Thursday, 1 December 2016

Florenski Pavel - Ontološka veza kroz sliku


Iz svoje Dubine podvižnik i po žurbi dnevnoj vidi ljepotu zvjezdanog neba. 

Ako nema dodira sa Suštinom ništa se značajno nije ni desilo, nema saznajnog značaja. Slika nas podsjeća na prvo-Lik. Da, mora se i misaono. Ontološka je veza ikone s prvo-Likom. Ikona kao ,,svjetlosna slika” budi u saznanju viđenje Duha. To Duhovno drijema Duboko pod svijesti. Slike te liječe jer takav je dodir s Duhovnim svijetom. Čudotvorno. 

U Duši slikar već dugo nosi sliku voljene Djeve i slika. On na koljena suznim svojim očima pada i priznaje šta je od najranije mladosti mu plamtjelo u Duši. 

Andrej Rubljov (1360-1430), monah i jedan je od značajnijih ruskih ikonopisaca, kaže Florenski. Likovi na njegovim slikama su uvijek spokojni, a vremenom, način na koji slika, postaje ideal crkvenog slikarstva i ikonoslikarstva u pravoslavlju. Umjetnici ikonopisci, ipak, mogu da budu samo Sveci što ovaplote nebeska Viđenja, visoko sveštensko služenje. Jer ne smije se činiti Božije djelo s nemarnošću. Slovesnost je i jasnost, umno je bogosluženje. Orgulje su iz Renesanse, uljano-gust je orgulja zvuk k’o uljane boje, i platno, perspektiva, zemaljsko i suviše tjelesno, kaže Florenski. Oštriji um sve poima bolje i dublje prožet je sa Suštinom. Sloboda izbora sloboda je, kako se čini, tek privida. Atentat je uz mnogo riječi o slobodi, kao pjesma sa gramofona. Tako nisko slobodarski.

Za Florenskog ikonopis je metafizika Bića, ali ne apstraktna već konkretna dok je uljano slikarstvo najbolje prilagođeno da predaje čulnu datost svijeta, gravura tek daje misaonu šemu. 

Radosna vijest iz izvornih dubina Bića je potajno dugo njegovana kao brižna uspomena na Zavičaj (otadžbinu ili domovinu), uzmi je kako hoćeš, to ne primamo spolja već iz sebe samih. 

Kaže Florenski da ruski ikonopis iz 15. i 16. vijeka predstavlja ostvareno savršenstvo plastičnosti kome ravnog ili sličnog nema u istoriji svjetske umjetnosti, a sa kojim je moguće u izvjesnom smislu stavljati naporedo samo grčku skulpturu koja je takođe ovaploćenje duhovnih slika i koja je kasnije, na žalost ili na nesreću, nagrižena racionalizmom i čulnošću. Suvišne i napamet povlačene linije dovele su do sjenki i alegorizma. Kanonski oblik je onaj od najveće prirodnosti i najprostiji. Na ikoni malo je prirodnog, misleći na prirodu nižeg, i odjeća ikone boje je takve da njima drugog oživljuju. Odežda Sveca je tkanina njegovih podviga, i to je tijelo, oblast energije najbliži tijelu. Obnažena figura nije samo nepristojna i nelijepa, metafizički je manje i razumljiva pa bi u njoj bilo teže sagledati suštinu prosvjetljene čovječnosti. Jer takva je sama suština djela umjetničkog, Duhovni stil vremena, npr. nabori odjeće, fino tkanje. Ontološka je izrada odežde. 

Nevidljiva strana vidljivog je najsloženije slikanje. Florenski ne govori o prirodnim silama uvezenim u formu već priča o Božanskim Silama. I zlato se odnosi na Duhovno zlato. Ikone Vizantije su slikane zlatom. A onda su došli trgovci. 

Izgledalo mi je da su ontologija, i crkvena, i Platonova, tako izvanredno bliske procesu ikonopisa i djelimično drevnom slikarstvu, da tu bliskost stalno treba i objašnjavati. I platonizam se orjentiše na kultu, a njegova terminologija je misterijska, slike mu imaju karakter posvećenja, a Akademija je povezana s Eleusinom. I zar nije ontologija upravo teorijska formulacija ikonopisa? Ikonopisac prikazuje Biće. S druge strane sjenka nije to Biće već je odsustvo - ima nešto da zaklanja Svjetlo. Božansko nema sjenku. Ikonopisac ide od tame ka Svjetlu, a slikar radi uz pomoć sjenki i otkriva sebe. Dok stvar nije od Svjetlosti ona još nije sazdana. I ugledni graver tako pravi najdublje sjenke. 

Ikonopis vjeru uzima kao osnovu dok samovoljno osvjetljen oblik nam je nepojmljiv. U Renesansi ima otrov obožavanja samog svijeta, i strana je priča o trezvenom Holanđaninu, rembrandtovski sija iz sebe. Ne Božanski. Ikonopis NE vidi nešto spoljašnje od stvari. Sad imamo tehnike brojne lišene metafizičkog smisla. Te stare ikonopisce su zvali filosofima. Svjedocima. 

Duhovna osnova stvari je u platonizmu Vid, Eidos, a ne sluh, ni miris, ni drugo. Svakom ko se doticao Platona poznata je konkretnost njegova shvatanja Umne Svjetlosti i neslučajnost upravo takve konkretnosti. I Misterija. Na ove teme se može govoriti veoma mnogo. Crkveno učenje je i te kako u vezi s tim platonskim učenjem. Apostol Pavle kaže: Jer sve što je objavljeno Svjetlost je (Ef 5, 11). 

Kod apostola Pavla, Jevrejina i visokoučenog, idoli su budili organsko gnušanje, dok je slikarstvo, naročito antičko, neuporedivo više simbolički i po suštini dalje od naturalističkog podražavanja, pa je njemu prihvatljivije, i svojom tehnikom vajanja u svjetlosti išlo se u susret biblijskom učenju o stvaranju svijeta i platonovskoj ideologiji, i saglasno Filonovoj tradiciji. Umjetnosti VIĐENJA je antiteza umjetnost DODIRA, kao što je i umjetnosti svjetlosti protivna umjetnost tame. Dirati masku i prerušavati se postalo je u crkvenom nečisto, ali postala je ta neka maska u ikoni suštinska i pravo umjetničko djelo. Kao ritualna maska. U Egiptu imamo takvu futrolu za mumiju, rodonačelnicu ikonopisa, Lika umrlog. Pojačana je izvajanost lica u svjetlu, simbol Vječnog Života i netruleži. 

Maska u kultu umrlih je zaista javljanje umrlog, Božanske Ljepote i iznad zemnih uzbuđenja, kroz masku tu pristiže energija ovog iz Vječnosti. Florenski to zove vrhovnom ontologijom svijeta.  A živa veza međ’ svjetovima je religija. 

Ikonopisanje jest’ metafizika, a i metafizika je ikonopisanje - riječima.  

(Iz konteksta Pavela Florenskog, ruskog religijskog mislioca i filosofa, iz njegova djela: ,,Ikonostas")

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment