Thursday, 8 December 2016

Filosofija pojedinih umjetnosti


Samo čulno dopadanje je lažna kategorija, kako, koliko, gdje, kada, prema čemu, itd. do 10 Aristotelovih kategorijalih određenja. Kantovih 12. Dublje od ovog da l’ ne znamo?  I treba li išta dublje da tražim? Jesti, popiti, pojesti, spavati, … A ljubav kad se nesretna desi il’ smrt? A kad nas ne slušaju najbliži? Ili kad imamo sve a mnogo još fali? Ili se bojimo, a ne znamo čega? Mnogo je razloga koji vode u umjetnost ili kroz umjetnost dalje, tj. dublje. Dalje se ne treba ići jer već smo daleko. Iz estetskog preći ćemo u ontološko razmatranje, ali da smo svjesni i tog, tu gdje smo i način na koji smo neophodna nam je prethodna čulna evidencija. Nazovimo ovo ,,estetski doživljaj”. Aestezis po grčkom jeste čulno koje se pojavljuje. Vid je čovjeku od svih najdraži, jer mu najviše znanja donosi. Mi prirodno volimo saznanje, reći će Aristotel na uvodu svoje čuvene ,,Metafizike” na kojoj se temelji kompletna današnja nauka. Sad, koliko je to dobro, o tome drugom prilikom. Spomenut ću nešto od 9 vrsta umjetnosti ili 9 modusa umjetničkog izražavanja. A zašto 9? Pa devet je i Muza kćeri majke memorije Mnemozine, koje nam čine ovaj ili na ovaj način pamćeni svijet.


1. Slikarstvo

Nije slika tek samo slika, ona dira i drugo, slika je skrivena muzika, čulno je slika, u glavi predstava, ali nas miluje dublje i pomjera. Duša je sva u oblicima. Tonovi su u bojama, oktava je Cijela slika nulirana harmonija u samoj sebi. U pitagorejskom muzičkom omjeru kad se miješaju crna i bijela dobiju se najljepši tonovi. Ti TONOVI šta su do TREPERENJE, makar i slika bila. Pitagorejski sve nam svira.  

Tonovi u slici su i tačke, i linije, površine, krive, prave. Mi pred slikom stojimo kao pred vratima, pred prozorom spremni proći, bar pogledom. Ili … Svaka slika kultura je svojevrsna i monada. Slike starih nisu bile perspektiva, kao laž dubine koju doživljavamo u horizontali, privid nam nekog iskrivljenog prostora. O ovom problemu detaljnije piše Osvald Špengler u svojim trima knjigama ,,Propast Zapada”. Grci su živjeli tačkasto, reći će on. Oni su bili u mjestu sad i tu, a mi projektujemo daljine. Već smo daleko i trebamo očajnički BLIZINU. Problem kreće značajnije kod evropskog čovjeka sa Faustom, renesansno proslavljenim. U sliku od dvije dimenzije mi stavljamo tri. Lažno. Tu treću bi morali tražiti drugdje. 

Dakle, slikanje starih kultura nije imalo perspektivu kao lažni prostor dubine u jednoj ravni, što vidimo kod Kineza, Egipćana i drugih. Čak kod Kineza nije mogao svako ni da slika, platno kao podoga slike je veoma osjetljivo i u kombinaciji s tintom, ruka nije smjela podrhtavati niti stajati, sve ide jednim neprekinutim duhom vođenim pokretom, inače slijedi propast slike. Takve slike, poput i onih pećinskih, imale su unutrašnju priču koja je skrivena i u osnovama pojavnog svijeta prirode priča koja nas odvodi ka osnovama života čije smo i sami djelo.
Bojama će kasnije dodatno biti obogaćen jezik slikarstva, ali ostalo je pitanje koliko smo sposobni dobiti ili prodrijeti u istinu ovim načinom izraza. Kako god, u slici se SVIRA. 


2. Vajarstvo

Apolonski se iz LIKA Vječnog Arhetipa OBLIK izvlači, sve realno i prisutno kako je u čulima i umskoj nam predstavi. Idealno u OBLIKU možemo naći, ono je već čulno prevaziđeno, odvodi van, dok smo u vezi s tim. Čulni svijet je tako i potreban, iako ga zovemo čulnim on je uvijek nešto više od tog. To jeste i slavlje dionizijsko, muzika nečulna prije ili iza sveg, tonovi opet kao tačke, linije i površine, odnosi, monade, Nule, il’ Jedan što nije broj. Leonardo da Vinči je odabrao slikarstvo jer mu je to bio manje stresan i čišći posao od vajarstva. Mi ne brinemo za to jer ovdje imamo drugog renesansnog umjetnika Italije, Mikelanđela. 

Ali vajarstvo postoji i mnogo, mnogo prije od ove dvojice. Istorijski. Sokratov otac je bio vajar, a majka babica. Sokrat sam je OBLIKOVAO svijet i znanje PORAĐAO kod sagovornika. Dao se na oba roditelja. U grčkoj je vajarstvo bilo veoma popularno, a u Rimu su koristili uglavnom grčke pokradene skulpture i druge oblike umjetnosti, Rim je imao pravo, vojsku i trgovinu. Grci su bili umjetnici i Duševno mnogo iznad. Ali ni Grcima nije bilo jasno njihovo porijeklo ili naslijeđe.  Sve što imamo uzeli smo od njih. Apolon je njihov Bog savršenstva u obliku, idealna statua koja isijava, iako tijela kamena, i sve to nakon Dionizijskog života u opijenosti Božanskim, a ne u alkoholu ili drugom čulnom uživanju. Apolon je predstavljen čuvenom skulpturom idealnih proporcija i savršene ljudske geometrije tijela. Dionis je u ležećem položaju okružen izobiljem, pije vino koje simboliše tu opijenost, a mi to ne bismo smjeli tek čulno okarakterisati. 

I u samom tijelu se nazire LIK vječni poput platonske Ideje ili eidosa, uvlači nas dublje kao posmatrače i od nas prave učesnike transcendiranjem. Susret s Božanskim nas mijenja, sve u nama je ali debelo zastrto i od nas samih. Skulptura svira i arhitektura, kaže Gete, zaleđena je Muzika.


3. Muzika

Pitagorejci su ozdravljali druge ljude i sebe s muzikom, pričali su sa životinjama i sa cijelim vidljivim i nevidljivim svijetom. Bez nekog značajnog i stručnog pojma današnjice je bila ova stara filosofija, ali mnogi pojmovi se mogu opet dovesti u vezu sa značenjem. Dovođenje u vezu nam ide teže, taj re-Logein, sabiranje ili sabornost unutar Jednog koje nije broj već KVALITET. Pitagorejska je KVARTA do u četvrtine podjeljena struna i tonova ŠEST je habitus, oblik, tijelo, navika po kojoj sviramo. I sve ovo je u polju Prva Tri Zakona. Sve Tetrakis sa deset tačkastih pozicija u jednakostraničnom trouglu. Šest tonova je u polju Uterusa (maternice il’ matrice), zatvara se krug u Hexys i proizvodi novo polje za dalju nadgradnju u oblicima. Mnoge oktave. Krug u krugu. Prvi ton u stvaranju jeste 2, jer Grci broje tek od dva, pa 3x2 k’o šest. Tri je krug. Oktava ide do bezbroj tonova finoće. Dijelimo strunu kao cjelinu na pola, trećine i četvrtine (kvarta). Kad spojimo njene krajeve imamo 6 nejednakih razmaka ili trajanja. 

Prvi koji mijenjaju tonsku pitagorejsku ljestvicu su učenici Aristotela koji započinju s definisanjem temelja moderne muzike, i oni će pitagorejsku kvartu podijeliti na 5 jednakih dijelova. 

Muzika dira u Duševno stanje. Na Istoku i MISAO vrti KRUGOM. Obim kruga je Beskonačan i površina isto. Uvijek je ona konstanta još od Starih Egipćana ,,Pi”, gdje je 3,14 prečnika sadržano po kružnici. Sve u KRUG je, prostor - vrijeme, sat, planete, Galaksija, nebo jedno ili dva, il’ 7 i više. U bajkama tako piše. Muzika danas je cupkanje, površina, izliv strasti il’ afekata unutar Duše. Danas muzika samo galami i pobuđuje ono niže. Ne svira se il’ ne pjeva za Božansko. Divlji čovjek je onaj koji život živi pod zabranama. I napamet. Higijena te više nema, kako ljudima da se svira, igra i pjeva. Šta gledaju ljudi? Šta slušaju? Itd. Svim čulima svira i oblikuje najdubje Duševne sfere. Zatamnjuje ili osvjetljava, zarobljava ili oslobađa. 

Filosofija muzike se istorijski već po neki put nalazi na poziciji bez sjenki u djelu Keplera gdje je njena kruna ili njen kraj, do ovog danas. Pod uticajem novovjekovne filosofije i s pojavom estetike, Musica Mundana (Harmonija Sfera) biva potisnuta; zamjenjuje je ,,musica instrumentalis”. U vrijeme opadanja mišljenja muzike i narastanja nesporazuma sa istom, muzika krahira u drugoj polovini 20. vijeka. To potvrđuju Ernst Bloh, Losev i Buzoni, ali buka nikako da se prevlada. Zaboravljeno je ono muzičko u samoj muzici. 

I zar muzika nije nauka o Dobrom Kretanju!? Mi muziku već imamo duboko u sebi, u temeljima samog Bića. Duša se sjeća. Muzika neće spasiti Svijet već Svijet je taj koji treba u saglasje doći s Muzikom, ako hoće. Neka volja ima, izvlači nas Božanska, a pokopava ljudsko palo stanje banalnog prosto čulnog i nižerazumskog življenja. Svi sviraju i sve svira često loše te neprijatelji su Svijetu mnogi i mnogi uzvišeni kompozitori. Muzika nije što svedimo samo na zvuk, akustična, to pokreti su oni srodni unutrašnjem kretanju Duše. Muzika se gleda u njenom Eidosu, nečem izvan prostora i vremena, u arhetipu. Muzika pojam ne treba, ni zvučan ton, čulni utisak treba joj kao most, jer Ona postoji mnogo prije, skrivena muzika, Mudrost je Boga, il’ Sofija.  

Foht, naš čuveni estetičar, kaže: ,,U muzici je skriven ključ za tajne svih umjetnosti”, ali koja je to muzika, je li akustična ili ona nevidljiva, kako do nje?  


4. Igra

Ples je MIŠLJENJE. Čuveni ruski plesač poljskog porijekla Nižinski je otplesao RAT u jednom hotelu u Švicarskoj (januar, 1919.) sa isprekidanim pokretima, tužnim likom, iskrivljenim tijelom ... zbog toga je ubrzo proglašen ludim od onih koji su taj rat pokretali, te oko 30 narednih godina života se provlači samo kroz duševne bolnice. Pokušali su ga vratiti plesu, kasnije, ali on je već u tom smislu bio mrtav. U svoje vrijeme, u jednom skoku deset puta je mogao da zapetlja i otpetlja noge, vršio po deset punih okreta dok ne padne skačući u visinu, kaže: ,,Kad skočiš trebaš samo ostati gore malo duže, ne padati odmah.” Skakao je više nego je bio visok. Nižinski je uvijek, razumljivo je, bio osobenjak. Jednom je takođe rekao: 

„Želim plesati, slikati, svirati klavir, pisati pjesme. Želim voljeti sve – to je cilj mog života. Ne želim ni ratove, ni granice. Moj dom je svuda gdje je mir. Ja sam čovjek, Bog je u meni, a ja sam u njemu. Zovem ga, tražim ga. Ja sam tragalac, jer osjećam Boga. Bog traži mene, i zato ćemo se naći. S Bogom Nižinski“. 

Udaljenost od prednjeg do zadnjeg dijela scene prekrio bi Nižinski jednim skokom. Imao je mnogo erotskih skandala u oblačenju i pokretima, neprihvatljivim za ono vrijeme. Govori se da je proučavao istočnjačku filosofiju, bavio se jogom, uključujući i levitaciju. Tokom leta, kažu, njegova se Duša odvajala od tijela te ga promatrala sa strane. Posjedovao je i dar predviđanja. Nižinski je, kao čovjek s vrlo labilnom psihom, a živeći na prijelomu epoha, bio slomljen. 

S Francuzima počinje ta ideja da je ples ,,tjelesnost misli”. Jedan od prvih tekstova koji se uopšte bavio pitanjem odnosa plesa i misli, tekst je francuskog pjesnika i esejista Paula Valerya ,,Filosofija plesa”.  Polazeći od vlastite očaranosti plesom, promatra ga iz perspektive filosofije, koju je uz studirao, uz pravo, arhitekturu i matematiku, sugerišući bliskost plesa i misli. Služeći se kontemplacijom (duboko promišljanje o problemu i predskolastički pojam za latinsku spekulaciju), potpomažući se pitanjima šta je ples, kako i zašto se manifestuje, bilježi svoja zapažanja (njegove vlastite zakonitosti, slobodu, kretanje unutar sebe bez vanjskih ometanja...) Valery ovim afirmiše ples kao umjetnost, ozbiljnu stvar, nasuprot dotada ustaljenom shvatanju plesa kao zabave, fiskulture ili društvene igre. 

Odnos plesa i misli složenije je razmotren u tekstu francuskog filosofa Alaina Badioua - Ples kao metafora misli. On polazi od Ničeove ideje plesa kao metafore ,,lake i istančane misli suprotstavljene spontanoj vulgarnosti”. Ples označava još neodlučenu misao, suština plesa je u tom što je zadržano u unutrašnjosti samog pokreta, ples (tamo gdje) nije umjetnost već znak mogućnosti umjetnosti kakva je upisana u tijelo. Ključni problemi plesa su šta će se aktuelizovati, a šta sačuvati kao virtuelnost. 

I svjetlo vrti u krug, zgušnjava se forma (oblik). Sve igra i priroda, ali čovjek udružuje veće snage, i Um. Tu nema takmičenja. Nema klađenja i nema pive. Bezrazložno igramo a razloge sami izmišljamo. Valja se. Kad životinja vidi da dolazimo, igra se, kad je gledamo, neće sama. I kroz nas je i kroz njih. 

Umjetnost svaka je KRETANJE - IGRA, obična igra u pojavi One Vrhunske je metafora. 

Mnogi plesovi se izvode vrtnjom oko sebe i u prostoru oko excentra, imitacija je kretanja planeta i drugih nebeskih tijela oko Sunca, Kosmos. I ko zna? Igra je i energijama. Mi unutar sebe se krećemo Dušom, u nama je Svijet. U mnogim plesovima ljudi su u transu i čine čuda. 


5. Orfička tragedija

Orfički kult, pod uticajem Pitagorejaca, a kasnije i Platona, naučava između ostalog besmrtnost ljudske Duše (princip Dobra) koja je zarobljena u tijelu. 

Orfej je na harfi od 7 žica, koju je dobio od Apolona, dodao još dvije da ih bude koliko i Muza, kćeri pamćenja Mnemozine. Tragos je JARAC, on je pjevao u horu i najednom izlazi sam ispred njih i pjeva, jede slamku po slamku tamo na najvišim vrhovima, pjeva i osjeća se čežnja u glasu za nečim uzvišenim, pogled mu uprt u te visine traži nešto sakriveno. On zna za to i pati jer ne može tamo biti, a bio je jednom prije. To je grčka tragedija, a ne moderna nezgoda ili nesreća kad ko izgubi životna fizička forma pa drugi za njom pate. Tragedija je čovjekova ovaj život u kojem još ne može dostići Boga kao kvalitet, a čovjek to jednom bio je. To tamo je Tu, Istina je preblizu i zato teška, ubila bi nas u formi kojom smo kad bismo je ovakvi saznali nespremni. Učitelj pazi. Čuvari ne daju. Zlobnici odvraćaju. Svi nešto rade. A Ljubavnici Ljubav zbog Ljubavi same vole. No, doći će vrijeme kad vremena biti dovoljno neće, iako vrijeme postoji kao iluzija, takvo nam treba. Istina se zbog ukupnog stanja u vremenu, koje nije bajno, daje Bajkama ili se ćuti. U mitovima i fantaziji. 

U razvoju dramske književnosti tragedija je izgubila svoj obredni smisao, uloga hora s vremenom je manja ili je hor potpuno napušten, kompozicija je postala slobodnija, a isključivo mitsku tematiku zamjenjuje istorijska tematika ili tematika aktuelnih društvenih sukoba. Katarza. Ostaju, međutim, ipak neke karakteristike na osnovu kojih se može govoriti o tragediji kao posebnoj dramskoj vrsti u svim književnim razdobljima. Dakle, nastala je iz obreda posvećenih bogu Dionisu, za kojeg će neki smtrati da je doveden iz kultura i prije staro-grčke, npr. tračke. Naziv ,,tragedija" potiče od grčkih riječi tragos =  jarac, i ode = pjesme u slavu bogovima, članovi hora su bili zaogrnuti jarčevom kožom, predstavljajući tako mitske pratioce boga čulnog života i te vrste radosti, Dionisa. Opšte karakteristike staro-grčke tragedije su:  

. tragički junak u najširem smislu riječi žrtva je vlastite nesretne sudbine. On se sukobljava sa drugim karakterima ili sa svojom okolinom zbog nekih ideala koje suprotstavlja stvarnosti;

. njegova tragička krivica nije namjerna greška ili kršenje zakona već rezultat sudbinske zablude, neminovnog sukoba ideala i stvarnosti;

. tragički završetak je konačna cijena koju junak plaća za vlastitu dosljednost ili nedosljednost, a njegova žrtva je najveća žrtva koju čovjek može dati, vlastiti život;

. uzvišenim stilom jezičkih sredstava s elementima svečanog i dostojanstvenog govora se izvodi ova drama.

Aristotel, kao prvi teoretičar tragedije, smatrao je da tragedija treba izazivati strah i sažaljenje te tako pročistiti osjećaje gledalaca, pročišćenje koje zove katarzom (od grč. katharsis, kathairo = čist).  


6. Poezija - Pjesništvo - Poiesis

Više je nego pjesma, POIESIS stvaranje rad stvaranja, i ima neki TEHNE, ali ne samo to. POIESIS. ,,Pjesnički čovjek stanuje”, kaže njemački romantik Helderlin. Mnogi su filosofi, mudraci i duhovnici miljenici 9 Muza, od Pitagore, Sokrata i Platona, dalje, češće na Istok, al’ ima i onaj stari potonuli čarobni Zapad (Meksiko, Andi, itd.). No, muze mogu i da slažu, kaže Sokrat u Platonovim djelima. Sva Platonova djela su pisana kroz poeziju, kažu stručnjaci. I Homer, slijepi pjesnik, pjevao je u istom heksametru. Po habitusu. I s Arhe. 

Krenulo je od MITA, i uvijek je neki novi mit u svakoj novoj kulturi, svijet simbola i poetičnog stvaranja, hranjenje onog vidljivog u pojavnom nekim praizvorima. Filosofija ne može bez mita i poezije, koliko god im se opirali. Logos kao čisto logičko mišljenje silogizma je nemoćan u pronalaženju Istine. Poezija za Hajdegera je OTKRIVANJE Istine, ona je više od pjesništva. Umjetnost je poezija, smatra Hajdeger, ona je diktat istine bića.

„Mislim da sam bolji od ljudi koji žele da me poprave." (Gete)
,,Najljepši snovi o slobodi sanjaju se u tamnici." Schiller kritikuje znanje (ne um) za otuđenje čovjeka od svoje ‚‚biti" ili "prirode", svoje ljudskosti: ,,Samo ljubav je život, a znanje smrt...”
... znaci su Odvajkada jezik Bogova. (Helderlin)

Hajdeger od svih pjesnika za uzor bira Helderlina. Poezija nije samo prateći ukras postojanja, nije samo prolazno oduševljenje ili čak samo uzbuđenje i zabava. Poezija je noseći temelj istorije, pa otuda i nije samo kulturna pojava, a pogotovo nije puki izraz neke ,,kulturne duše”, reći će Helderlin. Kasnije, a vrlo rano, kao čovjek zahvaćen ludilom piše prijatelju čuveni pjesnik: ,,Trajno me je zahvatila moćna stihija, nebeski oganj i utišanost ljudi, njihov život u prirodi, njihova ograničenost i zadovoljstvo, i kao što se govori ponavljajući za junacima, i ja mogu reći da me je Apolon porazio”. Prevelika svjetlost gurnula je pjesnika u tamu i zar drugih svedočanstava treba za najveću opasnost ovog ,,zanimanja”. Hodao je nošen Božanskim Ludilom dalje kroz život, po prostranstvima jednog dvorca i sa crvenom kapicom a glavi da, kad ode daleko, vrate ga u njegovu sobu gdje i dalje piše. I živi. 

POIESIS je stvaranje iz sopstvenog Bića Istine, stvaranje iz Ništa, nejveće punine, što teško možemo i objasniti jezikom diskursa ili racija. Ili to uopšte nije ni stvaranje već tek razotkrivanje (aletheia) već postojeće istine u njegoj skrivenosti od pjavnog svijeta, reći će Hajdeger u tom smislu i po uzoru na helensku nauku i filosofiju. 

Muzika i pjesništvo nisu odvojeni, još od najranijih vremena, i mitskog Orfeja, Homera, s Pitagorom je iscjeljujuća, vaspitna i oblikuje kod Platona, kod Aristotela je katarzična - čisti Dušu, a danas, ona tek površna je za plitko uživanje i neobavezno cupkanje. Muzika, pjesništvo i matematika u ranim vremenima nisu razdvajane, a danas svaka je pojedinačna i odvojena od svoje Suštine. 

Filosofi koji stvaraju državu ne smiju raditi mimo pjesničkih principa, ali sami ne trebaju biti ni pjesnici, jer to je već nešto Božansko, kaže Platon, misleći na 100%ne pjesnike. 


7. Književnost

Književnost je sklop ideja, riječi, pojmova i glasova, metafora, alegorijska je priča sva ne puko prepričavanje ni prirode opis. Dakle, priča. ože iti i zvuk. I miris. I dodir. 

Termin ,,književnost” nastao je od riječi knjiga, predstavlja prevod strane riječi literatura i njen je najbliži sinonim. Pojam literature potiče iz latinskog jezika od riječi littera – slovo, nastao prevođenjem grčke riječi (γραμμα) sa istim značenjem. Upotrebljen u širem značenju, termin književnost odnosi se i na djela nastala u procesu proučavanja iste, odnosno obuhvata i tekstove koji pripadaju književnoj kritici, književnoj istoriji i teoriji književnosti, koje zajedno sa metodologijom proučavanja književnosti konstituišu nauku o istoj. Dakle, termin književnost upotrebljava se da označi pisana djela koja imaju estetsku i umjetničku vrijednost. Takođe, stvaraju se i razvijaju mjerila za razlikovanje umjetničke riječi od ostalih pojavnih oblika jezika. Široko je usvojena podjela u književnosti na: poeziju, prozu i dramu; a u tri roda: epski, lirski i dramski. 

Od samih svojih početaka književnost je u vezi sa mitom i religijom. Stvarajući mitove, čovjek je pokušavao da objasni svijet koji ga je okruživao. Sa razvojem kritičke svijesti čovjek postepeno prestaje da vjeruje u mitove i mitske priče, postaje više racionalan, zdravorazumski, što je svojevrstan i moderan problem Božanskog Bića u ljudskim okovima. Mit postaje s novim umovima tek izmišljotina, pusta fantazija koja je najbliža laži u koju se vjeruje. Svako vrijeme ima svoj mit. Nezaobilazna je metafora u simbolici i alegoriji, bez kojih književnost ne može. Mit nudi još i emociju, mit djeluje u vrijeme kad je mogao biti doživljen takav opis događanja.  

Čuveni ruski pisac Tolstoj kaže: ,,Moj život se zaustavio. Mogao sam disati, jesti, piti, spavati … no, života nije bilo, jer nisam imao želja čije ispunjenje bih smatrao razumnim.” Tolstoj najednom nije vidio cilj zbog kojeg bi vrijedilo živjeti, vidio je samo varku života i privid sreće. Slične misli je mislio i danski filosof Kierkegaard, a od filosofa koji su mu pomogli da shvati dubine Božanstva Tolstoj spominje tek Kanta. Vjera je ta koja objašnjava odnos konačnog i Beskonačnog, a odgovor na pitanje kako treba živjeti glasio je: ,,u skladu s Božanskim Zakonom.” Vjera je prije svega znanje smisla ljudskog života. Vjera je životna sila. Kad čovjek ne bi vjerovao da radi nečega treba živjeti, on ne bi živio. Ako shvata iluziju konačnog, čovjek mora vjerovati u Beskonačno. ,,Bez vjere nije moguće živjeti - kaže Tolstoj, i još: ,,Šta sam ja? – dio Beskonačnog” – odgovara da već u te dvije riječi leži čitav problem. Tolstoj je konačno shvatio: ,,Život svijeta se odvija prema nečijoj volji – neko životom čitavog svijeta i našim životima vrši nekakvo svoje djelo. Da bi postojala nada u shvatanje smisla te volje, potrebno je prije svega ispunjavati ju – raditi to što od nas traži” - još kaže: ,,Pogriješio sam ne toliko radi toga što sam neispravno rasuđivao, koliko zato što sam živio loše. Shvatio sam da je od mene istinu sakrila ne samo zabluda mojih misli, već i sam moj način života.” Smisao života je u sadašnjosti. Tolstoj u svojoj Ispovjedi detaljno opisuje kako je u zrelim godinama ponovno pronašao vjeru, ali nije ju pronašao razumom već intuicijom. Usnuo je neobičan san ...

Vidljivo je da je Dostojevski još prije robije naginjao hrišćanskom misticizmu ... Jedna je od najvećih inspiracija za pisanje i oblikovanje djela svakako je njegov sopstveni život, u mnogom raznovrstan i bogat. Svi ti događaji svojom težinom vode Dostojevskog misao pitanjima usmjerenim ka nebesima, pitanjima koja traže odgovor na razloge i smisao postojanja čovjekova života. Razum Dostojevskog ima snagu i toplinu emocija.

Hajdeger i Vitgenštajn su zastupali zamisao da je JEZIK univerzalni medijum, prenosnik, i oba filosofa smatraju da smo „zatvorenici“ jezika kojim govorimo tako da ne možemo izaći izvan njega i sa metajezičke tačke opisati semantičke veze jezika i Svijeta. Za oba mislioca osnovni problem je metodološke prirode: jer, ako ne možemo govoriti o odnosu jezika i Svijeta, kako onda možemo reći da ne možemo govoriti o odnosu jezika i Svijeta? 

Roman, moderna pojava iz vremena prosvjetiteljstva, javlja se kao umjetnički izraz čovjekove egzistencije. Imamo pojam sa značenjem, melodiju, harmoniju, cjelinu priče, zvuk pri čitanju. Opisana je društvena stvarnost, ali može i kroz fantaziju, alegorijski. 


8. Konceptualna umjetnost

Ređaju se stvari koje imamo sad tu u neku cjelinu sa okruženjem, svi smo djelo. Konceptualna umjetnost je reakcija protiv formalizma i komodifikacije umjetnosti, kao i pokušaj pobune protiv galerija i muzeja kao mjesta umjetnosti i njenih jedinih određivača i protiv tržišta umjetnina, vlasnika i distributera istih. Konceptualni umjetnici naglašavali su ideje koje prožimaju njihova umjetnička djela, osim kao protest protiv komercijalizacije svijeta umjetnosti, oni su osnaživali ili kritikovali određene filosofske i druge ideje u društvu. Konceptualna umjetnost konačno nastaje kao težnja umjetnika da dematerijalizuje predmet umjetničkog djelovanja korištenjem netradicionalnih umjetničkih postupaka i materijala, te ne zahtijeva onu tehnu zanata slikara, vajara, kompozitora i slično. 


9. Performans

Čovjek je važan subjekt, subjectum k’o ,,ispred metnut”, i jeste oduvijek bio, ali samo na koji način. Imaju područja ili vremena u kojima čovjek još nije čovjek. Umjetnost sad trgovina je i drugo radi, sebe nudi umjetnik u okruženju kroz performans, i ne mora biti egoizam. Ne obavezno i prodaja. 

Performans označava oblik konceptualne (po osnovnoj zamisli) umjetnosti nastao tokom 60-ih godina povezivanjem body-arta, happeninga, i određenih oblika pozorišta. Performans sadrži scenske elemente, blizak je glumi. Performans se u umjetnosti najčešće odnosi na događaj u kojem jedna osoba ili grupa ljudi nešto izvode, tj. ponašaju se na određen način za drugu grupu ljudi ili za publiku. Ponekad je granica između performera i publike vrlo nejasna tako da i publika može sa svojim reakcijama predstavljati sastavni dio istog performansa ili pak utiče na isti. Performans ima elemente pozorišta, plesa, pantomime, muzike ili cirkusa gdje dolaze do izražaja osnovni elementi u igri: vrijeme - prostor, tijelo umjetnika, dramaturgija, boje, oblici, interakcija, zvuk, dodir, pokret, itd.

Neki će reći da performans umjetnici ne daju ništa publici osim sebe samog, oni kao da ljubomorno neće da razdvoje umjetnost od samog stvaraoca, ali sve to je i veliko filosofsko pitanje. Možda, ipak, oni daju mnogo više od ostalih koji tek ostave trag na nekom materijalu i nestaju bez traga. Performans umjetnik trpi poglede i reakcije posmatrača, nikad ne zna šta se može dogoditi, istražuje, čeka, sagledava, sam je i nezaštićen. Je li junaštvo, avantura, egoizam, il’ nauka kakva? Možda oni baš najbolje govore kako umjetničko djelo kao djelo je nebitno, nebitan je i sam umjetnik osim čisto doživljene umjetnosti kao procesa. Ipak su na jedan svojstven način oni junaci. Često ismijani. Zatim tučeni. Oni koji ne odustaju i ubijani. 


Zaključiti? Šta? To teško je. Ima Tajna, najveća tema i ropstvo je dok se pitamo. Vjerovati i nevjerovati drugima treba jer ne vide isto, a neki i nikako ne vide. I nema treba kad sve već jeste. Ali jeste ukrivo, zamagljeno, ukošeno. Svi gledaju. Duboko se sjećam još nisam taj što zaslužno bi prošao u njene predjele postojanja, umjetnosti. Konačan u Beskonačnom. Pomišljam da je potencijalna Svrha i sama Suština postojanja neki cilj nad ciljevima. I treba Um, Srce treba i odnošenje. Sve treba, a život sam govori njaviše. Prebivanje u istini i slobodi je grčka teorija, ne neko bacanje misli sa dalekih pozicija, a još da u tom nimalo nismo. Recimo da sam u ovu borbu krenuo s Njom, filosofijom, oklop je moj i svjetlosni mač, kist, čarobni štap. A život Bajka je, nije li ovo sve čudesno!

Da, čovjek se u određenom času mora odreći dobara i razuma ,,prezdravog”, koji sve zna, šta zna, posvetiti se pitanju Vječnom. Sebi. Nazad ka samim stvarima, reć će Husserl. Stvar po-sebi nije stvar, dodaje Kant. Čak i ateist je zahvalan, al’ ne zna Kom. To vjernik zna. A koji je vjernik? - pitam se ja. Osjeća neki oslonac svak u svojoj egzistenciji, taj oslonac stiže iz transcendentnog, i tamo ide. Sve Tu je i Sad. 

Kahlil Gibran, istočni pjesnik u svojoj mudrosti kaže: ,,Oni vele meni: Ako vidiš roba gdje spava, nemoj ga buditi jer, možda, sanja o slobodi. Ja velim njima: Ako vidite roba gdje spava, probudite ga i objasnite mu slobodu." 

Filosofija i jeste ništa drugo već borba za Nju, Slobodu, Ljubav u najvišoj svjesti što voli viđenjem stvari kakva jeste po-sebi. 

I umjetnost je ta koja primiče čovjeka Bogu, a čovjek bješe nekada davno međ bogovima. Od Anđela veći. Ima smisla, da, Tišina, al’ važno je ko kad ćuti, o čemu i gdje i s kim. Tišina sve jest’ samo NE praznina.

Letindor (www.letindor.blogspot.com) 

No comments:

Post a Comment