Thursday, 8 December 2016

Filosofija smijeha


Talasi ratuju na površini, u Dubini je savršen Mir. 

Hajd' moramo se i nasmijati, mada ne znamo šta je to. Smijeh se obraća čistom Biću, nekom Biću, valjda smo i mi dio tog. Bića. Kažu da se i priroda kroz smijeh sveti čovjeku, reče Bergson. Prirodi se ne smijemo osim kada primjetimo nešto ljudsko životinji, nema komičnog van ljudskog. Ili ima? Čini mi se da zapazim osmijeh neke životinje. Osjećanja prigušuju smijeh. 

Najslađe se masa smije. Publika u dvorani se smije uz veću prisutnost, pa je u smijehu prikrivena i primisao sporazuma sa ostalim smijačima. Ukoliko nismo dio nekog društva što se smije, ne možemo se smijati. 

Komično pripada i običaju pa je teško prevesti na drugi jezik te prilike. Komičnost zabavlja, treska se tijelo. Smijeh ima i društveno značenje. Nehotična promjena u očekivanom ponašanju dovodi nas do smijeha, to nešto što ide mimo volje kod drugog. Kažemo šlampavost. Kad okolnost zahtijeva jedno, a nespretnost, nepažnja, neznanje, krutost ili drugo navedu na takvo što nesvakidašnje nastaje smiješno. Komično je i slučajno, ide često kroz nesvjesno. Smijeh je isto katkad ventil oslobađanja naše unutrašnje zarobljenosti. 

U smijehu nema estetike koliko je umjetničkog, estetsko zadivljenost i ozbiljnost, prvo je čulno, pa duhovno. Ne može se doprijeti do onoga ko se smije. Ima neka zaneseneost, blaža ili jača ludost. Komično je upravo ono što odudara od estetskog. Naglašavajući i ružnoću dovodimo se do smijeha, osim kada pretjeranost u ovome dovodi nas do žaljenja. Komično nam je dražesno, nije lijepo, više krutost izaziva nju neg ružnoća. Teorije mnoge smijeha su pogrešne, nepotpune. 

Prelazak sa duha tijelu izaziva smijeh, kao i rečenica iz posmrtnog govora kog navodi jedan njemački filosof: ,,Pokojnik je bio čestit i debeljuškast.” 

Kant kaže da smijeh dolazi od nekog očekivanja koje se iznenada rasplinjuje ni u šta. I nisu svi uzaludni napori smiješni, bar ne onome koji se i sam napreže a ne ide mu po planu. Pjesnici su duhoviti, duhovitost je rasplinuta komika. Komično je kad se prirodni izraz prebaci na jedan drugi ton, kad svečano prevedemo na obično, parodija. 

Gogolj kaže ili Gogolj je rekao: ,,Suviše kradeš za činovnika svoga ranga.”

Suprotnosti dovode do smijeha kad je ironija. Dobar ili loš, to kako god, kad neko nedruštven je komičan je. U mirnom građanstvu koje uređuje društvo, razum, drama daje prolaz prirodi kroz ova zakrčena nam područja. Površinskim slojem misli. U drami nas ima više nego što naslućujemo, nego li se tiče samih tih likova. Umjetnost je k’o ostale koje traže dublju stvarnost za čovjeka. 

Komedija gleda izvan, uključuje nas unutra. Komično je nelogično, poput sna. Smijeh je kao i kazna sa kojom se društvo sveti onom koji preslobodno se ponaša. Smijeh nije ni znak simpatije, dobrote. Ne pogađa uvijek tačno, niti uvijek pogoni ga pravedna i dobra namijera. Smijeh često reakcija prirode je, ne mišljenja, pa se prebrzo i sveti, kao bolest što kažnjava kad pretjerujemo, rabi zlo imajuć’ na umu dobro. Talasi, da, ratuju na površini, u Dubini savršeni mir je.

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment