Thursday, 8 December 2016

Filosofija Slobode


Nezavisno, kritičko, otvoreno mišljenje koje ne robuje šablonima, političkoj, religijskoj ili bilo kakvoj drugoj vrsti ubjeđivanja ili propagande, uviđa da u modernom svijetu postoji oblik rastućeg spoljneg sukoba koji, naravno, proširuje uticaj i na čovjekovo unutrašnje. Usmjerenje je protiv života, nasrtanje kolektivizma na slobodu Duha, jedna vrsta nasilja.

Svaka strana zemlja mi je domovina, a svaka domovina mi je zemlja strana.

Samosvijest je suštinski momenat onog što je istinito. Nakon sumraka srednjeg vijeka, za kojeg kažu ne znamo sa sigurnošću ni da je postojao, i nakon eksplozije Duha u Renesansi, mišljenje ponovo kreće od sebe s Dekartom i filosofija se, a da li, iz temelja mijenja. Ko zna i to šta je filosofija, na kraju krajeva. Nagađamo. Autoriteti se odbacuju u saznanju, a unutrašnje mišljenje i mišljenje za sebe je najčistije, s najvišom vrijednosti. I šta je saznanje? Ili Svijest? Šta je mišljenje? 

Nema Slobode, reći će mnogi. Ima Slobode, reći će i ovo mnogi. Kom vjerovati? Nemam pojma. Ja Vjerujem Dubini.

Prevaziđena je filosofska teologija srednjeg vijeka. Mišljenje što s Dekartom polazi od sebe postaje princip saznanja, ali i subjekt kao društvena kategorija jača, život sam je raščaran, reći će neki filosofi. I pisci. I protestantizam je krenuo u smijeru uvođenja sopstvenog mišljenja naspram kruto postavljene dogme. Ali šta je i dokle dopire to mišljenje? Dekartovo mišljenje nije spekulativno, on polazi i ide naprijed odredbama misli, unaprijeđuje i matematiku baš kao filosofiju, pronalazi analitičku geometriju. Dekart govori o kogitacijama koje su dublji izraz našeg Duševnog stanja. Egzistencija je i prije racija kod Hajdegera. Prvi stav Dekartov je da se u sve mora sumnjati da bi se konačno počelo misliti, s tim da sumnja nije sama sebi cilj kao u skepticizmu, već je ona u interesu Slobode koja je najvrijednija. I šta je Sloboda? 

Jedan važan princip kod Dekarta je da nema nikakvih pretpostavki, a sumnju treba ograničiti samo na posmatranje istine. Čula često varaju i mudro je da ne poklanjamo vjeru onom što nas je barem jednom prevarilo. Tako i u snovima našim vidimo bezbroj nepostojećih stvari. Takva je situacija i u matematici. Kad osjećamo ili pretpostavljamo bezbroj različitih stvari koje nikad nisu postojale, onom koji(a) sumnja ne pokazuju se nikakvi znaci po kojima bi sa sigurnošću mogao da razlikuje san od jave. Dekart kaže, ako zamislimo da u svojoj egzistenciji ne potičemo od Boga već od nečeg drugog, od nas samih, onda je u toliko vjerovatnije da smo tako nesavršeni da se moramo varati. Ali znamo da imamo Unutrašnju Slobodu da se od nečeg uzdržimo. Mišljenje treba poći od sebe i ne smiju se praviti pretpostavke jer bi čovjek lako mogao da se prevari. Istinito je samo ono u što um unutar sebe ne može nikako posumnjati. Drugi Dekartov stav je izvjesnost mišljenja. Mi ne možemo posumnjati da mislimo i time i postojimo: Mislim, dakle postojim. Ali COGITO. Ono što je najizvjesnije je bez ikakvih pretpostavki da postoji ili ne postoji neki Bog, neko nebo, tijelo, itd. Mišljenje i postojanje su nerazdvojni, iz mišljenja (ali Cogito) se izvodi Biće, dok se po Kantu mišljenje razlikuje od Bića. Dakle, mišljenje je identitet pa samim tim i Biće za Dekarta. Mišljenje (ali Cogito) je već samo sobom postojanje. Duša je nesavršena supstanca koja ima u sebi Ideju o Savršenstvu. Supstanca JE misleća i protežna, dvojaka i obe su same za sebe, jedna bez druge se mogu zamisliti i postoje. To su dva roda stvari kod Dekarta (kod Spinoze će ovo biti samo dva različita atributa iste ili jedne supstance, Boga). Dekart priznaje Božansko kao vezu između ove dvije supstancije. Prostornost za Dekarta ima dvije odredbe: materiju i kretanje. Supstancije, obe ponaosob, imaju više atributa bez koji se ne mogu zamisliti. Dekart ne odvaja filosofsko saznanje od naučnog. Mišljenje se ne posmatra kroz osjećaj kao nešto prostorno. 

Spinoza se naslanja na svog prethodnika Dekarta, ali za njega Duša i tijelo, mišljenje i Biće nisu više naročite stvari od kojih svaka predstavlja stvar po sebi, Spinoza ukida kartezijanski dualizam što više vodi istočnjačkom shvatanju Apsolutnog Identiteta, a čemu je moglo doprinjeti i njegovo jevrejsko porijeklo s viđenjem Jednog Boga. Bog i priroda nisu odvojeni za Spinozu, tako su mislili i mnogi panteisti prije njega i uglavnom su osuđivani od crkve i države za bezbožništvo. Spinoza ne suprostavlja prirodu i Boga jedno drugom. Za njemačkog filosofa Jakobija spinoizam predstavlja dosljedan način mišljenja. Za Spinozu, ono što je određeno jeste ono što je konačno, pa se i o mišljenju može reći da je nešto određeno. Samo je Bog afirmativan, sve drugo je modifikacija, negacija, a ne ono što postoji po sebi i za sebe, pa je na taj način samo Bog supstancija. Prava afirmacija je negacija forme, to je apsolutna forma. Negacija negacije negacije predstavlja afirmaciju, pa je Spinozin put pravilan, a pojedinačni stav je lažan. Negacija je prosta određenost. Dok kao pojedinačna stvar je negacija i tako nema prave stvarnosti. Sve pojedinačno jeste negacija osim etera samo jedne supstance. Ono što za Spinozu čini suštinu njegove Jedne supstance su atributi: mišljenje i prostor (Dekartove dvije različite supstance). Za Spinozu ova dva atributa jesu samo različito posmatranje jedne te iste supstance, oboje su za sebe totaliteti, međusobno identični, beskonačni. U atributu razum shvata cijelu supstanciju, ali gdje supstancija prelazi u atribut to nije poznato (potvrđuje i Hegel). Supstancija je nedjeljiva, atribut se shvata za sebe, a Bog obuhvata sve kod Spinoze. I mišljenje i biće izražavaju istu Suštinu. Osim Boga ne može postojati druga supstanca niti se može zamisliti. Zlo je negacija, ograničenje, ništa što je po sebi realno i Bog mu nije uzrok. Zlo postoji samo u privaciji, po našem razumu. Ono što afirmiše, što nije negativno i bezdušno, nije ni zlo. A gdje je to Jedinstvo između Boga i obaziranja na naš razum, kako to jedinstvo shvatiti, pitaju se drugi. Sloboda je stvarna, zlo egzistira. Za Spinozu opet kažu da je ateista jer nije išao službenim vjerskim putem, a nije se ni sistemu dodvoravao. Spinoza ipak uzvisuje moral, koliko god ga službenici loše okarakterisali. Djela zlih ljudi su za Spinozu djela onih koji ne znaju ni za kakvog Boga već imaju samo ideje o zemaljskim stavovima, pojedinačnim, ličnim interesima i mnijenjima na koje se njihove misli i radnje usmjeravaju i ako sve što postoji proizlazi iz Božijih vječnih zakona. Miš i anđeo potpadaju pod iste te Zakone. Pa budi miš kad ne možeš još biti nešto više od toga, što bi se moglo podvesti pod svojevrsnu evoluciju u svijesti i samosvijesti individualiteta u Apsolutu.  

Istina je zemlja bespuća, riječi su Jidu Krišnamurtija, koje je izgovorio 1929. godine, raskinuvši sve veze s Teosofskim društvom, odbacivši dodijeljenu mu ulogu novoga Mesije i Svjetskog učitelja. Od tada, sve do svoje smrti 1986. godine, Krišnamurti putuje svijetom, drži govore, raspravlja i razgovara u cilju, kako sam kaže, apsolutnog i bezuslovnog oslobađanja čovjeka.

Čovjek do istine ne može doprijeti putem bilo koje organizacije, putem bilo kojeg vjerovanja, bilo koje dogme, sveštenika i rituala, ni putem bilo koje filosofske spoznaje ili psihološke tehnike. On je mora pronaći u zrcaljenju ili ogledanju odnosa, u razumijevanju sadržaja vlastitog uma, kroz posmatranje, a ne kroz intelektualnu analizu ili introspektivno raščlanjivanje. Čovjek je u sebi stvorio zamisli koje mu pružaju osjećaj sigurnosti, religiozne, političke, lične. One se javljaju kao simboli, ideje, vjerovanja. Teret tih predodžbi vlada čovjekovim mišljenjem, odnosima i svakodnevnim životom. One uzrokuju naše probleme, jer u svakom odnosu odvajaju čovjeka od čovjeka. Njegovo viđenje života oblikovano je pojmovima koji su već učvršćeni u njegovom umu. Sadržaj njegove svijesti jeste njegova cijela postojanost...

Sloboda se pronalazi u svjesnosti bez izbora o našem svakodnevnom življenju i djelatnosti. Misao je vrijeme. Misao je rođena iz iskustva i znanja, koji su neodjeljivi od vremena i prošlosti. Vrijeme je psihološki neprijatelj čovjeka. Naše se djelovanje zasniva na znanju i zato na vremenu, pa je čovjek uvijek rob prošlosti. Misao je uvijek ograničena, i zato živimo u stalnom sukobu i borbi. Ne postoji psihološka evolucija. Kad čovjek postane svjestan kretanja svojih sopstvenih misli, uočiće podjelu između mislioca i misli, posmatrača i posmatranog, onog koji doživljava i doživljaja. Otkriće da je ta podjela zabluda. Jedino tada nastupa čisto posmatranje, koje je uvid lišen svake sjene prošlosti ili vremena. Taj bezvremeni uvid dovodi do korjenite promjene u čovjekovom umu...

Zanimljiva su i Rusoova filosofska stanovišta prema kojima je čovjek od prirode dobar i nije počinio nikakav izvorni grijeh, već ga je pokvarila civilizacija i kultura. Svojom idejom slobode kao supstance Ruso je neposredno uticao na Kanta, Šilera i Getea, a istovremeno oduševljavao i revolucionarne sanjare novih vijekova.

Mnogobrojna su područja života. Za svako se pojedino područje razvila posebna nauka no, život je jedinstvo i što nauke više teže udubljivanju u pojedina područja, to se više udaljavaju od shvatanja žive cjeline svijeta. Mora postojati znanje koje u pojedinim naukama traži elemente kako bi čovjeka opet privelo punom životu. Naučni istraživač pojedinačnog područja želi svojom spoznajom steći svijest o svijetu i o njegovim zbivanjima. Cilj je ove knjige filosofski: sama nauka mora postati organski živa. Pojedine su nauke predstepeni nauke kojoj se ovdje teži. Sličan je odnos i u umjetnostima. Rudolf Steiner: ‚‚Filosofija Slobode".

Početak i kraj svake filosofije jest sloboda. Seneka

Determinizam, određenost, ne dopušta nikakve slučajnosti, ne slobodna niti spontana kretanja u prostoru, već sloboda se sastoji u shvatanju uzročnih veza u kosmosu. Čovjeku je sloboda nužna da bi razumno djelovao.  

S. Marković (Gorila), Delonov telohranitelj, i jugoslovenska grupa francuskih imigranata u vezi s četničkom emigracijom, tzv. mangupi ili mafija, u kafeu Flor su šamarali tad velikog francuskog filosofa Sartra; i kazali su: 

‚‚Sartr je ono što mi nismo, mator, ružan i pametan. Mi smo mladi, lijepi i glupi. Morali smo da ga bijemo". 

Pohlepan sam za Slobodom koja nestaje čim počne pretjerano bogaćenje (Albert Camus)

Sloboda nam je u Prapočelu, Prapočelo jest' daleko, a tako blizu. Sad kad smo udaljeni od nje ili od samih sebe, od Slobode, dato nam je da se ponovo izborimo za Nju. Nije obavezno, Svemir je Beskonačan kao i ljudska glupost. Sloboda je meni draga bar u svome Imenu. Al' Sloboda - Odgovornost arhetipska. Ne javašluk. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment