Thursday, 1 December 2016

f. Konačna Sloboda


Ja samo Sebe gađa i biva katkad pogođeno. Subjektivnost kao intencionalnost se temelji na samo-REFLEKSIJI. Subjekt pod optužbom svih je na ovaj način TALAC, i otud povratna zamjenica ,,SE“ kao Povratak. Optužba je sebe i prije krivice. 

Slobode u ovom kako jest nema bez ODGOVORNOSTI, Levinas tvrdi protivno Finku. Igra ima. Lice Drugog je modus Beskonačnog, i ljudsko bratstvo prethodi Slobodi, a dešava se kroz PRIBLIŽAVANJE. Prije nego i postane ego sebstvo je talac, prije svih uzroka. Apsolutna OPTUŽBA prethodi tako Slobodi i konstituiše istu  u vezi sa Dobrom i sa onu stranu i izvan sveg Bivstvovanja. Ja je neko drugi. I nije sigurno da rat bijaše ,,u Početku“. Ispašatanje jednog ,,ja“ prethodi inicijativi volje, ono Druge nosi i podnosi, suprotno od izvjesnosti, ja koje se samo sa sobom povezuje i sjedinjuje u Slobodi. 

Relacija sa drugim može biti komunikacija i transcendencija, a ne uvijek podudaranje sa sobom. 

Imamo jedno bezuslovno ,,DA“ koje prethodi PRISTANKU. U ime Slobode se argumentuje i ,,ja“ kao da sam učestvovao u stvaranju svijeta. Jov (Biblijski) ne zna za grijehe koje je počinio. Da li je zaborav ili ovaj svijet i nije njegov projekat? Odgovornost prevazilazi Slobodu. Subjekt je još prije dobra i zla u našem izboru. Dobro je odabralo subjekt kao taoca, zatim stiže Sloboda. Prethodeće Dobro je vrijeme koje se ne može dovesti do predstave, kao neka ,,apsolutna prošlost“. I izabranost pokazuje na ODGOVORNOST za Drugog. Prijevremenost je nemisliva. Dobro je prije Bivstva, i ovdje se možemo okrenuti Platonu. 

Dakle, Ideja ODGOVORNOSTI prethodi Slobodi i otud pojam jedne ,,konačne Slobode“. Moguće je zajedništvo Slobode i Drugog onako kako se pokazuje kroz ODGVORNOST za Drugo. Sloboda se misli u konačnosti, i da li je ova ,,konačna Sloboda“ nam NUŽNOST? Oslobođenje nije neki čin ili početak u kojem se ostvaruje ponovo jednakost sa samim sobom u liku samosvijesti. ANARHIČNO je Oslobađanje i već pod optužbom i trpnja (patnja i ranjivost) zbog Drugog u meni. I pored svega nema Sopstva koje je zajedničko meni i drugima. Drugi je Svrha, ja sam talac (Drugi je Ja), a Logos se uzdiže do pojma ,,Ja“ preko ,,trećeg“ (Hajdegerovo ,,priručno“). Sebe-razrješenje-od-Bivstva subjekta je silaženje ili uzdizanje Ja(ja) prema ja(Ja). Ja kao mali sam ODGOVORNOST, zamjenjivanje koje podnosi svijet u pasivnosti POZVANOSTI koja ide skroz do neotklonjivog optužujućeg PROGONJENJA. ,,Humanizam“ zato zaslužuje tek kritiku i u tolikoj mjeri u kojoj nije dovoljno human. 

Sav svijet pada na to konačno-Slobodno ,,ja“ jer je ono kao Slobodna Svijest sposobna za SIMPATIJU i SAOSJEĆANJE. Slobodno ja je u stanju da se odluči na solidarnost (NE tolerancija) sa drugima. Ova Sloboda ne trpi odlaganja i nemogućnost je bježanja od poziva bližnjeg. No, morali bi znati šta je taj POZIV i kada je POZIV, o tom promišljam. Ko je ili šta je sve BLIŽNJI? I kad. Da li ,,sjenčimo“ kako valja? Je li ovdje u pitanju tzv. ,,situaciona etika“, na ponekom mjestu je spominje Levinas. PRIBLIŽAVANJE iako žrtvovanje, daje smisao jednoj smrti. Ovdje je u pitanju žrtva sebe kao ,,ja“ a ne žrtvovanje Drugog od strane mene. Jer smrt se slaže sa onim za-drugoga približavanje. Od sama početka Drugi nas pogađa i protiv naše volje. Zato Levinas kaže ,,konačnost Slobode“. A šta ako smo, opet, ovi drugi mi i sami, kao što se govori na mnogim mjestima? U tom slučaju i po mom mišljenju, a ne Levinasa, VOLJA bi bila naša, a Sloboda već drugačija, ne samo KONAČNA.

Bogu, koji nam sad anarhično (prije tematizovanja) stupa u govoru, ne može se umaći koji je u meni kao sebstvo i jedna pasivnost, reći će Levinas. Smisao se NE mjeri Bivstvom već se Bivstvo određuje polazeći od smisla. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment