Thursday, 1 December 2016

Florenski Pavel - Hrišćanski Lik kao Ideja Platonova - i sanjanje


Dva su svijeta i bezbroj je takvih po dva. Ovdje ovo je obično, a i nije. Pristrasni smo i nespretni. Treba zrelost. Obmane i samoobmane salijeću ovog putnika na granici sa svjetovima. Svijet ustavlja svoga roba na sve moguće načine. Sve se lijepi. Mreža svuda paukova što iz sebe plete drugom. I tako obmanjivači Dušu hoće zadržati na granici s svjetovima. Ne daju nam van granica dostupnoga.

Pa, hvatajte paukovi, kad je tako, ja sam borac za Slobodu. Nije lako. Tu između svjetova su sve sablazni i prevare. Privid. Ovdje nema osvrtanja, hrabrost treba, vjera. Ma ne strasti i poroci. Pokajanje je promjena. Strasti nas drže. Robija. Opasnost nije u strasti k'o takvoj već u njenom vrednovanju. Zavodljive slike. Na granici svijeta nevidljivog slike nisu potpuno ,,realne“. Strast je neko odsustvo u Duši objektivnog. Znamenje je nepojmljivo naše praznine. Tu ulaze neke druge obrazine da popune. 

Duša gladna i žedna je potresena. Predmet briga njenih nije ona sama već Božansko. Ali kuda ili kako? Na krilima gornjih sila Duša biće uznesena. Ova priča dio je onog što je živio Pavel Florenski, ali i moj doživljaj istog. 

Viđenje je oskudnosti il' punoće, maska (ličina, obrazina) i Lik. A lice? To je ono što vidiš u realnom ovdašnjeg svijeta. Lice ima i prirode, i bilo čeg drugog. Lice ili pojava. Sirov izgled umjetniku za obradu. Slika Božija, naša skrivena svojina, Lik, pokazaće se u licu. Tad lice dobija razgovjetnost svoje Duhovne strukture, u skladu sa svojim Bićem nije spolja nametnuto. Energija slike Božije tu probija masu kore materije. 

Lice tada postaje Lik. Slika Božija. Lik po-sebi sozercavan. Ovi ljudi objavljuje Tajne nevidljivog svijeta. Bez riječi. Kroz čovjeka to najbolje priča. Izgledom. Na grčkom Lik se zove Ideja. Eidos. Smisao Vječni sozercavan jednim licem, nadnebeska Ljepota ove je stvarnosti, gornjega Prvolika. 

Suprotna je Liku maska (obrazina) il' ličina, larva, persona (lat. prosopon) kao astralni leš il' prazno nešto nalik licu, što izdaje se za lice, a iznutra zjapi, i fizički čak. To lice nam isto treba, obmanjuje, ne otkriva još Lik Božji već govori lažno nam o postojećem. Tamna bezlična vampirska sila traži produžetak, i traži svježu krv i živo lice u koje bi ta stralna maska mogla se obuć', uvlači se i izdaje lice to za svoju suštinu. Lažna je realnost ovih astralnih lešina, u kabali se zovu ,,kore“, u teosofiji ,,ljuske“, ili pak majmuna. Nečista sila prazna iznutra, šupljina bez kičme, bez supstancijalnog. Suština je čovjeka slika Boga. Al' se ,,ljuska“ otcjepljuje. 

Platonizam i crkveno poimanje svijeta ima u vidu Dobro i Sveto, a kantovsko poimanje vidi zlo i grijehovno, ni jedno ni drugo ne gube ,,predmet“ istraživanja. 

Koliko grijeh ovlada Ličnošću i lice prestaje da bude prozor otkud sija svjetlo Božanskoga, to lice se grči u masku strasti koja njim ovladava. Visok uspon Duhovan obasjava lice svjetlosnim Likom izgoneći tamu i nedorečeno. Da NEDOREČENO. Lice će postati portret živi umjetnički sebe samog, umjetnost nad umjetnostima na djelu. Podvižništvo. Tako blista Slava (sila) Oca nebeskoga. 

Dva su svijeta, nevidljiv i vidljiv, tako različiti, a da se podudaraju. Kao kada se otkrijemo i s hladnoćom sanjamo snijeg, kao kad nas pritisne jastuk i mi sanjamo neko nas davi. Kako tako malen tren da razvije dugi san u vremenu? Tu vrijeme prolazi obratno. Uzrok je poslije posljedice. Tako vrijeme teče u snu u susret sa sadašnjim. Svjetovima sad misliti granicu im kako? Veo se vidljivog vela se cijepa, u nama, neovdašnji vjetrić piri i dva svijeta stapaju se. 

San, i to nas čak nas uzdiže, i najdivljiji san u neki nevidljiv svijet. I neosjetljiv čovjek imaće to predosjećanje. Polubudni smo u snu. To između sna i jave jeste vrijeme, sredina gdje se javljaju slike u snu. To nije vrijeme dnevno, već nova mjera i vrijeme okrenuto. Odsanjati možemo vijekove. 

Da, vrijeme se okreće. Tvoračka je fantazija, a na nju nas može navesti i bilo koji tako nebitan događaj. 

Sam je sebe obrnuo čovjek kroza sebe ka Duhovnom Centru svijeta, u realnost. Likovi su i oblici Duha onog ko ostvari u sebi Lik, Božansku tu ikonu il' Ideju Platonovu. Prolaz ima da se javlja donjem svijeta iz Gornjega. San odvaja, ali isto i sjedinjuje ova dva svijeta. Nađosmo granicu. San gleda u oba svijeta. Dva vremena, vrijeme sna je okrenuto. San smisao čist je i zatvoren u tanku opnu. Najtanju. 

Noć umiva Dušu, čisti empririjskog nas i snovi jutarnji su već Mistični više. San je prelaz. Slike prvog vida Duše su talog, odjeća bačena dnevne ništavnosti, tom nema mjesta u drugom svijetu. Obmanjuje umjetnik koji nam daje sliku koja je proizvod nekog trenutnog mu nadahnuća što uzdiže, i samo zato što to su to slike uzlaženja. Psihologizam, sirovina. Al' nama trebaju njegovi predjutarnji snovi, svježina Vječnog plavetnila. Mehanička je i u skladu sa vremenom ta umjetnost - uzlaženja, prazna sličnost sa svakodnevnim. A umjetnost - silaženja simbolizam iskustvo je Drugog svijeta. Prvijega. 

Duša se uznosi iz vidljivog i, izgubivši ga iz vida, naslađuje se u oblasti nevidljivoga, što je dionizijski raskid okova vidljivog. Vinuvši se u vis, u nevidljivo, Duša se spušta ponovo ka vidljivom, i onda se pred njom stvaraju simboličke slike o nevidljivom svijetu - oblici stvari, i to je apolonsko viđenje Duhovna svijeta. Opasno je primiti kao Duhovno, kao Duhovne ikone, kao ideje ona sablažnjiva maštanja koja okružuju, smućuju i obmanjuju Dušu kad se pred Njom otvara put u drugi svijet. To duhovi ovoga svijeta pokušavaju da zadrže saznanje u ovome svijetu. Kao susjedi sa onostranim, ovi, mada su ovdašnje prirode, prave se kao da su bića i realnosti Duhovnog. 

Ikonostas je zid, pregrada sa slikama, mjesto za slike (grč. eikones), ono dijeli dva svijeta poput svijeta snova o kojem je ovdje bilo riječi. U ovom zidu su i kraljevska Vrata, Sedma (7) Vrata. ,,Nebeska". 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment