisati, jer to je vezivno tkivo zajednice. Dokle moral dopire, to teško možemo reći konkretno. Religiozni stižu do Boga i tu priče dalje nema. Ateisti vide moral drugačije, ali ne znači da manje poštuju život od ovih religioznih. 

Društva se mijenjaju, kulture, civilizacije, istorija prevazilazi stare oblike života u ljudskoj zajednici pa se dešava da i moda definiše moral, politika koja ima i svoje skrivene interese. 

Pojam ETIKE nije identičan s pojmom MORALA, jer moral je praksa, a etika je teorija. Etičari i pokušavaju najviši zakon preslikati u ravan društva, kako je to bilo kod starih Grka gdje se vječni Logos spušta u zakon nomosa. 

Te s antropološkim periodom grčke filosofije i sa sofistima koji drže javna predavanja, započinju pitanja o smislu ljudskog postojanja i vrijednostima života, a upućeno kompletnom društvu ili zajednici. Zatim, postoje li dobro i zlo, te štaje jedno, a šta drugo? Šta je vrlina i kako se ona postiže, ukoliko je ista poželjna? Osim tjeesnog postoji li i skriveni život Duše ili u Duhu? Istovremenik sofista, čuveni Sokrat, smatra se začetnikom etičke nauke, onog koji se do krajnosti ponaša moralno. 

Mi danas u modernom društvu slavimo život hedonistički, čulno uživanje je mjerilo dobra života, udobnost u istom smislu, čak i imovina. Sem zadovoljstva nema drugog dobra, reći će Epikur, kreator hedonističke zamisli, a narod, kojem je mrsko truditi se oko kakvih nevidljivih uzvišenih vrijednosti, ovo rado prihvata pod pokroviteljstvom svojih takođe narodnih vladara izniklih iz demokratije. Svako može da vlada. I nek’ vlada. 

Kapitalizam dodatno pojačava hedonizam idejom utilitarizma koja se azira a materijalnu ili onu ,,funkcionalnu“ korisnost te sfere života. Zatim pozitivizam je sve ono što je vidljivo efektno, potvrđujuće u empirijskom viđenju svijeta te i pragmatizam, ono što se pokazalo kao do sad funkcionalno, ali po tim mjerilima čulno-empirijskog i u skladu s takođe tako definisanim vrijednostima življenja. Utilitarizam je takoreći nova vrsta hedonizma. 

Zatim će neki kao pokušaj ublažavanja ovog stanja dodati i pojam ,,altruizma“ kao razumnog egoizma. To nije onaj građanin svijeta kako je sebe predstavljao kinik Diogen. Sad je nemoralan postao onaj ko nije dobar ,,račundžija“. Engeski filosof, i u skladu s protestantskom etikom, Džeremi Bentam (1748-1832) razrađuje ovu etiku u svom djelu ,,Nauka  dužnostima“. Trgovačke kalkulacije ovog filosofa ublažava Džon Stjuart Mil (1806-1873), koji kaže da pojedinac ne može biti sudija sopstvenog interesa, jer priroda traži harmoniju lične i opšte sreće, opšte ne smije zato biti isključeno. U ovom smislu nesebičan rad za opšte dobro je proglašen moralnim, kao vrlina. Džon Stjuart Mil će reći: ,,Bolje je biti nezadovoljno ljudsko biće nego li zadovoljna budala, iako budala i svinja imaju drugačije mišljenje, a to je zato što ona to vidi isključivo sa svoje strane, a čovjek vidi s obje.“ 

Sokrat je naglašavao značaj unutrašnjeg glasa ,,Daimonion“-a za moralno (ne demonsko) kad vrlina pristaje čovjeku naspram trenutnog i čulnog zadovoljstva. Svi u sebi nose pravila koja su zajednička svima, pa mudar i moralan čovjek su jedan te isti. Dakle, mudrost u smislu ljubitelja Božanskih stvari, dovodi do moralnog života. Naravno, ovu mudrost će mnogi proglasiti nevažećom ili nepostojećom, ili izmišljenom, jer ni sami nisu takvi. Malo je Božanski uzvišenih ili svetih ljudi po svom karakteru ili po svom Biću. Isključujem ovdje tek one proglašene od strane autoriteta, a uključujem sve ,,Zaboravljene“. 

Kultura i moral su isprepleteni. Kultura je vještački svijet čovjeka naspram vidljive prirode fizisa, sredina je ili okruženje, svijet u kojem se stupa u odnose s drugima i pronalazi čovjek samog sebe. Moral je taj koji opominje ili koji je nit vodilja ka tim najvišim stvarima kroz kulturni život. Čovjek bez kulture je i čovjek bez sredstava da ostvari svoje istinsko Biće. Takođe, kultura bez morala je u ćorsokaku za dobronamjerne. Tiraninu i onom koji vlada nad drugima po principima čulne sreće ili zadovoljstva, njima pogoduje takvo neuređeno stanje. 

I Aristotel će reći da je Blaženstvo kao stanje potpune unutrašnje i trajne sreće u vrlini, označeno eudaimoniom. Osim znanjem, sviješću, vaspitanjem, VRLINA se stiče i DJELOVANJEM. Ovo djelovanje mi smo sveli na parolu ,,raditi se mora“ nelučeći pri tom najamni ili ropski rad u kojem je čovjek više nego nezadovoljan i nesrećan, a i zajednica s njim. Moral je prilagođen tako definisanim društvenim vrijednostima. Kinici (Sokrat, Diogen, ...) su bili protiv ili nisu bili za takvu vrstu bogaćenja jer ono rađa robove, nasilje i zle strasti. Mudrac ne živi u jagmi za nepotrebnim, reći će oni. Mudracima se ne može zapovijedati. Zato ovakvi u dotičnom poretku stvari nisu popularni, a popularnost je duboko usađena ideja u narodu iako ona nije Idejama Vječnog pripadajuća već je tek intelektualni konstrukt u službi prikrivenih ciljeva svijeta pećine ili sjenki o kojem piše Platon u djelu ,,Država“. 

U oblasti etike starog doba ili početaka Zapadne filosofije i kulture, stoici su najuticajniji. Naglašava se umjerenost, hrabrost i pravednost što su oni smatrali i razumskim i usklađenim sa prirodom života. Ovdje se govori o svojevrsnom ,,asketizmu“ kojeg će prihvatiti budući hrišćanski monasi. 

Mudrac mirno prima udarce Sudbine i istu tu Sudbinu pretvara u Slobodu. I ko se istinskim Umom uzdiže taj se i Oslobađa. Naravno, vječno pitanje za čovjea je i šta je to Um? Šta razum? Šta srce? Šta intelekt? Intuicija i drugo. Šta je volja lična i Božanska? Itd.

Zatim će drugačije pistai ili misliti o moralu novovjekovni i savremeni filosofi i mislioci, npr. Spinoza (djelo ,,Etika“ i gemetrijski napisano), Kant (čuveni moralist), Šopenhauer, itd. 

Za Šopnehaure je saučešće u patnjama (ne žaljenje nekog) drugog je moralnost. Kad se očekuje korist i takođe ako se očekuje neki udaljeni efekat od neke radnje, kad se hoće steći i neke simpatije kod ljudi, ona nije moralna već egoistična. Moralno je ono što će ukloniti bol kod drugog bez želje za našim priznanjem  tome ili kroz to. 

Spinoza kaže da je vrlina u prirodnoj Suštini čovjeka, a Suština u moći da se održavamo i djelujemo u skladu sa svojom prirodom. U tom smislu ni siromaštvo se ne može odobravati. Oni koji ubijaju nemoćna su Duha i pobijeđeni su od spoljašnjih uzroka, kaže On. 

Kant kaže ... spoznati zakonitost, raditi po njoj i biti Slobodan. 

Niče poziva na prirodu i prirodne procese, on definiše novi moral, moral ,,Natčovjeka“. Raskrstiće sa pojmom Božanskog jer ga religije iznevjeravaju. Za njega je moral prerušena Volja za Moć. Jer nije vrlina biti ,,nula“ i još kao takav tražiti jednaka prava s onim koji je daleko ,,iznad“, kaže Niče. On nije imao naističke ideje, ali je ove nadahnuo i pričom  o religiji slabih te o iskvarenom trgovačkom karakteru Jevreja. Niče je tu bio veoma glasan. 

Mnogi od njih su proučavali najstarije indijske knjige Znanja, Vede, a i drugu istočnjačku literaturu. Neki su je poprilično iščitali, poput Hegela, i kažu nisu našli ništa tako značajno u njima. 

Kao živina čovjek je bogovima, kako se čovjek životinjom hrani, tako i bog sa njim. Samo ispravnom spoznajom ide se ka bogovima, čovjeku je put ka ,,gore“ otvoren, ali i zamaskiran, ne ide se kolektivno, jedan po jedan. Put bogova jeste Brahman. Lišen je mana. Ovo nije tek bukvalno kastinski poredak stvari unaprijed određen za svakog već je i duhovna hijerarhija koja dozvoljava pomak ili prelazak iz kaste u kastu, a dva su smijera. Tu je jasno da su lopovi i silnici nedostojni neba i da im je nebo granica. AUM isposnici žele. Spasonosna je spoznaja, a Sunce je Istina. Ima i dalje. Poznavanje Sopstva je prvo od svih Znanja. Nenasilje je vrhovni Zakon. Sidarta Gotama Buda je rođen onda kad i Pitagora. Buda je ,,budastvo“, kao kvalitet dostignut od strane čovjeka, Božansko stanje. I nakon Bude ima još Buda. Oni su vidjeli bijedu i smrt te odlučili to prevazići. Čovjek to može. Bogo-čovjek i čovjeko-Bog. 

U Božanskoj pjesmi ,,Bagavid giti“ čovjek ne smije da djela ploda radi, one jabuke zbog koje čovjek ispada iz rajskog stanja, ali niti se čovjek smije predati nedjelanju. U tom smislu RAD je veoma složen pojam. I raditi se mora, naravno. Nasilje je nametanje. Spoljašnja sjenka čovjeka je ta koja jadikuje, zar ona da nas vodi na Putu? Indijci pričaju poput Platona. I ne tvrdi Platon da je Duša u tjelu već je tjelo u Duši. U Duhu je oblik. U moru je talas. Naša saglasnost sa spoljašnjim stanjem jeste ,,legalitet“, ono legalno, a stvar unutrašnjih razloga i stvar Slobode je MORALITET. Etička dužnost postoji, da kako, i u vanjskom smislu. KREPOST jenagrada onom koji deluje po najvišoj Dužnosti. Krepost je najviša moć za čovjeka. A etika je upravo nauka o ovim dužnostima. Nema krutih pravila jer Život je rijeka. Heraklitovski rečeno: ,,Ne možemo dva puta ući u istu rijeku.“ Neki će kasnije reći i to da ne možemo nijednom ući u istu rijeku. KREPOST je snaga morala. Moralnost. Okrijepljen čovjek je uskađen sa Životom, legalan u potpunosti pa makar ga i pravni zakon nomosa (društvene ravni) označio kao nelegalnim. 

U vezi s ovim je i znanje ,,metafizičko“ koje ne može biti opisano nikakvim spoljašnjim obilježjima ili propisima. Stvar je duboko unutrašnja i sam Život. Sloboda je razrješenje od svih prepreka, a ne tek političko ubjeđenje koje hrani naš lični tjelesni ili ubjeđeni interes. 

Adorno kaže mi trebamo paziti i na svako parče izdaje u razgovoru. Kamo li dalje. Distancirani je jednako upleten kao i onaj u prometu. Bogati i tvrdičavi marširaju tako siromašni Duhom oduševljeno u pakao koji je njihovo ,,carstvo nebesko“. Filosofija korisnosti zakržljava ono ljudsko, ljudi postaju stvari, a vrijeme tek prikupljanje zanjene za te iste stvari, dakle, novca. I to je sila. Ova sila je u službi pomjeranja stvari unutar društvenog poretka, ono krajnje ili ono izvorno nikako nije novac. 

Prihvati to što jesi, kaže i Niče. Sudbina će promjeniti smijer, sve do tada ona gura te pod svoje. A Sloboda, to nije odabir između ,,dobra i zla“ već je nadilaženje takve vrste odabira. 

Džordž Edvard Mur kaže da se etika odnosi na pretpostavljenu natčulnu stvarnost. Preuranjeno dajemo naše odgovore na pitanja o tome šta je dobro, a šta rđvo, kaže on. Vjerovatnoća budućeg zla ne smije biti veća od pretostavljenog dobra. I dodavanje rđave stvari dobroj može doprinjeti nenoj dobroti. Vrijednost Cjeline nije tek puki zbir njenih dijelova. 

Ono ponašanje koje donosi više života je za Spensera moralno ponašanje i daje život vrijedan življenja sa čak viškom zadovoljstva. To je jedna razvjenija vrsta ponašanja u sklopu mišljenja zapadnjačkog ,,naturalizma“, tzv. naturalistički hedonizam. 

Najviše prihvaćen u modernom građaskom društvu je upravo HEDONIZAM i uzrok propasti morala i pada kulture na niske grane da se prolazi čak i ispod životinjskog, jer životinja čuva mjeru, ona je karakterna u smislu kako i jeste po vrsti, ne iskače dok od čovjeka možemo očekivati svašta. 

Bentam kaže, ako je količina zadovoljstva ista sasvim je svejedno da li ćemo čitati novine ili igrati klikere. U tom smijeru ide Zapadni voz. Sokrat je još davno smatrao da život u smijeru ovog zadovoljstva ostavlja bez inteligencije, bez pamćenja, bez znaja i svjesnosti, da je to život ostrige. I dva su uobičajena oblika hedonističke doktrine (osnovne zamisli): egoizam i altruizam. Da nas altruizam ne bi zavarao. 

Čovjek koji zaposjeda tuđe dobro i upotrebljava ga kao svoje vlastito ili ga tako oglašava, to je lažnost, izvor nemoralnosti i nepravde. Sukob unutra i spolja.  

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment