Thursday, 1 December 2016

Franjo Asiški


Đovani Francisko Bernardone nije mario za kićene riječi. Prvo ga smatraše čudakom pa ludakom, jer bio je duhovni zanesenjak i na svoj način ljubitelj Slobode Ličnosti, ne bih rekao da je anarhista. Tražitelj smisla nikad sebe nije pokazivao superiornim. Osnovao je red 1209. kao pokret svetog siromaštva, za smirenost duha, u saglasju s Evanđeljem, ali će vođstvo poslije prepustiti drugima. Bili su niži sloj od ondašnjeg feudalnog plemstva i benediktanaca, sad ovdje su trgovci i zanatlije, bliže narodnom životu. Franjo Asiški (Giovanni Francesco Bernardone) je branio da se grade kuće i srkve svojim članovima. To je bilo u vrijeme opadanja autoriteta svjetovne crkve, a Papa, koji osjeća opasnost ili pak priliku, zove ga sebi da ga uputi na svjetovna prava crkve. Odobreni su od Pape kao ,,mala siva braća“, zatim Franjo Asiški i Klara Skifi osnivaju i žensku granu reda, tzv.  klarise. Klara je mlada plemićka djevojka koja bježi iz roditeljske kuće u Franjin red. 

Franjo pomaže ocu u trgovačkom poslu, živi veselo, raskošno, čak i rasipnim životom, a sanja o viteškoj slavi. Rado odlazi i u rat, završava u zarobljeništvu i ostaje tu godinu dana. Razmišlja o životu ali ne gubi volju ni hrabrost. U tamnici oboljeva. Otac ga nakon godine dana otkupljuje i vraća kući. Oporavak je dug, javljaju se i bolesti. Franjo sad postaje sve pažljiviji prema siromasima koji često navraćaju u očevu radnju. Svjestan je da za njega započinje jedan novi život, počinje da brine i za gubavce. Nakon potpunog obraćenja odriče se kuće i porodičnog nasljedstva. Sve što je nekad volio sad mu je nazanimljivo. U Duši je sutinski promijenjen. Propovijedao je pticama i pokoravale su mu se životinje. Slijepoj ženi je povratio vid, a ispravio jednu pogurenu, oslobodio je jednog brata od padavice, oslobodio je neke i od opsjednutosti, gluvonijemosti i drugog. Liječio je Duše, ali je i malaksavao, a kad više nije mogao vlastitim nogama hodati, jašući na magarcu, obilazio bi zemlju. Jedan od svetaca ga je proglasio unaprijed biskupom cijelog svijeta. Bog mu je dao vješt jezik kojim je zbunjivao protivnike istine. 

Živio je u realnom svijetu, ali izvan vladajućeg sistema. Na Đotovim freskama iz 13. vijeka Franjo je pun vedrine, oličenje je unutrašnje radosti. Prvenstvo je Ljubavi u tom njenom vrhovnom smislu, a manje su mu bile bitne filosofija i teologija, ali ne znači da se njima nikako nije bavio. Jer upravo se bavio njima na jedan od vrhunskih načina. Imao je svoj Put. Život je izraz Ljubavi, ne prinude. Bio je usmjeren običnim ljudima, ne nikakvoj eliti. Nije tražio ni pomoć ni zaštitu ikakve crkve. Bog je dovoljan. Ne intelekt, već mistično iskustvo Božanskog ili Boga. U ekstazi je Franjo često lebdio i visoko od tla. 

Desio se preokret nakon Franjine smrti toliki da franjevci postaju jedan od najbogatijih monaških ili vjerskih redova. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment