Thursday, 1 December 2016

Filosofska antropologija


(grč. antropos = čovjek + Logos)

Možemo reći nauka ili filosofska disciplina, jer filosofija sama nije nauka no, koristi se naučnim saznanjima. Hajdeger kaže da antropolozi već polaze od toga da znaju šta je čovjek. On kreće od samog Bitka i vremenskog horizonta. Biološka, medicinska ili druga antropologija još manje dozvoljava da se pita o pristupu koji ima, kao i sama nauka. Filosofski antropologija može da kaže i to da čovjek ne mora imati ovaj oblik. Pita se ova antropologija i o biologiji, o psihologiji, o društvu, Duhu, Duši, tijelu i uopšte o obliku, o čulima, emociji, o biljkama, životinji, o kamenu, o mašini. O disanju. Je li život mora biti baš kakav je sad i kako, koliko i ko ga sve programira? Šta je razum, a šta Um, i mišljenje? Ide se i dublje s ovim do u metafiziku.  

Koja je priroda svijeta i čovjeka prije svih? Kakav je odnos materije i Duha, kakve su razlike i koje sve mogućnosti?  Kakva budućnost? 

Ovdje će prije svih u nastavku biti razmotreni filosofski antropolozi: Šeler, Gelen, Rothaker, Plesner, Kasirer i drugi filosofi koji nisu striktno označeni antropolozima. 

Po metafizici put je dalek, trnovit da pjesnici vide i slikari više neg običan narod, jer narod s tim se ne zanima. Svijet je prvo reflektivnost jer u život smo došli ili smo bačeni ka spoljašnjem. Kako za kog. Ovo spolja nas vodi unutra ka Jedinstvu sopstvenog Bića gdje vrijeme staje, al’ Život ne. Jer Život je, filosofi mnogi kažu, Vječan.

Ima tu i religije. Jevreji su bili u tome geniji (lat. genius = Duša stvari i moć stvaralačkog), bili su bez filosofije i bez nauke u empirijskom smislu, imali su nauke neke skrivene, npr. ,,Knjiga sjaja”. Gledali su u Zakone, a likovnost kod njih je bila slaba i religijski zabranjena. Samoglasnike pisali nisu, samoglasnik je taj što stvara. Svaki glas što govori se u pjesku se crta sam. Od njih Islam preuzima ovo, od Jakobita Ismailiti djeca Ibrahima (Abrahama). Slike Boga se ne prave. U Antici je upravo bog vrijedan bio slikanja, prirodu vide kao svetu, pa i Arhimed kad brani grad Sirakuzu od Rimljana svojim pomagalima, izvinjava se dugo poslije zbog izuma, zbog profanisanja onog svetog, ogledala. Rimljani su se školovali u grčkim školama, koristili su njihove nauke i upravo ih profanisali, krali su umjetnost, razvijali pravo, voljeli su osvajati i ratovati. Imali su dobru gradnju. Rimski čovjek je tako suštinski različit od grčkog, a grčki od jevrejskog, itd. Unazad do Atlantide. Ima i prije. 

Čula imaju veliki značaj za spoznaju, ali i ona jednom bivaju prevaziđena. Umjetnik zna. Filosof zna i s ovim on transcendira. Životinju samo nagon tijela nosi, ili Duše? A ima li ona Dušu? I ima li čovjek Dušu, te kakva je? Za čovjeka interes je u većini svakodnevni. U državi narod vlada, a ostali, malo ih je, bogme ne znam. U okovu poriva čovjek nije, on je otvoren za sve, a životinja ima svoju okolinu, čovjek ima cijeli svijet. Ali nema Svijet kad slijepo za vrijednosti nametnute grčevito drži.  

Distanca ta od pojavnog omogućuje transcendiranje i prevazilaženje okruženja oku samo il’ čulima viđeno, čovjek je sposoban ili otvoren za ideju i Beskonačnog. Da li smijemo tvrditi da životinja ovo nema? Kad kažem Ideja njome ne misli se na intelekt il’ razumsko. Možda Umsko. Više vuče na platonski. I jungovsko arhetipno. Čovjek stvoren je za neko transcendentno, filosofi kažu, da životinja takva nije, zatvorena u sopstveni svijet je i sred poriva. Uronjena. A i čovjek tu uranja, u svijet, pliva, drugačiji osjećaj on ima, valjda.  

Pas je veseo i ne zna da je takav za razliku od čovjeka. Čovjek je posmatrač sebe i sebe proizvodi pa označi pojmovima. Da l’ bukvalno? On je viši stepen ka Slobodi koju ni ne znamo. Akademski. No, nisu ni kamen, biljke, životinje tako proste kako ih objašnjavamo. I kako ko o tom kaže, akademki skraćeno je. 

Shiller u svojoj pjesmi kaže:

Kako mi je - kad laki me oblak diže
Oklop teški kad postaje paperje mi.

Ideja o svijetu ne ukida čovjeku ,,okolinu”, već svijet Ideja objedinjuje, ne znamo kako. Čovjek je biće te Ideje, Svjesniji je. A je li NAJ? Doživljene slike samo oblikuju svijet praznina stvara isto tu prazninu, zatamnjuje Bit, Suštinu.

Mi dijelimo sad zadatke, svak ponešto pa i svijet podijelismo u neznanju. Napredno je, postmoderno i rasuto stanje. Svud je ,,specijalno” i napredak, prilagodba je života višeg nižem, sistemi su i kontrola. Poželjno je biti glup. To kako nam stvari stoje prekida se mogućnost za samorazvoj i Slobodu, Ljubav, Sreću, zatvara se otvorenost za mogućnost, još povratka sebi nema. Ne sebično! 

Izvanrednost nam smanjuje otvorenost ka drugim mogućnostima. Jer smo uski.
Razvitak i nije čisto biološki, već je razvoj i organa za čovjeka, sad tehnički i u smislu je oruđa i oružja, kroz jezike provlače se apstrakcije prazne uma i mišljenja. Čovjek sporo se razvija. Čuj razvija? ODVIJA se, osjetljiv je. 

Životinja baca alat, a čovjek ga čuva, može zatrebati. Dešava se da se sredstvo u ovom emancipuje, oslobađa službe kojoj je stvoreno i postaje svrha sebi. 

A kultura? Potrebna je. Novi svijet. Priroda je nedovoljna tek k’o fizis, drvo, brdo i livada, rijeka, vatra, sve ostalo. Čovjek Put je, nije nešto fiksirano. Samo čovjek zna da crta, zna da zna, životinja gipkošću svog tijela može da ostvari pokret složen. Čovjeka je zakočilo. Neće dugo jer čovjekov biološki je položaj i ,,poseban”. Umjetnost je, nauka i religija. I filosof. I pjesnici Ljubavnici poezisa, a ne samo stihoklepci. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment