Wednesday, 7 December 2016

Fenomenologija


Fenomenologija se smatra jednom od najvažnijih filosofskih tradicija 20. vijeka, taj pojam formuliše švicarski matematičar i filosof Lambert  (New Organon) iz 18. vijeka, da bi ovim opisao nauku o onome što se pojavljuje te će isti pojam koristiti i Hegel, Husserl, Heidegger, i drugi. Lambert je dokazao da je Pi (Arhimedova konstanta i Ludolphov broj) iracionalan broj ili transcendentan (dokazi ovog zahtijevaju znanje integralnog računa i visoke matematike). U euklidovoj planimetriji ,,Pi”  se definiše kao odnos obima i prečnika kruga, ili kao površina kruga poluprečnika 1, tj. jediničnog kruga. 

Pod fenomenologijom već podrazumijevamo filosofski pokret nastao početkom 20. vijeka s ciljem da izvrši obnovu cjelokupne građanske kulture. Začetnik ovog je Edmund Husserl (1859-1938), a ovi ciljevi se mogu ostvariti samo međunarodnom saradnjom. Jedan od sljedbenika bio je i Hajdeger, njegov učenik. Čovjek mora prvo krenuti od sebe. Dakle, Lambertov pojam ,,fenomenologije” ukazuje na nauku koja proučava nešto što nije ni istinito ni lažno, već nešto je treće što takođe postoji - privid. Za Kanta je fenomenologija učenje o svim iskustvenim pojavama, za Hegela je metafizički prikaz svijesti u njenom dijalektičkom kretanju i razvoju, od čulne neposrednosti do apsolutnog značenja. Husserl će reći drugačije. On je po formalnom obrazovanju bio matematičar, i vjerovatno i zbog tog njegova filosofija je bila i veoma precizna. Trebamo se probiti ,,do samih stvari”. 

Dakle, naslijeđe je fenomenologije još iz pozitivističke svijesti. Husserl izbjegava metod, ali će i doći do metoda. Fenomenološki metod nije deduktivni, ni induktivni, već gleda u ono što je dato (fenomen). Pozitivisti, kaže Husserl, brkaju viđenje s čulnim. Fenomenologija se uzdržava od suda (epohe), ona otvara put saznajnom (gnoseološkom) i ontološkom objektivizmu razlikujući saznanje od predmeta saznanja. Huserlov najznačajniji učenik je bio Šeler, koji tek kasnije daje značaj emocijama u spoznaji, a ne isključivo samopromišljanju bez emocija. Šeler je veoma značajan za izučavanja na polju filosofske antropologije. Fenomenologija (phainomenon: phainomai = pojavljivati se; i logos = um) je jedan od najznačajnijih pravaca u savremenoj filosofiji, posmatra se kao filosofska disciplina o fenomenima svijeta i života. Cilj fenomenologije se opisuje kao istraživanje doživljaja koje treba poslužiti prikazu esencija i uma koji je u osnovi doživljaja. To je vrlo uopštena definicija koja nam ne govori o tome na koji se način to istraživanje provodi ili bi se trebalo provoditi; ali ona jasno ukazuje gdje se može naći polje za fenomenološka istraživanja - ono je u području doživljaja. Fenomenologija se bavi doživljajima i njihovom strukturom, u čemu se ona upadljivo razlikuje od moderne analitičke filosofije koja se uglavnom bavi analizom iskaza i rečenica, neki će ići i dublje od toga. Struktura jezičkog izraza ne može se istinski razumjeti bez analize strukture doživljaja koji tim izrazima daju značenje.

Čovjek postaje svjestan da se objektivni svijet ne podudara sa stvarnim svijetom. Vještački svijet koji je čovjekova tvorevina izmiče njegovom shvatanju i razumijevanju zato što on nije stvarni svijet, a stvarni svijet se ne može objektivno odrediti. Husserl podrazumijeva i priznaje samo osviještenu egzistenciju, osviještena na način da se sami neprestano moramo samoosviješćivati i stvarati smisao kroz zrenje biti. Davanje smisla (intendiranje) predstavlja za Husserla najvažniju filosofsku namjeru, svijet redukovati na fenomene kojima on želi dati smisao pri čemu svako mora koristiti sopstvene kriterije istinitosti jer sopstveni sud je neodvojiv od svijesti koja mora biti neprestano budna. SOPSTVENI SUD je ključan kad je u pitanju naša egzistencija, jer on predstavlja naš jedini način na koji se možemo odnositi spram svijeta, a da bi ta BUDNA SVIJEST, kako je Husserl naziva, mogla zapažati i proučavati predmete te donositi sudove o njima, ona mora prvo proći kroz fenomenologijsku REDUKCIJU. 

U fenomenologiji kod Huserla čistota fenomena može se postići zahvaljujući metodi ‚‚ideacija putem varijacije", tj. procesom očišćenja i uzdizanja do EIDOS-a, što nije rezultat misteriozne moći intelektualne intuicije, već se zasniva na osnovu neposrednog opažanja. Zasnivanje čitave fenomenologije na neposrednosti intuicije otežava nam da razumijemo Huserlovu tvrdnju da je on istinski nastavljač kantovske transcendentalne filosofije. Fenomenologija se razvija u hermenautiku čemu je zaslužan Huserlov prvi među učenicima Hajdeger, koji obnavlja ontologiju. Nasuprot opšte prihvaćenoj interpretaciji riječi ‚‚fenomen" kao ‚‚pojava" Hajdeger pronalazi skriveni smisao, prvobitno značenje grčke riječi ‚‚phainomenom" = što sebe pokazuje po sebi ili ono očitovano. Prema nekima fenomenologija koja otkriva pravi smisao bića i njegovu osnovnu strukturu, je ustvari hermenautika u izvornom značenju riječi. Diltaj je bio taj koji će oživjeti poluzaboravljeni pojam hermenautike. Hermenautička interpretacija je čin kojim ostvarujemo živi kontakt sa životom koji je postao istorijski, u kojem mi poznajemo i sebe. Huserl želi prevazići tradicionalno poimanje dualizma subjekta i svijeta. Pomiriti transcendentalni i logički ego. Naivni život u svijetu nema motiv za fenomenološku refleksiju. Hajdeger, poput Witgenštajna koristi metaforički način izražavanja, kad ne može da se posupre terminologijom on vraća filosofiju unazad iza tradicionalnog, povremeno zanemaruje mjerila filologije i estetski smisao stila. Hajdegerovo pozno pribjegavanje umjetnosti nastoji bliže primaći se biću, što su filosofi još od drevnih Grka zanemarivali, pa umjetnost dobija ravnopravno mjesto uz filosofiju na putu do istine. To puštanje dešavanja istine u suštini je pjevanje. Gadamer će nastaviti razvijati Hajdegerove naznake o istini koja se postiže kroz umjetnost, opovrgavanjem subjektivističkog redukcionizma novije estetike. Hermenautika polaže pravo na univerzalnost, ona ne posmatra istoriju kao nešto s polja već smo i mi sami dio te istorije, od nje se ne možemo odvojiti jer je ona naša sopstvena istorija.

Cilj fenomenologije je dolaženje do jedne čiste svijesti koja će biti oslobođena empirijskog sadržaja pa se fenomenologija kao EIDETSKA nauka ne bavi konkretnim predmetima nego BITNOSTIMA. Način na koji možemo doći do čiste biti je fenomenološka REDUKCIJA, metoda pomoću koje čistimo pojmove od sveg fenomenološkog uključujući biti u kojima smo sami reflektivno učestvovali. S obzirom da se samo neposrednim promatranjem biti (Wesensschauung) mogu dobiti čisti fenomeni svijesti koji će biti oslobođeni od prethodnih mišljenja i individualnih primjesa, treba se suzdržati od bilo kakvih iskaza dok se to ne postigne, pa epohé predstavlja prvi korak u Husserlovoj fenomenološkoj metodi. Kako bi doprli do oblika biti (eidos) nekog predmeta kako se on pokazuje u našoj svijesti moramo motriti bit, a to nije lak zadatak. Potrebno je:

1. prvo očistiti fenomen od subjektivnih primjesa i ograditi se od prethodnih mišljenja kako bi omogućili čistom zoru koji je lišen čulnog, da se dođe do čiste biti. 

2. eidetska redukcija kao drugi korak u fenomenološkoj metodi omogućuje neposrednost koja je neophodan kriterij u ispravnom promatranju biti. 

3. kad smo „stavili u zagradu“ (einklammern) sve ono što bi moglo ometati neposredno opažanje suštine stvari možemo izdvojiti ideju iz fenomena, tj. konstituisati ideje i pojmove, a taj postupak Husserl zove ideacijom (die Ideation). Ovaj, treći korak (transcendentalna redukcija) donosi konačno obrat k samoj svijesti kao iskonskom i univerzalnom tlu svake valjanosti smisla i bitka.

IDEACIJA je jedini put kojim možemo doći od pojave do biti, a ključna je činjenica da sve pa i gledanje biti zavisi od subjekta. Tu je i INTENCIONALNOST, akt davanja smisla. Karakterisitka svijesti je da konstituiše stvari, da kreira smisao koji nije ona sama, pa je intencionalnost sama svijest. Čovjekov zadatak u svijetu je da ga doživljava i osvješćuje jer naš okolni svijet, po Husserlu, postoji samo ukoliko ga mi doživljavamo. Da bi intencija bila ispunjena, predmet koji spoznajemo mora prvo postojati u našoj svijesti i moramo biti u potpunosti na njega usmjereni tj. potrebno ga je zahvatiti (motriti), tako i mišljenje pripada intencionalnom aktu jer je mišljenje uvijek na nešto usmjereno. Ali zahvatanje koje se odvija s pomoću čovjekove svijesti odnosno motrenje predstavlja tek temelj za kasniju fazu intencioniranja. Čovjek pri motrenju nekog predmeta pažljivo usmjerava pogled i na ono na što prethodno nije obraćao pažnju te tako otkriva bit pa Husserl zato i taj proces naziva ‚‚zrenje biti". A bit se ovdje ne smije shvatiti tradicionalno već kao EIDOS, bit je ono što joj mi pridajemo jer zrijući bit, mi na nju vršimo svoj individualan uticaj. 

Dakle, naučne stavove je prethodno potrebno „staviti u zagradu“ i podvrgnuti fenomenološkoj redukciji, te ih na kraju modifikovati tj. pridodati sopstveni smisao i vrijednost, iako čovjek ponekad nije siguran na koji to način treba modifikovati. Ali bitno je biti na vrednujući način usmjeren spram stvari zato što to znači da se vrijednosti ne podrazumijevaju same po sebi nego ih je potrebno uvijek iznova stvarati, što zahtijeva neprestano BUDNU SVIJEST, kritički stav i kao osnov svega i Slobodu. 

Sloboda od nas čini ljude i pruža nam mogućnost egzistencije. Tako je Husserl proširio svoju filosofiju na područje egzistencije. Egzistencija je čovjekov privilegij nad ostalim bićima jer čovjek ima slobodu da se odnosi spram svijeta i tim putem fenomenima pridaje smisao. Uslov je budna svijest jer naše postojanje je ograničeno na djelovanje naše svijesti. Samo dok smo u mogućnosti proizvoditi smisao, te tako biti sutvorci u dotičnom svijetu beskonačnih mogućnosti, mi možemo tvrditi da postojimo.  

Kritika saznanja je jedan od uslova mogućnosti neke metafizike, gdje spada i fenomenološki metod fenomenologije kao opšte teorije suštine. I da li je moguća jedna takva nauka koja dovodi u pitanje svako saznanje i od kojeg znanja otpočeti kad se već sve dovodi u pitanje. Međutim, to je samo prividna poteškoća jer saznanje se ne osporava i ne ispostavlja u svakom smislu kao nešto sumnjivo ako se isto dovodi u pitanje. Ova teorija je usmjerena prema mogućnostima saznanja. I u tom smislu moraju postojati nesumnjivosti. Prvo saznajemo razmišljanje i nesumnjivo je Dekartovo ,,mislim, dakle postojim". Zašto tu nema skeptičnosti, fenomenologija Husserla odgovara sa dva pojma: imanentno (saznanje koje sagleda) i transcendentno (kao saznanje prirodnih i duhovnih  nauka, pa i matematičkih). Imanentno je ono što je nesumnjivo, ono ne podrazumijeva ništa što je izvan sebe, poput djelatnosti kod objektivnih nauka, koje će doći tek u narednim krugovima viđenja. Upravo transcendentno je nerealno imanentno, a prvi stepen jasnosti je realno imanentan, neosporljivo i odgovarajuće samodato. Fenomenološko redukovanje Husserla je isključivanje svih transcendentnih postavki. Razjašnjavanje mogućnosti saznanja ne nalazi se na putevima objektivne nauke. Za egzistenciju Dekartovog ‚‚cogitatioa" garantuje njegova apsolutna datost, kaže Husserl. Apsolutna jasnost je ‚‚imanentnost" u pravom smislu. Najniži stepen posmatranja je stanje naivnosti. Riječ ‚‚pojava"  (fenomen), a u tom smislu i fenomenologija, dvojaka je: samo pojavljivanje i još ono što se pojavljuje. Kod Dekartove prve izjave ili suda ili zaključka ‚‚cogitatioa", pojavljivanje postaje predmetom. Ako se udubimo u prirodne nauke naći ćemo, ukoliko su one egzaktno razvijene, sve jasno i razumljivo, sigurni smo da smo u posjedu objektivnih istina obrazloženih pouzdanim metodama koje stvarno pogađaju objektivitet, ali čim počnemo da reflektujemo zapadamo u zablude i zabune, u jednu od različitih formi skepticizma, i protivrječnost. Zato, u ovom polju kritičku borbu vodi ‚‚teorija saznanja" i s njom tijesno povezana metafizika. Neophodna je kritika prirodnog saznanja u svim prirodnim naukama. U saznajno-teorijsku zbrku nas je dovela prirodna (predsaznajno-teorijska refleksija), a tek saznajno-teorijska refleksija je dovela do razdvajanja prirodne nauke i filosofije, pa se vidi da prirodne nauke nisu konačne nauke o biću. Zato, potrebna je jedna nauka u bivstvujućem u apsolutnom smislu - METAFIZIKA. I ako uzmemo metafizičke smjerove kritike saznanja dolazimo do fenomenologije uopšte, koja je filosofski misaoni stav i specifični filosofski metod. Dekartovo polazište eliminiše zagonetke transcendentnog (razumom nespoznatljivog). Stvarnost transcendentnog u kritici saznanja ne smije nikako i nikad da se uzme u obzir. Dekart kreće od apsolutno imanentne datosti, predmet nije van saznavanja, nije van svijesti i čisto je sagledano u smislu apsolutne samodatosti. Ne smijemo mijenjati čist fenomen u smislu fenomenologije s psihološkim fenomenom koji je objekat prirodne nauke psihologije. Kad u Dekartovom ‚‚cogitation" zanemarimo uticaj ‚‚ja" tek taj posmatranjem tako shvaćeni i ograničeni opažaj je apsolutan, opažaj koji nema nikakvu transcendenciju, koji je dat kao čisti fenomen u smislu fenomenologije. Tako redukujemo psihičke doživljaje na fenomen koji im odgovara, te se krećemo u polju čistih fenomena. Kantu je nedostajao pojam fenomenologije i fenomenološke redukcije, kao što se nije mogao ni otrgnuti od psihologizama i antropologizama, te nije postigao ovu posljednju intenciju, po Husserlu. Mi ćemo isključiti TD presupozicije, dok je imanencija nešto već drugo, ono što direktno sagledamo i shvatimo, u šta bi bilo dalje besmisleno sumnjati. Ali, osim ili pored Dekartove datosti sa ‚‚cogito", potrebne su nam i neke druge apsolutne datosti. Tako fenomenologija ima posla sa pojmovima  a priori (prije ili bez iskustva) u njihovoj sferi izvornosti, apsolutne datosti, neposredno opazivim. Ispitivanje jeste a priorno, ali ne u smilu matematičkih dedukcija. Intuitivno saznanje je um koji sebi postavlja za cilj da razum upravo uzdigne do Uma. Treba dobro paziti na razum koji se zasniva na prostim ocjenama, pa je potrebno što više čistije intuicije, a što manje nesigurnog razuma. Tako i mističari opisuju intelektualno posmatranje kao nerazumno znanje, gdje čisto posmatrajuće oko isključuje transcendirajuće mišljenje isprepleteno s tim posmatranjem, što je tobož skupa dato, u refleksiji tumačeno. Fenomen sadašnjosti i prošlosti, fenomen trajanja i promjene je uvijek jedno sada, ali se doživljava kao nevremensko biće (bitak), što se tako prikazuje, taj opaženi ton sa svojim intenzitetom i kvalitetom egzistira. 

Egzistencija i esencija su dva načina bitka (bića) u dva modusa samodatosti i treba ih razlikovati. Kad posmatramo viteza kako ubija zmaja, osim ove datosti u realnom sadržaju pojave fantazije, mi moramo shvatiti i transcendenciju. Tad dolazimo do simboličnog mišljenja i intuicije. Fenomen mišljenja se odnosi na predmet koji ima svoju sadržinu kao vjerovanje u momente koji ga čine. Mi prihvatamo stvarne stvari po povjerenju u spoljašnje opažanje. A možda vani ipak ne postoje nikakve stvari, sem varki čula. Možda su vani neke druge stvari? U tom smislu nama treba transcendentnost, kojom prekoračujemo ono što nam je neposredno spolja dato, transcendentalno koje se čulima ne može iskusiti. Ta, nejasan je odnos saznanja prema onom što je transendentno, nije nam data suština tog odnosa da je možemo jasno sagledati, taj zahtijev izgleda neostvariv pa i nemoguće je transcendentno saznanje za Husserla. Međutim, imanentnost se može saznati, razumljiva je i u nju se ne sumnja.

Hegel pojam fenomenologija preuzima od Fihtea, koji se u većoj mjeri, u tom slučaju oslanja na Herdera budući da ovaj, za razliku od Kanta, nastoji da lijepo nađe u spoljašnjim predmetima; sam pojam fenomen Fihte ne vezuje samo za datost do koje se dolazi posredstvom čula, on ga proširuje na biće svijesti i samosvijesti. Zato fenomenologija, kao učenje o pojavi i iluziji, čini drugi dio Fihteovog Učenja o nauci, dok prvi dio čini učenje o istini i umu. To znači da predmet fenomenologije, po shvatanju Fihtea, nije čisto biće po-sebi, već biće u njegovoj pojavnosti. Hegel u knjizi ,,Fenomenologija duha” pojam fenomenologija koristi u daleko razvijenijem obliku i pod njom misli put koji prelazi svijest od svog neposrednog znanja (čulne samorazumljivosti) do apsolutnog znanja. Fenomenologija je nauka o iskustvu kao dijalektičkom kretanju svijesti kako u odnosu na sopstveno znanje, tako i u odnosu na njegov predmet. Naspram sve te šarolikosti u upotrebi pojma fenomenologija, sa pojavom Edmunda Huserla, početkom 20. vijeka, taj pojam dobija precizno značenje i postaje do te mjere popularan da se može smatrati šifrom jedne nove, potpuno originalne filosofije. 

Fenomenologija se bavi problemom svijesti, kao što to čini i psihologija, ali se od ove bitno razlikuje. Ona nije psihologija, kao što nije ni geometrija, budući da nije prirodna nauka. A da li je i kako je i GEOMETRIJA prirodna nauka, to je takođe druga priča. I duga. Fenomenologija se bavi raznim vrstama doživljaja, aktima svijesti i njihovim korelatima, ali nije iskustvena nauka kao psihologija koja ostaje nauka o činjenicama, nauka o realnosti ... fenomenologija nije nauka o činjenicama, već nauka o suštinama, nauka o eidosima te se stoga određuje i kao ‚‚eidetska nauka", kao nauka koja se bavi isključivo saznanjem suština. Fenomenologija (kao učenje o suštinama) nema za svoj predmet realne, već transcendentalno redukovane fenomene. Ti fenomeni nisu realni, već ‚‚irealni" i oni se nalaze izvan granica realnog svijeta te su zato, kao pojedinačne činjenice, predmeti metafizike. 

Kritikujući u to vrijeme vladajući psihologizam u filosofiji, Huserl pojmom fenomenologija zamjenjuje dotadašnji pojam ‚‚deskriptivna psihologija". U tom času on istupa kao kritičar sve dotadašnje filosofije koja NIJE vidjela razliku između 

a) predmeta koji stoji spram svijesti (tj. forme u kojoj je predmet dat svijesti), i 
b) čulnih sadržaja samih doživljaja svijesti. 

Osnovna greška psihologizma po shvatanju Huserla bila bi u tome što se pojava predmeta shvatala kao sam predmet koji se pojavljuje. Neophodno je razlikovati predmet i njegovu pojavu u opažaju. U tome je Husserlova borba protiv psihologizma. Husserl kaže: ako bi se logika posmatrala kao normativna i praktična disciplina onda bi se ona mogla smatrati dijelom psihologije, ali, to je nemoguće jer logiku treba vidjeti kao čistu logiku čiji sadržaj čine zakoni mišljenja utemeljeni u kategorijama i odatle izgrađenim ‚‚formalnim" teorijama. Istovremeno, jasno je i da pred sobom imamo pokušaj utemeljenja sasvim osobene transcendentalne filosofije poput one Kantove, s tom razlikom što Huserl smatra da Kant nije u svom nastojanju bio dovoljno radikalan, da nije uspio čistu svijest da zahvati u njenom totalitetu, već da je, ostavši zarobljenik tradicionalne formalne logike, s pitanjem: ,,Kako su mogući sintetički sudovi a priori”, zastao na pola puta, jer je ostao na istraživanju ljudske moći koja ima mogućnost da stiče iskustvo i djela iz slobode; a datosti ISKUSTVA i djelatnost SLOBODE ostali su izvan njegovog interesovanja. S druge strane, Kantovi transcendentalni pojmovi (transcendentalna apercepcija, razne transcendentalne moći, stvar po sebi), po Huserlovom mišljenju, opiru se posljednjem razjašnjenju. Zato Huserl sebi u zadatak stavlja da fenomenološkom deskripcijom obuhvati čistu svijest u svoj njenoj osobitosti te da pomoću transcendentalne filosofije prevaziđe subjek-objekt odnose; tako se, zahvaljujući i plodotvornim rezultatima Kanta, fenomenologija razvija u pravcu jedne transcendentalne ontologije svijesti. Zahvaljujući uvođenju pojma intencionalnosti Huserl je uspio da prevlada dotad važeću subjekt-objekt razliku i transcendentalni status dao onom što se do tog časa smatralo transcendentnim. Po shvatanju fenomenologa transcendentno nije više apsolutno nesaznatljivo, već samo nije neposredno saznatljivo; na taj način svijest dobija status apsolutne svijesti i za fenomenologiju ne postoji kako nesvjesno tako ni granice svijesti a time i sve ono što bi moglo biti s one strane svijesti. Ne postoji jedno jedino mjerodavno istraživanje fenomenologije i referisanje o rezultatima obavljenog istraživanja, već svako mora istraživanje započeti iznova, svako mora izgraditi SOPSTVENI PUT u fenomenologiju i svako mora u mišljenju s fenomenologijom nakon što je sebe prethodno izgubio, iznova da pronađe; zato ima fenomenologija onoliko koliko ima i fenomenologa. 

Pojam INTENCIONALNOST ima dugu istoriju budući da se po prvi put javlja već u vrijeme sholastike; svoj novi život i izuzetnu popularnost kao jedan od ključnih operativnih pojmova fenomenološke filosofije termin ,,intencionalnost” u velikoj mjeri zahvaljuje značajnom uticaju austrijskog filosofa i psihologa Franca Brentana (1838-1917) na Huserla, kod kojeg je ovaj studirao dvije  godine filosofiju. Ovdje imamo priliku da još jednom naglasimo taj odlučujući uticaj Brentana, budući da je upravo on Huserlu, u vrijeme totalne vladavine dominantne a neproduktivne filosofije, ukazao na mogućnosti ‚‚naučne" filosofije, što je za Huserla, budući da je filosofijom počeo da se bavi nakon studija matematike (i pokušaja da filosofski osmisli njene temelje), bilo do krajnosti prihvatljivo. Na taj način, Huserl je dijelom i dalje ostao na tlu osnovnih pitanja matematike, koja je vidio kao jedan od odlučujućih problema, ali je, istovremeno, stupio i na tlo filosofije. ,,Intentio” je zapravo sholastički izraz kojim se određuje ,,usmjerenost na nešto”. Husserl kaže da bi zasluga Brentana bila bi u tome što on, polazeći od sasvim određeno formulisane deskriptivne psihologije (još uvijek naturalistički usmjerene), smatra da razlučivanje psihičkog i fizičkog biva omogućeno upravo pozivanjem na pojam intencionalnosti kao na bitnu crtu psihičkog. To za posljedicu ima jedno posve drugačije shvatanje psihologije kao čiste deskriptivne nauke o psihičkom životu, tj. kao deskriptivne nauke o intencionalnosti, o mnoštvenosti oblika svijesti kao svijesti o nečem. Naspram Brentana, koji nastoji da riješi određena psihološka pitanja, Huserl je krenuo drugim putem: on nastoji da razreši određena opšta filosofska pitanja i to čini tako što u intencionalnosti vidi bitnu karakteristiku svijesti uopšte; tako se intencionalnost shvata kao odnos svijesti prema predmetu u njegovom pojavljivanju u aktima saznanja. Ako i preuzima od svog učitelja pojam intencionalnosti, Huserl ovom pojmu od samog početka mijenja smisao: dok Brentano govori o intencionalnom odnosu, o odnosu svijesti prema nekom sadržaju, tj. o usmjerenosti svijesti na objekt a da pritom ne dodiruje saznajno-teorijsku i konstitutivnu problematiku, Huserl osnovni naglasak stavlja na svijest i problematizuje odnos intencionalnog predmeta prema odista egzistirajućim objektima i s pravom upozorava da iz toga što je jedan predmet čisto intencionalan ne znači da nužno i egzistira. Intencionalnost je uslov mogućnosti transcendentalne filosofije; bez njenog otkrića, bez svijesti o intencionalnosti i njenoj bitstvenoj strukturi bilo bi nemoguće prevazići naivnost prirodne, naučne i logičke svijesti, jer, da bi se nauka mogla utemeljiti na apsolutnim, prvim uvidima, neophodno je da se najprije isključi naivnost a upravo to omogućuje intencionalnost koja svijest otkriva kao transcendenciju, kao prevladavanje svake pozicije koju karakteriše izbivanje iz sebe i ostajanje kod stvari. Zadatak fenomenologije nije u tome da konstatuje kako je neka stvar prirodni objekt, kako je to neki predmet našeg okolnog svijeta. To što je opaženo ne pripada opaženoj stvari već strukturi opažajnosti, opažanju kao takvom, tj. intencionalnosti (Heidegger, 1979). 

Na Husserla kao osnivača fenomenološkog pravca u filosofiji utiču: Kant, Dekart, Hjum, Platon, Aristotel i drugi. On kaže da od stvari treba udaljiti predrasude koje su strane tim stvarima, prije svega valja ukloniti istorijski predane predrasude, koje prekrivaju stvari poput sedimenata. Takve su nam naslage ostavili mit, religija, dogmatske filosofije, ideologije, različiti pogledi na svijet, moderni mitovi, ali i pozitivne nauke koje imaju predrasuda u pristupu stvarima. 

Franc Brentano, psiholog i filosof, Huserlov učitelj, demaskirao je filosofsku tradiciju u svom predavanju „O pojmu istine“ 1889. godine, gdje kaže: ,,Vidim cjelokupnu Kantovu filosofiju kao zbrku, i čak kao onu koja je proizvela veće greške, i koja je, ko-načno, dovela do potpunog filosofskog haosa. Ja ipak vjerujem da sam naučio mnogo od Kanta; ali naučio, ne ono što je on želio da me nauči, već, prije svega, kako zavodi filosofsku publiku i kako je obmanjujuća slava koju je istorija filosofije vezala za filosofska imena. Svaki čovjek koji je stvarao istoriju morao je imati snažnu ličnost: ali u svakom pojedinačnom slučaju ostaje pitanje da li je ličnost bila blagotvorna ili kobna, i da li i mi postupamo ispravno kada od nje pravimo naš ideal i našeg učitelja. Premda će Huserl misliti bolje o Kantu.

Max Scheler (1874-1928)  je rođen u Munchenu, otac protestant, a majka Židovka. U mladosti prešao je u katoličanstvo, da bi ga se poslije i odrekao. Na univerzitetu u Münchenu, Berlinu i Jeni radi i doktorira. Zbog moralnih razloga i bračnih problema napušta univerzitet, da bi si zarađivao kao privatni pisac. U Gottingenu je upoznao mnoštvo fenomenologa, a i samog Husserla, koji mu je želio pomoći i pronaći mjesto u inostranstvu. Nakon prvog svjetskog rata pozvali su ga iz Kolna da predaje filosofiju i sociologiju, gdje su nastala njegova kasnija djela koja nisu u potpunosti ni objavljena. Za Šelera su vrijednosti nešto posebno, nisu identične sa stvarima, ali ni s psihičkim činiocima, kao što su činjenično htijenje i željenje. Vrijednosti su ,,kvaliteti” posebne vrste, koje same u sebi počivaju, same sebe opravdavaju vlastitim sadržajem, te valja ih jednostavno uočiti da bismo odmah vidjeli šta su. Ko je slijep za vrijednosti, ne vidi ih. Čovjek nije tako loš da mu treba zapovijest, jer on posjeduje osjećaj za ono što je vrijedno. Scheler u svojoj etici ne misli intelektualistički kao Kant ili neki skolastici, zastupnik je emocionalne etike sklonosti, ali njegovo osjećanje vrijednosti nije ništa manje objektivno od Kantovog praktičnog uma. Čovjek posjeduje osjećanje vrijednosti i znanje bitnosti, u tome se sastoji Duh, i po njemu se on razlikuje od životinje. Intelekt u smislu nadmoćne svrsishodne proračunatosti i lukavosti ima i životinja, ali nju ne zanimaju ni istina ni vrijednost. Po Duhu, koji motri na bitnost i vrijednost, čovjek je uzdignut iznad uskoće i požude trenutka. Duh čovjeka čini slobodnim u svijetu ukoliko ga povezuje s idealnom sferom istina i vrijednosti, dok životinja stalno ostaje privezana za svoju okolinu i služi se nagonima. Čovjek nije jednostavno tu-bivstvujuće, on je zadatak, tek ,,nastaje” i upravo time biva čovjekom što je slobodan od svijeta. Scheler nije ni precjenjivao Duh, već razvija nauku, značajnu za njegovu kasniju fazu mišljenja, upravo i o nemoći Duha, koji se to teže probija u istoriji i u društvu, što je čišći. A šta se od njega može ostvariti, odlučuju neduhovni faktori: osnovni čovjekovi nagoni (za održanjem, za moći, polni), političke, privredne, geografske, geopolitičke prilike, odnosi u društvu i drugo. Tu Duh gubi, jer je pred težinom i silinom nižih slojeva bitka on ,,nemoćan”, i tek ga one moraju ,,opunomoćiti” ako želi biti život. Zato Duh ne može nikad slobodno preoblikovati realne faktore, jer oni slijede svoje slijepe, čisto nagonske uzročnosti. Duh će uspjeti samo onda ako u svojim zamislima uračuna sve materijalno i nagonsko, da bi s njihovom pomoći, ali nikad bez njih, postigao svoje ciljeve. Oni su podgradnja, sredstva, izvor snage. Scheler te slojeve zove ,,svijet poriva”. U čitavom svjetskom procesu tako učestvuju ,,poriv i Duh”. Svud imamo polarnost prirode i ideje, demonskog izvora snage i čistog reda, tame i svjetla. Ipak, premda se Duh hrani tim slojevima, on je smisao zemlje, samog svijeta. Duh opet upravlja svjetskim zbivanjem prema idealnom završetku, a to dovršenje se zove Bog. Poriv i Duh su atributi samog Božanstva. U razbistravanju poriva prema Duhu razbistrava se samo Božansko. Jedan od stadija u tom procesu je i ČOVJEK, nešto za nastajanje samog Božanstva. Njegova istorija nije puka igra za nekog, vječnog, savršenog, božanskog posmatrača i suca, već je upletena u nastajanje samog Božanstva. Tačno je da je Bog nadasve dobar, mudar i moćan, ali to vrijedi tek za dovršenog Boga na kraju vremena. Dok je to svjetsko božansko još na putu, svjetlo i tama nalaze se u tragičnoj borbi.

Martin Heidegger (1889-1976) je njemački filosof egzistencijalizma i nasljednik učenja fenomenologije Edmunda Husserla. Jedan je od najvećih filosofa 20 vijeka, a zovu ga i posljednjim najvećim filosofom. Njegovo opsežno učenje o ontologiji spada među najveće poduhvate u savremenoj filosofiji. Poznat je i njegov neslavni politički angažman početkom već 30-ih godina, kad se pridružuje Hitlerovoj nacional-socijalističkoj stranci i kao rektor sveučilišta u Freiburgu pomaže uspostavu nacističkih obrazovnih programa, te propagira nacističku unutrašnju i spoljnu politiku, držeći govor o ,,istorijskom pozivu Njemačke", što mu zamjeraju mnogi. Kasnije se distancirao od Hitlerovog pokreta. Čitavo njegovo mišljenje posvećeno je pitanju o Bitku, a ispitivanja egzistencije o njenoj vremenitosti kao bitka ljudskog postojanja služe za pripremanje pitanja o Bitku samom. Kao neprimjerene savremenoj situaciji čovjeka i bitnom određenju mišljenja odbacuje sve tradicionalne filosofske discipline: logiku, etiku, estetiku. Heidegger je već na granici građanske misli, čovjeka proglašava čuvarem Bitka, gdje je čovjeku Bitak ‚‚komšija ili mjesto boravka". On vidi prvo podvojenost Bitka i bića (bivstvujućeg ili stvari).

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment