Thursday, 1 December 2016

Hajdeger: Mišljenje i pjevanje / Prevladavanje metafizike


Metafizika je bivstvenost skrivena, istina bivstvujućeg, ona se prevladava filosofijom, a prevladati ne znači zaboraviti, potisnuti ili odbaciti, kaže Heidegger. Metafizika se ne može ukinuti kao kakvo mišljenje i čovjek ni u kom slučaju nije kadar da je ostavi iza sebe kao učenje u koje niko više ne vjeruje i koje niko ne priznaje. Metafizika se događa zahvaljujući samom biću, a njeno prevladavanje se zbiva kao prevazilaženje bića. Prevladana metafizika ne iščezava, ona se vraća preobražena i nastavlja da vlada kao kontinuirana razlika koja biće dijeli od bivstvujućeg. Prije nego što bude moglo da se u svojoj početnoj istini dogodi, biće mora da se skrši kao volja; svijet mora da se dovede do sloma, zemlja opustoši, a čovjek prisili na puki rad. Propast se već dogodila, tok se istoriografski i tehnički sređuje u smislu posljednjeg stadijuma metafizike. Još skrivena istina bića uskraćena je ljudima metafizike. Radna životinja je prepuštena zanosu svojih proizvoda, da bi sebe razorila i pretvorila u ništavno ništavilo. Uvučen u granice metafizičkog mišljenja, čovjek biva uhvaćen u razliku između bivstvujućeg i bića, koju nikad ne dokučuje. Metafizika pripada čovjekovoj prirodi. Ali, šta je sama ta priroda? I šta je sama metafizika? Ko je, unutar te prirodne metafizike, sam čovjek? Je li on samo nekakvo ja koje se učvršćuje u svom jastvu tek pozivanjem na nekakvo ti, jer se to ja oblikuje jedino u odnosu ja - ti. Za Dekarta, ego cogito je ono što je već predstavljeno i proizvedeno u svim cogitationes, ono što je prisutno i što ne podliježe nikakvim pitanjima, ono što je van svake sumnje i što je svagda poznato, ono što je zbilja izvjesno, ono što čvrsto stoji ispred svega - naime, što stoji kao ono što sve dovodi u odnos sa sobom i tako postavlja »prema« svemu drugom. Predmetu istovremeno pripadaju i sadržinsko stanje onoga što stoji pred, njegovo štostvo (essentia--possibilitas), i stajanje onoga što stoji naspram (existentia). Predmet je jedinstvo postojanosti stanja. U poretku transcendentalne geneze predmeta subjekt je prvi objekt ontološkog predstavljanja. Savremeni vid ontologije je transcendentalna filosofija koja postaje teorija saznanja. »Teorija saznanja« je naziv za sve veću suštinsku nemoć savremene metafizike da razume sopstvenu suštinu i njen temelj. Govoriti o »metafizici saznanja « znači ostati u krugu istog nerazumijevanja. Zapravo, tu je posrijedi metafizika predmeta, odnosno bivstvujućeg kao predmeta za neki subjekt. »Teorija saznanja« i ono što se pod tim nazivom podrazumijeva jeste, u stvari, ontologija i metafizika koja se temelji na istini shvaćenoj kao izvjesnost obezbjeđujućeg predstavljanja. S druge strane, tumačenje »teorije saznanja« kao objašnjenja »saznanja« i kao »teorije« nauka jeste pogrešno, iako je cijela ta stvar oko obezbjeđivanja samo posljedica toga što se biće tumači kao predmetnost i predstavljenost. Dovršenje metafizike počinje zajedno sa Hegelovom metafizikom apsolutnog znanja kao volje duha. Zašto je ta metafizika tek začetak dovršenja - zašto ona nije samo dovršenje? Zar do nje same nije stigla bezuslovna izvjesnost, i to kao apsolutna stvarnost? Postoji li tu još kakva mogućnost samonadilaženja ? Očigledno da ne postoji. Ali još nije iskorišćena mogućnost bezuslovnog bavljenja sobom kao voljom života. Volja se još nije kao volja za volju pojavila u svojoj stvarnosti koju je sama pripremila. Zato apsolutna metafizika duha još nije dovršenje metafizike. Uprkos plitkoumnom brbljanju o raspadu Hegelove filosofije, kaže Heidegger,  jedna stvar ostaje van svake sumnje: u devetnaestom vijeku samo je ta filosofija određivala stvarnost, iako ne u spoljašnjem obliku prihvaćenog učenja, već kao metafizika, kao vladavina bivstvenosti u smislu izvjesnosti. Pokreti suprotni ovoj metafizici pripadaju njoj samoj. Od trenutka Hegelove smrti (1831.) sve je samo takav protivpokret, ne isključivo u Njemačkoj, već i u cijeloj Evropi. Karakteristično je za metafiziku to da se u čitavoj njenoj istoriji existentia, ako je uopšte o njoj riječ, uvijek razmatra samo ukratko i kao nešto što se samo po sebi razumije. Tu jedini izuzetak predstavlja Aristotel koji od svoje energeia-e pravi predmet dubokog promišljanja; kasnije, međutim, ovo njegovo promišljanje nije moglo da postane nešto što je u svojoj izvornosti suštinsko. Transformacija energeia-e u actualitas i u stvarnost prikrila je sve što je u energeia-i izašlo na vidjelo. Veza između ousia-e i energeia-e biva nejasna. Tek Hegel iznova promišlja existentia-u, ali to čini u svojoj Logici. A Šeling o njoj razmišlja tako što povlači razliku između temelja i egzistencije; ova razlika, međutim, ima svoje korijene u subjektivitetu. U sužavanju bića na »prirodu« pokazuje se pozni i nerazgovjetan odjek bića kao physis-a..Prirodi nasuprot stavljaju se um i sloboda. Pošto je priroda bivstvujuće, sloboda i trebanje se ne zamišljaju kao biće. Ostaje se pri opoziciji bića i trebanja, bića i vrijednosti. Prevladavanje je prepuštanje metafizike njenoj sopstvenoj istini. Pre svega, prevladavanje metafizike može da se predstavi samo sa stanovišta nje same, tako reći na način nadmašivanja nje same njom samom. U tom slučaju se s pravom govori o metafizici metafizike, a to sam istakao u knjizi Kant i problem metafizike,gdje sam Kantovu misao, koja još potiče iz puke kritike racionalne metafizike, pokušao da u tom smislu rastumačim, kaže Heidegger. Međutim, time se Kantovom mišljenju pridodalo više nego što je on sam bio kadar da u okvirima svoje filosofije misli. Epoha dovršene metafizike nalazi se pred svojim začetkom. Naziv »tehnika« ovde se shvata tako suštinski da se njegovo značenje poklapa sa značenjem izraza »dovršena metafizika«. On sadrži sjećanje na techne-u koja je osnovni uslov bitnog razvoja metafizike uopšte. Istovremeno, taj naziv omogućuje da se o planetarnom karakteru, kojim se odlikuje dovršenje metafizike i njena dominacija, razmišlja bez obzira na istoriografski dokazive promjene kod raznih naroda i na različitim kontinentima. U volji za moć Ničeova metafizika objelodanjuje pretposljednju etapu procesa, u kojem bivstvenost bivstvujućeg razvija svoju volju kao volju za volju. To što se još nije pojavila posljednja etapa ima svoje razloge u vladajućoj ulozi »psihologije«, u pojmovima moći i sile, u životnom entuzijazmu. Otuda tom mišljenju nedostaje strogost i briga o pojmu, a nedostaje mu i spokoj istorijskog razmišljanja. Tu vlada istoriografija, a kroz nju i apologetika i polemika. Suština volje za moć može da se pojmi jedino onda kad se za polazište uzme volja za volju. Međutim, volja za volju može da se dokuči tek onda kad metafizika već stupi u prelaznu fazu. Ničeova metafizika volje za moć već je nagovještena u rečenici: »Grk je znao i osjećao užase i strahotnosti postojanja: da bi uopšte mogao da živi, morao ih je prekriti velelepnim snom o olimpijcima. Tu je postavljena opozicija: na jednoj strani je »titansko« i »varvarsko«, »divlje« i »nagonsko«, a na drugoj — lijep i uzvišen privid. Isprva Šopenhauerovo učenje o volji dominira u Ničeovom mišljenju. S Ničeovom metafizikom filosofija je dovršena. To znači: ona je prošla kroz oblast svojih unaprijed naznačenih mogućnosti. Dovršena metafizika, koja je osnov planetarnog načina mišljenja, daje temelj za poredak na zemlji koji će po svemu sudeći dugo da traje. Tom poretku više nije potrebna filosofija, jer je ima u svojim temeljima. Ali kraj filosofije nije i kraj mišljenja, mišljenje samo dolazi do novih početaka. U zabilješkama za četvrti dio Tako je govorio Zaratustra Niče piše: »Pokušajmo sa istinom! Možda će pri tom čovječanstvo propasti! Samo napred!« ... mi ne posjedujemo istinu. Ranije su svi 'posjedovali istinu, čak i skeptici.« Šta »je« biće? Smijemo li da zapitamo biće šta je ono? Biće ostaje nešto o čemu ne pitamo, nešto što se samo po sebi razumije i o čemu se, stoga, ne razmišlja. Ono počiva u odavno zaboravljenoj i osnova lišenoj istini. Predmet u smislu objekta postoji tek tamo gdje čovjek postaje subjekt, gdje subjekt postaje ja, a ovo ja - ego cogito; tek tamo gdje se to cogitare u svoj suštini shvata kao »iskonski sintetičko jedinstvo transcendentalne apercepcije«; tek tamo gdje se doseže najviša tačka za »logiku« (uistinu, kao izvjesnosti onog »ja mislim«). Tek se tu suština predmeta pokazuje u svojoj predmetnosti. Tek tu potom postaje mogućno i neizbježno da se sama predmetnost pojmi kao »novi, istinski predmet« i da se o njoj bezuslovno razmišlja. Subjektitet, predmet i refleksija pripadaju jedno drugom. Tek kad se iskusi refleksija kao takva, naime, kao odnos prema bivstvujućem, koji nosi sve ostalo, tek se tada biće može odrediti kao predmetnost. Iskustvo refleksije kao tog odnosa pretpostavlja, međutim, da se uopšte odnos prema bivstvujućem iskusio kao repraesentatio: kao pred-stavljanje. Ali to može da postane stvar sudbine samo onda kad je idea već postala perceptio. Po svojoj suštini, repraesentatio se temelji u reflexio. Stoga suština predmetnosti kao takve postaje očigledna tek tamo gdje se suština mišljenja spoznaje i eksplicitno ispunjava kao »ja nešto mislim«, to jest kao refleksija. Kant je na putu da suštinu refleksije promišlja u transcendentalnom, odnosno ontološkom smislu. On to čini u jednoj neprimjetnoj i uzgrednoj opasci koja je u Kritici čistog uma skrivena pod naslovom »O amfiboliji pojmova refleksije«. Taj odjeljak je dodatak, ali on sadrži suštinski uvid i kritički dijalog s Lajbnicom, a time i sa cjelokupnom dotadašnjom metafizikom, onakvom metafizikom kakvu je vidi sam Kant, a vidi je kao metafiziku koja se u svom ontološkom ustrojstvu temelji na jastvu. Ako posmatramo spolja, čini nam se da je jastvo samo naknadno uopštavanje, samo apstrakcija onog što je jastveno, izvedena na osnovu čovjekovih pojedinačnih »ja«. Dekart očigledno ima na umu, prije svega, svoje sopstveno »ja«, shvaćeno kao »ja« pojedinačne osobe. Nijedno ja ne postoji »po sebi«, već je ono »po sebi« uvijek samo kao »u sebi« pojavljujuće ja, to jest kao jastvo. Zato je jastvo prisutno i tamo gdje pojedinačno ja ni najmanje ne prodire u prvi plan, nego se čak povlači, a dominaciju imaju društvo i drugi oblici zajedničkog života. I tu, upravo tu, mi nalazimo čistu dominaciju »egoizma« o kojem se mora metafizički razmišljati i koji nema nikakve veze sa naivno zamišljenim »solipsizmom«. Filosofija u epohi dovršene metafizike jeste antropologija. Da li će se pri tom reći »filosofska« antropologija ili ne, svejedno je. U međuvremenu filosofija je postala antropologija, i na tom putu ona je kao plijen pripala potomcima metafizike, to jest fizike u najširem smislu koji uključuje fiziku života i čovjeka, biologiju i psihologiju. Postavši antropologija, sama filosofija propada od metafizike. Čista volja hoće samu sebe i jeste, kao volja, biće, samoj sebi je jedini sadržaj kao forma. Volja za volju hoće čoveka, a da on ipak ne dokučuje suštinu tog htijenja. Bol, koji se mora najprije iskusiti i podneti do kraja, jeste uvid i znanje da je nemanje nevolje najgora i najskrivenija nevolja što počinje da djeluje tek onda kad dolazi sa najveće daljine. Nemanje nevolje se sastoji u vjerovanju da imamo u ruci ono što je stvarno i stvarnost i da znamo šta je to što je istinito, nemajući, međutim, potrebe da znamo gde prebiva sama istina. Potčovječanstvo i natčovječanstvo su jedno te isto; ona pripadaju jedno drugom, kao što su u metafizičkom animal rationale »dolje« životinjstva i »gore« ratio-a neraskidivo vezani u korespondenciju. Potčovječanstvo i natčovječanstvo valja ovdje uzimati u metafizičkom smislu, a ne kao moralna vrednovanja. »Svjetski ratovi« i njihova »totalnost« već su posljedice napuštenosti bića. Oni teže obezbjeđenju stabilnosti stalne forme iskorišćavanja. U taj proces uključen je i čovjek koji više ne krije da je i sam najvažnija sirovina. Čovjek je »najvažnija sirovina« zato što on ostaje subjekt sveg iskorištavanja, i to tako što dopušta da mu se volja bezuslovno izjednači s tim procesom i što time u isti mah postaje »objekt« napuštenosti bića. Svjetski ratovi su prethodna forma uklanjanja razlike između rata i mira, koje je potrebno, budući da je »svijet« postao nesvijet usljed toga što je istina bića napustila bivstvujuće. U epohi, u kojoj isključiva moć jeste sama moć, što znači: u kojoj bivstvujuće bezuslovno teži ka trošenju u iskorišćavanju, svijet postaje nesvijet; doduše, biće je prisutno i u tom nesvijetu, ali bez sopstvenog vladanja, biće je tu, iako zaboravljeno. Na pitanje: kada će nastupiti mir, ne možemo da odgovorimo ne zato što nismo kadri da sagledamo trajanje rata, već zato što i samo pitanje dotiče nešto što više ne postoji, budući da već ni rat nije više nešto što bi se moglo okončati nekakvim mirom. Rat je postao izmetnuta vrsta iskorištavanja bivstvujućeg, koja postoji i u vrijeme mira. Računanje s dugim ratom samo je već zastarjela forma u kojoj se priznaje ono novo što donosi epoha iskorišćavanja. Takav dug rat u svojoj dugotrajnosti polako prelazi ne u tradicionalni mir, već u stanje u kojem se sve što je u vezi s ratom više ne doživljava kao takvo, a sve što je u vezi s mirom postaje besmisleno i lišeno sadržaja. Bludnja ne poznaje istinu bića, ali zauzvrat u svakoj oblasti razvija skroz pripremljeno sređivanje i obezbjeđivanje svakog planiranja. U krugu takvih oblasti posebna područja ljudskog pripremanja neminovno postaju »sektori«; »sektor« poezije, »sektor« kulture takođe su samo planski obezbjeđene oblasti svagdašnjeg »vođenja« koje ima svoje mjesto među ostalim »vođenjima«. Moralna gnušanja onih koji još ne znaju šta je posrijedi često su uperena na samovolju i vladalačke pretenzije »vođa«, što je najfatalnija forma u kojoj im se ukazuje stalna počast. Vjeruje se da su vođi, zaslijepljeni besomučnom sebičnošću, na svoju ruku uzurpirali sva prava i sve sredili po svojoj volji. U stvari, njihova djelatnost je nužna posljedica činjenice da je bivstvujuće prešlo u stanje bludnje, u kojem se širi praznina koja zahtijeva jedan jedini poredak i obezbjeđenje bivstvujućeg. Otuda i nužnost »vođenja«, odnosno proračunavanja koje planski obezbjeđuje cjelinu bivstvujućeg. U tom smislu treba organizovati i pripremiti takve ljude koji će služiti vođenju. »Vođi« su mjerodavni radnici pripremanja, koji nadgledaju sve sektore obezbjeđenja iskorišćavanja bivstvujućeg, jer razumiju cjelinu svih sektora i tako gospodare bludnjom. Ono što sva moguća stremljenja podređuje cjelini planiranja i obezbjeđivanja naziva se »instinktom«. Ta riječ ovdje označava intelekt koji prevazilazi uske međe razuma što računa polazeći jedino od onog što mu je najbliže; »intelektualizmu«, koji nastoji da sve obuhvati bezuslovnim računom. Pošto takav račun prosto gospodari voljom, čini se da pored nje ne postoji ništa drugo sem sigurnosti pukog nagona za računanjem, za koji je izračunavanje svega prvo računsko pravilo. »Instinkt« se dosad smatrao svojstvom životinje koja u svojoj životnoj okolini traži i slijedi ono što joj je korisno i štetno, i ničem drugom ne teži. Sigurnost životinjskog instinkta odgovara slijepoj zapletenosti u njegovoj oblasti korišćenja. Životinjski nagon i ljudski ratio postaju istovjetni. Svuda gdje je premalo bivstvujućeg, a sve većoj volji za volju svuda je i uvijek svega premalo, mora da priskoči tehnika, stvarajući zamijenu. Pošto stvarnost počiva na jednoobraznosti računa koji podliježe planiranju, i čovjek mora da uđe u jednoobraznost ako hoće da se nosi s onim što je stvarno. Već danas čovjek bez uni-forme odaje utisak nečeg nestvarnog, nečeg što je neobično i što ne pripada ovoj stvarnosti. Tehnika primorava zemlju da iskorači preko naraslog kruga svoje mogućnosti i goni je ka onom što više nije moguće i što je zato nemoguće. Činjenica da se tehničkim zamislima i mjerama dolazi do mnogobrojnih pronalazaka i novosti koje sustižu jedna drugu, ni u kom slučaju ne pruža nam dokaz da tehnička dostignuća omogućuju čak i nemoguće. Priroda i duh su predmeti samosvjesti; bezuslovna dominacija samosvjesti unaprijed nasilno zaodijeva oboje jednoobraznošću, od koje se ne može, u metafizičkom smislu, pobjeći. Samo puka akcija neće promijeniti svijet, pošto biće, shvaćeno kao djelatnost i djelanje, svekolikom bivstvujućem onemogućuje pristup događaju. Čak ni ogromna patnja, koja kruži zemljom, nije kadra da neposredno izazove promjenu zato što se ona, patnja, doživljava samo kao patnja, kao nešto pasivno, i na taj način kao stanje suprotno akciji; otuda se ona zajedno sa akcijom doživljava u istom bitnom području volje za volju. Ali zemlja ostaje skrivena u neprimetnom zakonu mogućnosti koja ona jeste. Volja je mogućem kao cilj nametnula nemoguće. Mahinacija, koja organizuje takvu prisilu i njome gospodari, ima svoje korijene u suštini tehnike, uzetoj ovde u značenju istovjetnim sa pojmom metafizike koja se dovršava. Bezuslovna jednoobraznost svega ljudskog na zemlji, kojim gospodari volja za volju, jasno pokazuje besmislenost apsolutno postavljenog ljudskog djelanja. Pustošenje zemlje počinje kao namjeran, ali u svojoj suštini nedokučen i nedokučiv, takođe, proces. Ono počinje u trenutku kada se suština istine omeđava kao izvesnost u kojoj ljudsko predstavljanje i proizvođenje najpre postaje sigurno u samo sebe. Taj trenutak u istoriji metafizike Hegel shvata kao trenutak u kojem apsolutna samosvjest postaje načelo mišljenja. Gotovo se čini da je čovjeku pod vlašću volje suština bola nedostupna, baš kao i suština radosti. Da li prekomjernost patnje može tu još da donese koju promjenu? Nijedna promjena ne dolazi bez straže-prethodnice, koja je vodi i pokazuje joj put. Ali, kako da se približi ova straža, kad se ne svijetli događaj koji ljudsku suštinu, zovući je i imajući potrebu za njom, sebi predočava, odnosno sagledava i u ovom sagledavanju smrtnike izvodi na put građenja prožetog mišljenjem i pjevanjem? 

(Heidegger: Mišljenje i pjevanje)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment