Thursday, 1 December 2016

g. Subjekt i Beskonačno


On u naslovu kaže SUBJEKTIVNOST. Subjekt i nije tako sam, zaposjednut je od strane Bivstva. Značenje subjekta u BLIZINI više nije poput značenja koje se prenosi na objekat u bivstvujućem Bivstvu. Suština daJE da se misli jer od početka stoji u otvorenom. Siromaštvo je vezivanje za nešto drugo, a ne za ovo ESSE Bivstva, tj. za njega samog. Subjekt se briše pred Istinitim, kao Odisej koji postupa ,,lukavo“ ili pametnije od mudrosti subjekta, reći će Levinas, ovo ide do umješnosti. 

Raskrivenost Istine nije puko optički fenomen. Struktura je razumljivost. U relacijama imamo jedno bestežinsko stanje kao milost i prozirnost za pogled.  Ima put od pukog izlaganja neke teme ka njenoj razumljivosti. Između je kolebanje. Strukture se slažu na putu do pojavljivanja Bivstva. Nakon čistog davanja Bivstva, o kojem govori i Kant, u opažanju se postiže poimanje (njem. Begreifen) i opažaj više nije slijep. Misleći subjekt je pozvan za dovođenje u red da se nešto može razumjeti. Razumljivost je dio samog izvršavanja Bivstva. Upravo se jednom subjektu Bivstvovanje povjerava, ali subjekt se i sam na taj način manifestuje. Kroz subjektivnost se Bivstvo samom sebi pokazuje kao samosvijest jedne svijesti, ona se tako daje i kao predmet za humanističke nauke, ja kao nešto Drugo u odnosu na Bivstvo se sad konceptualizuje. Subjektivnost nije ništa. Istinitost subjekta nema drugog značenja sem tog NESTAJANJA pred prisutnošću odnosno pred posadašnjenjem. 

Subjekt je i govorni subjekt koji se apsorbuje u rečenom. Saopštavanje je Drugom. Ima snaga IZRICANJA. Laž je tek cijena koju Bivstvo plaća za svoju konačnost. Rečeno čak i prethodi komunikaciji i subjektivnom predstavljanju Bivstva. Bivstvo je već u ćutljivom i neljudskom jeziku kroz glas Tišine, u jeziku koji govori prije ljudi. Taj se jezik u spjevu (u poemi) stavlja u ljudske riječi. U dijahroniji ima smisla tek ono što se može sabrati. Ukoliko se ne zahtijeva nikakav otpor rečenom u pitanju je obdarenost subjekta za Slobodu. 

Subjekt koji se još ne rastvara u Bivstvu ima svoju ODGOVORNOST prema drugom. Jedno je za Drugo. Jedno je upleteno u jedno-za-drugo gdje Drugi nikad nije dovoljno blizu. Značenje kao blizina je skriveno rađanje subjekta, što opravdava svaki angažman. Sabiranje je Bivstva u sadašnjost. Levinas predstavlja svoju knjigu kao odgovornost za drugog kroz značenje iste što izmiče njegovoj slobodi. Izricanje je priznanje duga. I ono što neprestano ide od jednog ka drugom i bez kontinuiteta jeste Tradicija.  

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment