Friday, 2 December 2016

Francusko prosvjetiteljstvo i fr. materijalizam


Francusko prosvjetiteljstvo kao ponovno vraćanje vrijednostima nezavisnog intelekta jednog građanskog subjekta imao je svoj žar, ali nije približno nadahnuću koje se osjećalo u njegovom savremeniku romantizmu, poput odnosa dionizijskog i apolonskog. Romantizam je više duhovan time književna i poetska stvar, odgovor na hladnu i ravnodušnu objektivnost racionalnih mislilaca. Romantičari ne traže sigurnost, traže slobodu i beskraj, ne pokreću mase. Seljak donekle ostaje slobodan a građanin postaje sve više žrtva industrijskog vremena, da bi se uskoro s marksizmom počelo romantičarski gledati čak na radnika koji sad pjeva i radi. Romantizam utiče i na nacionalni osjećaj, a prosvjetiteljstvu ne uspijeva tamo  gdje religija pritiska. Borba je između buržoazije i aristokratije u pozadini političkih dešavanja. Romantičari su prezirali korisnost, a život srednje klase u usponu djeluje im dosadan i pritisnut konvencijama koje osakaćuju ljudsko biće. Romantičari su buntovni, prkosni, preziru pravila, naglo reaguju i čine plemenita djela. Jedan od prvih je čuveni engleski pjesnik Lord George Gordon Byron (1788-1824). 

Prosvjetitelji enciklopedisti nisu obavezno bezbožnici, ali su često suprostavljeni zvaničnoj religiji, jedan od oblika pelagijanizma (vjersko učenje nazvano po ranom hrišćaninu Pelagiju, koji čovjeku pripisuje preveliku moć, i osuđen je na Koncilu u Kartagi 417. godine na zahtjev svetog Augustina). Po pelagijanizmu prvobitni grijeh Adama i Eve ne pomračuje ljudsku prirodu koja je Božanska, jer je stvorena od Boga i čovjek je i dalje sposoban da bira dobro ili zlo. Pelagijanizam vidi Isusovu ulogu kao ‚‚postavljanje dobrog primjera" čovječanstvu, nasuprot Adamovom lošem primjeru. Čovječanstvo ima punu moć i punu odgovornost za sopstveno spasenje i za sopstvene grijehe, i nema potrebe za drugom milošću Božjom osim za uvažavanjem Slobodne Volje. U prosvjetiteljstvu nije važna uvjerljivost već motivaciona snaga nove spoznaje. Materijalizam u filosofiji sve jače istupa protiv religijskog sujevjerja i idealističke metafizike na čelu s Lametrijem, Holbahom, Helvecijusom i Didroom. U borbi protiv feudalizma francuska buržoazija istupa u ime kompletnog ,,trećeg staleža", a u ime naroda. Ideološku podlogu buržoaska revolucija francuske ima u prosvjetiteljskom pokretu dok, s druge strane, oslonac apsolutizma je bio u katoličkoj crkvi. Prosvjetiteljstvo je išlo protiv crkve i religije, ali je francuski materijalizam bio ideološko oružje revolucije. Uz religiju stoji i idealistička metafizika protiv koje se takođe bori filosofski materijalizam. Lametri piše ,,Prikaz filosofskih sistema", a Holbah ,,Sistem prirode". Oni su išli protiv metafizike Dekarta, Lajbnica, Malbranša, Berklija. Djela Lametrija, Holbaha, Didroa i Helvecijusa bila su štampana van Francuske i javno su poslie spaljivana. Ipak su nastavljači materijalističke tradicije Dekartove fizike, te nastavljači tradicije engleskog senzualizma koji se oslanja na spoznaju čulima i oni poriču mogućnost ljudske slobode unutar vječne prirode, zastupaju determinizam (određenost) i uslovljenost ljudske volje. Isključuju bilo kakvu intervenciju natprirodne nematerijalne sile. U teoriji spoznaje senzualista, put je čula i spoznaja te se ne može ići dalje. Za njih je pravda realan svijet. Prizivali su ljude istini koja je potčinjena opštoj koristi. U metodima spoznaje vide princip očiglednosti i princip vjerovatnoće. Shvatili su da je tiranija u tijesnoj vezi s religijom. Dublje od Didroa Helvecijus razvija učenje o društvu i društvenoj svijesti. U osnovi etičkog učenja ličnu i opštu korist vide kao smjernice po kojim se treba upravljati postupak svakog pojedinca. Iznad tog nema drugih interesa. Dakle, opšta korist ili interes su osnova svega. 

Prosvjetiteljstvo je duhovni, naučni i uopšte filosofski pokret Francuske 18. vijeka, ali je, po mišljenju mnogih, poprimio karakteristike materijalističkog, pa i ateističkog pokreta, iako su mnogi filosofi ovog doba pričali o Božanskom ili o Bogu. Prosvjetiteljski razum u gruboj stvarnosti nije mogao baš tako suptilno djelovati, niti suštinski, kako se to u početku mislilo. Misterije svijeta ostale su još duboko nedirnute dok je agresivnost stvarno harala svijetom. Da je čovjek za više sposoban i za bolje, mislilo se, ali se nije usaglasilo to šta je bolje i šta je to više. Tamna strana revolucionarnog prosvjetiteljstva imala je i svoju svjetlost, pobjedonosno se izdiže do francuskih enciklopedista i njihove materijalističke, gotovo mehaničke vizije Vaseljene. Tu se stvaraju političke teorije koje inspirišu evropsku i američku revoluciju, ali i sistematska istraživanja u modernim naukama, to sve ubrzava tehnologiju, industrijsku revoluciju i na kraju dovodi do novih problema u društvu i kod samog čovjeka.

Pierre Bayle (1647-1706) je bio prvi od njih, profesor filosofije antidogmatskog stava. Bio je proganjan kao i mnogi od strane crkve i svjetovne vlasti. Glavno djelo mu je ,,Istorijski kritički rječnik" i zabranjena knjiga, kao i njegov prvi spis ,,Razne misli povodom kometa". Bio je kritičar filosofskih, naučnih, teoloških i političkih problema društvene stvarnosti. Po njemu postoje dvije istine: istina razuma i istina vjere, a ovom drugom se već može doživjeti Beskonačnost. Tu je već pitanje etike koja, osim što se zasniva na religiji, zasnovana je i na razumu i savjesti. Prethodnik je francuske prosvećenosti, proučavao je Dekartovu fiziku, ukazuje na Spinozinu Etiku u kojoj se ,,najotvoreniji ateizam isprepliće s najljepšim moralnim principima". Iako Spinoza kaže: ,,Nema ničeg osim Boga”, okarakterisan je kao bezbožnik (ateista i jeretik). Društvo ateista, on kaže, može itekako da vrši svoje građanske i moralne dužnosti, poput društva vjernika. Ukazuje na apsurdnosti iz Biblije. On je pravdavao ateiste, sumnjao u učenje crkve a u isto vrijeme proširivao sumnju i na snage razuma i na sposobnost čovječanstva da ostvari najbolji društveni poredak. Ipak, vjerovao je u prirodnu svjetlost razuma kao rukovodioca čovječanstva u izgradnji pravednijeg društva. Plemićima, činovnicima i sveštenicima nikad dosta i sve na račun običnog čovjeka, rekao bi Bayle.

Jean Meslier (1664-1733) je sveštenik koji veći dio svog života provodi sa seljacima, te zna njihove nevolje uzrokovane plemićkom i činovničkom, pa i svešteničkom pohlepom i nadutosti.  Ostavio je 3 opsežna rukopisa pred smrt, gdje kaže: ,,Vidio sam i spoznao ljudske greške, zablude, buncanja, ludosti i zločine, osjetio sam prema njima mržnju i odvratnost. Nisam imao smjelosti da to kažem za života, ali ću bar reći na samrti i poslije smrti." U samom uvodu govorio je o griži savjesti koju je osjećao propovjedajući ,,pobožnu laž" i kaže: ,,Osuđujem nezasitu gramzivost s kojom ta gospoda eksploatiše neprosvećenu masu ljudi, osuđujem njihov gadni manir da tjeraju šegu s naivnošću neprosvećenih koje oni sami podražavaju u njihovim zabludama." On priznaje da je mnogo puta imao želju da se javno pokaje, ali ga je bilo strah da je premašivalo njegove snage i nagonilo ga da ćuti. Jedna od kopija njegovog ,,Zavještanja" dolazi u ruke Voltera koji vodi ogorčenu borbu s katoličkom crkvom.

Charles-Louis de Secondat Montesquieu (1689-1755) je rođen 5 godina prije Voltera. I njega je Engleska privlačila vjerskom trpeljivošću i buržoaskom političkom slobodom u odnosu na onu slobodu koju je prethodno poznavao. U ,,Duh Zakona" se pokazuje kao ideolog buržoaskih gornjih slojeva Francuske, ali i nadilazi te granice. On smatra da crkva treba biti odvojena od države, bio je vrstan govornik, pravnik, naučnik, državnik, akademik i drugo. Mnogo je putovao po Evropi. Njegovo glavno djelo je ,,Duh zakona", kao i ,,Persijska pisma", te ,,Razmatranje o uzrocima veličine i propasti Rimljana". Djela je objavljivao anonimno i donijela su mu slavu, ako se tako može i ako se tako uopšte treba reći, a najviše prva dva. Proučavao je konkretne slučajeve u pravnoj nauci, fenomene pozitivnog prava, običaje, oblike državnih uređenja, druge oblike udruživanja ljudi, prirodu zakona, i drugo. Duhovitim stilom je kritikovao loše stanje u Francuskoj i inače stanje ljudskog duha. Istraživao je i tražio živ Duh koji reguliše međuljudske odnose u civilizaciji. Istorija, država i društvo imaju red i zakone koji njima vladaju, koji ih kreiraju i oblikuju. Ništa nije slučajno i nije nered, već sve je po mjeri ljudi, a faktori uticaja su mnogi. Bio je jedan od onih koji su detaljno analizirali vlast sa svim antropološko-etnološkim uvidima u problem. Za razliku od Hobsa on tvrdi da je mir prvi zakon kod čovjeka i da je rat neprirodan. Čovjeku je više svojstvena bojažljivost i mir. Osim toga čovjek treba hranu, sklonište, seksualno zadovoljenje, ali i društvo. Ključnim oblicima vladavine smatra: republikansku, monarhističku i despotsku vladavinu. U republici vlada dio naroda ili svi, u monarhiji vlada jedan suveren na osnovu zakona, a despot vlada po vlastitom hiru i bez zakona. Republikanska vlast je demokratija ili aristokratija. Da bi se izbjegle zloupotrebe vlasti, on ju je prvi, kažu, podijelio na: zakonodavnu, izvršnu i sudsku, da ih ne mogu istovremeno obavljati isti ljudi te zloupotrebljavati ili loše vladati u svojoj nesavršenosti ili slabostima.

Voltaire - Fransoa Mari Arue (1694-1778) u ličnosti Melija nalazi saveznika: ,,Čitajući ga ja sam drhtao od užasa” - rekao je Volter kolegi Dalamberu 1762. godine. To je bilo svjedočanstvo sveštenika koji umirući moli narod i Boga za oproštaj. Religije su štetne, kaže, jer su uzrok neprestane omraze među ljudima. Najgori su religijski ratovi koji osvještavaju tiraniju. Volter je jedan od vođa francuske Prosvjećenosti tog turbulentnog 18. vijeka i on junački kritikuje plemstvo i crkvu da izrabljuju čovjeka. Filosof je, istoričar, pisac, pjesnik, publicist, prosvjetitelj. Nakon jezuitske škole upisuje pravo i skolastika ga više ne privlači. Zbog pisanja uskoro biva zatvaran u Bastilju, a u tamnici se i dalje bavi književnošću. Nakon toga izlazi i prognan je dalje te ide u Englesku i upoznaje se tamo s učenjima Loka, i Njutna. Imponuje mu u Engleskoj ograničena vlast kralja i religijska omekšanost. Proučava i Šekspira i Svifta. Tad piše: Principi Njutnove filosofije, Metafizička rasprava, Meropa, Muhamed, Djevica iz Orleana, koje izdaje pod pseudonimom. Progonjen i dalje od mračnjaka ide u Prusku na poziv Fridriha II 1750. godine, koji ga je, kaže Volter, iscjedio kao narandžu da uzme sok. Volter ide svojim putem, dalje u Švajcarsku. Piše kritike Biblije i ,,Filosofski rječnik". Godine 1778. stiže u Pariz gdje ga narod dočekuje s oduševljenjem. Iste godine umire u 84-oj godini. Bio je ideolog progresivne francuske buržoazije pred samu revoluciju. Jednakost za njega je jednakost pred zakonom, a izvori zvanične religije: neznanje, fanatizam, prevara, sve u sebične svrhe pojedinaca. Ipak, Volter u napadima zvanične religije nije išao do krajnjeg ateizma. Poput Njutna je ,,vidio Boga" u vrhu sve zakonitosti". Kad Boga i ne bi bilo, kaže, morali bi ga izmisliti. On cijeni Bekonov ,,Novi organon". Bio je skeptik u zvaničnom svijetu. Čovjek je karika u lancu opšte povezanosti stvari, lopta koja prenosi udarac drugoj lopti... Svaki sadašnji događaj je rođen od prošlog i sa svoje strane rađa budući događaj. Dobro i zlo postoje samo u odnosu na ljude. Postavlja problem stvaranja istorije kulture i prvi formuliše pojam ,,Filosofija istorije". Voltaire je nakon jezuitske gimnazije studirao pravo, koje zatim napušta i prelazi u književnost, satiru i pjesništvo. Engleska ga inspiriše kao uređena zemlja, ali i druženje s Njutnom, Lokom i drugima. Piše ,,Filosofska pisma o Englezima" koja su u Parizu javno spaljena. Iza sebe ostavlja romane, prirodnjačka djela, filosofske spise, pjesme, a najslavnija djela su mu: Kandid, Filosofski rječnik, Filosofska pisma i Filosof koji ne zna. Kritikovao je crkvenu dogmu i njen uticaj na narod kao štetan i nehuman, koji zaglupljuje, ali i proizvodi veliko zlo u svijetu. Pod uticajem Njutnove filosofije prirode i drugo bio je pobožan, a ateizam mu je apsurdno shvatanje. Dao je akcenat na razvoj  kulture i njenih ustanova. Sva moralna mudrost Voltera je sadržana u misli: Da čovjek živi kao da će živjeti vječno i da ne čini drugom ono što ne želi drugi njemu da čini. U naučnom smislu on nema toliku snagu kao u prosvjetiteljskom i kulturnom. Volter kaže da Bog postoji kao prvi pokretač materije, a da se ona dalje kreće po svojim zakonima. Prosvećen čovjek se ne može složiti s dogmama, niti sa crkvom koja živi od ljudskih zabluda i predrasuda. Dobra je kome je dobra. Mi ne znamo šta je materija po sebi niti šta je Bog, ni jedno ni drugo ne možemo nazvati supstancijom, jer ne znamo njihovu Bit. Ni ljudsku Dušu ne možemo nazvati supstancijom, jer ne znamo kako je ona uopšte ušla u naše tijelo. Čula i iskustvo nam daju prve informacije o svijetu u kojem smo. Iznad njih je postavljen razum. Vjeru ne možemo miješati s razumom, niti miješati Sveto pismo u svoje filosofske sporove, jer u njemu su stvari međusobno nepovezane. Zdrav razum je znanje od iskustva. Centar Volterova interesa je moral, da se živi onako kako bi se živjelo uvijek, i poslije smrti. Vladari moraju biti pametni i mudri. I religija ima svoju ulogu, potrebna je za široke mase u neznanju i tmini, za one koji ne bi mogli živjeti u skladu s pozitivnim zakonima društva. Volter istoriju posmatra kao razvitak čovjeka, kao razvoj Duha koji ne teče baš uvijek pravolinijski. Aristotel počinje time da je nevjerovanje (sumnja) izvor mudrosti, a Dekart nastavlja i obojica me uče da ne vjerujem šta oni kažu, reći će Volter. 

Rousseau, Jean-Jacques (1712-1778) je prvo bio zanatlija pa kućni učitelj, zatim prepisivač nota. On već ima kritički stav prema razumu i kasnije će uticati na Kanta. Nakon objave ,,Rasprava o naukama i umjetnostima" postaje poznat. Na poziv Hjuma ide u Englesku. Njegova djela su: Rasprava o porijeklu i uzrocima nejednakosti među ljudima, Društveni ugovor, Nova helioza, Emil ili O vaspitanju, Ispovijesti, itd. Posvećen je samoj stvari i u misli udubljen. Stvari je u samom korijenu hvatao, ne olako. Nije istraživač prirode i kosmosa već praktične filosofije, individualne i društvene egzistencije čovjeka, prirode čovjeka i karaktera, kultivisanja, itd. Za njega, u antropološkom smislu, ključna je čovjekova Duhovna sposobnost Slobode, što ga opet razlikuje od životinje, a ima i sposobnost usavršavanja. Njegovo političko-socijalno učenje je vrlo značajno za inspiraciju revolucionarnih vođa skore budućnosti onoj Francuskoj. Kritički posmatra klasne odnose u društvu i cijeni najviše Slobodna čovjeka, te traži puteve za prevazilaženje obespravljenosti ljudi, prevazilaženje potčinjavanja i nepravdi. Društvo, kultura i civilizacija su iskvarili čovjeka, stvorili su nepravdu, ropsko i poniženo biće od Slobodnog, što se kosi s prirodnim pravima čovjeka. On to naziva moralna i politička nejednakost, pa i ona prirodna (fizička) koja je neotklonjiva u odnosu na prethodne dvije vještački stvorene. Pojava privatne svojine je stvorila slom prirodnog poretka stvari, a s umnožavanjem ljudskog roda i nevolje postaju veće. Bogati su se poslužili lukavstvom i ozakonili svoje vlasništvo i način daljeg bogaćenja, te druge privilegije. Slabom čovjeku su stavljeni dodatni okovi. Ruso razlikuje demokratiju, aristokratiju i monarhiju. Sve je podložno kvarenju, kaže. Demokratije smatra pogodnim za manje države gdje je približno jednako imovinsko stanje građana, aristokratiju vidi kao izbornu, a ne nasljednu, s najmudrijim odabranim ljudima, dok za velike države predlaže jaku centralnu vlast monarha. Na području etike dao je važan doprinos shvatanjem suštine čovjeka i kulture, a na području pedagogije doprinos je ogroman. Kaže da je prva briga čovjekova za samoga sebe, a druga mu je opšte briga ili za zajedničko dobro u društvu. Savjest je po njemu sudija čovjekovih valjanih postupaka. Sofisti su definisali teoriju prirodnog prava i društvenog ugovora. Teorija društvenog ugovora se zasnivala na tome da su ljudi u preddruštvenom stanju imali apsolutnu slobodu, koja vremenom prelazi u anarhiju, te da bi se zaštitili od takvog mogućeg stanja ljudi su se odrekli dijela svoje slobode za dio zaštite; stvorili su društveni ugovor, odnosno, pravila o zajedničkom društvenom životu. Tvrdnje sofista o društvenom ugovoru su uticale na glavno djelo ,,Društveni ugovor" francuskog prosvijetitelja Žan Žaka Rusoa. Kod Rusoa društveni ugovor je kolektivističkog karaktera, dok su sofisti zasnovali društveni ugovor na takav način da se ne izgubi autonomija i sloboda pojedinca. On je za razliku od Voltera bio ideolog sitnoburžoaske demokratije, a ovaj krupne buržoazije no, pripadali su istom pokretu. Ruso prvi jasno formuliše buržoasko-demokratske zahtjeve za jednakošću. On razlikuje 2 vrste nejednakosti: fizičku i političku. Ova druga je privilegovana i na štetu drugih ljudi, ali nije uvijek postajala pa je Ruso pristalica teorije ,,prirodnog prava". Ljudi su bili nekad nesputani, kad nisu ništa posjedovali. Karakterna crta tog vremena je bila moralna nepokvarenost ljudi. Tamo gdje nije bilo svojine, nije mogla postojati ni nepravda. Zato progresa nije bilo jer pronalazak je propadao s svojim pronalazačem, i svako pokoljenje je moralo preći isti put svojih predaka. To ima smisla sa stanovišta duhovnog iskustva, dakako. Ljudi su tad bili jednaki politički i zato su bili slobodni. Zemaljski plodovi pripadaju svima, a zemlja ne pripada nikome. Novo građansko društvo koje počinje s prvim pobijenim kocem u zemlju je poprište najsurovijeg rata. Javlja se podjela na bogate i siromašne, te nastaje pravo svojine kao ,,prvi stepen političke nejednakosti". Tako nastaju moćni i slabi, vladajući i podvlašćeni kao ,,drugi stepen političke nejednakosti". I ,,treći stepen političke nejednakosti" je prelazak sa zakonite na despotsku vlast samovolje. Izborni magistrati postaju nasljedni, a sluge države postaju njeni vlasnici. Despotizam može da vlada samo dok je na njegovj strani sila, pa je i ustanak koji ga obara zakonit. Sila će ga i oboriti.Istorijski uticaj Rusoovog ,,Društvenog ugovora" je bio ogroman što zahtijeva, naravno, i filosofsko razumijevanje tog problema.Na romantičare će najviše uticati filosof Jean Jacques Rousseau. On je govorio da je kultura učila ljude neprirodnim potrebama kojima su oni počeli robovati. Više je volio Spartu (Lakedemon) nego Atinu, a nauku osuđuje kao nastalu iz niskih pobuda. Civilizovan čovjek je pokvaren. Društveni ugovor je njegovo političko učenje, on izlaže prirodnu religiju i svoje demokratsko viđenje, brani osjećaj nasuprot razumu. Ne trebaju racionalni dokazi o postojanju Boga jer saznanje Božanskog dolazi iz Srca.

Diderot (1713-1784) je osnivač i urednik velikog projekta Enciklopedije. Bavio se prevodilaštvom, školovao se kao jezuita, zatim kao pravnik i posvećuje se na kraju književnosti. Zbog kritičkih spisa ,,Pisma o sljepcima", koji ga je učinio poznatim, odležao je u zatvoru. Imao je komunikaciju s prosvećenim vladarima Evrope pa i sa ruskom caricom Katarinom II koja ga je pomagala. Okupljao je oko sebe značajne filosofe, ali je bivao i napuštan od njih pod pritiscima režima. Djela su mu: Filosofske misli, Dalamberov san, Razgovori, Rasprava o lijepom, Esej o slikarstvu, te roman satiru - Ramov sinovac i fatalista Žak. Bavio se istorijom, matematikom, filosofijom, novinarstvom, poezijom, kritikom i slično. Bio je protiv idealizma i metafizike. Priželjkivao je, kao i ostali, razumom uspostavljenu opštevažeću religiju. Estetika, umjetnost i ukus su bili njegovo polje.

Dalamber (1717-1783) je bio manje uticajan od Didroa koji se školovao u Jansenističkom koledžu za matematiku i prirodne nauke, da bi filosofiji poslije posvetio cijeli život. Bio je miran i nezavisan duh. Odbio je čak ponudu da bude vaspitač i učitelj ruskog princa. Od 1772. je postao doživotni sekretar Francuske akademije. Djela su mu: Uvodna rasprava u enciklopediji, Rasprava o dinamici, Elementi filosofije. Kad bi ga režim pritiskao povlačio se iz projekta urednika Enciklopedije. Saznanje dobijamo neposredno čulima i posredno razumom.

Helvecije (1715-1771) je bio više materijalističan od drugih. Bavio se filosofijom i bio iz imućne porodice. Zabranjeno i spaljeno mu je djelo ,,O duhu". Drugo djelo mu je: O čovjeku, njegovim duhovnim moćima i vaspitanju, kojim je dodatno razrađivao prvo djelo. Bio je u praktičnoj filosofiji i etici te proučavao saznajne granice čovjeka. Helvecijus kaže da čovjeka pokreće interes, nemisleći pri tome samo na materijalni interes. Egoizam i samoljublje pokreću svijet, koje, dakako, treba usmjeriti da bi svima koristile, a nikome na štetu bile.

Holbah (1723-1789) je filosof njemačkog plemićkog porijekla. Studirao je i prirodne nauke, izdavao djela pod pseudonimom. Umro je u predvečerje Francuske buržoaske revolucije nedočekavši rasplet događaja. Djela su mu: Sistemi prirode, Razgolićeno hrišćanstvo, Elementi univerzalnog morala, Društveni sistem, Prirodna politika, Etokracija, i drugo. Njegova je misao najsređenija, najmetodičnija od svih prosvjetitelja Francuske, to reći će mnogi. Bio je svestran i duboko misaon, bavio se epistomološkim (spoznajnim), ontološkim (metafizičkim) problemima, socijalnim, političkim, etičkim, kritikom religije i drugim. Kritikuje Dekartovo posmatranje dvojnosti supstancije - protežne i duhovne. Ljudi su prirodno različiti ali su jedni drugima potrebni. U društvu, kao u skupu po prirodi nezavisnih pojedinaca, udružuju se ljudi putem ,, društvenog ugovora" da bi zadovoljili svaki svoje potrebe. Svjestan slabosti i nepravednosti on ipak odbija revolucinarni način rješavanja problema, već smatra da se može rješavati postupno i mirnim putem. Kritikuje religiju i metafizičko naslijeđe. Holbah kaže da se sve u prirodi dešava nužno, a slučajnošću naziva ono čemu ne znamo uzroka. Moral je ono što čovjeku koristi. Čovjekova sloboda je da između više ponuđenih opcija bira onu najbolju. Bio je ateist koji neprijatelje naroda vidi na dvoru i u religiji. 

I ukratko pregled:

. Prosvjetiteljstvo Fr. (empirizam i naturalizam idu u smijeru materijalizma): Bayle, Fontenelle (Razgovor o mnoštvu svjetova), Meslier, Monteskje, Volter, Ruso; enciklopedisti (urednik Didro, dAlamber i ostali), Burke, Pain, laMetri, Holbah, Mozes Mendelson (njem.prosv), Condiac, Helvecijus (alhem.), Morelly (djelo Bazilijadi) prvi utopista, Mabli drugi ut., grof Saint Simon social-utopista i kritičar dvora, Šarl Furije, Prudon.

Letindor (www.letindor.com)

No comments:

Post a Comment