Thursday, 1 December 2016

Hajdeger: Šumski putevi / Anaksimandrov fragment


Kome je Anaksimandar govorio, mi ne znamo, ali je zapisano. Ovaj spis ili ključnu misao spisa nalazimo i u Hajdegerovim ,,Šumskim putevima", a šumske puteve poznaju samo drvari i šumari koji tud godinama tumaraju, reći će on. 

U redu vremena Anaksimandar dođe i prije Pitagore, negdje do Homera. Najstariji je pisani trag zapadnog filosofskog mišljenja upravo ovaj fragment, a glasi u ovom smislu: ,,Odakle stvari nastaju tu one i nestaju po Nužnosti, moraju da plate globu i mora im se suditi po redu vremena". 

Niče drži predavanja o pretplatonovskim filosofima, a poslije njega i drugi, poput Dilsa i fragmenata presokratovaca, kaže: ,,Ono iz čega stvari nastaju u tome i iščezavaju po Nužnosti, one jedna drugoj plaćaju kaznu i globu za svoje rđave postupke, u određeno vrijeme". Platon i Aristotel su, kako vidimo, mjerodavni unaprijed i unazad kroz istoriju i povijest, pa i religijsku. Ovo od rečenog u starim spisima donekle uspješno prevode oni koji misle u skladu sa samom stvari. Istorija pamti, a na nama je da je promislimo, povijesno. Bivstvovanje iz Vječnosti se skuplja u vremenski okvir, oblike, događaje, iz tačke u krug i kvadrat, zato smo tu, a da još nismo ili jesmo Tu. Ne doživljava ili ne živi svako isto. Pa još i pravednost kao ideal Grka, što nema veze sa savremenim tumačenjem pravednosti u naukama i religijama. uglavnom se maši! I plaća se! Nekidašnja ili prva Zora je današnji Zor. I kako doći do onog što je rečeno u starim fragmentima? Jezik je mogućnost, ali jezik i veže ili ograničava. Ponor nam je veći od samo istorijskog i prevodilačkog u ovom slučaju, a činjenice same ne govore mnogo. Već živimo u svijetu bezbroj nebitnih izrežiranih činjenica koje je veoma teško doživjeti. Ispod temelja tražimo dublje il' uopšte ne tražimo u korijenu stvari. Izvorna misao bila je i pjevanje, često heksametar, a o pjevanju koje nije isključivo pjesništvo govori i Hajdeger. Naučnici i filosofi novog vremena se bune. Hajdeger će reći da oni uopšte i ne misle, jer: Šta je mišljenje!? Pjesništvo je način života, raskrivanje onog što se već dogodilo i dovođenje istog u pojavnost. Poiesis. I tehne. Suština mišljenja je poietska. Poetski izraz savremenost tumači kao nešto zastarjelo i naivno dok pjesme koje mi danas pjevamo i sam život egzistencije kao da nisu nimalo naivni! 

Anaksimandrov fragment govori o pravdi i nepravednosti među stvarima, i o međusobnom plaćanju. Kritkuju Anaksimandra zbog poetične misli i pojmova i njegovi zemljaci, oni koji su došli poslije. Bivstvujuće se sagledava u Ukupnosti ili Cjelini, a sem ljudskih tu su i demonske i Božanske stvari koje su još bivstvujućije od ljudskih. 

Ovi fragmenti o bivstvujućem govore kao o Bivstvovanju Bivstvujućeg. Dakle, BITI. Širina je druga. Nama je problem nemišljenja i neiskušana Suština. Samo skrivenost osvjetljava, reći će Hajdeger dok otkrivenost bivstvujućeg, kroz zagarantovanu svjetlinu, potamnjuje Svjetlost Bivstvovanja. Otkrivajući se u bivstvujućem Bivstvovanje se povlači i ovim svojim lutanem zbunjuje samo bivstvujuće. Ovo lutanje kao zabluda je suštinsko područje istorije. Čovjekova je nesposobnost da vidi sebe što je Samoskrivanje Svjetljenja Bivstvovanja. Bez lutanja ne bi bilo istorije. Bivstvovanje sa svojom Istinom je uvijek pri Sebi, a otkrivanje istog u bivstvujućem Ono se povlači. Zar ovdje ne znači da učvršćivanje značaja neke stvari donosi i njenu beznačajnost, ništavnost praznine, iskrivljenje! Svijest popredmećuje. Prava istorija svijeta je SKRIVENA. Možda Tajna. Bivstvovanje u svojoj Sudbini ostaje pri Sebi i tek tad su živa događanja. Otvaramo se zahtijevima Sudbine kad se istinski desi MIšljenje, a ako ne, stvari ostaju zakrivljene. Dakle, moguć je promašaj - za one koji misle da se Sudbina ne može mašiti te da je i najmanji i najbanalniji pomak u vidljivom svijetu sitničarsko sudbinski predodređen. 

Nije samo da jezik ne može izraziti stvar adekvatno već mi ne možemo adekvatno misliti. Na nama je da dozvolimo sebi tu priliku da jasno mislimo. A Anaksimandar govori na jedan više poetski način, Teofrast se zbog tog ljuti. Život u skrivenosti je naše udaljenje, ono izlazeće ide u neskrivenost, tako se stvari pojavljuju i nestaju, plaćaju jedne drugima globu za nepravednost, Igra bi mogla biti Vječna i lako i Besmrtna, uzimajući u obzir da oči malo vide i da uši malo čuju, stvari se pojavljuju i nestaju po svojoj pravesdnosti u odnošenju prema sebi i drugima. U drugosti. Mi se pojavljujemo i nestajemo, ali uz mogućnost mašenja i veće iskrivljenosti tog vidljivog govorimo da falimo samim Bićem. Nismo prisutni neskriveno u Biću. Prebivanje u samom Biću, to Ontos, vjerovatno, značilo bi da se više nećemo pojavljivati kroz bivstvujuće no, ne znači da nas nema i može biti da nas tek tad ima. I Suštinski. 

Slično pjeva i Homer. Platonovi dijalozi kroz prevode gube na poetičnosti. Kod Homera samo Vidoviti Znaju, njima vrijeme nije problem, a vrijeme je uporavo to raskrivanje i skrivanje u Bivstvovanju bivstvujućeg. Vidi se ono što prisustvuje u neskrivenosti, bivstvujuće koje JESTE i prije svakog broja. Pjesnik Homer u Ilijadi i u vezi s Vidiocem navodi tri stvari: bivstvujuće, bivstvujuće koje postaje i nekadašnje bivstvujuće. Eto vremena - radi se o PRISUTNOSTI. Biti Tu. A mi smo prisutnost poistovjećivali s predmetnošću koje se odnosi na PREDstavljajućeg subjekta!? To što subjekt PREDstavlja i nije nešto realno. Problem je izokrenut. Prisutnost se mora shvatati iz Suštine, ne obratno, iako su oba vrste prisustvujućeg, neprisutno i prisutno prisustvujućeg. Ovo drugo Grci nazivaju sa ,,pri“, tj. biti PRI Neskrivenosti, što je otvorena oblast, a ne nešto naspram subjekta. Ono neprisutno prisustvujuće jeste ono što je ODSUTNO, koje je takođe nešto prisutno, gdje spada prošlo i buduće. Vidilac stoji u neskrivenosti. Zato Vidi. U odsustvujuće idu bjesomučnici, bježe od navale onog što je pred njima. Vidiocu je sve prisustvujuće i odsustvujuće skupljeno i sačuvano u Jednom prisustvovanju. On je čuvar Znanja, ne brutalan. Samo u otvorenosti Bivstvovanja čovjek može biti taj pastir. Suština Znanja je u tome da se Vidi. Znanje nije nauka u savremenom smislu već je SJEĆANJE Bivstvovanja. I Mnemozine.

Dakle, Grci bivstvujuće spoznaju kao PRISUTNO i NEPRISUTNO prisustvujuće. Bivstvovanje je samo po sebi Istina, svjetleće i zbrinjavajuće skupljanje koje se promišlja i označava kao Logos. Otud i u religiji pravoslavlja sabornost, otud sam naziv reLogein. 

Ono što je izglobljenjo ne znači da ga nema, prisustvovanje je u dva smijera. Život se shvata kao Vječan u jednom ovakvom opisu stvari. Kad dozvolimo da pripadnemo neprisutnom postajemo Prisutni prevazilaženjem nereda i ulazi se u red. Mi dopuštamo da spavajući red pripadne, traži se obzirnost jednog prema drugom. Mi isporučujemo stvar njenom prisustvovanju, što znači da možemo i zakaziti, biti lijeni ili nevidioci, i tad se još više skrivamo, još masku na masku nižemo. Obraz deblja. Mi smo u neredu, ne dopuštamo, i moramo sagledati u čemu se sastoji sadašnja zamršenost Sudbine svijeta. Dozvoliti. I sebi i drugom. To ne znači nedjelovanje, ali nije ni djelovanje u smijeru iskrivljenosti. Možda je Suština čovjeka, reći će Hajdeger, upravo u tome da misli Istinu Bivstvovanja? I tad mišljene Pjeva uz zagonetku Bivstvovanja, a Zor onog što mislimo približavamo onom o čemu TREBA da se misli. 

Letindor (www.filosofski.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment