Saturday, 3 December 2016

Filosofija religije


Snom je čovjek uspavan teškijem,
U kom vidi strašna priviđenja,
I jedva se opred’jelit može
Da mu biće u njima ne spada.
On pomisli da je neke pute
Od sna ovog oslobodio se;
Ah, njegove pr’jevarne nadežde!
On je tada sebe utopio
U sna carstvo tvrđe i mračnije
I na prizor strašnij snoviđenja. 
S točke svake pogledaj čovjeka,
Kako hoćeš sudi o čovjeku -
Tajna čojku čovjek je najviša!
Tvar je Tvorca čovjek izabrana:
Ako Istok Sunce sv’etlo rađa,
Ako biće vri u luče sjajne,
Ako Zemlja priviđenje nije,
Duša ljudska jeste besamrtna,
Mi smo iskra u smrtnu prašinu,
Mi smo luča tamom obuzeta …

Njegoš, vladika Petar II Petrović 
,,Luča mikrokozma”

Život sam je molitva ne nešto ceremonijalno. Molitva je kada svoju volju pustiš i prepustiš se Božanskom. 

Ako đavo ne postoji, već ga je stvorio čovjek, onda ga je stvorio po svojoj slici i prilici. Čovjek je i boga tako stvorio po svojoj slici i prilici. A Bog, opet, i prije tog stvorio je čovjeka. 

Sve religije i sve ljude, dakako, treba uvažiti a ne vezati se za njih. Za Sudbinu i za Ljubav sebe veži, Ljubav koja Ljubav voli, ne predmetno. Najvrjedniji put je onaj na koji nas naše srce šalje, i budi u svijetu, ali ne od ovoga svijeta. Ovo nije filosofija nijedne religije, već filosofija čovjeka na Putu.

Ne žesti se gledajući nevaljale, ne zavidi onim koji čine neko bezakonje, kao trava prebrzo se oni kose. Religija kod naroda vodi se k’o istinita, kod filosofa je lažna, državniku je korisna. Čovjeka će jednog dana, van vremena, i Sloboda sama stići, od svih nekih religija i od filosofija, od predrasuda, korisnosti. Od nauka akademskih. Sve se može poštovati, ni za jednu ne lijepiti. Duhovan ne, nije početnik u svojoj pismenosti već ide za smislom i objašnjava ga. Tako čovjek simbol je i slovo jedne samo knjige, Duhom kad je, a kojima ovo oko otvoreno je ti čitat’ mogu. Što se vidi sa tjelesnim okom ono vremensko je, a što vidiš sa Duhovnim Bezvremeno. Ko bez Duha i bez smisla čita prirodu taj čita samo smrt, nju gleda, prima. Vidljiva je ona slika Duha u ogledalu. Vječnost tako u stvarnosti prvoj stoji il’ se kreće, kako god je, simbole joj u vremenu zapažamo. Odebljalo Srce jeste zatvoreni i zasljepljen Vid, naučno viđeno je kao podsvijest, intuicija i drugo li je već. Istina se vidi kakvu vidi prvi čovjek prije svoga pada. Non-stop pada, ovo nije istorijski. Zemlja samo skup je stada i simbola od stvarnosti sakrivene Neba-Zemlja. Vječne Sile ili Slave drže Život, postojanje. Smrt je nasuprot Ljubavi. Što je Sunce tijelu, to je Duhu Bog. Bez Sunca je smrt za  tijelo, bez Boga smrt Dušama je. Sunce simbol pravednika grije sve bez razlike simbol Boga, ne sam Bog, jer ima Iznad. I zvijezde na nebeskom su svodu simbol, takođe za pravednika. Bog i Istina je jedno, a priroda nije laž već slika je svijeta Duha, u tom smislu iluzorna. Priroda je simbol cijele te Istine, vidljiv izraz Nevidljivog, razlomak - kad brojnik su i nazivnik neko 1 (jedan), kada Bitak sebe pozna kroz čovjeka. A kad loviš Mjesečinu ti u vodi svijet postane i obmana. Mudar zida na kamenu, lud na pjesku. I zlato je slika ili simbol Istine Božanske. Ali zlato to drugdje je. Duši korijen je u nebu i otuda napaja se. Duša je bez brige usred zabrinutih kao ljiljan (krin) međ' trnjem lijep što raste i bez truda. Trava su i cvijeće simbol prolaznosti tjelesnog života vanjske ljudske slave. Priroda se čita kao knjiga Duha, to rekosmo, ne čita se baš bukvalno. Metafora. A kad spoznaš Metanoia. Eklesia kad prikupiš. Saborno je re-Logein. Kao pismen slova kada čita nešto njima vidi, k’o smisao, a nepismen vidi samo šarenilo. Nerijetko se to ljudima javlja ili u snovima signal da ne čine što su naumili. Bičevi su nama mnogi. Ima vrijeme i za kaznu. Oglašava Tvorac se kroz sve da ljude svoje spase, zalutale da navede na Put, nerazumne da urazumi, pomračene da prosvjetli, uspavane da probudi. I čovjek je za čovjeka drugog znak. Metafora. Simbol trajan, a signal i trenutan je. Sunce najveći je simbol Boga Jednog u prirodi. Poznati filosofski je ovdje stav - Spoljašnje je unutrašnje, unutrašnje i spoljašnje. Ukoliko bilo koji filosofski stav nije i besmislen. Vitgenštajnovski. 

Jakob Beme, njemački obućar i slobodni um, na suprotnoj strani od F. Bacona, u misterijama je koje su ranije zvane ‚‚Philosophia Teutonica". Iako nije odmah priznat, Njemci ga se nimalo ne stide, a naročito ga cijeni Lajbnic. Pod uticajem prosvjećenosti publika je izostala. Beme je stalno čitao Bibliju i sveštenici su ga neprestano proganjali. Valja je imati i nosati, al’ ne valja čitati, kažu. U običnim predmetima su mu se otvorili neviđeni svjetovi i povremeno ga zapljuskivala Božanska Svjetlost, pisao je obućar Beme. Rvao se sam sa sobom da bi konačno shvatio đavola u Bogu. On ujedinjuje sve suprotnosti  u Bogu, a Trojedinstvo je opšti princip. Beme otkriva Boga u svim stvarima. Vidi tri osnovne nauke: filosofija (o Božanskoj sili), astrologija (o prirodnim silama) i teologija (o Božanskom carstvu ili o Božanskom životu). Bog je sve, mrak, svjetlo, ljubav, srdžba, ali je najviše Jedinstvo Svega, uzvišena Ljubav.  On razlikuje dvije osnovne sile: Božanske sile (saliter) koje su skrivene i zvuk (markurijus) kao kvalitet, ton. Kvaliteti (hladno, vruće, gorko, slatko, grubo, itd.) su pokretljivost stvari. Saliter sadrži sve, to je Otac kao tijelo Boga. Sile zvijezda su priroda i sve u ovom svijetu potiče od zvijezda. Malo Beme naginje na alhemiju. No, ne smeta. Sve sile su u Ocu. U Bogu ne stoje stvari jedne do drugih kao razdvojene, već su jedne u drugima, svaka je sve. Sile nebesa djeluju uvijek u likovima, rastinju i bojama. Ako pogledaš dubinu neba, zvijezde, elemente, zemlju i njene proizvode onda, naravno da ne shvataš svojim očima Božanstvo jasno i razgovjetno, mada se Ono zaista nalazi u njima, ti ih vidiš samo prikazane u obliku stvorenja; Ali ako uzdigneš misli i ako misliš na Boga koji u Svetosti vlada u ovom Svemiru - tad prodireš kroz nebo svih nebesa i dotičeš Boga i njegovo Sveto srce koje je Sin kojeg On neprestano rađa, iz Vječnosti u Vječnost. To je isti Bog kao i Otac čiji je on odsjaj. Sin je srce, ono što pulsira u Ocu, uzrok je svim silama kao što je Sunce srce zvijezda. Sin svijetli svim Očevim silama. A da se razumijemo, Otac i Sin su metafora, jer ne može sve biti muško, niti govorimo o područjima roda.  Zatvaranje u sebe, u materiju, u samoljubivost jeste zlo. Ako volja neke stvari nije u skladu s Božijom Voljom, tad se radi o posebnoj volji što u njoj prebiva, nešto što je izvan Boga, đavo. U svakom se Duhu sadrže svi duhovi, a 7 je izvornih Božijih duhova. ‚‚Voljena braćo: ljudi našeg doba razmeću se vjerom; ali gdje se ona nalazi, pa da je pronađemo? Savremena vjera je samo istorija. Gdje li je ono dijete koje vjeruje da je Isus rođen unutar njegove vlastite duše? Kad bi ovo dijete postojalo i vjerovalo da je Isus rođen, ono bi se ujedno približilo radosnom djetetu Božjem, primilo ga i njegovalo... Na žalost, vjera našeg doba je samo istorijsko, puko pristajanje uz činjenicu da je Isus Hrist bio rođen, da je živio i umro; da su ga Židovi ubili; da je napustio ovaj svijet i nije zemaljski kralj vanjskog čovjeka; a vjera našeg doba dopušta da ljudi čine što im je drago, i da ne umiru za grijeh i svoje zle strasti. Svako ovo grešno dijete sebstva raduje se tome što može toviti đavla živućom slašću... Ako si zaista Sion, i imaš to novorođeno dijete koje se izgubilo i ponovo je pronađeno, tada neka ono bude viđeno u moći i krijeposti. Svima nam dopusti javno vidjeti milo djetešce Isusa, rođenog po tebi, a kojemu si njegovatelj. Ukoliko ono nije rođeno, tada će istinska djeca u Hristu reći da nisi pronašao ništa drugo osim djetetove kolijevke, odnosno, istorije. A gdje imaš milo djetešce Isusa ti, koji si toliko uzvišen istorijom te svojom lažnom i prividnom vjerom?" (Jakob Boehme - O istinskom odstupanju / Umiranje sopstva)

Samoograničavanjem Boga postavlja se samo početak vremena, a ne početak u vremenu. Zato, sam Bog nije stavljen u vrijeme.  

Najviši i najčistiji moguć život je u vjeri imati istinu. (Niče)

Ako bogovi jesu zašto ih onda oplakujete? Ali ako ih oplakujete, ne smatrajte ih više bogovima (Heraklit kaže Egipćanima). Budni imaju jedan jedini i zajednički svijet, a oni koji spavaju okreću se svaki smome svijetu. Nevidljiva harmonija jača je od vidljive, dodaće on, delski ronilac. 

Vjera se rađa iz sumnje i sumnja je moja vjera, reče Jevrejin. Ja želim da živim u miru sa samim sobom, a ne sa svijetom.  

Svaka religija želi biti put koji vodi ka Bogu i svaka svojim posvećenicima daje propise ili zakone da napreduju na tom putu. U budizmu je Duh predstavljen simbolom slona, mora da se oslobodi strasti i strahova ovog svijeta (majmun i zec) da bi dostigao krajnje oslobođenje. Statue čuvara hramova su često zastrašujuće i podsjećaju na prepreke koje se moraju preći da bi se pristupilo u krajnji sveti prostor, nirvanu, blaženstvo. Prisustvo svetih znakova tokom svjetovnog života obezbjeđuje čovjeku smjernice na koje se može pozvati, vrijednosti koje ga obavezuju da prevaziđe samog sebe. Bog se prikazuje samo pod velom, jer nevidljiva stvarnost prevazilazi čovjeka. Ko vidi mene, vidi i Oca, kaže Hrist. Filosofiju takođe zanimaju nevidljive pojave koje su prvobitni uzroci, ali se ona ograničava na oblast razumskog. Tako i zmaj je čuvar blaga svetih mjesta. Tajna je ta da je istina sakrivena od najvećeg broja kao jezgro unutar voćke i ona mora ostati tajna, u znak poštovanja, da bi se otkrila samo eliti posvećenih. Zvono je načinjeno od svih zvukova. Uobičajeno je zazvoniti zvonom ulazeći u hinduistički hram, što je način da se otjeraju negativne ili zle sile, ali i da se probudi Božija pažnja. Ometati zakon znači otvoriti put nasilju (Ptahotep, Egipćanin iz 3000. pne). 

Na pitanje čemu tzv. hrvatsko-srpsko pitanje, pred kraj života Krleža odgovara: zbog stranih interesa postoji to srpsko-hrvatsko igralište koje ima svoju rulju, navijače, bukače i podgrijače, i igrače. I u nacionalizmu kao i u nogometu zabijaju se golovi i od toga treba polaziti u razmatranju srpsko-hrvatskih odnosa. Srbi i Hrvati pojavili su se na pogrebu jedne civilizacije, a formula Đure Daničića da su oni jedan isti narod otvorila mi je oči, kaže Krleža, što je bio stav i KPJ. Hrvatsko-srpski sukob Krleža smatra komičnim i besmislenim, plemenskim sukobom. Jedni vjeruju u bezgrešno začeće madone, drugi odbacuju. Religija je najveći sukob. Ono što je umrlo treba pokopati.  

Individualno saznati se može samo Logos, Božiji Sin, dok se Prasvjetlost ne može saznati ovim individuumom koji posjedujemo. Bog je Suština svega, Čisto Biće, Apsolut. Bog Otac je onaj koji još nije stvarao i jedini koji još nije razdvojen (po Filonu Aleksandrijskom sastavljaču hrišćanske filosofije). Čovjek se putem Logosa, koji je u njemu utisnut, vraća Božanstvu. U hrišćanstvu je samo djelimično usvojeno vraćanje u Jedinstvo. Gnostici su to prvo Božanstvo zvali Eon (starozavjetni spasioc Noe i njegova barka), a prvo pojavljivanje Boga je grčki Demijurg (majstor, graditelj, neimar, za Platona ‚‚otac svih stvari", u Bibliji stvaralačka djelatnost Gospodnja, po gnosticima Sofia mu je majka). Demijurgov stvoreni svijet kao i on sam, trebaju spasenje, jer su usidreni u nesavršenstvu (tzv. hrišćanskom grijehu). Riječ Demijurg je produkt dviju grčkih riječi: demos (svijet, narod) i ergon (djelo), pa riječ demijurg znači Kreator, ne iz ničeg poput Tvorca. Kod Hegela je proces mišljenja Demijurg stvarnosti. Na nekim slikama Demijurg je predstavljen kao lavoliki čovjek obmotan sedmostruko zmijom, odnosno glava mu je u Suncu, u sredini i iznad zvijezda i mjeseca. Gnostici (predhrišćanska ili ranohrišćanska nauka, proglašeni sektom) govore o tek prividnom tijelu Hrista, što crkva žestoko odbacuje i uporno se drži jakog zemaljskog Hrista, njegove l(L)ičnosti. 


Glavna funkcija pastirske moći nije u tome da se loše čini neprijatelju, nego da se onima, nad kojima se ima moć, čini dobro. Činiti dobro u najkonkretnijem smislu riječi: davati hranu i izdržavati, obezbjediti pašnjak, voditi na izvore, napajati, nalaziti obilne pašnjake. Pastirska moć je, prema tome, moć koja istovremeno garantuje izdržavanje pojedinaca i grupe i to u suprotnosti sa tradicionalnom moći koja se manifestuje u suštini trijumfom nad podanicima. Nije riječ o moći koja trijumfuje, nego o dobročinećoj moći ...  Naravno da mora pastir da osigura spasenje stada, ali mora i da garantuje spasenje svakog pojedinca. Ova tematika pastira se nalazi u jevrejskim tekstovima i u ponekim egipatskim ili asirijskim, prije hrišćanstva. Pastir (Zapada) može da obaveže ljude na to da sve čine što je nužno za spasenje i on je u poziciji da nadzire ili da vrši neprestano nadziranje i kontrolu... u tome se sastoji važna osobina hrišćanstva - pojedinac nije poslušan da bi postigao određeni rezultat, nije poslušan na primer da bi prosto stekao naviku, veštinu ili kakvu zaslugu. U hrišćanstvu je apsolutna zasluga upravo sama poslušnost. Poslušnost treba da vodi stanju poslušnosti. Biti poslušan je osnovni uslov svih drugih vrlina. Poslušan kome? Pastiru. Ovde se radi o sistemu poopštene poslušnosti i čuvena hrišćanska poniznost nije ništa drugo do u izvjesnom smislu internalizovana, pounutrena forma ove poslušnosti. Kada sam ponizan, skrušen, to znači da u tom momentu usvajam uputstva nekog drugog kada mi ih daje i da ja u toj volji drugog, ja koji sam najmanji, mogu da prepoznam samu volju božju. (Michel Foucault - Hrišćanstvo i pastirska moć)

Veliki kritičar, ali i veliki branilac hrišćanstva, Kierkegaard, zamjera Crkvi što je hrišćanstvo utemeljila na masama umjesto na pojedincu. On ističe važnost odnosa pojedinca s Bogom, jer jedino ličan odnos garantuje religiozno ostvarenje, koje je i uslov za potpuno ostvarenje čovjeka. Crkva je hrišćanstvo pretvorila u doktrinu, komunikaciju doktrine umjesto komunikaciju egzistencije, pa većina ljudi nema predstavu o tome šta zapravo znači biti hrišćanin. Kierkegaard neumorno ističe poguban uticaj mase i posljedice što ih ista ostavlja na čovjekov život. Masa donosi anonimnost i apstrakciju te ugrožava odnos pojedinca s Bogom. Istina se nekad shvatala kao nešto što se oduvijek nalazi u čovjeku, prije nego što je duša ušla u čovjekovo tijelo. Čovjek, dakle, od početka posjeduje znanje, tj. Istinu, te se samo prisjeća onog što već zna, o čemu je govorio i Sokrat. Učitelj ne daje, tj. ne prenosi znanje (niti istinu) jer se ono nalazi u svakom čovjeku, ali on može olakšati dolazak do njega. Istina se, prema hrišćanskoj interpretaciji, ne nalazi oduvijek u čovjeku, nego je Bog taj koji je daje. Uloga učitelja u hrišćanstvu jest presudna, učitelj ovdje ne služi kao neko ko samo pomaže u dolaženju do istine, tj. znanja, već je taj koji daje uslov za sticanje znanja (uslov je milost, Božji dar), bez kojeg čovjek ne bi mogao doći do istine i jedino što čovjek može učiniti jeste odlučiti povjerovati ili ne povjerovati Bogu, tj. prihvatiti ili odbiti njegovu ponudu. Razlika između dvije koncepcije, grčke i hrišćanske je očita. Bog je čovjekov učitelj, on ga je i stvorio. Greška hrišćanstva (sa stanovišta obična čovjeka) je u istoričnosti. O Hristu se ne može ništa znati, u njega se može samo vjerovati. On je za cijeli svijet i za sva vremena. Hrišćanstvo je pretvoreno u učenje, ovo se učenje onda nekome propovijeda i taj sad vjeruje da je tako kako učenje kaže. Kierkegaard navodi razloge zbog kojih filozofija i kršćanstvo ne mogu ići zajedno. »… jer istina nije različita od puta, ona je baš put. Hrist je bio istina, bio je put ili bio je put u smislu da je istina put. To što je on put prešao nimalo ne mijenja obaveze nasljednika, jer od istine se postaje i od istine se samo i može biti ako se prelazi put…« Vježbanje u hrišćanstvu (Kierkegaard)

Bertrand Russel na predavanju u Gradskoj kući u Betersiju pod sponzorstvom Odjeljenja za južni London Nacionalnog svjetovnog društva, 6. marta 1927. navodi dobre stvari vezane za Hrista, u istoričnost lika nije pretjerano siguran, ali, osim dobrog, navodi i mnoga mjesta gdje je Hrist gnevan, gdje proklinje ljude, biljke (smokvu), životinje (svinje, koze) itd., te na ovim mjestima on iznad karaktera Hrista stavlja karakter Sokrata, Bude i mnogih drugih koji bi se u tim situacijama ponijeli savršeno. I pored svega, kaže da se više slaže s Hristom nego li sa hrišćanima. Nije u uvjerenju da bismo svi mi bili zli kada se ne bismo pridržavali hrišćanske vjere, i čini mu se da su ljudi koji su je se pridržavali većinom bili veoma zli. Što je religija bila intenzivnija u nekom periodu i što je dublja bila dogma, tim je veća bila okrutnost i stanje je tim bilo gore, kaže. U takozvanim epohama vjere, kada su ljudi zaista vjerovali u hrišćanstvo potpuno i bez rezerve, postojala je inkvizicija sa svojim mučenjima; u ime religije su spaljeni milioni nesrećnih žena i primjenjivana je svaka druga vrsta surovosti... Tvrdim sasvim određeno da je hrišćanska religija, onakva kakva je organizovana u crkvama, još uvijek glavni neprijatelj moralnog napretka u svijetu. Ima mnogo načina na koje u ovom trenutku crkva nameće mnogim ljudima nezaslužene i nepotrebne patnje, svojim insistiranjem na onome što ona odluči da naziva moralom. I naravno, kao što znamo, ona je protivnik napretka i poboljšanja svega što ublažava patnju na svijetu, jer shvata moral kao ograničeni niz pravila ponašanja koja nemaju nikakve veze sa ljudskom srećom; i kada kažete da ovo ili ono treba da se učini, jer bi to doprinjelo ljudskoj sreći, ona smatra da to sa moralom nema nikakve veze: ‚‚Kakve veze ima ljudska sreća sa moralom? Cilj morala nije da usreći ljude." Religija se zasniva, ja mislim, uglavnom i na prvom mjestu, na strahu. Tu se radi djelimično o užasu pred nepoznatim, a djelimično, kao što sam rekao, o želji da imate neku vrstu starijeg brata, koji će biti pored vas u svim nevoljama i nesuglasicama. Strah je osnova cijele te stvari - strah od nepoznatog, strah od poraza, strah od smrti. Strah je poroditelj okrutnosti, i stoga nije čudno što okrutnost i religija idu ruku pod ruku. To je zato što je strah osnova i jednog i drugog ... Kad čujete kako se ljudi u crkvi ponižavaju i govore za sebe da su bijedni grešnici i ostalo, to je vrijedno prezira i nedostojno ljudskih bića.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment