Saturday, 3 December 2016

Filosofija jezika


Riječ, jezik, pismo. Otkud Riječ? I otkud mi smo? Mi jesmo li ili još nismo? Za ovo poslije i nije problem toliko, jezik i pismo, al’ otkud RIJEČ? I šta je? .. skup glasova, tonova, kako vidljivih tako nevidljivih čulima. Masa stiže iz bestežinskog. Odijenuta riječ jezikom kao plaštom da je, ta nevidljiva riječ. Je li Istina tako sebe stavlja u djelo, kako bi rekao i Hajdeger za samu umjetnost? Um JEST. Raz-Um nije, kao diskurs - potraga je.

Prije riječi ima i uzvik radosti, bola, krik. Ima mučnina. Tek riječ dobija neki smisao, oblik joj nudi govor, čuva je jezik od zaborava. Jezici tako su mnogi. A prije, negdje davno prije svih je jedinstven krik od radosti, bola krenuo je i s nama je tu.

U riječi da l' nešto stanuje? Nevidljivoj ili vidljivoj riječi. Stanuje li i u Tišini - ona takođe nam govori, ne čulno. Riječ tišinom kazana nekim Umom Duha se odnekud za nekoga čula. Poimati je teško to razumno. Može li Umno? Ovo glasovno može biti metafora tog prvobitnog. Mislim da je i monadno prvi jezik, može biti na načina bezbroj rečeno ili upisano, kako gdje, i ima nekakva posebna formula sa Izvorom. Može da maši čovjek, manje više identično rečeno sve može biti. Slovesno. Viđenju jezik ni ne treba, mislim, metafora simbolizma, alegorije, znaka, snobizma. 

Riječi se u kolo hvataju i tvore misli, slikaju, ove kao da dolaze same niotkud il' su od nekud. Sve puno je misli, i dešifrujem od svog jezika s kojim sam rođen ili srođeni naknadno učeći neki drugi. Živeći.

Jezik filosofije, dakle, može biti neizgovoren čulnom uhu, ne predstavljen oku slikom identično složenih tonova, on može biti rečen Tišinom. Ko čuje. No, i govorni jezik je jedno sredstvo spoznaje svijeta, Putovanja u Polje Jedno Zavičajno. Ravno i nije ravno. Nije ni davno. Daleko nije. Ova Blizina i Sadašnjost tijelu nepodnošljiva je. Previše svjetla. Mi još smo sjenka. Sad je planina ili dolina. Još talasno. 

Filosof se bavi Božanskom rječju i PRIJE tog, Zakonom Mudrosti nekako Božje. Kvalitativno. Filosof prije jezika voli. Um misli dublje neg razumsko koje je udvojeno. Jezik Duha i nije zvučan, a čuje se. Logos. Nije logičan. I zato, svi filosofski stavovi su besmisleni, reći će Ludvig Vitgenštajn, dokle ide jezik dotle stiže i svijet. Al' Sofija bješe i prije ovoga ili bilo kog svijeta. Življa je veza jezika i svijeta, da, stvaralačka. I pojavno. Zvukovno, ali i mišljeno gdje je bitno ako je smisaono. Misao plete. Iz Ništa, ali to Ništa je li bješe i prazno? Filosofu nije. Nije strašna ni BEZmisao, osim besmisla mišljenoga. Svijet kad mašim zapetljavam i zbunjujem, osim sebe i drugog. Svud vrata bivaju zatvorena, ne prolazi. Postoji forma i tu sam sa njom. I svaki ton pomjeren vrijeme je sa njim i ovo prostorno. Mnogoznačno se javlja TON, čulno, i nečulno. Kad mnogo se maši dolazi bol.

Šarlo Akrobata ili Čarli Čaplin nije govorio pojmovno, ali je govorio i te kako. Više je rekao nego najveći govornici svijeta, više od svakog političara koji svakodnevno priča. Logos se odvojio od mitosa, a mit, naravno, stariji i ima traga u jeziku. Sve je TRAG il’ tragos jarac koji se penje do najviših vrhova egzistencije, koji pažljivo čupka travku po travku, jede najprobranije bilje i udiše oštar vazduh zoroasterski. Čarli Čaplin je dobro jeo i hranio druge. Nesebično. Zar Dobar je sebičan jezik?

Logos nije racionalizovao ili logizovao sve oblasti života, to radi ono izvan Logosa, mi, i nije Logos otišao, mi smo ti. U jeziku susrećemo i mitsko i logičko (nekad Logosno), u jeziku pjesništva više mitsko, u jeziku tehnike, i ne samo tamo, pretežno su proizvodi ili izvedenice logičkog. Sud je suda. I naša Duša se za to brine da se sve ne racionalizuje, a prvenstveno zahvaljujući umjetnosti. I religijskom doživljaju. I filosofskom dostignuću. Mitsko je omamljujuće. 

U jeziku zato ne može biti sve sušta gramatika. Stvari nisu linijske već mnogo bolje, kao tok. Ne govorimo samo o pojmovnom jeziku. Može biti i slika, pokret, gest, melodija, i ko zna šta. Mnogo šta ukazuje na predčulni ili neki preegzistentni svijet, a taj nam se baš potajno sviđa. Ljepotu kad vidimo ona nas tamo odvlači. Ljepotu čulnu, makar ona i ne bila sada svjesna sebe. 

Dinamički i energetski čovjek lud je za brojkama, računa, ne računa na sve ono izvan tog, a rakvog ima beskonačno. Racionalan čovjek postaje opasan za umjetnost, tj. za one koji bi htjeli se dirnuti Vječnog. Odvlače. Racionalan život kida. I logika sama je postala prosta iako označava Izvornu stvar. Božansko rječničko blago književnog jezika jednog naroda sadrži tako i mitske i racionalne elemente. Pojam ,,slike svijeta” odgovara najprije onom mitskom. Ali to nije ona slika svijeta koja ga zaustavlja ili ledi, to nije ono o čemu priča Špengler u djelu Propast Zapada, niti Hajdegerov odgovor Hajzenbergu u trenucima kad ovaj otkriva kolebanje vremena i prostora. Nema ni čestice. Bili su u atomu i vidjeli. Nema. Sve je samo izmaglica. Treperenje. Je li zvuk? Il’ je riječ? Je li Logosno porijeklo ovog treperenja? 

Mehaničku slika svijeta je data racionalno. To nije slika o svijetu, kako će naglasiti Hajdeger već svijet pretvoren u sliku. Zaustavljen. Ako bismo imali sliku o svijetu tad bismo mogli i proći, transcendirati. No, mi smo stvorili nešto vrlo objektivno, sam objekat u daljini. Taj svijet je sad naš razmaženi mezimac koji svima pravi probleme. 

Pojam sile u starijoj fizici je bio mitski, što priznaju i fizičari, dok današnji racionalni sistem mišljenja ne daje sliku, poput mita, ni emociju, već se samo može staviti u sliku, sliku koju Duša više ne vidi, a vidi je oko i um logički. Takva slika nije više prirodni (od više i skrivene prirode) zakon, a tautologija, koja u svim slučajevima daje istinitost, je zaboravljena. Nema Vječnih Istina. 

Mnogi sukobi nastaju u teoriji jer nam nedostaju riječi da izrazimo određene slike stvarnosti. Aristotelova Teorija je bila drugačija, to je bilo gledanje u samu Suštinu stvari. 

Kakve god da bile individualne moći filosofa u radu s pojmovima, njemu je potrebna igra fantazije, promišljanja pjesništva. Samo tako on je sposoban da kod drugih izazove razumijevanje, podstiče na vizije. U čudu jezika filosof ima svog ortaka tajnog, jer jezik hoće život kao stvarnost što je. Ali stvarnost nikad nije ono mneno, što većina vidi i misli, nešto unaprijed određeno. Pa Život bi bio dosadan. Nasilnički je pojmovan svijet. Olako se označava, napamet. I interes. Kad se filosof poziva na stvarnost trebaju mu pjesnički kvaliteti, i treba mu ta fantazija. Jezik mora biti u skladu s fenomenom, vizije treba zadobiti ponovo, tek onda o njima misliti. Mašte su il’ fantazije. 

Čovjek ne živi u samom sebi, u Biću kojim je potekao, ima distancu, nije u centru, zaboravlja, dijelove Duše razbacuje svud. Čak i primitivni ljudi se distanciraju, mogu vidjeti sebe, a kažu, životinja ne. Ljudi se povlače iz dubine događanja i gledaju se, a zahvaljujući tome i postoje mnogi pojmovni jezici. Umjesto nagona životinje u čovjeku je interes, to nešto dublje, a ne samo biološki korisno. Čovjeka svašta krasi, ali i upropaštava. Zato čovjek ima različite kulture i stilove života što nisu svugdje i uvijek isti no, učestalost razmišljanja kvari ili od sebe tjera sliku svijeta istinskog. Pretpostavke iskrivljuju.

Čovjek je bio u boljem stanju prije nego je postao čovjek. Čovjek je pao na ogranke znanja o dobru i zlu, Cjeline sad nema. Nije čovjek to što kažu religije i nauke. Imaju mnoge knjige stare. Al’ kome je do tog. Za to ne marim. 

Od prvih vremena filosofije mnoge rasprave ukazuju na potrebu usavršavanja i proučavanja jezika u svrhu unaprijeđenja filosofiranja, a zatim i onog koji filosofira, čovjeka, naravno. Takvo proučavanje upotrebe jezika i prije skolastike dobija ozbiljan značaj. I logika dobija centralni položaj u raspravljanju o filosofskim problemima. Ali, život sam zaboravljen je. I jezik prije pojmovnoga. I mimo pojmovnog, i sad pričamo, kazujemo, pokazujemo. Izgledamo. Pomjeramo.

Od Logosa do nomosa i obratno, put je dolje i put gore. Jest dragocjen jezik kraj sveg isto treba. Vidi tijela. Šta bi bilo bez jezika? Nije jezik sam dovoljan, i neka ga. U društvo nam stiže s neba. Jezik priča svim čulima. Sam Logos je za objasniti nejasan, a nomosan? Upotreba je jezika manje više dobra-loša. Značenja su višeslojna i tonovi različiti. Neki misle da formalno i logički dovoljno je. Pitati se o značenju riječi put je drugačiji, nekom bolji. Bogme bolji za značenja nedoslovna. 

Nije loše da se krene sa PITANJEM, jer puno je skrivenoga. Osluškuje neko jezik, a drugi se k'o mašina gradi - ta mašina melje, radi. A gramatika? Ima više još nesvjesnog.

Naoko su svi pojmovi tek obični ... dublje etimološki je ... i još ... i još ...

Zajedničke norme da li imaju svim jezicima, univerzalne. Univerzalije? Ili ima jezik prvijeg nivoa, ne pojmovan?

Pragmatički ima isto upotreba za praktično. Performativ je o stanju stvari neke okoline il' poziv je na radnju ... ili ili. 

U stvarnom je životu i stvarnije stanje riječi i izraza. 
Dali riječi šta stvaraju? Šta im snagu daje? Hrabrost ima. Ili neko znanje? Možda, Vjerovanje? Rječju da li uzrokujem? 
Analiza je sumnjiva. 
Šta je atom? Možda ton? Il' praznina? I Tišina. Gdje je sud?
A muzika? Koji OBLIK zvuk kreira? Šta sve dira? Zvuk ima li i mirisa?

Letindor (www.filosofski.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment