Wednesday, 7 December 2016

Eudajmonizam i Hedonizam


Eudajmonizam (grč. eudaimon = sretan, onaj koji ima dobra Duha) je etičko stanovište koje stavlja sreću (eudaimonia) kao najviše dobro i cilj ljudskoga života, a pojavljuje se isključivo u etičkim teorijama antičke Grčke. Zastupnik eudajmonizma razumije sreću drukčije od njezinog današnjeg shvatanja: ne kao subjektivno zadovoljstvo, nego kao stanje koje čovjek postiže ispravnim postupanjem. U moderno doba nastao je državni eudajmonizam koji podrazumijeva da je obaveza države umnožavati sreću građana.

Hedonizam (grč. hedone = užitak) je nešto već drugo, etička nauka koja, kao podvrsta eudaimonizma, užitak smatra vrhovnim dobrom i ciljem ljudskog djelovanja, a da se užitak može odrediti vrlo različito: kao čulni, duhovni, ili oboje. Uglavnom se misli na čulno zadovoljenje, jer ono drugo još nije naučno (empirijski) priznato. Zastupaju ga: Herbert Spenser, Sidgwick, i drugi. Po ovoj ideji načina življenja ili ponašanja, ugoda je najviše dobro, a svako bi djelovanje trebalo težiti što većem povećanju ugode, ne nužno onog koji djela. Prvi je teoretičar hedonizma bio Aristip iz Kirene, Sokratov učenik i osnivač kirenske filosofske škole, tad je hedonizam imao i dublja značenja kao pojam. Filosofija kapitalizma je kratkoročni hedonizam. I vrijeme se skraćuje. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment