Friday, 2 December 2016

Francuski racionalizam


Francuska 17. vijeka je sve više pritiskala svoje seljake porezima i otimanjem zemlje, kao što će to raditi i mnogi u svijetu.  Feudalne privilegije plemstva sve više gube značaj u rastućim zahtijevima buržoazije za učešće u vlasti. U jednom periodu se interes plemstva poklopio s interesima sitne buržoazije u protivljenju apsolutističkoj i vojno-birokratskoj vlasti kroz ustanak ,,Fronde" 1648. gdje nakon 5 godina građanskog rata rezultuje pobjedom apsolutizma. Katolicizam je imao monopol nad ideologijom, prvenstveno preko jezuitskog reda u toj službi apsolutizma. Opoziciona duhovnjačka struja u Francuskoj bili su Janseniti, poput engleskog puritanizma. I tokom čitavog 17. vijeka traje borba jensenita protiv advokata raspojasanih društvenih vrhova. Prva antiskolastička filosofija i prirodna nauka izbavljenja čovjekova uma započela je s Dekartom.

Regije, Henri de Roy (Henricus Regius, 1598–1679) - kao profesor medicine je upravo tražio taj spoj Dekartove dvojnosti, misleće i protežne supstancije, kod svojih učenika s razumijevanjem Meditacija. Regije je bio taj u kojem je Dekart godinama gledao čovjeka koji bi prvi bio sposoban da njegovu filosofiju odbrani od napada univerzitetskih profesora i zatim je uvede u nastavne programe visokih škola. Za Regija je Kartezije (Dekart) isprva govorio da je ecce homo, da je toliko ,,oštrog i pronicljivog uma” da u njegovim spisima jedva postoji nešto što i on sam ne bi prihvatio kao vlastito mišljenje. Međutim, pokazalo se ubrzo koliko je Regije daleko otišao u iznevjeravanju Dekartove filosofije, iako je savršeno razumijevao Dekartovu fiziku, ali mu je manjkalo povjerenje u takve zamisli. Ipak, Dekartov višegodišnji trud da Regija održi makar na površini svojih metafizičkih ideja, ostavio je traga u pismima koja su od značaja za razumijevanje njegovog shvatanja odnosa između duše i tijela. Dekartu nije trebalo mnogo da primjeti kako će njegov učenik, bude li zainteresovan za samo jednu stranu dualizma - i to onu fizikalnu, na kraju morati završiti u monističkoj zamisli prema kojoj je duša tek modus tijela. Zato ga je od samog početka njihovog intelektualnog druženja upozoravao na to da zajedništvo duše i tijela ne može biti per accidens, te govorio: ,,Kad god i gdje god imate priliku, javno ili privatno, morate tvrditi da vjerujete da je čovek istinski jedno biće a ne samo akcidentalno jedno, i da su duša i tijelo stvarno i supstancijalno ujedinjeni”. Veza koja spaja ljudsko tijelo i dušu, za ljudsko biće nije slučajna, već je, naprotiv, suštinska, budući da bez te veze takvo biće i ne bi moglo biti ljudsko. U Dekartov život ući će 1643. godine mlada princeza Elizabeta od Boemije, ćerka izbornog kneza i nekadašnjeg češkog vladara. Iako ju je primio skeptično, morao je priznati kako ta žena zna mnogo i posjeduje oštroumnost koju treba uposliti. Sve do svoje smrti pisaće joj duga i ispovjedna pisma. Većina istoričara filosofije zna za prepisku između Elizabete i Dekarta samo po problemu koji je princeza nametnula filosofu, a koji se ticao odnosa duše i tijela, ali je i poznato da se njihova pisma dotiču mnogih drugih tema: geometrije, fizike i medicine, etičkih i političkih pitanja. Ta korespondencija svjedoči i o nastajanju i previranju nekih Dekartovih filosofskih zamisli, ali daleko više otkriva koliko je njegova prijateljica bila obrazovana i nadarena, te šteta da za sobom nije ostavila nijedno filosofsko djelo.

Descartes René, lat. Renatus Cartesius (1596-1650) je ključna figura na početku moderne filosofije, te se često smatra i njenim ocem, takođe i ocem moderne matematike i fizike. Od 17. vijeka na filosofsku scenu stupa subjekt, što je filosofsko ime za pojedinca koji želi da sam bude nezaobilazan faktor u pitanjima istine, koji misli da, ako nešto treba da bude istinito ili dobro, on sam mora moći da se uvjeri u to. U racionalizmu, pravcu čiji je Dekart začetnik, dokaze treba naći u sopstvenom razumu (lat. racio). Dvije su vrste supstance u svijetu u kojem smo: duha (ili duše) i tijela. Dekart kaže da svako posjeduje ,,prirodno svjetlo razuma", odnosno ,,urođene ideje" pomoću kojih može doći do sigurnih istina, ali ne znači da uvijek i dolazi. On je bio znatno nezadovoljan znanjima koja je primio kroz skolastičku filosofiju, pa je došao na ideju da sva njemu poznata znanja podvrgne sistematskoj (metodičkoj) sumnji, ne bi li možda našao pri tom nešto u što se ne može posumnjati. Prema Dekartu filosofija je nauka o ukupnosti stvari, o cjelini, univerzalnost koja je prije olakšica nego težina za one koji je izjednačavaju, s obzorom da su sve nauke u tako prisnoj vezi da ih je lakše izučiti sve u skupu nego zasebno. Osim toga potpunost filosofskog znanja zahtijeva da je ono izvedeno iz prih principa koje valja tražiti u metafizici. Dakle, korijen filosofije je metafizika, stablo je fizika na kojem se granaju sve druge nauke, a moral dolazi tek na kraju jer pretpostavlja znanje svih prethodnih nauka. Metode saznanja kod Dekarta su analiza i sinteza, ali i treće, pridodato - pobrojavanje (l'enumeration), koje on naziva indukcijom. Na svakom stepenu razlaganja i sastavljanja pomaže intuicija koja mora vidjeti vezu ako je gdje ima. Ovom metodom  Dekart prilazi metafizici, a počinje s univerzalnom sumnjom. Raznolikost i protivrječnost ljudskog mišljenja, varljivost čula i suđenja, nepouzdanost pravila da se razlikuje san od budnog stanja, ludilo od razuma, i šta nam garantuje da nismo igračke u rukama kakvog pakosnog bića koji se igra s nama... On sumnja čak i u metafizičke istine. Sumnja je zlo koje u sebi nosi lijek. i ovu Dekartovu sumnju drugi su nazvali metodskom. Možemo zbrisati spoljni svijet, pretpostaviti da nema Boga, da nema matematičkih istina, ali se ne može zamisliti neegzistencija mislećeg subjekta, onog što sumnja, što misli, i tu se Dekart zaustavlja u sumnji: ,,Cogito ergo sum" (mislim, dakle postojim). Po Dekartu Duša je misleća stvar i ona nema prostornosti, ni tjelesnosti, i prema tome ,,res cogitans" i ,,res extensa" su dvije supstance koje se bitno razlikuju međusobno. Tako je i znanje Duše pouzdanije od znanja tijela. Dekart vjeruje u moć duha da sazna istinu, a čulnost je izvor zabluda što vara um čak i onda kad mu pruža informacije o spoljašnjem svijetu ili stanjima tijela. Dekart posmatra dualistički život čovjeka - dušu i tijelo, svjesno i nesvjesno. Umjesto čiste logičke metode naučnog saznanja Dekart, a kasnije i Paskal, naglašava važnost intuitivnog saznanja i matematičkih metoda, naročito geometrijskih. Dekart kao veliki evropski (francuski) mislilac u oblasti matematike, fizike, prirode, svemira, prelazi tad u Holandiju, najnapredniju kapitalističku zemlju koja je pružala utočište slobodoumnim i prognaninam od crkve. Tu je završio i osnovne postavke nove naučne metodologije ,,Pravila za rukovodstvo uma", zatim anonimno izdao: Dioptriku, Meteore, Geometriju, zatim i: Metafizička razmišljanja, Principi filosofije, gdje je njegovao učenje izloženo sistematski i u cjelini. I pored sve predostrožnosti, osim gnjeva jezuita, namakao je na sebe i bijes protestantskih teologa. Zatim odlazi u Švedsku na poziv švrdske kraljice i tamo umire već prve godine. Radeći matematiku, mehaniku, optiku, tvorac je i analitičke geometrije. Svojom filosofijom prirde se suprostavio i skolastičarima i Aristotelovskoj peripatetici. Nije pisao na latinskom već na narodnom francuskom jeziku. Bio je nastavljač Bekonove filosofije, s tim da nije išao metodom eksperimentalno-induktivnom, već racionalističko-deduktivno i, naravno, nije bio protiv eksperimenta. Zato je Dekart, reći ćemo, racionalista, a F. Bacon empirista. Intuiciju smatra najvišom racionalnošću. Metafizički suprostavlja nauku i religiju, kaže: Mislim, dakle postojim. Dekart vidi dvije supstance: rasprostiruću i misleću, tj. materijalnu i duhovnu. U tom smislu on ima problem kako povezati dualizam kod čovjeka, ove dvije supstance koje sarađuju, tj. kako se ostvaruje jedinstvo duše i tijela. Osjeti, emocije, afekti i mnogo toga je govorilo da veza postoji, ali je  Dekartova dualnost to automatski svojom definicijom isključivala. Iako iskustvo potvrđuje vezu između duše i tijela, um to ne može obuhvatiti, te glavna nemoć Dekarta je ovaj psiho-fizički problem. Kritika s desna vidi problem rastvaranja materije u duhovno, a problem gledan s lijeva je kako duhovno može preći u materiju. Pod etikom podrazumijevam najvišu i najsavršeniju nauku o moralu koja, pretpostavljajući cjelokupno znanje drugih nauka, predstavlja poslednji stepen mudrosti (Dekart). Dekart kritikuje aristotelovce što se oslanjaju na autoritet velikog mislioca u stvarima o kojima veliki Aristotel ništa nije govorio. Dekart konfuzne ideje skolastike hoće da zamijeni jasnim idejama. I Toma Akvinski je rekao da je pozivanje na autoritet najslabiji od svih argumenata u filosofiji. Dekart je upravo tragao za pravom metodom za viđenjem istine . Protiv skolastike nije toliko išao koliko protiv skepticizma.. Izvjesnost matematike ga je oduševljavala i tražio je njenu primjenu u drugim naukama. Mudrost je jedna i sve nauke su zato identične i postoji samo jedna vrsta znanja, samo jedna nauka, pa i jedna naučna metoda. Za razliku od skolastičara koji smatraju da svaka nauka i problem imaju različite pristupe, Dekart smatra da nije tako, pa se npr. etika može objasniti matematikom. Osim toga naglašavao je razliku između nauke i vještine. Geomterijski izrazi se mogu prikazati aritmetički, što je npr. Aristotel poricao. Pravila su potrebna jer postoji predrasuda, strast, uticaj obrazovanja, brzopletost, nestrpljenje da se postignu rezultati, kad se skreće s pravog puta, kad duh postaje zasljepljen i ne upotrebljava se ispravno. Dvije duhovne radnje uz pomoć kojih smo kadri doći do znanja o stvarima bez ikakvog straha od zablude su: intuicija i dedukcija. Intuicija nije kolebljiva sigurnost koju daju čula ili nije lažan sud proizašao iz rđavih konstrukcija mašte, već ona nastaje u čistom i pažljivom duhu tako neposredno i razgovjetno da smo u potpunostioslobođeni sumnjeu predmet našeg razumijevanja. Dakle, intuicija je viđenje uma, intelektualno viđenje ili vizija tako jasna da ne ostavlja mjesta sumnji. Dekart čini sve da svede dedukciju na intuiciju. Samo prvi principi su dati na osnovu intuicije, dok se udaljeni smatraju dedukcijom. Pravila za ispravnu upotrebu ove dvije duhovne radnje (intuicija i dedukcija) čine ,,metodu". Euklidovu geometriju je smatrao neispravnom u korijenu, čiji osnovni principi i aksiomi nisu opravdani, a matematičar u njoj ne pokazuje kako se došlo do prvih principa geometrije. Fizika ne može da dedukuje iz metafizike, već je matematika ta, zato Dekartova fizika jeste geometrija. Nije jasno koliko je Dekart bio pristalica eksperimenta, ali je govorio da nudi logiku kojom se mogu spoznati mnogima neshvatljive činjenice. Jasno je da je pripisao određenu ulogu iskustvu i eksperimentu, ali nije često jasno u čemu je ta uloga. Sveo je fiziku na zakone matematike. On nije empirčar. Dekart govori o nalaženju prvih principa ili prvih uzroka svega što jeste ili što bi moglo da bude u našim dušama, prethodno uklanjajući predrasude  čulnosti. Sve jasne i razgovjetne ideje su urođene. Dekart je sumnjao i jedino u što je bio siguran jeste: Cogito, ergo sum. Kaže: Ne bih mogao sumnjati da ne postojim. Moguće je da se varam kada sudim da postoje materijalni predmeti koji odgovaraju mojim  idejama o njima. I koliko god da sumnjam ne mogu sumnju primjeniti na sopstveno postojanje jer se ono najavljuje u samom činu sumnje. I ako se varam  moram da postojim da bih se varao, a ako sanjam moram da postojim da bih sanjao. Cogito, ergo sum - je prvi iskaz i najizvjesniji, prvo načelo filosofije za kojim je tragao. Razlikuju se ,,jasno" i ,,razgovjetno", bol se jasno osjeti ali se može pobrkati s drugom prirodom. Dekart upotrebljava tip dokaza koji je dao T. Akvinski, da treba dokazati postojanje Boga, iznutra, Boga koji nije obmanjivač. Već od ,,pete meditacije" Dekart počinje izlagati ontološki argument, kad je već dokazao postojanje Boga i utvrdio da je istinito sve ono što opažamo jasno i razgovjetno. Funkcija ontološkog dokaza jeste da razjasni istinu o Bogu. Dakle, prvo je utvrđena istinitost dva egzistencijalna iskaza: Ja postojim; i Bog postoji. Dekart se uvjerava u postojanje duha i tijela među kojima traži vezu i njihovu pojedinačnu prirodu. Osnovni atribut duhovne supstancije je mišljenje, a protežnost je osnovni atribut tjelesne supstancije. Pošto životinja ne misli, Dekart je poredi s mašinom, kao i nemislećeg čovjeka. Duh utiče preko pinealne žlijezde. I čovjek uz sve to ima i slobodnu volju. U to vrijeme Dekart je imao simpatije prema duhovnom učenju Jensenita. Gledao je da mijenja sebe ne okolni svijet i uvijek je tragao za istinom. Uznemirenost duše od spoljnjeg svijeta jeste strast koja nije sama po sebi loša već je treba svesti na mjeru. A želje, one su dobre kada slijede iz istinitog znanja, ne iz zablude, a vrlina nas vodi u smijeru za kojeg smo prosudili da je najbolji. Naše znanje nije potpuno kad ne može isključiti uticaj strasti.

Dekart je pazio da se ne upliće u sporove koji su mu bili samo puko gubljenje vremena i snage. Shvatio je na kraju da se mora zagledati u sebe da bi došao do istine. Odbacio je sva ubjeđenja pristigla od drugih. Dvije su supstance za Dekarta. Dekartova filosofija i kartezijanstvo su radikalno uzdrmali sva dotadašnja filosofska tumačenja svijeta smatrajući da su svi filosofski rezultati bez osnova sve dok se njihove postavke ne slože sa metodom i tako rezultati proiziđu iz njih. On dodatno udara na već udaljenu skolastiku, ali i na savremenika Bekona. U tom smislu Dekarta mnogi smatraju osnivačem moderne filosofije, prije svega zbog težišta u traženju prave metode za sve grane ljudske spoznaje, te na osnovu tog traganja Dekart uvodi mnoge nove pojmove i argumente za novi napredak filosofije, s njom i spoznaje. Savremenik je i Bekona i Galileja. Nije se oslanjao ni na kakve intelektualne autoritete, osim na ,,prirodno svjetlo razuma ili uma". Time se Dekart odvaja od bilo kakve dogme, ali i od svjetovnih preokupacija humanista Renesanse. Principi uma moraju biti ,,jasni" i ,,razgovjetni", pa i njegovo prvo djelo jeste ,,Rasprava o metodi", ali na francuskom jeziku, pružajući tako mnogima uvid u novo saznanje. Nakon toga piše i svoje remek djelo ,,Meditacije o prvoj filosofiji" na latinskom jeziku. Dekart kaže: Bilo da sam budan ili da sanjam, dva i tri su uvijek pet, a kvadrat ima 4 stranice. Metafizika mora da krene od očiglednog, inače bi ušla u kolosjek nasumičnog nagađanja o istini: Iz čiste činjenice da sam pomišljao da posumnjam u istinu drugih stvari, prilično jasno i razgovjetno proističe da postojim - mislim, dakle postojim, što vrijedi samo u momentu mišljenja. Čim sumnjam ja sam nesavršen. I uvijek je veća stvarnost ona koja proizvodi određenu stvarnost, što uvrštava među ontološke argumente. Dekart tako zaključuje da postoji objektivni svijet čiji je on sam mali dio, zavisan i konačan. Budući da je Bog svesavršen kroz ontološki dokaz, On nije varalica. I pretpostavka o zlom duhu može biti napuštena. Ideje u sebi ne sadrže grešku već je greška u nama koji ne razumijevamo sasvim jasno i razgovjetno svoje opažanje. Ljudska greška je posljedica ljudske slobode, a to što ona izgleda kao zlo upravo je dio stvarnog i većeg dobra. Prema tom, jasno i razgovjetno opažanje je garancija istinitosti, a dodatna pogreška u memoriji se može eliminisati jednostavnim činom intelektualne intuicije. Prolazni su kvaliteti stvari u koje se suština neprestano oblači. Čula ne mogu a intelekt može shvatiti suštinu stvari. Dekart kaže materijalna supstancija ili tijelo, protežnost, pa zatim dolazi i do postojanja zasebne duše i traži im vezu. Iako mnogo doprinosi modernoj nauci, onoj koja ima veze s čulima, Dekart eksperimentima dodjeljuje samo sporednu ulogu. Rastuća buržoazija Francuske, Holandije i Engleske vrlo brzo prihvata Dekartovo učenje - kartezijanstvo u borbi protiv crkveno-peripatetičke dogme. U to vrijeme i Paskal (1656) s pozicija jansenizma anonimno izdaje ,,Pisma provincijalcu", kao kritiku morala i politike jezuita.

Kod Dekarta za sud se ne traži samo razum, nego i volja, da predočena stvar dobije odobrenje. Volja se prostire šire nego razum, pa je uzrok i pogrešaka. Čovjek radi slobodno i po svojoj volji, pa je vrijedan pohvale ili prijekora. Spoznavanje istine ima veću zaslugu kad je spoznajemo svojom voljom, nego kad bismo je morali spoznavati silom. Sve naše zablude potiču od volje. Izricanje suda o nečemu što se ne razumije, zbog težnje za istinom, dovodi u zabludu.

Malebranche, Nicolas (1638-1715) je rođen u Parizu, studira filosofiju i teologiju na Sarboni, nije toliko bio pristalica aristotelizma kojem je podučavan već pristupa oratorijancima i postaje sveštenik. Jedan je od onih univerzitetskih profesora koji su pomagali da se kartezijanstvo širi po Evropi kao filosofija. Zadivljen je Dekartovim posthumnim djelom ,,Rasprava o čovjeku" koje objavljuje Luj de la Žorž. On ulazi u znanje o matematici i naukama u kartezijanskom stilu, gdje vidi i bliskost s Avgustinovom mišlju. Iako hrišćanski filosof, koji ne razdvaja filosofiju i teologiju, Malbranš naglašava superiornost Dekarta nad Aristotelom, što je originalnost njegova duha. Kaže: Zabluda je uzrok čovjekove bijede i zabluda nije nužna, čovjek može doseći istinu. Međutim, moramo prihvatiti samo ono što očigledno i vidimo. Nisu čula ta koja nas obmanjuju već volja sa svojim prenagljenim sudovima. Sposobni smo da se uzdržimo od prenagljenih sudova i ne treba na osnovu čula da sudimo kakve su stvari po sebi. Jer čula su nam data samo radi održavanja naših tijela. On spominje i životne duhove i psihičke predstave njima izazvane, ali i pretjeranu maštu koja može lako odvesti na pogrešan put. Umovanje treba da krene od najlakših i očiglednih stvari. Naglasio je i to da Aristotelov autoritet ne želi zamijeniti Dekartovim. Životni duhovi stvaraju tragove u moždanim vlaknima što daje predstave i ideje koje će dalje uticati na fiziološke procese. On označava duh, a ne dušu u aristotelovskom smislu. Kod njega je upitna uloga naše volje u pokretanju tijela jer: Nema čovjeka koji ne zna šta mora da čini da bi pomoću životnih duhova pokrenuo jedan od svojih prstiju. On ovdje naglašava dejstvo božje volje kao jedinog pravog uzroka kretanja. Bog pokreće moju ruku prilikom moga htijenja da se ruka i pokrene. On ovim ne negira ljudsku slobodu i odgovornost. Teorija Malbranšove slobode govori da je rezultatčovjekovog pada u tome što se jedinstvo duše i tijela preobratilo u zavisnost duše od tijela. Kad god tjelesna stvar prouzrokuje tragove u mozgu dolazi do kretanja duše i u tom smislu je duša podređena tijelu. Čovjek koji nakon pada više nema jasnu svijest o Bogu privlači čulne stvari i duša ,,nakon pada" je tjelesna po sklonosti i njena ljubav za čulno neprestano umanjuje joj jedinstvo ili povezanost s inteligibilnim, nadosjetilnim koje je samo umom dohvatljivo. Sav grijeh dolazi zbog ovog potčinjavanja s tjelesnim. Dakle, čovjek je samo na osnovu vlastitog izbora zarobljen nekim konačnim dobrom. Duh prima ideje, ne proizvodi ih. Sve ideje već postoje u Bogu i duh može da ih vidi u Bogu, sva Božija djela, ako Bog hoće da mu ih otkrije. To ne znači da možemo da vidimo suštinu Boga. Arhetip sve materije je u Bogu, pa to što vidimo okom nije Bog već materija u njemu koju On može da proizvede. Postoji arhetip materijalnog svijeta. Mi nemamo tako savršeno znanje o prirodi duše kao što je znanje koje imamo o prirodi tijela. Bog je taj koji obavještava o najvišim istinama. Tri su vrste bića: Bog, duhovi i tijela. Otkrovenje nam daje to najviše ili istinsko znanje. Da bi se uvjerio u postojanje tijela Malbranš koristi Anselmov ontološki dokaz, kako ga koristi i Dekart. On insistira na božanskoj slobodi pokazujući da je teista, ne panteista. Malbranša neki smatraju kao sponu između Dekarta i Spinoze. On kaže da je ludost da ideje koje primamo okrećemo protiv Onog od koga ih primamo. Njegova filosofija ima veliki uticaj. Aristotelsko-tomističko učenje o čulnom porijeklu našeg saznanja uništava nauku i moral. Bio je protiv empirizma i približavao se Spinozi.

Arno Antoan, Antoine Arnauld (1612-1694) je francuski filosof, teolog i matematičar, a značajno se bavio logikom, inače poznat kao Veliki Arnauld. Kao jansenista imao je problema u vrijeme Alexandra VII, skrivao se. Pascal se za njega zalagao, a tek poslije 12 godina je društveno rehabilitovan. Odgovarajući na primjedbe na Meditacije koje mu je uputio Arno, Dekart se, baš u vezi s idejama otvoreno poziva na Franciska Suareza (1549–1617) koji bio je najznačajniji i najuticajniji kasnoskolastički jezuitski filosof i teolog čije glavno filosofsko djelo ,,Disputationes metaphysicae” odstupa od dotadašnjeg načina pisanja filosofskih rasprava u vidu komentara i okreće se samostalnom i sveobuhvatnom razmatranju svih područja metafizike, strukturalno i terminološki nezavisnom od aristotelovskog modela. Arno je pisao priručnik logike ,,Logika ili umjetnost mišljenja" (logika Pop-Roajala) što pokazuje snagu temeljnosti kartezijanstva, ali i poteškoća s kojima će se susresti kartezijanski ,,geometrijski metod". U tom smislu i Paskal piše ,,O geometrijskom duhu".

Blaise Pascal (1623-1662) bio je poznati francuski matematičar, fizičar i filosof Srca, treće dijete Etjena Paskala i Antoanete Begon. Iako naučnik bio je vrlo religiozan. Njegov otac i sam se interesovao za nauku i matematiku, lokalni sudija u Klermonu i član Mersenove akademije. Ipak, odlucio je da svog sina sam podučava nauci, i to da mu sin neće uciti matematiku do svoje petnaeste godine, već najprije da se nauči latinski i grčki jezik. Bez obzira na to Blez počinje ozbiljno da radi geometriju još u dvanaestoj godini. U tom ranom periodu za dječaka su bili značajni susreti s Galilejem i Dekartom, te njegovo poznanstvo sa matematičarem Fermaom, s kojim će stvoriti osnovu računa vjerovatnoće. Paskal je izumio i prvi digitalni kalkulator sa namjerom da pomogne svome ocu u prikupljanju poreza i taksi.  Napisao je i svoj prvi rad nazvan Esej o konusnim presjecima. Nakon očeve smrti počinje izdavati anonimna djela na temu religije, a i u odbranu jednog svog prijatelja, protivnika jezuita i branioca jansenizma (Dodir milosti božije nije zavisan ni od kakvih učenja, duhovnih treninga, religija, i sličnog već se događa nezavisno od svega toga. Jansenisam je bio pravac u okvirima katolicizma negdje u 16. vijeku i glavna odlika je bilo predodređenje. Pascal se uzima kao najznačajniji predstavnik tog mističnog pravca koji je dobio ime po holandskom teologu Cornelijusu Jansenu. Poziv Božiji zavisi od stepena budnosti i čistoće srca, pa čak u potpunosti ni od toga, ne zavisi od naše volje i naše svijesti, a najmanje o djelima koja sami smatramo dobrima.) U Bibliji piše: ,,Niko ne može doći meni ako ga ne privuče Otac koji me posla..."  U kontakt sa jansenizmom Paskal je došao preko svoje sestre Jacqueline Pascal. Pored filosofskih ideja, njegov veliki doprinos je praktičnoj nauci. Otkrio je pravila djeljivosti nekog broja bilo kojim drugim brojem i sastavio takozvani Pascalov trougao - beskonačan niz prirodnih brojeva, koji je u obliku piramidalne šeme, svaki broj u jednom redu predstavlja zbir brojeva koji su iznad njega. Krajnji brojevi šeme su uvijek jedinice. Ovi brojevi posmatrani po vrstama ponašaju se kao binomni koeficijenti. Paskalov trougao je osnovni brojni obrazac u prirodi. Po Paskalovom trouglu se razmnožava živa ćelija a brojevi trougla sadrže i tajne diferencijalnog i integralnog računa. U kolonama Paskalovog trougla krije se elektronska konfiguracija atoma. Brojevi ovog jedinstvenog prirodnog obrasca definišu i raspored planeta Sunčevog sistema i strukturu jezgra atoma. Iz osnovnog Paskalovog trougla mogu se izvesti i trouglovi viših redova. Desna prva kolona Paskalovog brojnog trougla drugog reda umjesto niza jedinica imaće niz dvojki. Sabirajući osnove Paskalovog trougla drugog reda takođe se dobiju Fibonacijevi brojevi. Konsonanti (suglasnici) iz Kur'ana mogu se povezati s matematikom iz navedenog trougla, oni pretvaraju Paskalov trougao u bezbroj devetnaeski i sedmica. Isto tako i stihovi Biblije kriju u sebi geometrijske zakone stvaranja. Sve ima svoju geometrijsku dimenziju. Paskal je istraživao i pritisak plinova i tečnosti, otkrio je način rada barometra. Proučavao je osnovni zakon hidrostatike. Njegove filosofske misli i danas su aktuelne jer su plod dubokog poznavanja ljudskog bića koje, suočeno s ograničenošću razuma i čula, oduvijek pokušava dosegnuti istinu između srca i uma. Paskal je u svojoj opkladi koristio matematičke argumente i argumente iz vjerovatnoće, i njegova glavna računica je:…mi smo svi prisiljeni da se kockamo. Jednom prilikom je predstavio javnosti vozilo sa više sjedišta kojim bi se ljudi prevozili po Parizu. Njegove posljednje riječi bile su: ,,Neka me Bog nikad ne napusti.” Poznata je i njegova rečenica: „Napisao bih kraće pismo, ali nisam imao vremena“. Nije uspio prije smrti da završi svoje najuticajnije teološko djelo: ,,Misli". Prva verzija odvojenih zabilješki pojavila se u štampi u obliku knjige 1670. godine pod nazivom ,,Razmišljanja gospodina Paskala o religiji i drugim temama". Misli se smatraju remek-djelom i zaštitnim znakom francuske proze. Paskal je u ovom djelu posmatrao nekoliko filosofskih paradoksa: beskonačno i ništavilo; vjeru i razum; dušu i materiju; život i smrt; svrhu i sujetu. Pod pojmom ,,Paskalova opklada" se podrazumijeva Paskalova teorija o vjerovanju u Boga. Opklada zapravo predstavlja zbirku bilježaka objavljenih u djelu Misli. Godine 1653. Paskal piše djelo: ,,Postupak aritmetičkog trougla”, (Treatment of the Arithmetical Triangle), iznoseći u njemu opis tabelarnog prikaza za binomne koeficijente koji se danas zove: Paskalov trougao, kažu, nastao kao rezultat njegovog interesovanja za ruski rulet i ostalih igara na sreću. Paskal sa šesnaest godina piše raspravu zasnovanu na konusnim presjecima („Essay on Conics”). Iako većina zgubljena, važan dio je sačuvan, poznat kao Paskalova teorema. Ovaj rad je bio toliko zrelo napisan da je Dekart, kada je vidio rukopis, odbio da povjeruje da djelo nije zasluga njegovog oca. U projektnoj geometriji, Paskalova teorema kaže da ako je proizvoljan šestougao upisan u bilo koji konusni presjek, i suprotan par strana je produžen sve do tačke spajanja, tri tačke spajanja će ležati na pravoj liniji, Paskalovoj liniji konfiguracije. Kad je imao samo 19 godina otpočeo je rad na mehaničkom kalkulatoru - Paskalina, sa zupčanicima, koji je mogao da računa sa vrijednostima do 9,999,999.
Paskalov najveći doprinos filosofiji matematike je došao zajedno sa djelom: ,,U geometrijskom duhu“. Prema Paskalu, samo definicije prvog tipa su važne za nauku i matematiku. U djelu: ,,On the Art of Persuasion“, dublje je istražio geometrijski neoboriv metod i posebno pitanje kako ljudi postaju ubjeđeni u aksiome na kojima su zasnovani kasniji zaključci. Paskal se složio sa tim da je dostizanje sigurnosti u ove aksiome i zaključke kroz ljudske metode nemoguće. Kaže da ovi principi mogu biti shvaćeni jedino putem intuicije, i da ova činjenica naglašava neophodnost potčinjenosti Bogu u otkrivanju istina.
Paskal je drugi karakter duha za razliku od Dekarta, prvenstveno jer je više bio u odbrani religioznosti (apologeta). Neki ga uz Dekarta smatraju i najvećim francuskim filosofom dok ga drugi i ne smatraju uopšte filosofom. Za paskala Dekart je i previše bio zaokupljen materijalnim svijetom, a manje izvornoj mudrosti. Na nauku je gledao kao na služenje Bogu, pa je matematiku podredio moralu, a prirodnu moralnost natprirodnom milosrđu.On ističe ljudsku pokvarenost, te nužnost i moć božanske milosti, te da najviše hrišćanske ideale treba zastupati u čistoti bez kompromisa i bez ikakvog prilagođavanja ljudskim slabostima. U tom duhu piše i svoje proslavljno djelo ,,Provincijalska pisma" (Les Provinciales). Tu kritikuje moralnu teologiju jezuita da se hrišćanstvo učini lakšim za zemaljski orijentisane, što je više vodilo paganizmu. Za njega je bio univerzalan matematički metod. Iako ga neki smatraju Dekartovim učenikom, drugi ne, jer je pisao čak i komentar ,,Dekart nekoristan i nepouzdan". Nepogrešivu metodu svi traže i logičari su ubjeđeni da su je našli dok je jedino postižu matematičari koji se bave geometrijom. Ono što je izvan geometrije i našeg dometa su termini  kao što su: prostor, vrijeme, kretanje, broj i jednakost. Međutim, ti osnovni iskazi su vidljivi intuicijom, očigledni, što spašava matematiku od skepticizma. Prema tome, um ne može opravdati matematiku kad bi htio. Tajne prirode jesu skrivene , dok iskustvo i eksperiment uvećavaju o njoj saznanje. Hrist je bio posrednik izbavitelj čovjeka ka Bogu, što je natprirodan čovjekov cilj. Sreća nije ni izvan nas mi u nama, ona je u Bogu, i izvan i unutar nas. Postoje moralni zakoni, ali izopačenost ljudske prirode nas sprječava da ih ispravno shvatimo. I kad bismo znali šta je istinska pravda ne bismo mogli da je primjenjujemo bez božanske milosti. Stoici su dali svijetu uzvišene besjede, ali je njihovu vrlinu zarazila i izopačila nadmenost. Filosofiju Paskal smatra kao korisnu nauku koja ne može spoznati čovjeka bez svjetla religije. Dakle, matematička i naučna metoda nisu jedine na putu do istine. Putem srca se saznaju prva načela  i volja je bitna u kom smjeru vodi ili odvraća čovjeka. Prema tome postoji  nagon, um i srce. Načela se osjećaju srcem kao intuicijom. Milosrđe ili ljubav nisu puko pripadanje redu duha. Dakle, Paskalove metode su um i srce u saradnji. Srce mora umu dati dokaz o prvoj istini. On priča o bijedi čovjekovoj bez Boga, o čovjekovoj iskvarenoj prirodi. Čovjekove intelektualnr sposobnosti su ograničene, a još ga mogu zavesti i čula i mašta, a običaj čovjek shvata kao prirodni nagon u čemu dodatno i veliko griješi. I društveni život čovjek shvata kao vladavinu pravde. Čovjekom dominira samoljublje i sklonost ka sopstvenom interesu čini ga slijepim za istinsku pravdu, što je opet izvor nereda u društvenom i političkom životu. Takođe, čovjek je sebi zagonetk i nikad nije zadovoljan. Ipak, čovjekova veličina se može izvesti iz te njegove bijede, on je kao svrgnuti kralj zbog toga i nesretan. Čak i postupci čovjekovi otkrivaju njegovu žudnju za beskonačnim. Čovjek zna da je bijedan i velik je zato jer to zna. Misao je njegova veličina, on je sposoban za Boga, to zna. Čovjek je dakle velik, ali je i bijedan. Poznavanje Boga bez poznavanja naše bijede stvara nadmenost, a poznavanje naše bijede bez poznavanja Boga stvara očaj. Isus Hrist je za Paskala negdje u sredini, spona. Čovjek ne može sam sebi podariti vjeru, jer Bog mu je daje, čovjek može pripremati se. Takođe postoje i misterije koje prevazilaze moć duha.

Baruch Benedikt de Spinoza (1632-1677) je odan slobodi mišljenja kao rijetko koji filosof. Dostojanstven do kraja. Imao je svoje prepiske sa Njutnom. Odbio je poziv profesora filosofije na Hajdelbergu, jer se očekivalo da neće napadati  zvaničnu religiju. On se kritički odnosi prema Dekartovom mišljenju o dvije supstance: misaonoj (res cogitans) i protežnoj (res extensa), što sam smatra apsurdom, protivrječnosti s prirodom. Samo velika misao probija uske okvire svog vremena i uvodi nas u posjed vječnihvječnih i neprolaznih saznanja. Spinoza se takođe služi geometrijskim mišljenjem. Za razliku od Dekarta smatra da je supstancija jedna, a mišljenje i prostor samo njeni različiti atributi. Otud poznati Spinozin stav: Bog ili priroda (Deus sive natura), i to je ta jedna supstanca, kako god da je nazvali. On odbija razlike između suštine i pojave, kako nije kod skolastičkog i hrišćanskog mišljenja. Spinoza je bio kontra empirizma, opozicija u shvatanju izvora i dometa saznanja. Kritikujući empirizam i materijalizam za brkanje stvaralačke i stvorene stvarnosti, onog što uslovljava i uslovljenog, govori da se treba držati pravog reda filosofiranja i prvo ispitivati božansku prirodu, a ne predmete čula. Bog ne pripada suštini pojedinih stvorenih stvari. Zbog nepouzdanosti čulnog iskustva Spinoza odbacuje empirijski i induktivni pristup saznanju. On takođe razlikuje ljudske od božanskih zakona, pa u smislu društvenih ili državnih odnosa, zbog ljudskih slabosti niko ne može da prenesa sva svoja prava na vladara. Takođe, on etičko-političku sferu povezuje s metafizičko-antropološkom, te sa individualnim i zajedničkim bivstvovanjem čovjeka. Dobro i zlo, on smatra, nisu kvalitet stvari sami po sebi, već modusi mišljenja, te veli da je dobro ono što nas približava uzoru ljudske prirode. Spinoza ide Parmenidovim putem da postoji samo jedna supstanca. Odbio je ponudu da vodi katedru filosofije na Heidelbergu, misleći da bi prestao razvijati svoju filosofiju kad bi se posvetio podučavanju mladih. Cijenio je mir. Veoma stidljiv, povučen, skroman, obilježen je od religijskih predstavnika kao čudovište grijeha, a njegova najznačajnija ‚‚Etika" nije mogla biti mu objavljena za života jer je smatrana vrlo opasnom. Zastupao je slobodne misli i nije bio empirista. Nije bio za demokratiju. Nasuprot onima koji po svaku cijenu izvlače Boga van prirode i čovjeka, Spinoza u ljudskom umu vidi iskru božanskog uma. On vidi strasti da sprječavaju um da spozna Svemir. Čovjek živi u stanju ropstva ako je uslovljavan spoljnim uticajima i uzrocima, što vrijedi za sve što je konačno. Međutim, ako neko može postići zajedništvo s Bogom, on više nije podložan takvim uticajima, jer Svemir kao cjelina nije uslovljen. Na taj način, postajući sve više i više usklađen s cjelinom, čovjek stiče odgovarajuću mjeru slobode, jer sloboda je baš nezavisnost, samoodređenje, a to vrijedi samo za Boga. Na taj način se možemo osloboditi straha. Neznanje je prvi uzrok zla, a znanje u smislu razumijevanja svijeta najvažniji uslov koji vodi mudrom i prikladnom djelovanju. Kaže: Slobodan čovjek ni o čemu ne misli manje nego o smrti i njegova je mudrost razmišljanje o životu. Totalitet ne može biti zlo.
Spinozina domovina je Holandija, najnaprednija kapitalistička zemlja XVII vijeka, samostalna nakon dugih ratova sa Španijom, Portugalom, Engleskom, Francuskom. Ova mlada republika se istrajno borila s vanjskim neprijateljem, ali je trpila i unutrašnje nemire, sukobe među dvije glavne tadašnje partijske struje: oranske (propali plemići i sveštenstvo) i republikanske (finansijska i trgovačka oligarhija). Kad je buržoazija učvrstila pozicije prestala je biti revolucionarna, već je počela gledati kako sad ona da sprječava reakcije masa. Spinozina filosofija, nekad poželjna, sad se počinje zabranjivati. Ponovo postaju aktuelni doktori skolastike, teologije i retorike. Spinoza te univerzitete naziva žarištima ljudskog zaglupljivanja. U borbi protiv narodne mase holandska buržoazija sklapa savez sa protestantskom crkvom Holandije.
Poznat je i Spinozin savremenik, junački borac protiv religije Uriel da Costa (1585-1640), iz porodice marana, Jevreja nasilno obraćenih u hrišćanstvo koji, da bi se vratio u vjeru otaca, bježi iz Portugala u Holandiju uzdajući se u staru mojsijevsku zajednicu zasnovanu na učenjima Talmuda i Kabale. Međutim, Uriel nije zadovoljan i ustaje protiv tamošnje usmene tradicije rabina, koji ga ekskomuniciraju kao nevjernika. On piše ,,Raspravu o smrtnosti duše" kojom otvoreno ustaje protiv vjerskog učenja o besmrtnosti iste. Na nagovor jevrejske zajednice, holandske svjetovne vlasti su uništile dotičnu knjigu, a Da Costu uhapsili. On nije bio potpuni ateista, kaže: ,,Duša se vremenom gasi... a životinjska i ljudska duša se razlikuju samo po umnosti." Jedan od njegovih protivnika kaže da je poricanje besmrtnosti duše poput poricanja postojanja Boga. Umjesto božje volje za Urijela prirodni zakoni pokreću svijet. Kritikovao je bibliju i na njega se nadovezao Spinoza)
Spinoza izučava Dekarta naročito, Đordana Bruna, Bekona i Hobsa. On ubrzo raskida s dogmatskim učenjima u potpunosti. Iako izopšten iz vjerske zajednice, rabini ga sad pokušavaju pridobiti jer vide u njemu moć, no ovaj ne pristaje. Prognan je iz Amsterdama. Piše: Kratka rasprava o Bogu, čovjeku i njegovoj sreći; Etika; Rasprava o usavršavanju intelekta. Djela uglavnom piše anonimno. Među svima ,,Teološko-politička rasprava uzbunjuje duhovnjake, profesore, literate, a naučnici je ne prestaju čitati i dive se. Odbija i doživotnu penziju od kralja Francuske zbog uslova da se bilo koja njegova knjiga posveti princu. Spinoza kaže: Ja svoja djela posvećujem samo istini. Glavno djelo ,,Etika" radi 12 godina. On kaže: Jedna je supstanca u osnovi svega, što je materijalistički monizam za razliku od Dekartovog dualizma. U prirodi stvari nema ničeg slučajnog što ne isključuje slobodu, već je naprotiv pretpostavlja. ,,U nužnosti čovjek spoznaje i tek kad spozna oslobađa se, postaje istinski slobodan... Već sama svijest o nužnosti je sloboda. Spoznaja je put za dostizanje slobode..." On priznaje apsolutnu spoznajnost spoljnjeg svijeta. Nasuprot Dekartu Spinoza poriče postojanje ikakvih urođenih ideja u čovjeku. Neistinite ideje (imaginativno znanje) koje sobom ispunjavaju i zagađuju intelekt, time sprječavajuistinsko razumijevanje stvari. Zašto čovjek od prirode posjeduje neistinite, sumnjive ideje? Spinoza metafizički odgovara: Čovjek je konačno biće i zato je njemu teško da spozna beskonačno. A ta spoznaja ne bi uopšte bila moguća da u čovjeku, pored njegovog konačnog razuma, ne postoji još i beskonačni intelekt. Bog shvaćen kao beskrajna priroda nema ni uma, ni volje. Začetnik je i naučne kritike Biblije. Autoritet religije i sveštenstva počiva na neprosvećenosti mase koja rađa strah i izbezumljenost pred nepoznatim silama prirode i društva. On shvata političku ulogu religije da se njome narod drži u obmani i pokornosti. On raskrinkava metode i sredstva kojim se religija služi za opijanje masa. Čitati ,,sveto pismo" treba kao svaku drugu knjigu pri tome razumijevjći vrijeme i uslove u kojima je nastala, a nastala je u jednom dužem vremenskom periodu i pisana od različitih naroda i kultura, od strane različitih pisaca i na različitim jezicima. Objedinjena naknadno. Po njemu Mojsije nikako nije mogao napsati Petoknjižje. Kaže da svaka hulja se bori za sveštenički položaj da bi došla do počasti i guši ljudsku misao. Ateizam Spinoze je prosvjetiteljski: Čovjek nije izuzetak od opšteg poretka stvari, on nije u prirodi ,,država u državi", već dio je prirode i zato se na njega mora primjenjivati prirodni zakon. U prirodnom stanju nema ništa što bi se moglo nazvati pravednim ili nepravednim. Dobro naroda jeste najviši zakon - što će kasnije biti parola buržoaske revolucije. Spinozina etika je izložena u 5 dijelova: Bog / 8 definicija i 7 aksioma; priroda i porijeklo duha / 7 definicija i 5 aksioma; porijeklo ili priroda afekata / 3 definicije i 2 postulata; ljudsko ropstvo ili snaga afekta / 8 definicija i 1 aksioma; moć razuma ili ljudska sloboda / 2 aksioma.
U nekom smislu može se reći da je kartezijanizam izvršio uticaj na Spinozin duh, dao mu neke od metoda, pojedine izraze međutim, njegov monizam ima šire izvore. Za najvišu stvarnos on koristi izraz Bog. Istinita filosofija i Svete knjige ne govore istim jezikom, suprotno od Majmonida koji je isticao da je uzaludno tragati za filosofskim istinama u Svetim knjigama. On nije bio ni najmanje naklonjen kabalističkom učenju svojih zemljaka, i misao mu je izrazito originalna. Logičko i metafizičko dedukovanje je ono što pruža znanje o stvarnosti. On govori o redu filosofiranja, da treba prvo krenuti od božanske suštine ili prirode, pa dalje logičkim deduktivnim stepenovanjem. Prve stvari nisu čulni predmeti. Konačne stvari se mogu dedukovati iz beskonačnog bića. Akvinski je kretao od čulne spoznaje, Dekart od sebe, itd. Spinoza odbacuje Dekartov i skolastički istraživački postupak. Bog je prvi u pravom redu filosofiranja i zato se mora prvo upotrijebiti ontološki argument inače, Bog ne bi bio prvi u redu ideja. Ali ako namjeravamo da pođemo od Boga i pređemo na konačne stvari, uzimajući uzročnu zavisnost kao logičku, moramo izbaciti slučajnost iz kosmosa. Ako je uzročna zavisnost svih stvari od Boga srodna logičkoj zavisnosti, nema mjesta ni slobodnom stvaranju ni slučajnosti u svijetu materije, ni ljudskoj slobodi. Svaka slučajnost za koju se čini da postoji je samo privid, a ako mislimo da su neki od naših postupaka slobodni, to je samo zbog toga što ne znamo njihove uzroke. Spinoza uzročni odnos podvodi pod odnos logičke implikacije i objašnjava konačne stvari kao one koje nužno proističu iz beskonačne supstance. I Dekart je predviđao jedan krajnji uzrok ali nije pokušao da iz njega dedukuje konačne stvari. Da bi se saznala neka stvar mora se znati i njen uzrok. Saznanje posljedica zavisi i od saznanja uzroka, sadrži ga u sebi. Objasniti neku stvar znači odrediti njen uzrok ili uzroke. Supstancija je uzrok same sebe, a ne spoljnjeg uzroka. Ona sama sebe modifikuje. Postojanje pripada suštini supstancije. Takođe, Spinoza tvrdi da je Bog slobodan, kao nešto što je samo po sebi. Tu nema govora od transcendentnom Bogu koji interveniše da bi stvorio neko pojedinačno tijelo ili pojedinačni duh, jer svako tijelo je uzrokovano drugim tijelom, a ono opet drugim i tako u beskonačnost, kao beskrajan lanac pojedinačnih uzroka. Bog je, dakle, unutrašnji ne prelazni uzrok svih stvari, jer sve stvari postoje u Bogu. Kompletan lanac konačne uzročnosti jeste božanska uzročnost. Taj beskonačni božanski sistem koji je jedan nema dva sistema i sistem duhova i sistem tijela, ali se može posmatrati s dva aspekta: mišljenja i protežnosti. Red i veza ideja je isti kao red i veza stvari. Tijelo ne treba shvatiti kao direktni uzrok neke ideje. Istina je da se čovjek sastoji od duha i tijela, ali to su samo dva različita načina gledanja na istu stvar (čovjeka), modus protežnosti i modus mišljenja. Stvar je u supstanciji i njenim atributima gdje je više aspekata te jedne iste stvari. Ljudi misle za sebe da su slobodni onoliko koliko su svjesni svojih htijenja i želja, ali ne znaju uzroke kojima su rukovođeni u tim svojim htijenjima i željama, ne znaju ništa o njihovom nastajanju. Mi posmatramo zlo kao nešto negativno u odnosu prema nama samima, ali to nije zlo samo po sebi. Intuicija je kao treća vrsta saznanja i donosi najveće zadovoljstvo i emotivno ispunjenje, za razliku od nižih oblika znanja. Duh se približava viđenju svih stvari u Bogu, a što je neko više odmakao u ovoj vrsti znanja tim je više svjestan sebe i Boga, savršeniji je i blaženiji. Kod Spinoze ne postoji problem veze između duha i tijela je je to jedna te ista supstanca, shvaćena različitim atributima. Ljubav prema Bogu nije ljubav prema nekom personalnom biću. Čuvena Spinozina izreka: Onaj ko voli Boga ne može tražiti da i njega Bog sa svoje strane voli. Gete tumači ovo kao izraz Spinozine bezgranične nesebičnosti. To bi značilo da taj prethodno spomenuti ne želi da Bog bude Bog. Spinoza odbacuje postojanje duha nakon smrti tijela kao posebnog entiteta (npr. neorgansko ili energetsko biće) u vremenskom smislu, ali on govori o Duhu kao o vječnom, što naziva suštinom. Dakle, svaki ljudski duh je vječan, a onaj duh koji je na trećem stepenu znanja - taj je svjestan svoje vječnosti. Spinoza ne piše savjetodavnu već analitičku etiku, te poučava kako se upravljati prema stvarima sudbine, da ne treba nikog prezirati, mrziti, ismijavati, ni na koga se ljutiti, zavidjeti, itd. Razum treba izliječiti i očistiti. Ljudi niže svijesti robuju strastima, ali trudom se može postići napredak. Spinozina politička viđenja podsjećaju na Hobsova čija je djela i proučavao: O građaninu i Levijatan., prema kojima čovjek mora u društveni život i da se pri tom odrekne dijela svojih prirodnih prava, a sve da bi se spriječilo veće zlo i povećalo njegovo moguće dobro. Spominje se prirodni zakon i prirodno pravo. U prirodnom stanju ljudi teško da mogu biti nezavisni, pa društveni ugovor počiva na prosvećenom samointeresu. Ugovor se sklapa da bi se postiglo veće dobro i izbjeglo veće zlo. Nije pravdao tiraniju i takve vlasti, kaže, kratko i traju.  Tri su opšte forme vladavine: monarhija, aristokratija i demokratija. Ova zadnja jeste najbolja kad ljudi imaju znanje i svijest. Cjenili su ga, ne i prihvatali francuski prosvjetitelji, dok su ga mnogi drugi veliki slobodni umovi prihvatali u učenju, a naročito njegovu Etiku. Kao matematičar htio je da pruži konačnu sliku svijeta. Saznanje, po njemu, pruža najveću radost i duhovni mir, pa i onda kad su sve stvari prolazne.
Spinoza smatra da je Dekartovo ,,Mislim ..." isuviše lično da bi bilo istinito, te da se moramo uzdići na nivo nepristrasnog posmatračakojem se stvari pojavljuju s karakteristikom beskonačnosti. Sve je u Bogu, supstanciji koja sadrži beskonačne atribute, a samo jedan od tih atributa i vrlo bitan jeste protežnost, takođe beskonačna. Svijet u aspektu mišljenja je viđen kao Bog, a svijet u aspektu protežnosti - Priroda. Dakle, Bog ili Priroda je jedina nužna stvar koja postoji (Deus sive Natura), sama je sebi uzrok i istrajava kroz vječnost. Dakle, priroda u sebi krije Božju suštinu i nije samo puko svojstvo (atribut) Boga. Ovdje se gubi i razlika između stvorenog i stvoritelja, te najveći ontološki ili teološki problem je rješen. Duh i materija su samo različita imena za jednu te istu vječnu stvar, koja samu sebe održava u životu. Spinozino rješenje duše i tijela jeste genijalno, iako mnogima teško razumljivo. To je jedna te ista stvar koja se shvata čas pod atributom mišljenja, a čas pod atributom protežnosti. Duša je konačan modus beskonačne supstance shvaćen kao mišljenje; tijelo je konačan modus beskonačne supstance shvaćen kao prostiranje, i ta dva konačna modusa su u suštini isti. Spinoza kaže da je duša ideja tijela, kao dvoje su razdvojeni, a ipak jedno. Čulnost, logičko mišljenje i intuiciju vidi kao tri nivoa spoznaje. Samo spoznaja prvog nivoa je istinski uzrok laži. Cijeli poredak stvari proizilazi iz jedne te iste prirode i sve što se dešava nije slučajno već je nužno.Kad spoznamo cjelokupnu stvarnost biva nam jasna nužnost pojedinih događaja, što čovjek sagledava kratkovido. U tom smislu je i pitanje kolika je sloboda čovjeka i da li ona uopšte postoji. Sveznajuća duša prati  matematičku neminovnost događaja. Na sve ovo Spinoza zadivljuje dodatnom razradom teorije o ljudskoj slobodi i s njom povezane analize afekata, sve u ,,Etici" koja nije zamišljena samo kao rasprava o metafizici s različitim moralnim dodacima. Kad spozna, Spinoza kaže, čovjek biva oslobođen. Bog je slobodan i sretan jer je samoodređujući, a ljudska bića u tom smislu ne mogu biti slobodna, osim ako ... Sloboda je svijest o nužnosti, sloboda čovjeka i njegov razum su jedno te isto, kad čovjek postepeno prelazi iz pasivnosti u aktivnost s radošću. Na ovo Spinoza nadovezuje i svoj moralni sistem. U mjeri u kojoj nešto i razumijemo mi iz toga dobijamo zadovoljstvo, a stepen čistoće jeste stepen ljubavi. Shvatanje univerzuma u njegovoj sveukupnosti  ne može da stvori konfuzne ideje, a to je put ljubavnika stvarnosti, ljubavi prema Bogu, ljubav aktivna i umna, a ne pasivna i emotivna, te svojim napretkom mi počinjemo učestvovati u božanskoj prirodi, vidimo svijet u punoći, pod vidom vječnosti i jednosti. Svijet tada nema dijelove i nema kraja životu beskonačnom. To znači vidjeti Boga. Zato, moralni život prosvećenih nema potrebu za antropomorfnom predstavom Boga, religijom kazne i nagrade namjenjene ohrabrenju neznalica i slabih.
Definicije, aksiomi i postavke: Pod supstancijom razumijem ono što u sebi jest i pomoću sebe se shvata, ono čijem pojmu nije potreban pojam druge stvari od koga mora biti oblikovan. Pod atributom razumijem ono što razum opaža na supstanciji kao da sačinjava njenu bit. Modus je stanje supstancije. Pod Bogom podrazumijevam biće apsolutno beskrajno, tj. supstanciju koja se sastoji od beskrajnog mnogo atributa, od kojih svaki izražava vječnu i beskrajnu bit. Slobodom se naziva ona stvar što postoji samom nužnošću svoje prirode i sama sobom biva određena za djelovanje, a nužno ili prinuđeno je ono koje od drugog biva određeno da postoji i da djeluje na stanovit i određen način. Pod vječnošću podrazumijevam samo postojanje ako ono nužnim načinom proističe iz same definicije vječne stvari. Aksiomi: Sve što jest jest ili u sebi ili u nečem drugom; Spoznaja posljedica zavisi od spoznaje uzroka i sadrži ga u sebi; Jedna supstancija ne može proizvesti drugu; Svaka pojedinačna stvar ili svaka stvar koja je konačna i ima ograničeno postojanje, može postojati i biti određena za djelovanje samo ako je za postojanje i za djelovanje određena od uzroka drugog koji je isto tako konačan i ima ograničeno postojanje. A taj uzrok sa svoje strane, može postojati i biti određen za djelovanje samo ako je određen da postoji i da djeluje od drugo uzroka, koji je takođe konačan i ima ograničeno postojanje, i tako u beskonačnost; Volja ne može biti nazvana slobodnim nego samo nužnim uzrokom; Ništa ne postoji iz čije prirode ne bi slijedila neka posljedica. Bog nužnim načinom postoji, slobodan je uzrok svih stvari; Sve je u Bogu i od njega zavisi da bez njega ne može ni postojati ni biti shvaćeno i sve je od Boga unaprijed opredijeljeno, ne po slobodi njegove volje ili po apsolutnom nahođenju nego iz apsolutne Božije prirode, ili iz beskrajne moći. Ljudi obično pretpostavljaju da sve stvari u prirodi, kao oni sami, djeluju radi nekog cilja i izvjesno tvrde da Bog upravlja sve ka jednom izvjesnom cilju. Ljudi se rađaju nepoznajući uzroke stvari, svi imaju nagon i traže ono što je za njih korisno i toga su svjesni. Ljudi smatraju sebe slobodnim jer su svjesni svojih htijenja i nagona, a ni u snu ne misle na uzroke koje ne znaju. Tako ljudi rade samo zbog koristi kojoj teže. I teolozi i metafizičari priznaju d je Bog načinio sve radi sebe. Afekt je stanje tijela kojim se moć njegova djelovanja povećava ili smanjuje, a ako imi možemo biti adekvatan uzrok nekog od tih stanja (afekcija) tad je afekt djelovanje, u drugom slučaju trpljenje je. Naš duh nešto radi, a nešto trpi, adekvatnim idejama radi, a neadekvatnim idejama trpi. Duh i tijelo su jedna te ista stvar, koja se shvata čas pod atributom mišljnenja, a čas pod atributom protežnosti... pa je red djelovanja i trpljenja našeg tijela po prirodi istovremen s redom djelovanja i trpljenja duha... Duh ne upravlja tijelom, oni su jedno. Odluku duha vidimo pod atributom mišljenja dok protežnost u smislu tijela vidimo kao prohtijev ili opredjeljenje. Najveća sreća čovjeka je usavršavanje intelekta da bi razumio Boga i radnje što slijede iz nužnosti. Stvari su dobre ukoliko čovjek uživa u spoznaji, a loše je ono što spriječava čovjeka da usavršava razum i uživa u razumnom životu. Možemo se umiriti samo u istinitom. Kad duh shvati stvari kao nužne on ima veću moć nad afektima i manje trpi. Ljudski duh ne može biti apsolutno uništen tijelom, već od njega ostaje nešto što je vječno. Što više shvatamo pojedinačne stvari to više shvatamo Boga. Spoznaja Boga je kad duh spoznaje sebe i tijelo pod vidom vječnosti.

Gotfrid Vilhelm Lajbnic (1646-1716) je njemački filosof koji kritikuje u svojoj sredini skolastiku i zalaže se za razvijanje tehnike i širenje naučnih znanja. Radi kao nastavnik i pravnik kod kneza, putuje po Evropi kao diplomata i istoriograf. On stvara objektivni idealizam - monadologiju. Monade su atomi prirode, elementi stvari. Njegov metod je indukcija. Razlikuje primarnu i izvedenu materiju, a kao Dekart, ne vidi prazan prostor. Kaže: Sadašnjost uvijek krije u svom krilu budućnost. Lajbnic je osnivač prvog univerziteta nauka u Berlinu 1700. godine. Smatra da nije održivo Spinozino monističko niti Dekartovo dualističko shvatanje svijeta. On smatra da postoje sasvim jednostavne supstance, nedjeljive, iz kojih se sastoji univerzum, to su - monade. Sve promjene s monadama regulišu dvije osnovne sile: zapažanje (perceptio) i žudnja (appetitio). Osim toga svaka monada je za sebe mikrokosmos, te sadrži u sebi sve osobine cjeline u kojoj je. Prolazna stanja nekog mnoštva (oblika, tijela) u cjelini zove percepcijom, dok je žudnja njihova unutrašnja dinamika, dinamika svijesti koja opet ima svoj svjesni i nesvjesni aspekt za taj nivo egzistencije. Viši oblik monade ili svijesti on naziva dušom. Prostor je samo kontinuirano i simultano, a trajanje sukcesivno ponavljanje, pa se kvaliteti tijela mogu svesti na same sebe. On ovaj svijet ne smatra kaznom već darom zbog mogućnosti izbora i stvaralačkih mogućnosti u njemu.Ne odbacuje čulno iskustvo kao izvor spoznaje i istine, ali stavlja intuiciju iznad njih. On nastoji pomiriti um i vjeru, filosofsko i teološko. Zlo smatra nedostatkom dobra, kao što se mrak može shvatiti kao nedostatak svjetla. Kod racionalizma kojem je filosofsko stanovište da je razum-um (ratio) glavni izvor i mjerilo znanja, Lajbnic je izrazit primjer polihistora (mnogoznalca), diplomata i pravnik u javnom životu, a upamćen kao filosof. Bio je jedno vrijeme i savjetnik Petra Velikog ruskog cara. Djela su mu: Monadologija i Teodiceja. On razmatra 4 dokaza o postojanju Boga:

. ontološki - kojeg nudi Anselmo, a odbacuje T. Akvinski, vraća u filosofiju Dekart. Po ovom bilo koje drugo (konačno) biće u sebi ne sadrži egzistenciju jer je predikat;
. kosmološki dokaz - poput Aristotelovog nepokrenutog pokretača, kao princip dovoljnog razloga koji je van samog univerzuma, i to je Bog;
. dokaz iz vječnih istina - gdje imaju iskazi koji su uvijek istiniti i imaju oni koji to nisu, poput iskaza ,,pada kiša"
. dokaz iz prestabilirane harmonije - gdje su monade duhovni tačkasti entiteti bez prozora i njihova savršena usklađenost (prestabilirana harmonija) ukazuje na nekog ko je tu harmoniju uspostavio.

Lajbnicov otac je bio profesor moralne filosofije. Najbolje je poznavao skolastičare. Upoznaje Arnoa i Malbranša kroz diplomatsku službu u Parizu, zatim ide i u Englesku, upoznaje Boyla, te po povratku u Njemačku posjećuje velikog Spinozu s kojim se i ranije dopisivao. Njegova filosofija mu je bila interesantna i podsticajna za razmišljanje. Ipak, Lajbnic je bio diplomata, državnik, za razliku od Spinoze koji je bio slobodan čovjek koji čak nije htio biti ni univerzitetski profesor. Lajbnic nije mislio da sve istine mogu da se dedukuju a priori (čulima neiskustveno). Priroda ne čini skokove, on objašnjava svojim zakonom o kontinuitetu, što važi u prelaženju s mjesta na mjesto ili pri prelasku iz oblika u oblik, ili iz stanja u stanje. Promjene su kontinuirane, a skokovi su samo privid. Mi ne vidimo beskrajno male stepene promjena pa imamo diskontinuitet u opažanju tamo gdje ga nema. Hipoteza o skokovima može da se pobije jedino načelom reda najuzvišenijim umom koji seve čini na najsavršeniji način. Lajbnic tvrdi da spinoizam nema podršku u iskustvu za razliku od njegove monadologije s prostim supstancama. Budući da postoje složene stvari, postoji i prosta supstanca - monada koja ne može biti protežna za razliku od složene stvari. Prostota i protežnost su nespojivi. Monada kod Lajbnica je duhovna supstanca i ona odslikava kosmos. Za njega Demokritovi i Epikurovi atomi nisu bili prave jedinice jer su imali veličinu i oblik. Svaka monada ima unutrašnju sklonost ka djelanju i samorazvoju. Vrijeme i prostor su relativni ali postoje i Lajbnic daje objašnjenje kako ljudi obrazuju ideju o njihovom postojanju. Mnoge stvari postoje istovremeno i primjećuje se određen red u tom postojanju neposrednog. Prostor je duhovna apstrakcija u kojoj su relacije stvarne. Prostor i vrijeme zato nisu apsolutni. Za Lajbnica su sve stvari žive, jer su sve od nematerijalnih ili duhovnih monada. Do sveg znanja duh može da dođe iznutra, jer je ideja Boga urođena. Ontološki dokaz kao dokaz Božijeg postojanja za Lajbnica može biti višestruko objašnjen. Ideje su u nama, ali ih uvijek ne opažamo, tj. nismo ih svjesni, ali ih možemo izvući iz njihovih dubina i učiniti opažljivima. Analizom same ideje Boga mi možemo vidjeti da on postoji. Sve je moguće dok se drugačije ne dokaže. Neuporedivo je više dobra nego zla u svijetu. Zlo može biti metafizičko, fizičko i moralno. Lajbnic govori o razvoju ovog svijeta kroz uzdizanje čulnih duša na nivo duhova ili racionalnih duša. Razvoj i progres nemaju kraja i beskonačni Bog se ne može spoznati potpuno, te zato će čovjek uvijek imati šta za poželjeti i duh nikad neće otupjeti već neprestano će napredovati ka novim savršenstvima. I istoričnost je podređena matematici, sve je predvidivo. Lajbnic je bio neumoran političar i dvoranin. Pisao je i dopisivao se na njemačkom, francuskom i latinskom jeziku. Njegovu monadu kao prvu supstancu stvara ili uništava jedino čudo. Svjesne percepcije (apercepcije) su karakteristike racionalnih duša, a i one čak imaju mnoge percepcije neosvještene. Monade nemaju prozore, imaju svoju samosvijest. Monade se ne kreću, ne prostiru se, nisu u vremenu kao fizičke stvari. Sve pojavno jesu uzastopna stanja monada, Um određuje, a monade imaju unutrašnji zamah. I nema potrebe za Božjom intervencijom kad je harmonija uspostavljena jednom za svagda. Lajbnic kaže i to da pojedinačne osobe u našem svijetu u najvećem broju slučajeva nisu uopšte pojedinačne osobe.
Ni Lajbnic nije prihvatio katedru, ušao je u diplomatsku službu. Na kraju svega posjetio je u Hagu Spinozu i prihvatio se bibliotekarskog posla u Hanoveru sve do smrti, baveći se istorijom, naukom, filosofijom. Radio je planove za obnovu evropske političke scene, ali mu je težište bilo na infinitezimalnom računu. Beskonačno mnogo je monada i one nemaju prozore, već svaka odražava cijeli svijet u sebi, one nisu prostorno-vremenski entiteti, jer vrijeme i prostor su čulni prividi koji nisu stvarni. Budući da su sve monade različite možemo ih svrstati prema jasnoći kojom odražavaju svijet. Svaki se predmet sastoji os skupine monada. Ljudska su tijela sazdana na isti način no, ne postoji jedna dominantna monada koja se ističe jasnoćom svog predočavanja, poput čovjekove duše. U širem smislu sve monade su duše i sve su nematerijalne, neuništive i besmrtne. Dominantna monada-duša ističe se, ne samo većom jasnoćom predočavanja, već i zato što sadrži svrhe zbog kojih monade, koje su njij podređene, djeluju na svoj prestabiliran harmoničan način. Sve se u Svemiru događa s dovoljno razloga, ali se slobodu volje uzima u obzir zato što ljudsko biće ne djeluje pod strogom prinudom logičke nužnosti. Bog takođe uživa ovu vrstu slobode osim što nije slobodan prekršiti zakon.

U Engleskoj se slavilo iskustvo, u Francuskoj razum. Dekartu je dualizam bio potreban zbog nastojanja da prirodnu nauku  i filosofiju izvuče ispod uticaja teologije, koja proučava beskonačnu supstanciju - Boga. Upravo zbog tog Dekart je još uvijek jednim svojim dijelom ostao teolog. Spinoza ga hvali, ali i kritikuje, kaže da postoji samo jedna supstancija ničim ograničena i ničim i ni po kome stvorena, supstanca koja sama u sebi nosi svoj uzrok, koja je uzrok sama sebi. Ta je supstanca ista što i Bog, a Bog podrazumijeva i kompletnu, višu ili nižu prirodu. Mišljenje i protežnost su samo atributi te jedne supstance, dva atributa od mogućih bezbroj. Konačne stvari su modusi supstancije koja u sebi ima beskrajne mogućnosti modusa i neprekidno ih stvara. Konačne stvari su stvorene, izvan sebe imaju svoj uzrok, a ne u sebi, kao jedina supstancija. One su ograničene baš zbog tog što ih je sopljni uzrok stvorio. One ne proizvode sebe same već proizvode neku drugu ograničenu stvar, pa su one posljedica nekog uzroka izvan njih i uzrok neke druge posljedice, što znači da je među konačnim stvarima odnos kauzaliteta i priroda je podložna mehaničkim zakonima koji su vječni kao i supstancija, uvijek isti i nikad se ne mijenjaju u prostoru i nisu u vremenu, nisu u razvoju. Uzrok ne može proizvesti u posljedici više više nego što ima u njemu samom. Duhovno i fizičko su dva atributa iste supstancije, od njih bezbroj atributa iste. Fizički svijet ima svoj paralelni svijet u duhovnom području. Beskonačan je svijet ideja, a među idejama nema dodira, nema interakcije ili nije uočena. Ideja tijela je u duši, a stanje nejasnosti unutar duše o postojanju tijela ili dijela tijela su ‚‚afekti". Afekti nisu ni dobro ni zlo, dio su prirode niže, a naš je zadatak da ih samo protumačimo. Afektivna spoznaja je neadekvatna, ona je svijest o postojanju tijela, ali nije sagledavanje supstance. Kriterij istine je u razumijevanju, u deduktivnim principima matematike, geometrije. Razum nije najviša spoznaja, već ima i treća vrsta spoznaje, intuicija kao ‚‚intelektualna ljubav k Bogu", kao najviše moguće stanje koje filosof može dostići. Najveća radost je u spoznaji. Spoznati red ideja, time i red stvari u prirodi, jedino je što čovjeku može pružiti slobodu. Sloboda je spoznata nužnost prirode, Boga, supstancije. To je uslov slobode i sloboda sama. Spinozinu angažovanost možemo vidjeti u njegovom djelu: ‚‚Teološko-politički traktat".

Lajbnic kaže da Spinozin sistem jeste cjeloviti monizam, da ne trpi prigovore jer je zasnovan na snažnim racionalnim dokazima, ali ne rješava odnos između duha (duše) i tijela. Lajbnic se nastavlja na Spinozino viđenje svijeta, samo pokušava još riješiti ovu misteriju odnosa paralelnih i naizgled odvojenih svjetova. Po njemu, mnoge su i različite čestice prve supstancije - monade, koje imaju sopstvene težnje i same unutar sebe su zatvorene. Ovdje se opet vrši ustupak teologiji jer ni monade ne rješavaju valjano odnos duhovnog i materijalnog postojanja. Materija je samo pojavna strana monadinog duhovnog života i materija kao zasebna supstanca ne postoji. Monadino kretanje nije uslovljeno u spoljnim uticajima. Ni Lajbnic tako ne uspijeva pomiriti nauku i teologiju.


I ukratko pregled:

. Racionalizam (francuski): Regije i Elizabeta, Dekart (Teorija sazn.zamj. metafiziku – vladav.uma samoispitivanjem , dedukcija, Malbranš (mrzio Spinozu), Antoan Arno, Pascal (,,Misli”: logika uma+ log.srca = intuicija, srce ima svoje razloge koje um ne poz., ljubav kao milost, čov.luta i pronalazi se), Spinoza (bivstvovanje je dokaz Boga, dedukcija, apriorno saznanje, saznanje iz uzroka, nominalista naspram skolastičkog idealizma), Lajbnic (mirovanje posebna vrsta kretanja, neprot. monade, gnoseologija, než.sv.odraz živog, materijal svakog znamenja je u nama) + racionalista njemački filosof Salomon Maimon (interpretator Kanta) iz Bjelorusije

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment