Saturday, 10 December 2016

Filosofija i duhovnost


(Duh - Duša - i fizičko tijelo)

Snove probuđeni nema. 

Fihte kaže da je najveća snaga ljudske volje biti istovjetan sam sa sobom. Etička djelatnost nije samo zadovoljenje čovjeka, već zrenje Boga, što Fihte naziva blaženim životom. I pored toga bit će nazvan ateistom.

Zar obična organska bića smo nastala čudom prirode, slučajno, a sve što treba činiti je da što bezbrižnije i s manje bola proživimo godine, u stalnoj borbi i težnji za sticanjem grube dobiti koju nećemo moći ponijeti sa sobom kad umremo već da ostavimo potomcima vrijedno svo naslijeđe i promašene vrijednosti, poruku da svetinju, koja je pogrešno definisana, i čuvaju. Samo to?

Pod uticajem i Zenonovih dokaza priznajemo da je spoljni svijet pun protivrječja. Hegel kaže da upravo mišljenje stvara teškoću, jer ono razdvaja momente prostora i vremena u njihovoj različitosti, iako su oni u stvarnosti povezani. Radi se o razumskom shvatanju koje ne zna pomiriti suprotnosti i teškoća je u tome da se ono prevlada. To je moguće ako razmišljamo dijalektički, a da li baš spekulativno? Samostalni značaj pojedinih segmenata na vremenskoj liniji primjenili smo na kretanje života i tu otkrili značaj pojedinog TRENUTAK. Sadašnji trenutak je zapravo jedini stvaran, kojem pripada Bitak i Istina. Blijede slike prošlosti i maglovita nadanja budućnosti iluzije su bez realne osnove. Ako se život gleda na taj način, kretanja nema i čovjek živi Vječno kada živi u Sadašnjosti. 

Zar fizičko zdravlje je jedini izvor pobožnosti, strasti su polne, laž i neiskrenost jedini su način za postizanje uspjeha. Kult je ega i jačanje tijela. Takmičenje, opijanje, kockanje, nacionalizmi, rasizam. Banke peru novac ali neće oprati sebe. Mržnja je u pjesmama, banalnost, u dječijim igrama nasilje. Ljubav je prema stvarima. Čitav sistem podstiče takav način života. Reklame, potrošnja, vrijednosti prazne, nasilje, strah, strast seksualna. Laž. Zna se tačna cijena svega, ali vrijednost ničeg se ne zna. TV je bio prozor nekad, a sada je varalica. I Stari zavjet na više mjesta preklinje one što lažima zavode ljude. Ovo je svijet il’ vrijeme zabave i ispraznog. Svijetli mač je mač saznanja, ne ratnički žar za tući neprijatelja. Vrijeme Apokalipse je čisto izmirenje materijalnog i Duhovnog. Zar je strašno? Čuvajte se jer srca otežaju preždiranjem i pijanstvom, sa brigama ovog svijeta (Luka) I srešće vas čovjek koji nosi vodu u krčagu, idite za njim (po Luki), Hrist govori apostolima gdje spremiti zadnji obrok za Pashu, za sjećanje na izlazak Jevreja iz ropstva egipatskog, to je i izlazak Duše iz ropstva tijela il’ čulnoga, sloboda od ega i predavanje suštini. Tijelo i Duša moraju biti usklađeni. I Duša je tijelo bila nekad egipatsko, ima oblike, al’ oku nevidljivo.

Ima prelaz odabranih nakon ere ribe u vodoliju. Četvrti čovjek novog doba ulazi u Duhovnu ravan, što ne znači i potpuno biti i jedino duhovan. Četvrta ravan je do sedme još stepenik. Zlato neće imati vrijednost u imovini i ulice će biti njime bez problema popločane. Čemu strah kad štetan je? Univerzum će nastaviti živjeti i bez čovjeka i bez Zemlje. Pitaš li se gdje ćeš biti? Ne povodim se zadnjom modom, proslavama, kopanjima mrtvih, žaljenjem prošlosti. Al’ glavni pokretač svijeta jesu ta pohlepa, mržnja, strah. Teško je razumijeti šta se zbiva kad se gube i logičke veze među događanjima. I šta kad se desi stres? Čovjek zar je ekonomski, i stvarima, traži sreću materijski izobiljem. Nije svašta dokolica. Utopija jeste i to što realnim nameće se. Iluzija. I mnoga potencijalno korisna sredstva stavljenja su u službu srozavanja Duša i drugo ime za čovjeka može biti ,,stranputica”. Nedostatak. Stapanje sa svim ne znači da se stapamo sa stadom, već naprotiv. Re-Logon. Ne snopovski, ni snobovski. Neumjereni prohtjevi su za uživanjem i nesposobnost da zavaramo svoju duboku dosadu što proizlazi iz činjenice da smo Duhovno prazni. Ne vrijedi se jadati, žalopoljke zatupljuju i nesvjesno postaju jedini način vođenja razgovora s drugima. Ne, ne smijemo bježati, tu je i alkohol, razumijeti treba stvarnost. I moći je ovo teško.

‚‚Teško vama zakonicima što uzešte ključ od Znanja: a sami ne uđoste, i koji su htjeli da uđu vi zabraniste im" (po Luki)

Tajna lotosovog cvijeta ne leži u blatu iz kojeg niče već u Sunčevim zracima je. Tišina se stvara, ne da se ne bi ništa čulo, već da bi se bolje čulo. Carstvo Oca rasprostrto je na Zemlji, ali ljudi ne vide Ga. (apokrifno Jevanđelje po Tomi, 113 propovijed)

Ne možemo uspješno povratiti snagu ako smo u raskoraku sa svojim tijelom, raskorak crpi i pomjera se energetsko polje koje okružuje nas, aura. Gubitak je energije velik. Nepoželjne i štetne stvari napuštamo polako, prirodno u radosti, stičući svijest da su nam one beskorisne ili štetne. Ova lišavanja i potisnute želje katkad izjedaju nas iznutra i dovode do bolesti.

Od silnog dizanja na prste čovjek gubi ravnotežu (Lao Ce).

Sine, tokom života osjeti narav svoju, sagledaj ono što je suprotno tebi i nemoj isto sebi dopustiti, jer ne odgovara sve svima i ne prija svima sve (knjiga Isusa sina Sirahova)

Prezasićeni su jelom, pićem i bogati preko potrebe putevi nepoštenja, ali ne i pravi Put (Tao Te Ćing)

Satana postoji kao materijalni svijet, k’o suton, đavo nije tek suparnik, pa još Bogu. Materiju donosi Bog, zemaljsko je boravište niža ravan, odakle se polako oslobađamo u zavisnosti od našega ponašanja da bismo se iz egzistencije u egzistenciju uspinjali ka Svjetlosti. Esenciji. Materija - domen tame, gusto boravište lažno umiruje. Zatvorenik ima strah od napuštanja tamnice. To je sukob dobra i zla, to dvoumljenje. Dva. Satana okružuje nas, đavo ne. I Hrist kaže da ovo je satansko carstvo, da je on knez ovog svijeta. Dakle, Satana nije anti-Bog već materija iz koje će izdići se biće jedno zatomnjeno. I tako hranimo Satanu teretom nezdravih namjera i želja svojih, jačamo ga, on se bogati našim strahom, osnažuje, pothranjuje ovaj stres da dodatno jačao bi. Povišenjem vibracije i Satana to strahuje da vlast ovu ne izgubi, čovjek da se oslobodi. Hrist poklone Satanine odbacuje, šta će mrak, gospodar je Hristos Svjetla. Iskušenja nisu tako jednostavna i borba ta crpi čovjeka no, donji svijet dovodi do buđenja gornjeg (Zohar, knjiga sjaja)

Ogledalo Duše SVIJET JE, neprestano ga glačamo, da ga rđa ne prekrije. Gordost navodi da gajim kult ka vlasti radi vlasti, bezumna neumjerenost glavni grijeh je. Ljubav protiv-otrov je za ovaj strah i onaj ko nema ljubavi ne pozna Boga, jer Bog Ljubav je najviša.

Kad pitaše fariseji, licemjeri: Kad će doći carstvo Božje, On im reče: Carstvo Božije neće doći da se vidi, niti će kazati se EVO ga ovdje il’ ondje je, jer gle carstvo je Božije unutra, u vama (po Luki)

Prisutnost znači pronaći Boga, u to ne smije biti sumnje, ali sumnje ima u drugo, u laž koja se podmeće. Posrednici, anđeli čuvari i druga nebeska bića (neki neorganski entiteti ili neki energetska, dejstvovanje - energei) ulijeva spokoj i bodre nas da Put je ipak ispravan, i kraj teškoća, dok ne doživi se prvo prosvjetljenje. Put ka Bogu nikad nije ni dosadan. A takvim ga mnogi čine.

S druge strane, religije ne odolijevaju želji za dominacijom i za prestižom. One imaju svoje sopstvene ciljeve, vlast nad drugim. Sebične. Ne treba ni napadati već se okrenuti mislima velikih čistih ljudi, čestitih posvećenika, bogova, makar kojeg su porijekla. Čovjek prođe sa Evropom religiju Bika, prinošenje žrtve, pa i ovna, na pravdi, kroz eru ribe i najave Ljubavi je, u vodoliju gdje era ostvarenja te Ljubavi biće i Jedinstva u kom doće kraj za neumjesno, pretjeranom bogomoljstvu, pompeznosti koja bode oči i svim dogmama što guraju. Religije. Umjesto morala dužnosti vladaće čisti moral, kad snaga je Duha, ne u slovima mrtvim. Kule ne graditi, sem na ,,Nebu”. Istovremeno i Hram i Oltar si i Onaj koji službu vrši (po knjigama P. Rabana)

Možemo osjetiti gnjev ili gnušanje ako su naši roditelji nedovoljno nam dobri, nedostojni ili ako živimo u uslovima bijednim, ali su upravo to, najvjerovatnije, oruđa koja smo odlučili da upotrijebimo kako bismo olakšali svoju karmu. Karma je izbačena iz religije hrišćanstva ne jednom od prvih sabora. Bez obzira na to kud idemo, moramo povesti same SEBE, zato, umjesto da sanjamo o pakovanju kofera i promjeni mjesta ili dekora, pokušajmo pronaći sebe, tek u tom smislu se MIJENJATI. Čovjek je LAŽ. Tako kad su vitezovi okruglog stola u potrazi za Svetim Gralom vratili se praznih ruku u Kamelot kralju Arturu, Merlin ih dočeka pitanjem: Jeste li našli ono što ste tražili!? Sramno priznavši neuspjeh čuvše što reče im Merlin: Sjedite za okrugli sto i ponovo počnite putovanje, ali ovaj put unutar sebe. Najbolje je kretanje u nepomičnosti, kao Bog. Inertnost i zaglibljenost u materiju je satanska. Bog je radost, i lako ćete Ga poznati. I u meditacijama (nemanje misli, suprotno kontempliranju/spekulaciji) je bitan samo sadašnji TREN, ravan ove vibracije, a ne ravan razmišljanja. Možda i KOGITACIJA Dekartova, drugačije nam predstavljhena. Oplakivanje mrtvih je zločin i trebalo bi uputiti smijeh svojim mrtvim. Apokalipsa ne znači da je uništenje, otkrovenje, skidanje vela s tajne Božanske je poruke i budućnosti koja čeka na čovjeka. Da bi bili dostojni primanja ovih Tajni, moramo proći kroz iskušenja. Civilizacija što ide od Boga, Bogu se vraća i njen kraj će biti nužan prelaz ka našem preporodu i Duhovnom pročišćenju. U Otkrovenju Jovanovom stoji da će na čovječanstvo morati da se sruče mnoge pošasti od rata do gladi, da bi se konačno pojavio novi Jerusalem. Nebeski grad. I Jevrej nije tek nacija. Ne može se bez Jevreja jer mnogo je njima dato, ali zato i mrze ih. Sveti Jovan  govori da doće vrijeme da se sudi svim mrtvima i da unište se oni koji ruže Zemlju.

Ukoliko bi pjesnici bili manje poštovani, utoliko bi se i manje radilo na poeziji... Slava je hrana umjetnosti, Slava podstiče sve ljude na rad, zanemaruje se ono što ne nailazi na odobrenje. Grci su smatrali da je vrhunac obrazovanosti znati pjevati i svirati na žičanim instrumentima te onaj ko nije poznavao muziku smatrao se nedovoljno obrazovanim. Ali kod Grka nije svačije bilo da svira i nije moglo to svakako. Država bira. U tom smislu geometrija je bitna, čiji smo cilj ograničili na korist što od nje imamo u mjerenju i računanju, pisao je i govorio Ciceron kroz ,,Rasprave u Tuskulu”. On još kaže, a u vezi s Rimljanima: Govorničku vještinu smo brzo primili, i u početku besjednici nisu bili dovoljno obrazovani već su bili vješti u govorenju, a tek kasnije postali su i obrazovani. Mnoge knjige na latinskom jeziku su zato i bile nebrižljivo napisane, od strane veoma dobrih ali nedovoljno obrazovanih ljudi. Filosofija je bila zanemarena i do sada nije imala nijednog istaknutog predstavnika u latinskoj pisanoj riječi u vrijeme pruzimanja grčkog znanja. Od besjedništva, naravno, bogatija je ,,nauka” ta filosofska, kaže Ciceron.

Herkul ide bogovima a nikad ni ne bi otišao da sebi nije osigurao taj put dok je bio među ljudima. Ono što se kreće spoljašnjim podsticajem to nema Dušu, dok ono što ima Dušu kreće se unutrašnjim sopstvenim kretanjem. To je priroda Duše i njena snaga, ona je jedna od svih stvari koje se same kreću, pa izvjesno je da nije nastala i da je Vječna. U skladu je ovo s Platonovim dijalozima (npr. Fedar). Ne može duša napustiti sebe. Sokrat kaže da učenje nije ništa drugo do Sjećanje. Ciceron dodaje da filosofija liječi Dušu, uklanja brige beskorisne, oslobađa od želja, rastjeruje strah, ali se ta njena moć ne ispoljava na isti način kod svih ljudi, i velika je kad dođe u dodir s pogodnom prirodom. Razum, ne sreća, učvršćuje snagu hrabrosti. Čudno je da prvi Sokratov učenik Aristip (kirenska škola) bol naziva najvećim zlom, što će ubrzo epikurejci rado usvojiti, a Ciceron kaže da je to mekušno i nemuževno mišljenje. Sokrat nije bio taj. Drugi filosofi su govorili da je bol svakako zlo, ali da su ostala zla još gora. Strpljenje i hrabrost zahtijevaju veliku Dušu, jačaju je još i bol joj čine blažim. Postoji izvjesna sličnost između Duše i tijela, kao što napregnuto tijelo lakše podnosi teret, a opušteno više trpi njegov pritisak, tako i Duša kad se opusti pritisak ne može podnijeti i teško se uzdiže. Zato, napregnuta Duša je jedini stražar nad izvršenjem dužnosti. Sokratov učenik Ksenofan je rekao da isti napori nisu podjednako teški za zapovjednika i za vojnika, jer sama slava zapovjednikova čini mu lakšim napor. Najljepša stvar na svijetu utoliko je ljepša ukoliko je nezavisna od maski, ako ne traži aplauz već se zadovoljava sobom. Dostojnije od pohvale je ono što je bez hvalisanja i čemu narod nije svjedok, ali ne zbog toga što bi narod trebalo izbjegavati (jer sva dobra djela teže da izađu na vidjelo), već što ne postoji nikakav veći svjedok vrline nego što je SAVJEST. Ima li nekoga da je nema? Podnošenje bola se podupire naprezanjem Duha, ali i zasnovanošću na razUMU, pa su mnogi hrabri u onom kako su i vaspitani. SLAVA je nešto čvrsto i jasno, a ne privid, ona je jednodušna pohvala od strane ispravnih ljudi i iskren glas onih koji ispravno sude o uzvišenoj vrlini. Kao pratilju ispravnih postupaka dobri ljudi ne treba da je odbacuju, slavu, ali onu drugu,  kod mase, koja hoće da podražava pravu, nepromišljena je i prenagljena, najčešće je hvalilac pogrešaka i mana, a time što ima samo izgled časti ona kvari lik i ljepotu prave SLAVE. Zasljepljeni ovom zadnjom ljudi su, čak i kad su težili nečem plemenitom, ali ne znajući ni gdje je ono ni kakvo je, jedni do temelja upropastili svoju državu, a drugi sebe. Iako su željeli najbolje, oni su se prevarili, ne u svojoj namjeri koliko u pogrešno izabranom putu.

A šta reći o onim ljudima, kaže Ciceron, koje pokreće ljubav prema novcu ili strast za uživanjem, čije se Duše toliko uzbuđuju da su blizu ludila? To se dešava svim nerazumnim ljudima, i zar njima ne treba ukazati nikakvu njegu kao da su bolesni? Da li zato što su bolesti duše manje opasne nego bolesti tijela, ili zato što se tijelo može liječiti a za Dušu ne postoji nikakav lijek!? Ipak, bolesti Duše su opasnije i mnogobrojnije od bolesti tijela. Bolesna Duša stalno luta, ne može da trpi i da podnosi, te nikad ne prestaje nešto da želi. Uputstva mudrih oporavljaju ,,slomljenu” ili ,,izgubljenu” Dušu.

Filosofski se liječiti može. Sve Duševne nemire ne treba zvati i bolešću, ipak, zdravlje Duha se ogleda u nekoj vrsti mira i postojanosti. Bijes ne može obuzeti mudrog čovjeka, ni ludilo. Mudrac nije čulan i on ne može patiti, on nema ljudsku osjećajnost ni osjetljivost u tijelu. Nije PUTEN, tj. ne živi po prohtjevu vidljiva tijela. Hrabar čovjek je velika Duha. Patnja je poremećaj Duha i mudar nikad neće patiti. Ljuti se onaj kod kojeg se javljaju jake želje, te onaj koji se ljuti živo želi nanijeti što veću bol onom za kog mu se učinilo da ga je taj uvrijedio. Kome je žao zbog nečije nesreće, tome je žao i zbog sreće nečije. Kod mudraca nema mjesta takvoj patnji. Plakali su vladari kada gube carstvo, ali za djecom baš često nisu ni plakali. 

Čovjek kojeg satiru patnje i lomi strah, čiji je Duh u opreci s razumom pa uvijek takav osjeća strah, to mu je opšta kazna za ludost. Kako ovi nemiri iscrpljuju Dušu (patnja i strah), tako i žudnja, koja vječito pohlepno teži za nečim i sujetna veselost, tj. neobuzdana radost ne razlikuju se mnogo od bezumlja. Takav čovjek, koji još ne gubi ravnotežu, niti koji je opijen površnom radošću, mudrac je kojeg tražimo. On je srećan jer ništa mu ne može slomiti Duh. Mudrac podnosi sudbinu lako i mirno, a treba mjera u ovom podnošenju. Stoici (preteče hrišćanske etike odricanja) kažu da svako ko nije mudar nije ni zdrav. Duša je u prednosti nad tijelom jer joj pomoć dolazi iznutra. 

Pitagora je sa flijuntskim prvakom Leontom razgovarao i na pitanje kojom se vještinom Pitagora bavi odgovorio mu je: ,,Ni jednom, filosof sam, onaj koji ne robuje ni novcu ni slavi, već posmatra i spoznaje prirodu stvari, sve ostalo za njega ima upravo ništavnu vrijednost.” 

Zenon je rekao da su samo ispravni ljudi srećni, a neispravni su nesrećni. Sloboda u filosofiji je data samo onima koji u svom raspravljanju NE izvode zaključke, već to raspravljanje vode u svim smjerovima i tako, pošto ono nije vezano ni za čiji autoritet, zaključke mogu izvoditi drugi. Međutim, mnoge filosofe je njihova slaba priroda odvukla s ispravnog puta. Jaka priroda, a kad nije filosofska, ona krene stranputicom.

Došao sam u Atinu i niko me ne poznaše, dičio se Demokrit oslobođen od slavoljublja.

Frulaši i kitaraši udešavaju melodije i ritam po svojoj volji, a ne po želji mnogobrojne publike, pa hoće li onda mudrac, koji je mnogo veći umjetnik ići za onim što se sviđa prostom i gomili, a ne za pravom Istinom!?

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment