Thursday, 1 December 2016

Florovski i Dostojevski o Ljubavi i Slobodi


Rođen u Odesi, u Ruskom Carstvu, Florovski ide prvo u Sofiju, svoje profesorovanje na bogosloviji i slavistici, kao i drugu službu, vrši u Pragu, Parizu, Njujorku (Harvard, Prinston) i Kembridžu. Umro je u SAD. Pravoslavni mu zamjeraju jedino na ekumenizmu. Ekumenizam je nastao unutar protestantske religije, to nije unijaćenje već dijalog među različitim, neka vrsta globalne politike, glasanje i pobjeda većine, ne Sabornost, što prihvataju poslije i katolici i neki pravoslavni - glasa se o nečemu o čemu je nemoguće glasati. To ne znači da se treba odreći dijaloga, svjedočenja i ljubavi, kako je govorio Justin. 

Florovski piše i o Dostojevskom koji je za sebe govorio da je realista u Višem smislu. Dostojevski je opisivao Duhovnu, ne duševnu realnost i pogrešno bi ga bilo tumačiti preko njegovih doživljaja, kaže Florovski. U mladosti je veliki pisac bio zanesenjak, ali je rano prevladao to svojim stvaralaštvom. Dostojevski je imao metafizičku težnju za znanjem, sve ga je unaokolo zanimalo. Neobična radoznalost. Vidio je ono o čemu je govorio, i to je njegov realizam. On ne objašnjava već slika (prikazuje) rječju ljudske sudbine. Smisao ljudskog života on vidi u SLOBODI, i to Slobodi kao izrazu volje. Ali samotna sloboda se pretvara u sumanitost. Uporan protest dovodi do unutrašnjeg ropstva, kad sloboda prelazi u prinudu i nasilje, opsjednutost u nasilju. Ovaj raspad Ličnosti je takođe mistično razlaganje kojim se dobija ,,čovjek podzemlja“. Opasno je biti Slobodan, ali je opasnije lišavati se Slobode. Dostojevski žali, ali ne sentimentalno i moralistički, on više pokazuje na metafizičku opasnost za one koji ugnjetavaju. Jer, ko napadne čovjeka i njegovu Slobodu, napao je prije svega na sama sebe. Sloboda mora IZNUTRA biti ograničena, jer će inače preći u svoju negativnost. Prikazuje Dostojevski kako se ta samodovoljna smjelost pretvara ili izrađa u bezočnost, čak i mističnu razuzdanost. Takva PRAZNA sloboda čini ličnost robom strasti ili ideje. Ova protivrječnost (antinomija) ljudske slobode rješava se jedino u LJUBAVI. A Ljubav, kao takva, jedino može biti Slobodna. Neslobodna Ljubav se izrađa u strast, početak je porobljavanja, i nasilja nad voljenom osobom, ili prema bližnjima isto. Ljubav je moguća jedino u Slobodi, kaže Dostojevski. Tajna jednog Hrama u Duhu, tajna Sabornosti za Dostojevskog je bila sadržana u ideji: ,,Ljubav kroz Slobodu i Sloboda kroz Ljubav.“ Tj. sloboda i jednakost ne mogu bez bratstva, ali Dostojevski ovdje vidi metafizičku ne socijalnu istinu, vidi duhovan podvig. Čovjek se ne može voljeti samo radi toga što je čovjek, tj. samo humanističko bratstvo nije moguće, ali je na neki drugi način moguće, i to je okupiralo Dostojevskog. On razmatra slovenofile i romantičare, organizmične ideje, ali i to brzo napušta. Optimizam je nedovoljan. Okrenuo se Hristu. Jedino u Hristu se može postati Bližnji, a izvan tog ljudi su jedino sposobni napasti jedan drugog. Prihvatiti Boga moguće je samo u Slobodi. 

Dostojevski gleda u svijet Ideja. Vidio je svete i pravedne ljude na mjestima koje su zauzeli oni koji to nisu. Vidio je ruskog monaha. 

Izaći iz zla svijeta može se samo uzletom ili skokom. Uočio je i zapadnu tugu, volio je zapadnog čovjeka ne i njegovu kulturu, i mnogo je naučio od zapadnog čovjeka. Ne sablažnjuje se Dostojevski, jer očekuje pobjedu Božanske Ljubavi. Zato, nikad mu se nije zatvarao Lik Božiji u čovjeku, jer svuda ga je otvarala Ljubav. I Vjerovao je zbog Ljubavi takve, a ne zbog straha. Očajanjem i sumnjom ne može čovjek ulaziti u spor s Bogom i umanjivati Božije svjedočenje, tvrdio je. Otkrivao je sebi i svima užase palog i grešnog života. Bogočovjek po tome znači i: ,,Logos postade tijelo.“ (Jn. 1.14)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment