Thursday, 1 December 2016

Gurđijev Georgij Ivanovič


Rođen bez krika sa široko otvorenim očima. Upoznat je s okrutnošću ljudi i s čudima mnogim od malih nogu, Veliki Putnik, iscjelitelj, prorok, učitelj Plesa, mag, astrolog. Mnogo je kaže, neobjašnjivog i tražio je objašnjenja za natprirodno. Kaže: Razumijevanje nećeš polučiti iz knjiga, niti pozajmiti od ljudi, Znanje se pojavljuje kao rezultat cjelokupnog životnog ličnog iskustva. Naši preci su znali nešto i to znanje je izgubljeno, kaže on. Istinu možemo tražiti ispod ruševina drevnih civilizacija. I tako je cijelog života svog putovao. Kaže kroz svoja djela da Život je stvaram samo kad jesam. Armensko je grčki, a i ruski mistik, ezoterik i šta drugo.

„Ljudske sposobnosti su veoma velike. Ne možete da zamislite čak ni blijedu sjenku onog što je čovjek u stanju da postigne.“ Gurđijev

Radio je na željeznici, prodavao vrapce obojene u kanarince, bio vodič u Egiptu, držao radnju popravki svega što se pokvari, posjedovao je naftne bušotine i ribarske brodove, i sve trošio na putovanja. A cilj samo jedan, Put ka Istini. I našao sam ga, kaže Gurđijev. Pa kaže: Ja sam Gurđijev. Ja neću umrijeti. Tri su Puta, a ja sam našao Četvrti, ne put fakira (tijelo u disciplini), ni put monaha (obuzdavanje srca), ni jogina (um u disciplini). Četvrti Put koristi mogućnosti iz sva tri prethodna puta, radeći u svim smjerovima odjednom, nema manastrira ni kabineta, već samo središte života. Istina je jednostavna, kaže Gurđijev, čovjek je sazdan po Liku i podoblju Oca nebeskog. Čovje zato ima velike Božanske mogućnosti, da stvori jaku Dušu, da postane čak Besmrtan, ako to želi. Svi ljudi imaju ,,malu Dušu“, dušicu, kaže, ona se mora razviti u nešto veće, razraditi. Duša se mora zaraditi. Bez zrele Duše je čovjek mašina, a od mašina ništa drugo ni ne možemo očekivati osim mehaničkoga djelovanja. A oni koji nisu mašine, ima ih, no mi njih i ne vidimo, ne poznajemo. Mi ljudi smo negdje na dnu u Vaseljeni, dalji od nas je samo Mjesec, ta nerođena planeta. Sav život na Zemlji ima jedan kosmički cilj, da hrani Mjesec. Rast Mjeseca je povezan sa životom i smrću na Zemlji. Sve živo u toku smrti ispušta energiju i Dušu, a te Duše upravo privlači Mjesec koji je na kraju svijeta, najkrajnja tama po hrišćanskom učenju, tek tu će biti plač i škrgut zuba. 

U Bavarsku je Gurđijev pozvan 1920. u tajno društvo Tule (Hes i Haushofer), društvo koje hoće povratiti primat arijevske rase. Na tim skupovima je bio i Adolf H. koji je peživio rat zahvaljujući vanrednom osjećaju za opasnost, sad postaje policijski doušnik. I imao je pristup različitim tajnim informacijama, i mogao je ući bilo gdje. On je bio na predavanjim Gurđijeva, i Adolf je kasnije znao hipnotisati publiku. Korištenje magijskih zahvata vidljivo je u mnogim prilikama, npr. kad se rukom i šapkom pokriva prva čakra - odgovorna za život tijela, ili spojenim rukama naprijed, štite je od napada iz drugih svjetova. Koriste se, dakle, magijska znanja i rituali, ne puki marketing. 

Otac mu je rekao: Ako hoćeš izgubiti vjeru druži se sa sveštenicima no, imao je otac i jednog za druga, upravo sveštenika, kao starijeg Brata. Dvostruke su ljestve ka nebu što postavlja Bog, jedna strana za penjanje, druga za spuštanje, a na vrhu je Sreća. Ovo čuje od svog oca kako govori svešteniku. Bog pripada nama mi pripadamo Njemu, a naša bliskost je nemjerljiva. 

Išao je Gurđijev i u Aziju kod raznovrsnih mistika Sufija, sretao se s Dervišima raznih redova, pisao je misteriozne traktate o razumijevanju Boga, i o čovjekovim mogućnostima. Išao je i na Tibet. Englezi i Njemci su ovdje uveliko već prisutni, a Rusi zbog toga zabrinuti. Od Tibeta njegova glava je uvijek obrijana. Mnogi su na Tibet išli tragajući za Šambalom, skrivenim duhovnim carstvom. Jedni su tražili Istinu, a drugi moć nad ljudima. Gurđijev se zatim vraća u Moskvu i okuplja oko sebe mnaji broj ljudi koji su poželjeli zadobiti Dušu. U ratu (prvom svjetskom) njegove ezoterijske grupe u Petrovgradu i Moskvi se uvećavaju. Ples je takođe značajan. Tih godina se dešava i genocid nad Jermenima. A ubrzo i svastika kao drevni simbol Sunca okrenuće se u suprotnu smijeru u Bavarskoj. Hitler zove Gurđijeva više puta, a ovaj se ne odaziva, odgovara: Mrak je iznad Njemačke Adolf, svi ste u mraku, tvoja jedina nada je da se probiješ do svijetla, da se popneš na planinu, visoku planinu, svjetlost ćeš naći samo na vrhu Elbrusa. Ovu alegoriju će ovi razumjeti pogrešno. Prosto. Tamo su odnijeli svastiku, simbol koji je prethodno oformio upravo Gurđijev za t. društvo Bavarske. I Staljin šalje alpiniste da unište ovaj simbol te zamijene ga sovjetskim. Rat je završio, Gurđijev nastavlja s radom. Borba je unutar sebe i to je uslov za razvoj. A kad nema borbe ništa se ne dešava, čovjek ostaje mašina. Doći će učenici u bolnicu 29. okrobra 1949. da se oproste od njega, očekujući i savjet od Učitelja koji sad odlazi, a on se tužno nasmiješio blago i rekao: Pa vi ste u haosu. Tijelo mu je umrlo. Tajne službe mnogih zemalja su krenule u krvavu potragu za zaostalim spisima Velikog Učitelja. 

Zakon je takav da Istinsko Znanje ne može pripasti svima. Znanje je materija posebne vrste. Ako se ovo Znanje podijeli na milione ljudi svako bi dobio veoma malo pa Istina se tad pretvara u laž. Ali ni niko specijalno ne čuva Istinu, većini nije ni potrebna, a naročito ona o samom sebi. Čovjek je samozadovoljan i obavlja tako poslove i tako živi, kao mašina.   

Da kako, utiču na ljudsko ponašanje planete i zvijezde, drugi nebeski događaji, jer čovjek se ponaša još nesvjesno i u skladu sa čulima. Tako započinju ratovi. I svijet kao poludio. 

Sa Revolucijom 1918. stiže novi svijet da zamijeni stari koji treba biti uništen. I uništavao se. Oni zauzimaju sve, to bilo je jasno. Drug iz razreda bio mu je Josif Staljin. Rekao mu je Đurđijev: Sa tvojim horoskopom nikad nećeš postati čovjek. Mjenjaj se! I Staljin je promijenio, ne sebe, već datum svog rođenja. Rekao mu je: Uzalud Josife, lukavstvom si se dva puta rodio pa se isto dva puta mora i umrijeti. Josif ga je tad samo neljubazno pogledao. Kasnije nije dolazio kod mene, bojao se. Bio je željan vlasti nad drugima. I desilo se da je Staljin umro dva puta, jednom kao čovjek, drugi put k'o vođa. I sahranjen je dva puta, u mauzolej i izvan.  

Sa svojim učenicima je posjetio i Ameriku. Nije zainteresovan za neku revoluciju u društvu sem one osvajanja vlastitog lica i vlastite Duše kod pojedinca. Za Dušu se boriti valja, ne dobijamo je tek gotovu i svijet što spava još je nema. Za cijeli taj uspavani svijet Gurđijev nije bio zainteresovan osim za jedan manji broj Junaka koji mu je prilazio. Jedinstven je Majstor. On je stvorio duži Put da bi na taj način našao i prave tragaoce, ne one što odustaju u malo početničkih koraka. On nije htio znatiželjne trgovce u svojoj blizini koji učinili tek mali napor da bi doznali ko je taj čovjek, tako trošiti Majstoru vrijeme i ponovo se vratiti u svijet. Birao je one koji su spremni i da umru za Istinu. I ,,umirali“ su, naravno, na poseban način. 

Put Gurđijeva je Put egzistencije i spoznaja koja vodi ekstazi. Otac mu je porijeklom Grk, i pjevač, a majka Jermenka. Čovječanstvo koje spava nije ga zanimalo. Oni su spavali u mnogim životima, kaže Gurđijev. A dok čovjek ne postane prosvjetljen on ni ne može imati Dušu, tako je govorio, da ne dolazimo na svijet sa Dušom već je osvajamo kao nagradu. Sa svakom individuom je radio posebno, nije išao značajno protiv država ni religija. Ne agresivno. On, prirodno, nije mogao raditi sa milionima ljudi. Ta mala grupa ljudi nije predstavljala opasnost ni za koga. 

Ja savršeno vladam darom sugestije, samo pogledom mogu ubiti tibetskog jaka na daljinu od nekoliko desetina milja, liječim teške bolesti i uklanjam tjelesnu bol, ali samu tjelesnu, sa boli Duše ništa nisam mogao da uradim.  

I fizički rad je neophodan, čovjek kroz rad se i spoznaje no to je teško. Rad se voli zbog sama rada, tad on hrani i donosi radost. Samo energija svjesnog rada spremna je za novu upotrebu, mehanički utrošena energija gubi se zauvijek. Pričao je o susretu sa izuzetnim ljudima.

I ples može dovesti čovjeka do spoznaje Istine, svoje uzvišene Prirode. 

Besmrtni Gurđijev ima saobraćajnu nesreću pred nastup plesne grupe u Parizu, pronalaze u jutarnjim časovima smrskano tijelo kraj automobila, odvoze u mrtvačnicu, objavljuje se vijest svud u svjetskim novinama. Ali, doktor sad javlja: Gurđijev je živ. Rekao je Gurđijev: O, Soso (Staljinu), koga se bojiš toga se i oslobađaš. Zatim piše u knjigama kroz slike i metaforu veoma jednostavne stvari. Tad dvije velike svjetske sile se spremaju na sudar. Ali da bi se nešto stvorilo potrebna je i treća sila, a za tu treću silu ljudi su slijepi. Josif i Adolf su dva maga, i potpuno isti, tu nema mogućnosti duhovna razvića, bez obzira na potencijal. A Gurđijev se seli u pariski stan i nastavlja s najupornijim učenicima. Njegov učenik je Uspenski i uglavnom na mentalnom nivou, ne praktičar poput Učitelja. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment