Thursday, 1 December 2016

Florenski Pavel / Lik - Ideja Platonova i maska


Dva su svijeta i bezbroj je takvih po dva. Ovdje ovo je obično, a i nije. Pristrasni smo i nespretni. Treba zrelost. Obmane i samoobmane salijeću ovog putnika na granici sa svjetovima. Svijet ustavlja svoga roba na sve moguće načine. Sve se lijepi. Mreža svuda paukova što iz sebe plete drugom. I tako obmanjivači Dušu hoće zadržati na granici s svjetovima. Ne daju nam van granica dostupnoga.

Pa, hvatajte paukovi, kad je tako, ja sam borac za Slobodu. Nije lako. Tu između svjetova su sve sablazni i prevare. Privid. Ovdje nema osvrtanja, hrabrost treba, vjera. Ma ne strasti i poroci. Pokajanje je promjena. Strasti nas drže. Robija. Opasnost nije u strasti k'o takvoj već u njenom vrednovanju. Zavodljive slike. Na granici svijeta nevidljivog slike nisu potpuno ,,realne“. Strast je neko odsustvo u Duši objektivnog. Znamenje je nepojmljivo naše praznine. Tu ulaze neke druge obrazine da popune. 

Duša gladna i žedna je potresena. Predmet briga njenih nije ona sama već Božansko. Ali kuda ili kako? 

Na krilima gornjih sila Duša biće uznesena.

Viđenje je oskudnosti il' punoće, maska (ličina, obrazina) i Lik. A lice? To je ono što vidiš u realnom ovdašnjeg svijeta. Lice ima i prirode, i bilo čeg drugog. Lice ili pojava. Sirov izgled umjetniku za obradu. Slika Božija, naša skrivena svojina, Lik, pokazaće se u licu. Tad lice dobija razgovjetnost svoje Duhovne strukture, u skladu sa svojim Bićem nije spolja nametnuto. Energija slike Božije tu probija masu kore materije. 

Lice tada postaje Lik. Slika Božija. Lik po-sebi sozercavan. Ovi ljudi objavljuje Tajne nevidljivog svijeta. Bez riječi. Kroz čovjeka to najbolje priča. Izgledom. 

Na grčkom Lik se zove Ideja. Eidos. Smisao Vječni sozercavan jednim licem, nadnebeska Ljepota ove je stvarnosti, gornjega Prvolika. 

Suprotna je Liku maska (obrazina) il' ličina, larva, persona (lat. prosopon) kao astralni leš il' prazno nešto nalik licu, što izdaje se za lice, a iznutra zjapi, i fizički čak. To lice nam isto treba, obmanjuje, ne otkriva još Lik Božji već govori lažno nam o postojećem.

Tamna bezlična vampirska sila traži produžetak, i traži svježu krv i živo lice u koje bi ta stralna maska mogla se obuć', uvlači se i izdaje lice to za svoju suštinu. Lažna je realnost ovih astralnih lešina, u kabali se zovu ,,kore“, u teosofiji ,,ljuske“, ili pak majmuna. Nečista sila prazna iznutra, šupljina bez kičme, bez supstancijalnog.  

Suština je čovjeka slika Boga. Al' se ,,ljuska“ otcjepljuje. 

Platonizam i crkveno poimanje svijeta ima u vidu Dobro i Sveto, a kantovsko poimanje vidi zlo i grijehovno, ni jedno ni drugo ne gube ,,predmet“ istraživanja. 

Koliko grijeh ovlada Ličnošću i lice prestaje da bude prozor otkud sija svjetlo Božanskoga, to lice se grči u masku strasti koja njim ovladava. Visok uspon Duhovan obasjava lice svjetlosnim Likom izgoneći tamu i nedorečeno. Da NEDOREČENO. 

Lice će postati portret živi umjetnički sebe samog, umjetnost nad umjetnostima na djelu. Podvižništvo. Tako blista Slava (sila) Oca nebeskoga. 

(Iz konteksta Pavela Florenskog, ruskog religijskog mislioca i filosofa, iz njegova djela: ,,Ikonostas")

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment