Saturday, 3 December 2016

Filosofija umjetnosti


Tek kad odbacimo nadu počinjemo umjetnički živjeti (Kierkegaard)

Umjetnik je izvor umjetničkog djela, ali je i djelo izvor umjetnika. No, to je samo ono zemaljsko, umjetnici i njihova djela. Gdje je umjetnost? Stvari su se u svojoj stvarskosti uvijek nametale kao ono bitno, mjerodavno, bivstvujuće. I umjetnici isto tako. Ali, opet, gdje je umjetnost? Materija je podloga i polje za umjetničko oblikovanje, ako se radi o vizuelnoj umjetnosti. Na vjeri zasnovana ideja o stvaranju može da izgubi svoju rukovodnu moć za znanje o bivstvujućem u cjelini. Neupadljiva stvar najjače se opire mišljenju. Neprisiljenost pripada Suštini stvari. Ipak, materija i forma imaju svoje dublje porijeklo. Kad umjetnost ima posla s lijepim, često nema posla i s istinom. Djelo nije reprodukcija vidljivo postojećeg već je reprodukcija Suštine neke stvari. Istina se kroz umjetnost postavlja u djelo, reći će Hajdeger. Umjetničko djelo na svoj način otvara ono najdublje postojanja kroz fenomen Bića. U djelu je istina na djelu. Suština umjetnosti od početka je u djelo postavljanje istine. Umjetnost se nikad ne iščitava iz običnih postojećih predmeta. Poezija kao jezičko djelo ima povlašteno mjesto među umjetnostima, mnogo je dobrih primjera, ali Hajdeger uzima romantičara Helderlina. 

Ona je projektujuće kazivanje koje u pripremi kažljivog istovremeno donosi na svijet ono nekažljivo kao takvo. U tom smislu sve umjetnosti su poetične. Jezik je umjetnost tek kad otvara ili donosi ono nekažljivo (neizrecivo). U tom smislu umjetnost je besmrtna. Istina je istina bivstvovanja, a dešava se izvorno u polju metafizičkog. Slikovni karakter svijeta jeste predstavljenost bivstvujućeg. 

Svijet postaje slika i čovjek usred svijeta postaje subjectum, kako je protumačio i sam Dekart. U tom smislu i osnivač sofista Protagora kaže: Čovjek je mjera svih stvari, bivstvujućih da jesu i nebivstvujućih da nisu. To bi se moglo reći i za Platonov svijet ideja i sjenki. 

Antropologija je ono tumačenje čovjeka koje već zna šta je čovjek, te nikad se više i ne pita šta je to on. Biti svjestan znači bivstvovanje, po Hegelu. Prirodnu svijest i prirodno znanje Hegel ne poistovjećuje s čulnim. Ako je čulni svijet fizički, onda je natčulni svijet metafizički. Natčulni svijet ima svoju podsticajnu i graditeljsku snagu. Samo ‚‚ništa" je odsustvo natčulnog, obavezujućeg svijeta, a nihilizam najneprijatniji od svih gostiju pred vratima. Ko još razmišlja o ‚‚ničemu"? Već i razmišljanje o ‚‚ničemu" vodi padu u ‚‚ništa" i uvođenju diktature ‚‚ničeg". Nihilizam je istorijsko kretanje a ne nikakvo shvatanje, to je ono Ničeovo: Bog je mrtav. To ne ma nikakve veze s dokonim brbljivcima koji kategorički ne vjeruju u Boga. Bjekstvo iz svijeta u oblast natčulnog je zamijenjeno istorijskim napretkom i ovozemaljskom srećom većine, nadahnutim širenjem moderne kulture i civilizacije. Može se desiti da je i samo hrišćanstvo određen izraz nihilizma. Po Ničeu je nihilizam obezvrjeđivanje najviše vrijednosti. Niče govori da je umjetnost veliki stimulans života. Osim toga kaže: Imamo umjetnost da ne bismo stradali od istine. Mi smo ga ubili, kaže Niče, iako ljudi ništa o tome nisu čuli.

Umjetnost je takođe sredstvo i filosofa, ljubitelja mudrosti, ili ljubavnika Božanskih stvari, ona je za bliže primicanje Istini, Božanskom kvalitetu, i nju racionalni um (razum) ne može da prihvati olako. Ona je problem. Umjetnost je mnogima religija, ali bez dogmi, religija srca, višeg intelektualnog i višeg emotivnog uma u jednom, a ne samo puke čulnosti u blatu najnižeg postojanja ovog proizvoda Božanske iskre. 

zar je to što je lijepo umjetnost? 
zar je muzika to što slušaš? 
zar slika koju gledaš pokreće te ili ti je samo onako lijepa? Baš je divna.
zar kip nije apolonski urađen bez greške, tačkasto? 
zar ta gluma nije intelektualna? Ili nas uzima?
zar je ta divna građanska govorancija istinska umjetnost? 
zar ta književnost nije puka naracija? 
zar ta poezija nije samo obična pjesmica što golica uši? 
zar ta igra nije takmičenje egoista? 
zar taj ples nije matematički precizan i racionalno dosadan ili je pak previše strastven da nas odvlači od onog Najvišeg? 
JESTE, jeste, jest, jes, je, j... hm, kako se zove... Ne, nisam više siguran.

Nisu svi podjednako osvješteni i svako podjednako ne osjeća umjetnost u određenom vidu, niti svi imaju podjednak osjećaj za život. Naravno, u shvatanju ili doživljavanju umjetničkog počinjemo od čulnog, stižemo u natčulno. I pored svega umjetnost se neprestano odvija u svim segmentima života na nesvjesnom nivou i ono hrani život. Bolja je hrana kad je istinitija. Umjetnost je proces, odvijanje, ne predmet, stvar. Umjetnost je skriven problem. 
Pričati o metafizici, a ne dotaći se umjetnosti, nemoguće je. Umjetničko djelo je stvoreno za čovjeka, za biće u materijalnosti koje ima samosvijest, koji se može uzdići iznad materijalnosti koja je čulima zapažan svijet, neka izmjenjena ili na drugi jezik prevedena slika prve realnosti. Apstrakcija pomaže, čovjek je ima, životinja ne, ali ako ona samoj sebi nije cilj. Umjetničko djelo stvara čovjek, ali stvara ga i priroda cjelokupna. Umjetničko ukazuje na duhovno, na život koji nevidljivo plete našu stvarnost u pozadini. Umjetnost je istinska princeza, jedno uzvišeno nježno biće što ne zna za nasilje. Umjetnik kao stvaralac mora biti duhovno uzvišen, ne ostrašćen, u stvaranju on mora da se oslobodi niže čulnosti (5 osnovnih čula) i pretjeranog razuma. Taj viši um i nas je stvorio, stvara i održava, te drži u neprekidnoj vezi sa sobom. Tu ne važe pravila samo jednog izdvojenog segmenta pojavnosti u njemu, pa tako i pravila našeg materijalnog privida u kojem smo jedni drugima. Za uzvišen um poželjna je ‚‚prazna glava", ispražnjena od ometajućih sadržaja, od ubjeđenja i pogrešnih vjerovanja, kao i čulnost da je umirena. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment