Thursday, 1 December 2016

Hajdeger: Šumski putevi / Izvor umjetničkog djela


Kad kažemo Izvor mislimo na Suštinu. Jesu li bitni djelo i umjetnik koliko sama umjetnost? Prvo i drugo ukazuju na nešto treće, Suštinskije, nešto Izvornije ili, u našem slučaju Izvor. Sama Umjetnost! Izlazimo iz područja formalne logike. Umjetnička djela imaju karakter stvari, ali to bi bio prvi korak onoga koji traga za umjetničkim doživljajem jedne Više stvarnosti kroz ovu čulnu. Umjetničko djelo alegorijski upućuje na nešto drugo. Djelo je simbol. Dobili smo jedan konceptualni okvir za doživljaj tog nečeg Višeg. Da nije u pitanju svojevrsan Eros koji spaja zemaljsko i nebesko u nešto treće koje nije ništa od ovog dvoje? Nov kvalitet! Tu spada i određena vrsta vještine, tehne ili zanata da se dozvoli prolaz onog za čim Duboko Čeznemo. Nemamo pojam. U svojoj osnovi ,,djelo“ više nije stvar. Kant će govoriti o stvari u Cjelini ili stvari po sebi koja već nije stvar, poput Božanskog. No, moramo, takođe biti oprezni kad imenujemo stvari u pojavnom svijetu bivstvujućeg, jer pomislimo prvo na upotrebne predmete. Vraćajući se korijenima evropske misli i grčkim pojmovima navođeni smo, takođe, na latinsko polje izraza koje pojmove grčkog iskustva prevodi u pojmove sasvim novog iskustva mišljenja. S tim dolazi i neutemeljenost zapadnog mišljenja. Struktura rečenice ili struktura stvari? Teško se opredjeliti isključivo za jedno od ovo dvoje jer sami za sebe ne govore dovoljno o samoj stvari. Same stvari su nam mnogo bliže od samo čulnog opažaja. Sama stvar je još uvijek daleko od nas! Stvar iščezava. Stvar nas dotiče svojim izgledom (eidos). Sama materijalnost i uz nju forma ili oblik pojavljivanja već nešto govore o stvari. Približavamo se stvarskom elementu umjetničkog djela. Materija – forma kao pojmovni par nadilazi samo estetsko (čulno opažanje). Umjetnost prevazilazi puku korisnost u načinu postojanja bivstvujućeg, npr. par cipela, krčag i drugo stvoreno ljudskom rukom. Jer radi se o ljudskim stvarima. Morali bi odrediti ostatak stvari u njenom ontološkom (Bićevnom) karakteru. Nas pojedina stvar upućuje na Cijelo bivstvujuće uopšte. Morali bi pustiti stvar da počiva na samoj sebi, to ne znači pustiti bivstvujuće da je ono bivstvujuće kako već jeste, što takođe nije ni ravnodušnost okretanja od nečeg. Neupadljive stvari najjače se opiru mišljenju, ta suzdržanost stvari je, možda, upravo njena Suština. I kako misliti onda o samoj stvari!? Dubljije karakter umjetničkog djela. Nametljiva je običnost, Van Gogove stare seljačke cipele nisu ni za šta vezane u svom okruženju ili u prostoru, one kao sa sobom da daju i onaj umorni korak čovjeka koji ih je nosio. I mnogo toga. Saznajemo mnogo više o tome šta cipele zaista jesu. Tu se pojavljuje i Tvorevinsko Biće tvorevine. Naša Istina jest’ grčka Aletheia (neskrivenost). Istina bivstvujućeg se sama postavlja u djelo i to bi bila Suština Umjetnosti. To nije samo lijepa umjetnost estetskog doživljaja. Od estetike moramo dublje u logiku Logosnog.

Dakle, umjetnost je sebe u djelo stavljanje Istine. Umjetničko djelo nije kopija nečeg što postoji u pukim stvarima. Mi tako ne mislimo, reći će Hajdeger. On navodi za primjer Holderlinovu pjesmu ,,rimska fontana“. Istina je postavljena u djelo, Istina se dešava u djelu, Ona je van vremena i iznad vremena. Mi tragamo za realnošću umjetničkog djela. To što je u djelu na djelu jeste Tvorevina. To nije samo materija u formi. U svim velikim umjetnostima umjetnik postaje ravnodušan prema djelu. Onako kako se postupa s ovim djelim u kulturi mi ne doživljavamo samu umjetnost u potpunosti. Imamo istrgnutost djela iz njegova prirodna prostora. Djela su istrgnuta iz svog svijeta, za njih svijet više kao da ne postoji. To su sad sve bivša djela, predmeti u oblasti tradicije i čuvanja. I trgovanja. Tu nema više njihova ,,d(j)elskog bića“. Mnogo toga nije u svom ambijentu. Ovdje se radi o ponovnom pronalasku Suštine svijeta koja je izgubljena. Profesor Z. A. bi rekao: ,,Nema Svijeta“. Drugi se kao iznenađeni bune i govore: Kako nema! – pokazuju rukama okolo i nastavljaju – tu je svijet! I smijeh. Al’ pitanje ostaje. Biti Djelo znači postaviti svoj Svijet, kaže Hajdeger. Djelo pušta zemlju da bude zemlja, pušta drvo da bude drvo, ne ubija. Šta više - Oživljuje! Boja koju je potrošio slikar nije potrošena, ona tek sad počinje da svijetli. Tako i pjesnik radi s riječima. Običan čovjek troši i boje i riječi. Istina je saglasnost, a ne nered i razaranje. Mi imamo nešto bivstvujućuje od bivstvujućeg, svebistvujuće koje svijetli, Ništa. Tu se traži otvorenost ili prolaz ka Istinitom. Svijet i zemlja se suprostavljaju, reći će Hajdeger no, nije razaranje i svađa. Sijanje ukolpljeno u djelo jeste Ljepota. Ljepota je način na koji Istina sustvuje. Osim samo pravljenja i napravljenosti Hajdeger govori o Stvorenosti i Stvaranju. Istina se može ili čak mora dešavati kao Umjetnost. Tehne nije samo vrsta praktičnog rada već je NAČIN znanja koji dozvoljava dešavanje Istine kroz Piesis. Tehne nikad nije samo pravljenje. Tehne u umjetnosti ne znači samo zanatsku stranu. Kad nauka dođe do raskrivanja same Istine, ona je već Filosofija. U umjetnosti mi osvajamo jedinstvo Svijeta i zemlje. Pustiti djelo da bude djelo nazivamo čuvanjem djela, što ne znači tek čulno uživanje. Djelo se čuva samo u Istini koja se dešava u njemu samom. Običnim stvarima treba OTVORENOST da bi se desila Umjetnost. Tu pomaže čovjek. Poezija nije besciljno izmišljanje bilo čega već se naoko obične stvari dovode do Sijanja. Suština Poezije jeste zasnivanje Istine. Neskrivenost se postavlja u djelo uz pomoć Umjetnosti. Dalje Hajdeger navodi stihove čuvenog Helderlina, onog sa čijim djelom njegov narod tek treba da se suoči. Dok Hegel u svojoj estetici kaže: ,,Mi nemamo više apsolutnu potrebu da neki sadržaj prikažemo u umjetničkom obliku. Umjetnost je za nas, po svom najvišem određenju, prošlost ...“ Iako svoje glavno i svjetsko djelo, Fenomenologiju Duha, završava stihovima jednog drugog romantičara, Šilera, s kojim je u pjenušanju vina viđena sama Vječnost. 

Letindor (www.filosofski.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment