Thursday, 1 December 2016

Hajdeger: Putni znakovi / O suštini i pojmu Fizisa u Aristotelovoj fizici


Latini fizis prevode kao ,,natura”. To je ono što dopušta da nešto potiče iz sebe, i već je vidljivo da ima nešto što se krije još prije fizisa ili u samom fizisu, ako ništa, onda ,,pokretač” kao natpriroda, milost, Duh i drugo, kako su to mnogi zvali i još uvijek zovu. Čovjek bi morao prevladati nižu prirodu da bi se ,,spasao”, ma šta to značilo. Pojam prirode može imati značenje i nečeg Višeg, možda, skrivenog i Vječnog, Svestvoriteljke, kako reče čuveni pjesnik. Ova Priroda bi bila iznad i bogova, ranija od svakog bivstvujućeg (onog što je pokazano), ona bi bila samo Bivstvovanje, reći će Hajdeger svojim filsofskim jezikom. No, zapadno mišljenje pod pojmom ,,priroda” (pri – rodu) misli uvijek bivstvujuće u cjelini, a suštinsko mišljenje o toj cjelini mogli bismo nazvati metafizikom. A možda bi ono još prije mogli nazvati Duh-om! No, vidjećemo. Dakle meta-fizika je i ,,fizika”, kao znanje o fizisu. Zato, vraćamo se Aristotelovoj metafizici, njegovim predavanjima, ali i njegovim slušanjima, nečemu što još nije dovoljno razjašnjeno u zapadnom svijetu, iako je temelj današnje kulture i života nam. KAD kažemo fizis mislimo na pokrenutost, reći će Aristotel, a UZROK ovog je prvobitan. Za Grke čovjek nije subjekt, samim tim nema ni objekta. Fizis je nešto što je sebe skupilo u STOJ i postojanost, tu se NE radi o predmetima, pojam je ARHE iz kojeg proizlazi i koje obuzdava to nešto, početak je i vladavina, dakle, sad za sad to ARHE kao pojam koji je učitan u početke grčke filosofije. Pokret? Mi smo u pokretu čak i kad mirujemo. U pokrenutosti je suštinsko boravište i u njima vlada Arhe. Aristotel ,,pokrenutost” razumijeva u vrlo širokom značenju pa, pokrenutost u odnosu na mjesto (topos) je samo jedna od tih vrsta pokrenutosti, čak niže vrste. Grci nisu vidjeli prostor kao mi. I nešto što je u mjestu može biti u pokrenutosti, a nešto opet što se pomjera u odnosu na drugo mjesto ne znači i da je pokrenuto. Npr. lisica koja trči miruje pod pretpostavkom da zadržava istu boju. Pokrenutost je PROMJENA nečeg u nešto. U promjeni se mora pojaviti nešto što je dotad bilo SKRIVENO. Dakle, kretanje je dolazak u PRISUSTVOVANJE, a NE promjena mjesta. Naravno, postoje teže uočljive pojave kretanja. Ima i ono što mi proizvodimo, npr. odjeća, i ona je pokrenuta, ali ima drugovrsni arhe, to sad je tehne, tj. TEHNIKA. Suština ,,tehne” nije u djelatnosti već u POSTUPANJU sa stvari, a ,,telos” je KRAJ u smislu dovršenosti, NE nekakva spoljna svrha. Otud razlika između rukotvorina i rastućih stvari (npr. drvo). Takođe, bitno je i imenovanje ili oslovljavanje stvari gdje ulaze u igru KATEGORIJE kao najviša značenja. Supstancija je ono postojano po-sebi, prethodeće. Kategorije su temelj svakog uobličavanja kroz sudove, sve poteklo od Logosa. Metafizika je to puno ili krajnje znanje o Logosu, kako će i Hegel pisati svoju Logiku. Kategorija ima predterminološki smisao za dalje opojmljenje stvari na način kako to radimo, zbog nečeg je neophodno.

Fizis za Aristotela je ISHODIŠTE i RASPOLAGANJE, raspoloživa moć NA sebi, IZ sebe i PREMA sebi na način da se Arhe u tom otvoreno ne pojavi. Suština fizisa je ta POKRENUTOST. Arhe nije ono što pokreće već je sam u fizisu, arhe nije polazni udarac koji odguruje stvar!

Imamo, dakle, rastuće stvari u fizisu i u tehne. Novovjekovni pojam organizma je čisto vještački i mehaničko-tehnički pojam. Biljke su ono što je zasađeno. U slučaju svake NAPRAVLJENE stvari ishodište pravljenja je ,,IZVAN” te stvari, s obzirom na tehne. Kuća nije ono što je zasađeno, arhe se dodaje izvana, ako uopšte i ima nešto izvana. Ne znači da je fizis neka vrsta samoPROIZVODNJE! Ljekar nudi pacijentu arhe u sklopu tehne, ali treba se pacijentu dovesti i arhe same fizis da bi ovaj ozdravio, jer bez ovog drugog ARHE uzaludno je svako liječenje. I sam ljekar postaje ljekar uz oba ARHE. Tehne može da sarađuje s fizisom i da pomogne ozdravljenje. Dakle, Arhe Fizisa je Izvoran.

Za Aristotela fizis je ono što je već ,,rečeno”, ono što ima tu vrstu ishodišnog raspolaganja. Mi danas nemamo pravu riječ za grčki pojam Fizis-a kao nečeg što leži PRED nama, ali ne u smislu ležanja već STAJANJE. Ležanje ispred je kao SUB-JECTUM, prisustvovati, a ovaj način prisustvovanja je OUSIA. Fizis je način prisustvovanja Nečeg, a to Nešto je li Biće koje nam se krije? Jesmo li sami udaljeni od Sebe pa dobijamo ispred sliku onog kako Sebi falimo? Je li to jedna vrsta nesvjesne refleksije? I da li bi u tom slučaju fizis uopšte i mogao biti Biće, jer je izdjeljen kao razbijeno OGLEDALO, refleksija. Ovo su neka moja lična pitanja.

Fizis je fizis i njemu dokazi nisu potrebni, reći će Hajdeger. Na Istoku će reći ,,maya” za ono što je vidljivi svijet - iluzija koja takođe postoji, ali postoji kao iluzija. Osim lične svijesti ili nesvjesti mi imamo i ono kolektivno, možda, kako psihologija voli reći, nesvjesno?

Ono što nam je najbliže to nam je i najdalje, reći će Hajdeger. Odvođeni smo u daljinu. Samo jedan je Put i zove se VIĐENJE, Put koji je uskraćen slijepima, kaže on. Fizis sebe pokazuje i to je ono što se nalazi u svakoj stvari, sa još nedostajućom formom. Fizis je OUSIA – Bivstvovanje bivstvujućeg, to za sad znamo. OUSIA je postojano prisustvovanje za Grke (grčko HEXIS kao stanje, HEX-OUSIA kod Latina preveden kao HABITUS, a da li bi se ovo HEX moglo dovesti u vezu s brojem 6, nisam siguran koliko, što bi dovelo u vezu i s grčkim šestercima kao stihovima od Homera naovamo, kroz POIESIS koja jeste raskrivanje onog već postojećeg, koje jeste stvaralačko).

Od fizisa postojaniji su ELEMENTI, reći će Aristotel, oni opstaju sve drugo se mijenja. Četiri su osnovna elementa, ali ima i peti, hyle ili eter. Ovo su neka saznanja iz Aristotelove knjige Fizike, ali i spisa koji će poslije njega, u aleksandrijskoj biblioteci, biti nazvani Metafizikom.

Fizis prvobitno i unaprijed leži u osnovi svake pojedinačne stvari, što je na raspolaganju bivstvujućem, a i fizis je takođe sebe postavljanje u OBLIK što se pokazuje  radi OSLOVLJAVANJA. Eidos kao izgled neke stvari je saobrazan Logosu i vodi bliže oblikovanju. Ideja je ono što nudi Vid, nešto što je na drugi način viđeno. Idući od Ideje eidos se srozava ka nečem što je sad zajedničko nekim bivstvujućim, a ovo postavljanje u izgled je već neka pokrenutost. Početak pokrenutosti jeste KRAJ (telos), kao skupljalačko čuvanje KRETANJA. Imanje sebe u svom kraju je ENTELEHIJA, hrišćanski prevođeno kao svrha (eshatološko). Dinamis je način prisustvovanja, a Entelehija u većoj mjeri OUSSIA nego što je dinamis, znači: imati sebe u svom kraju, dovršenje religijski ili ostvarenje kako je to prešlo u sekularizovanom svijetu.

Suština OBLIKA izlazi na vidjelo već kroz misao: kažemo da čovjek nastaje od čovjeka, ali krevet ne nastaje od kreveta. Rastuće su, a i one druge, napravljene stvari. Fizis je samopostavljanje u izgled, ali i lišenje je fizis, otud njegova DVOSTRUKOST. Pojavljivanje i propadanje. Rimska riječ privatio znači u tom smislu vrstu NEGACIJE. Toplo je i hladno. Stvari koje rastu, za razliku od stvari koje su napravljene, za Aristotela su fizis, ali će reći i suprotno u svojoj raspravi (nazvanoj Metafizika) da je OUSIA (kao bivstvovanje bivstvujućeg u cjelini) fizis kao tek jedan od načina bivstvovanja. Zato danas govorimo o prirodi raznih stvari.

Heraklit kaže: Bivstvovanje voli da se krije. Ali ono izbija u ono što je neskriveno. Dakle, fizisu pripada i skriveno i neskriveno, mi to ne bi smjeli osporiti niti možemo na način kako to RAZumski hoćemo. Fizis je samoskrivajuće raskrivanje. Neskrivenost je ALETHEIA, između ideje i čovjekova načina saznavanja, i ova ISTINA pripada samom Bivstvovanju.  

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment