Thursday, 8 December 2016

Filosofija smrti


Nije smrt za baciti, al’ pričati o njoj vazda i tlačiti narod jeste bezobrazno. Sa smrću se može pričat’ al’ s čovjekom svakim ne. Jest, ubiše loši zvuci. O smrti tupe svi, al’ tako da nas prepadaju, zgrožavaju, i udaljavaju. 

Želja mi je zaVLADATI sobom ne sa narodom mojim, tvojim, i bilo čijim. Ne utjeruje se pravda, niti znanje zato dadoh ovdje malo ’nako teksta na čitanje, prozaično. Zakoni su dubljeg reda. 

Šta je smrt? To nije kraj. Bogu fala smrti ima bez nje glupost neprestano bi živjela. Evo, evo smrti ide, najbolje nas savjetuje. Mislili smo da smo bitni, ali bitnost drukčija je i Svrha van vremena. A mi kao pobijedili, i najbolji? Ili oni, svejedno koji. 

Mi smo bliži Istini (po mnogima istina ni ne postoji) tek koliko dalji od života smo, kaže Sokrat u pripremi za svoju smrt. Mudrac traži smrt cijelog života, zato ona njemu nije strašna. Rođenjem da l’ je svako od nas osuđen na smrt? I ima tajna, možda, bolja no što mislimo. Kriju nam smrt i buču na nju. Prepadaju sistematski. Nije baš da nemamo problem u postavci samoj. Mislimo u doživljajnom il’ spoznajnom, ne u smislu naopakom. Smrt je predmet filosofskih, mitoloških, religijskih, umjetničkih, etičkih i intelektualnih, nekih psiholoških i drukčijih rasprava. 

Da li je to baš filosofski pojam o prestanku života, smrt, Sokrat se ne bi složio. Život je vječan, a suprotna smrti jeste Ljubav. Filosofija u svemu tome nije nauka, ona je Ljubav, ali Ljubav za Ljubav, ne za nekog ili nešto. Koji Voli ne umire. Tek taj misli. Ali, malo ko i Voli. Prisvajanje nije Ljubav, Ljubav je kad sebe ništiš, a da pri tom još više te ima s onim što sabiraš, nikog ne ugrožavaš s tim. 

Kažu ,,veliki” provikani da je filosofija učiti kako treba mrijeti, ne bih se složio, i iz prethodno rečenog filosofija je upravo sjetiti se Vječna Života, a on je Tu, ne tamo, i kad ga se sjetimo … to je Trenutak. Tačka u kojoj se nalazi Vječnost. 

Nije baš da mi, kao, ignorišemo smrt pa se njom treba više baviti. Mi se njom bavimo uveliko, ali na pogrešan ili nakaradan način, previše. Životom se ne bavimo. Ili, nekim malim tzv. životom se bavimo i on nam je gotiva, udobnost, čips, kokice, TV, i mnoge navike i stvari. 

Filosofija egzistencije Kierkegaarda, Heideggera, Marcela, Camusa, pa i drugih smatra fenomen smrti jednim od glavnih problema filosofskih. Ali, znajući o smrti mi znamo i o Ljubavi. Ne mislim ovdje na kuknjavu i nasilnu smrt, na neka opterećujuća za nas pamćenja, crnu hroniku kojom nas hrane. Konfučije, veliki kineski filosof (mudrac ili ljubavnik Božanskog), učeniku koji ga pita o smrti odgovara: Još ne znaš šta je život, a htio bi znati šta je to smrt. 

Pa, dobro, neka ova moja priča o smrti bude priča ujedno o Ljubavi. Dvoznačan pojam. Naš redovni nivo svijesti je vrlo površan u poređenju s dubljim stanjima svijesti kroz koje prolazimo čak i svakodnevno, ali nismo svjesni njihova postojanja, npr. u snu ili u sjećanju ili … ali kako dublje prodiremo u Um pitanja se sama nameću? Kad kažem Um ne mislim RAZum. To su pitanja na koja nemamo odgovora, i nema ih niko nama poznat. Neko će reći da odgovor ima, ko se zadovolji neće da traga. Traganje je sa pitanjem, i sa sopstvenim životom. Dubinska nauka Duše što Dušu samu ne prizna, nešto čeprka i daje površne odgovore, duhovni napredak prisvaja svaka religija i dodaje sopstven dogmatski začin no, sreća ima i nešto treće, četvrto, peto, … Sloboda. Ona nije od ovoga svijeta pa slobodan može biti i onaj u zatvoru. 

Postoji i preobražaj sa dolaskom u nivoe više svijesti. 

Visoka svijest se ne lijepi za okolne stvari, ali je svjesna njih. Šta ovoj svijesti onda fali? Radi se tu o nekoj posebnoj vrsti praznine što ne ništi pojave i sasvim je spojiva s društvenim. To nije problem. No njima ne možemo nametnuti naš pogled na svijet, nit’ možemo njima nametnuti nivoe svijesti više od onih što dotični mogu svladati. Postupnim se popravljanjem života može postići to oslobođenje, a zatim i budno neko stanje, budinstvo kao prosvjetljenje, u religiji oboženje, il’ nešto drugo u skladu sa duhovnim naukama. Duhovne vježbe štite ili drže nas dalje od jada. I dobra djela ne niču iz divljeg uma, ali mi obični (prosječni il’ većinski) ljudi još od pamtivijeka smo naviknuti na neukroćen um, okorjelo srce. Običaj znamo tek napamet i takvo stanje dovodi nas u poziciju da griješimo uveliko, a mislimo sve je okej. 

Ljudsko tijelo bi mogla biti jedna od zdravih posljedica mnogih moćnih dobrih djela ukroćenog uma jedne prikrivene sad prošlosti. Mora se kriti jer kad bi znali život ne bi shvatili ozbiljno. Ljudsko je tijelo, tako kažu, ili lažu, teško steći, i baš se zato što je ono takva rijetkost izvanredna, moramo stalno truditi da ga što bolje pronesemo i nastojati da ga tek tako ne izgubimo. S tijelom imamo diživljaje. Kad bi ovaj dar ljudskosti, koji se teško stiče, bio potpuno trajan i neuništiv, imali bismo i kasnije vremena za njegovo korištenje, bilo bi i vremena na pretek. Ovako vremena mnogo nema, iako vrijeme je iluzija ono postoji i za nešto nam treba. Tijelo je lomno i zbog mnogih uzroka spoljnih i unutrašnjih lako se dezintegriše, npr. premalo i previše hrane je za njeg loše, ravnoteža je neka sreća. Zato i imamo najviše gladnih i onih koji se prejedaju. Umiru nezavršeni. Ljudsko je tijelo dragocjen dar, iako loman. 

Za mnoge je cijeli ovaj život tek priprema za smrt koja NIJE neŽivot i upravo zato su istočnjačke filosofije obdarene naukom te vrste spoznaje. Zahvaljujući tijelu mi i sebi i drugima možemo donijeti neko posebno dobro, ali lutanje baš zbog svakih sitnica je rasipno, nije ekonomično. Ekonomiju smo izmjestili samo u područje imanja ili nemanja stvari i platnih sredstava. Snabdijevanje tijela energijom za nas nije dio tog. Sve ono bitno nama je nebitno. Mora se misliti i o riječi, o njihovom smislu. Ne puštati riječi tek napamet. Razvijen ili otvoren Um nam donosi sreću, ona je Tu, al’ džaba ako je ne vidimo. Neukroćen svima donosi patnju. 

Shvatimo vrijednosti našeg tijela, dar, bez tijela nemamo onaj početni doživljaj za odlazak dalje. Ono je plod i uzroka prošlih. Ne uzroka isključivo zlih i uvijek kakvih padova. Tjelesna sreća je izraz ravnoteže neke, i elemenata, ne duboke još harmonije zato, shvatimo ovu privremenost. Padnemo li uticaju tek iluzije o trajnosti i počnemo li trošiti vrijeme na stvari koje ne zadiru dublje od površine ovog života, pretrpjet ćemo veliki trošak. I promašaj. Taman da ovdje svaka nam strijela u centar gađa i narod srećan aplaudira. Besmisleno trošenje vremena donosi tugu. A lijekovi zatim donose i dodatnu tupost. 

Naša djela nisu bogami nebitna. I što god se pojavi tu pred nama da se preobraziti sa maštom. Moramo biti potpuno mirni. Il’ vratimo se gotivi. Iako um i materija različito nam djeluju supstancijalno i uzročno, oni djeluju jedno na drugo na mnogo nam skrivenih načina. Bavi se sobom, i samo tako bićeš u svrsi sveukupnosti. Tek tad si dobar i svakom drugom. Široko i daleko dobar. Uradi svoje.

Kad netko umre, možemo sebe i drugog da uznemirimo, npr. jačim vezivanjem, i poticanjem srdžbe i mržnje. Mrtav ne znači nije Živ. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment