Thursday, 1 December 2016

Hajdeger u dvije-tri riječi


Nesuđeni teolog (jer mu je teologija pozitivna nauka, аli nauka posebne vrste, koju treba i dodatno objasniti) i čuveni filosof prošlog vijeka, Hajdeger, pita se o Bogu, o prvim stvarima, sa mjesta gdje već jeste kao ljudsko biće Tu ili tamo u odnosu na početno stanje jednog TRENUTKA (veoma bitnog) u vremenu kao Bezvremenskog, ali ipak ne, on izvodi to s osvrtom na filosofsko nasljeđe antike, od Parmenidovog elejskog Bitka, i s Platonom, ali i Aristotelom kojeg je čak više od svih proučavao predajući njegovu metafiziku, fiziku i ostalo na ondašnjim visokim školama. 

Bitak NIJE biće kod Hajdegera, on je Događanje, kao što i samo trčanje NE trči u objašnjenjima Akvinskog. Bitak je nevidljiv, ali sad prisutan u vidljivom kao onaj koji razmatra sebe (čovjek) kod Hajdegera je označen kao TU-Bitak ili OPSTANAK (opstajanje), označava MJESTO kao bitno postojanje koje može biti mišljeno, egzistencija, ali prije vidljivog nešto određeno, neko ŠTA. Tu-Bitak je već stajanje Bića izvan sebe, postavljen je vremenski horizont, hajdegerska EKsistencija (od značenja pojma ekstaza), i ta vrsta odsutnosti može biti vrlo različita. Tu-Bitak je po Hajdegeru samo ljudski, NE npr. životinjski, ili neki vremenski. Temelj ostaje skriven. Bitak nije mišljen, ali sudbinski vlada, kaže Hajdeger. Sudbinu ne smijemo shvatiti prosto ni brutalno vladajućom, kao nekog ljutog diktatora. ISTINA je sakrivena i ona sama sebe postavlja u (umjetničko) djelo. Istina pehara je u njegovoj šupljini koja prikuplja npr. nektar Božanski. Ta praznina pehara nas vodi u Beskonačnost postojanja. Bitak je skriveno povučen iz postojanja, nije da ga nikako nema. Tek Bitak JESTE, dođosmo i do Parmenida, do onog što biva uvijek na isti način i Vječno, poput supstancije (grč. ousia) ili Aristotelovog petog elementa Hyle ili Etera homerovskog.  

Teologija ga je, kaže, naučila da misli, ali će odustati od nje jer mu je filosofija na neki način bliskija, za početak, jer Bog nije spolja unaprijed pretpostavljen. Ovdje se traga za supstancijalnosti IDEJA, ni mit nije beznačajan. U ovom ima i Šelinga. 

Filosofija za Hajdegera nije revolucionarna, već je ona stvar tek nekolicine. Filosofi preobraćaju sebe, tek tako i svijet. Filosofija se bavi Bićem u Cjelini i zato je ona za Hajdegera i Metafizika. Bitak kao temelj je samo PRISUTNOST Bića. Filosofija se ne odbacuje već se ispunjava svojom svrhom. Tako i metafizika. U tom smislu bivaju prevladane. Hajdeger zahtjeva trezvenije mišljenje od racija i kibernetike: ,,Svima nam treba još obrazovanosti (ne kao školovan) za mišljenje i prije toga upravo znanje o tome.“ Metafizika i filosofija nisu neke nauke. One će biti i prevladane, prepuštene svojoj Istini. Buđenje Duha je u vezi s potragom Bića. BUĐENJE. Metafizika nije neka antropologija. Ontologija je fundamentalna da bi postojala bilo kakva metafizika. Bitnost je umijenja samog učenja. Biće za Hajdegera nije ništa opipljivo i realno. Duh prethodi i ,,još nije“.

Mnogi su bili u čudu koji to motori pokreću Hajdegera da tako obimno i duboko misli o svim stvarima. Filosofski. Na izvjestan način on nekog raduje u toku čitanja, a drugima je pak pretežak za bilo kakvo razmatranje. Ovi drugi uglavnom se bave njegovom biografijom, površnim zaključivanjem i čak osudama. 

Određena nadahnutost Duhom je prisutna, priznaće mnogi, dok drugi pak tvrde da se radi i o vješto umotanim tuđim mislima kao plagijatom, da li to bile filosofske ili teološke misli, sasvim sad svejedno. 

Hajdegeru fali pojmova i on se ne ustručava da ih čak i izmišlja, najčešće su to složenice. Pojmove počinje i da precrtava da bi im značenje bilo što približnije istini na koju se njima ukazuje. 

Svijet je zapao u probleme i Hajdeger se ne ustručava da to ne obznani, govori akademskoj zajednici i naučnicima da uopšte ne misle, pita se takođe ŠTA je to uopšte mišljenje ili Šta zove u mišljenje i drugi oblici pitanja u vezi s mišljenjem. Zato, mnogi su na njega tzv. intelektualci i naučnici ili mislioci bili veoma ljuti. MIŠLJENJE je za Hajdegera pokraj Puta, puta kao običnog predjela koji sija otvorenošću čistine. Traži se OPUŠTENOST i OTVORENOST za Tajnu. Veći Majstor potpunije iščezava iz svog djela. 

Hajdeger kreće od egzistencije, samo što je ona kod s njim kod čoveka dublje postavljena od samo socijalne problematike života, on je vidi prije filosofskih kategorija Aristotela i kasnije Kanta. 

Je li ovo ovdje što smo u pojavnom biće, a ono prije ne-biće, to se koristi kako kad je smisao gledanja na stvar i pomjeren. Uglavnom, biće je ovo u pojavnom, ono prvo od kojeg krećemo sa evidencijom postojanja ka dubljem i sakrivenom koje je Bivstvovanje ili Bitak ili sami Bog ili pak Dobro Platonovo ili Ono Jedno, čak i Hegelov Apsolut. Uzmite kako vam drago, Hajdegeru je taj ,,drugi početak“ koji dolazi nakon OBRATA izvan nebeskog vremena u jedno prvije vrijeme do u sam TRENUTAK, izvornije vrijeme, to nije vremensko osadašnjenje. Nebesko ili uransko vrijeme nas samo upućuje da postoji neko vrijeme prije, drugačije. Hajdegerov učitelj Huserl, kome je ovaj posvetio Bitak i vrijeme, redukcijom dolazi do TON-a u muzici. Niz ovih pojedinih trenutaka su i kod Platona i Aristotela označeni kao gradivni elementi vremena. Svi pitaju Šta je VRIJEME, a najglasnije i Sv. Avgustin, koji kao i Platon vidi dvije države ili dva grada, zemaljski i nebeski. Taj nebeski nije plavetnilo već upravo mistični spoj zemlje i neba kao principa postojanja. Da nebeska država i te kako postoji, tvrdiće prvi Platon u svojim spisima Države. Religijsko ili teološko područje bi bilo veoma neozbiljno čak i opasno odbaciti kao da je nešto nebitno ili isključivo dogmatsko. To nije činio ni Hajdeger. Ni Aristotel sa svojom teologikom ili prvom filosofijom. Problem modernog vjernika Hajdeger vidi u tome što ovaj ne može iskočiti iz samog sebe, i mora ostati na pozicijama naspram Boga. 

Sub-stancija je ispod ležeća, a sub-jekt ispred postavljen ili bačen. Osnova ima, ali je nedovoljno istražena. I kako od kog. Nauk o prapočelima Aristotelu je sama Mudrost. Njegov Bog je Nepokretni Pokretač. Platonova Duša se sama u sebi kreće, ne treba joj pokretač spolja, ona je trostruka u sebi, što ima veze sa dijalektikom o kojoj će uveliko razglabati mnogi filosofi, a Hegel na svoj način, i Marks. Nijedno od tih filosofskih razmatranja ne bismo smjeli uzeti za naivne, iako je Platonova i dijalektika starih nešto suštinskije naznačena. 

Hajdeger ne bježi ni od tehnike, kaže da suština tehnike nije ništa tehničko. Govori o POSTAV-u, koji prethodi pojavnom događanju, u tom postavu se dešava suštinsko, tu je mjesto i SUDBINE, po Hajdegeru. Tehnika je nesretno opredmećena, ona se mora vratiti suštinskom razmatranju kojim bi se i čovjek ostvario kao biće, naspram svud preovlađujućoj evropskoj po-stvarenosti. 

Putevi mišljenja, za Hajdegera, vode kroz jezik. No, ideja Početka se ne može misliti razumom, zato Hajdeger ukazuje na vrijednosti poezije, a istu povezuje s grčkim pojmovima tehne, poiesis, aletheia, ereignis, itd. O tome je više rečeno u ostalim naslovima ovog, da kaže, filosofskog mjesta. Naše ispitavanje ovih problema, osim pojmovnog razmatranja, zahtijeva i SKOK iz sopstvene osnove, ma šta ona bila. Za skok treba ODLUČNOST. 

S Hajdegerom i prije tijela smo započeli s individualnim životom. Ti njegovi egzistencijali su veoma duboko postavljeni u nama nevidljivom području života, u smjeru ka Bitku sa TU-Bitkom, a opak su Bitak u svijetu. Logosni karakter svijeta Hajdeger objašnjav tako što će reći da je JEZIK kuća Bitka. Otprilike to znači da svijet počinje sa rječju, i veoma blisko hrišćanskom poimanju no, i drugima. U vezis tim, Hajdegera zanima kalvinizam. 

Čovjek je BAČEN u postojanje. O Povratku govore mnogi, tako i Hajdeger. Čovjek je na Putu da se uzdigne svojoj, zbog nečeg ostavljenoj, Suštini. Biće pojave tek kad se dobro sagleda jeste i biće Suštine, i po Sartru, koji sluša Hajdegerova predavanja, a kao odgovor na ,,Bitak i vrijeme“ piše svoje djelo ,,Biće i ništavilo“. 

Prije nas već ima neko NIŠTA, ono je Hajdegeru najveća punina, a za Hegela je bilo prazno. Kod Platona takođe ne znamo gdje nestaju nebeske kočije što predstavljaju Dušu čovjeka, osim što ulaze u najveće Dobro. 

Hajdeger neće unaprijed da apstrahuje već kroz egzistenciju polagano se kreće ,,unaprijed“ ka unazad Zavičaju o kojem su pjevali pjesnici, a često spominjani u njegovim spisima je romantičar Helderlin. 

Sudbina postoji, ona nije tako surova kao zvuči, njoj se ide u susret i spoj sa njom je takođe put u Slobodu, Sloboda i Nužnost se sastaju. Ovo je kontradiktorno tek razmatranjem na misaono-logičkom nivou. Nužnost nije manjak ili zlo, nešto nemilo za Hajdegera. Takođe je pogrešno da beznužnost uvijek cijenimo kao dobro. 

Bivstvovanje (Bitak) je kao skriveno nagovješteno poezijom (grč. poiesis). Od strane Bivstvovanja ili Bitka čovjek je zbog nečeg napušten, postao je s time beznačajan i bezavičajan, tvrdi Hajdeger. ISTINA je ostala nemišljena, iako se događa. Otud potreba za RASKRIVANJEM (grč. aletheisa) svijeta, kako su to radili i stari Grci, i takva tehnika (grč. tehne) je potrebna, a ne da se svijet istražuje, kako Hajdeger voli kritikovati modernu nauku. O tačkastom života Grka pisao je i Špengler, naspram perspektivnog života modernog čovjeka. Hajdeger poziva na prilaženje i blizinu, o toj vrsti osjetljivosti (ali za Drugog) će nastaviti da piše njegov učenik Levinas. 

Mnogi kritikuju Hajdegera, ali se i dive njegovom ostvarenju. 

Zašto Hajdeger u početku simpatiše naci, i drži govor veličajući vođu, jer mu, možda, negdje u još ranijem priželjikvanju, obećaju mogućnost ostvarenja aristokratičnog univerziteta, tj. vladavine vrsnosti u ovoj ustanovi. Na to ga prvobitno podstiče i Jaspers. Nije Hajdeger dugo ostao na poziciji rektora, zamjeniće ga jedan od pravnika, neko, po ocjeni vladajućih, pragmatičniji. Šta bih ja tu zamjerao Hajdegeru? - Ništa, osim zahvalnosti koju imam na dostupnom razmatranju problema života i svijeta, koje je ostalo dostupno u pisanoj formi, makar nešto od toga i ne bilo autentično ili čak vjerno predstavljeno u smislu antičkog pogleda na svijet. Ja imam svoj Put. Doziva me onaj koji nisam ja - reći će i Martin Buber na svoj način. Hajdeger takođe vidi DRUGOG, ali taj odnos s drugim mu nije suštinski, što će pojačati Levinas. 

Bitaj  je transcendens, i na Bitak se drugačije pokazuje nego li na biće. Hajdeger je oprezan u imenovanju samog Boga, ali taj pojam i te kako upotrebljava u svojim spisima. Čak i naglašava da nas može spasiti još samo neki Bog, makar šta on pod ovim mislio, ja mislim i osjećam na svoj način. Bestemelj ili BEZDAN-o stanje Hajdeger vdi dublje od Bitka, u Bytku, kojeg piše sa grčkim ,,ipsilon“. Čovjeku nešto ne daje mira da živi samo po zdravom razumu i samo po tijelu (puteno) pa se pita o dubljim stvarima, a one, kako nam to izgleda, nisu nikakve stvari. Istinu hoćemo uhvatiti, ali ona izmiče, ili prolazi nam kroz prste stisnute šake. I Kant priznaje da postoji to nešto prije koje omogućuje funkcionisanje Čistog Uma. Ontičko (Hajdegerov pojam) je unutar svijeta, reći će Hajdeger, a ontološko NE, i to je ta njegova ontološka diferencija. To Ontos je biti u Biću za stare Grke. Mistikos je prebivanje u Istini. 

Tu-Bitak kasni i prošlost je Bitka, dakle, čovek vremenuje iz budućnosti. Prvenstvo je budućnosti. Sadašnjost je PRISUTNOST koja je već bila. Okrenulo se i vrijeme s Hajdegerom. Čovjek kasni i prošlost je Bitka. OKRET! 

U temelju je skrivena NUŽNOST, ona se dostiže SKOK-om u Bytak, gdje je drugi početak naše povijesti. Tu-Bitak je uvijek moj i nije sam, kaže Hajdeger. Otud drugi kod Hajdegera, ali ne suštinski razmatrano. I ima briga za drugog. Samotnost je među ostalima kao Su-Bitak. Brigu prosječnosti on označava sa ,,Se“. Kairološka vremenitost kroz egzistenciju može biti promašena i survati se u naklapanje i radoznalost, neka vrsta neodgovornog BRIGA-nja, po Hajdegeru to ,,SE“. Briga je prije fenomena, i vrijeme je prije fenomena, a briganje je vremensko. Tu-Bitaj je najprije SE, i  najčešće ostaje takvim. Zabravljuje sebe Tu-Bitak pred samim sobom. Bivanje sobom se dešava tek ulaskom u Bytak. Razumjevajući jesmo (ili jeste Tu-Bitak svoje TU), ali se može ne shvatiti ili pogrešno shvatiti. Pravo razumljenje je smotreno brigovanje kao što je grčki fronezis (razboritost) - jedna od glavnih vrlina u antici pored pravičnosti. 

Subjekt je pred provalijom dok god sebe ne prevlada kao subjekta. Pred iluzijama koje se gaje PROVALIJA neće nestati. Bezmostovni je ulazak u sebe, kao prije spomenuti SKOK. Naglost. Skok je čudan, to je ulazak u samo događanje (grč. ereignis) kao nepostojana struktura u kojoj je jezik najnježnije titranje. A svijet je viđen kao strukturalni moment Bitka. 

Da bismo znali šta je filosofija, moramo se kretati unutar nje, tvrdi Hajdeger, a ne okolo. Treba nam i grčko iskustvo jezika da premostimo razliku između mišljenja i pjesništva. 

Čovjek se trostruko odvaja od Bića: ograničavanjem nečim drugim, razlikovanjem od privida, protivstavljanju mišljenja Biću, ali dodaje zatim i četvrto kao nekakvo TREBANJE koje dolazi sidrenjem mišljenja u nekoj konkretnoj ideji. U stvari B(b)ića Hegel gleda u Apsolutno, a Hajdeger u RAZLIKU. Hajdegeru je istorija samo korak unazad, a ne nešto što postoji radi Apsoluta. Metafizika mora ići ka Bogu, po Hajdegeru. Infinitivni glagol njemu nije praznina. Suštinu i Biće (ne miješati s bivstvujućim) Hajdeger dovodi u vezu s grčkim pojmom Fizisa, kojeg objašnjava Aristotel. Biće ima Vječno, ali i ono biće koje uvijek različito postaje - bivstvujuće. Bićem nazivamo mnogo šta i u različitom smislu, napominje Hajdeger. Ontologija (XVII v,) kao pitanje o Biću uopšte je po Hajdegeru fundamentalna (osnovna). 

Od svijeta smo napravili sliku, a ne da smo predočili samo sliku o svijetu. On odgovara jednim esejom Slike svijeta svom prijatelju kvantnom fizičaru Hajzenbergu, kojem je već i naučno jasno da se vrijeme i prostor kolebaju. A sve to zarad Bića, dodaje Bolcman. 

Savremeni subjekt se osjeća nadmoćno, jer tako mu je i rečeno, inače je uplašen i slab. TJESKOBA nas vraća. Zato moramo skočiti na tlo na kojem već stojimo, tvrdi Hajdeger. ZOV zove bez buke i naklapanja. Tu su savjest i krivica nagovješteni. Krivi smo već i bez povrede javnog zakona. Traži se PORAVNANJE.

Ne traže se za sve dokazi, i stvar je nevaspitanosti i neobrazovanosti (i pored školovanosti), tvrdi Aristotel u svojoj Metafizici, ne uvidjeti za šta trebaju, a za šta nam ne trebaju dokazi. I demokratizacija društva za njega je znak propasti. A da je Kant značajan mislilac - takve pohvale odozdo uvijek su uvrede. 

Nije ni svaki govor bitan, tvrdi Hajdeger, tek DOKUČENOST nam donosi govor bitan. Izgubljenost je onim ,,SE“. 

Čovjek bez uniforme i danas djeluje nestvarno, kao da ne pripada stvarnosti, makar u kojoj oblasti, tvrdiće Hajdeger. Rat? - to nisu vijesti već svjetlosni signali. 

Hajdeger kaže: BITI PRAVIM. Pa šta god. Krivost Tu-Bitka, ili bivanja TU vodi u ništavnost. Zdrav razum površno rasuđuje. 

Otkud toliki motori i s punim kapacitetom da rade kod čovjeka poput Hajdegera, upita jedan od profesora. U čudu je. I mi ,,djeca“ zaokružismo oči. 

(... između ostalog piše kako je Van Gog slikao sve ono što su prošle stare seljačke cipele, a ne sam izgled tih istih cipela, jer takva je umjetnost - događanje - grč. ereignis)

Hajdeger nekog oslobađa, nekog pak muči njegova misao i pojmovi posebno, jezik novi. Složenice i antika. Sve je u igri kod Hajdegera. No, ima dosta i ljubomornih, primjetio sam, sve govore ovo il’ ono, ništa od toga suštinski. 

Mnogo toga je servirano, i zaleđeno, slika svijeta ... to nije slika o svijetu već svijet zamišljen kao SLIKA, što nije dobro po Hajdegeru. On o tom piše Hajzenbergu. Svijet se koleba. Kad je Platon govorio o Duši, prethodna je njegova napomena da ne možemo reći ništa tačno o tome šta je Duša, jer je ona Beskonačna, ali mi možemo reći na šta Ona nama liči (na kočije, konje, uzdodržu). Pa, tako i svijet. Svijet NIJE slika, kao i Duša što NIJE slika. Otud će Hajdeger početi pisati i prekrižene pojmove ne bi li nam značenje riječi bilo približnije onome što smo rekli ili označili, stvari teku. Sve teče, i Panta Rei - reći će Heraklit mračni.

Pojmovne složenice kod Hajdegera u filosofskom izrazu i nisu nešto bezazleno ili suvišno, mogu dočarati mnogo toga i kako kome. Hajdeger brani pjesnike. Brani umjetnost. Za tehniku kaže da je po suštini svojoj netehnička. Mi smo postvareni i to je problem, a tehnika kao takva i stvari oko nas govore upravo o onome kako i čime nedostajemo Sebi i Bogu. I Bitku, il’ Bytku. AA to je tamo gdje prestaje ovo uransko vrijeme, centar je Sunce, prvi početak. Hajdeger kaže da ima i ,,drugi“.

Svijet govori nečulno i čulno ovo ne čujemo, pjesnik je prevodilac koji zahvata vodu iz takvih Dubina i iznosi nam na površinu da pijemo. Poiesis. A-Letheia. Otud zaborav, jer već se dešava uveliko to nešto samo što ne čujemo. Mi ne pijemo. Već se desilo, strijepimo zalud da ne desi se. 

Mi strahujemo uvijek od nečeg ili zbog nečeg da nešto ne bi izgubili. Nekakvo tijelo, a ima ih mnogo po egipatskoj i po indijskoj tradiciji. Strahuje, dakle, i uparvo tijelo, a mi smo, ovo sve govori, i više. Tjeskoba od straha je dublja. Strijepnja. Njom se osjeća ništavnost svijeta i vodi nas dublje u temelje bića, do u Tu-Bitak. Dakle, Bitak koji se sagledava kroz egzistenciju onog koji živi i posmatra. Koji misli. Koji počinje od sebe. A šta je opet i mišljenje? - pita Hajdeger. Tu je i ćutnja. On pomoć traži od pjesnika, prije svega Helderlina. Čudesan pjesnik.

Sistemski filosofi i profesori bi rekli za njih - pjesnici samo naklapaju. I nebitno pričaju. A ovi prvi i smaraju. Pjesnici lažu, govori Platon, najviše lažu. I sam je bio Pjesnik. 

Hajdeger hoće da zna nešto i o NIŠTA. To nauka neće. Nauka ne misli, kaže on. Šokirao je naučnu i akademsku zajednicu takvim ispadom. Odmetnik. A nimalo loš. 

Bibliografija

1.) Martin Hajdeger, Bitak i vrijeme (Zagreb: Naprijed, 1985)
2.) Martin Hajdeger, Uvod u metafiziku (Vrnjačka Banja: Eidos, 1997)
3.) Martin Hajdeger, Kant i problem metafizike / Sa davoskim saopštenjem i diskusijom između M. Hajdegera i E. Kasirera (Beograd: NIRO Mladost, 1979)
4.) Martin Hajdeger, Šumski putevi (Beograd: Plato, 2000)
5.) Martin Hajdeger, Putni znakovi (Beograd: Plato, 2003)
6.) Martin Hajdeger, Mišljenje i pjevanje / Prevladavanje metafizike, načelo identiteta, Onto-teo-loško ustrojstvo metafizike, Građenje - stanovanje - mišljenje, Stvar, Helderlin i suština poezije, Pjesnički stanuje čovjek, Jezik, Riječ, Put ka jeziku (Beograd: NOLIT, 1982)
7.) Martin Hajdeger, Prilozi filosofiji / O događaju (Zagreb: Breza, 2008)
8.) Martin Hajdeger, Što se zove mišljenje? (Zagreb: Breza, 2008 )
9.) Martin Hajdeger, Poljski put / Opuštenost (Gradac: Dom kulture Čačak, Alef, 1992)
10.) Martin Hajdeger, Pet rasprava: Šta je filosofija? Šta je metafizika? Filosofija i teologija? Pitanje o tehnici? Okret? (Zagreb: Centar za društvene djelatnosti omladine RK SOH, 1972)
11.) Martin Hajdeger, Predavanja i rasprave - Pitanje o tehnici (Beograd: Plato, 1999)
12.) Martin Hajdeger, Rektorski govor (Frajburg, 1993)
13.) Martin Hajdeger, Kraj filosofije i zadatak mišljenja (časopis: Pitanja, br. 41, oktobar 1972)
14.) Intervju s Hajdegerom na TV ,,3sat“, pod naslovom: Kraj filosofije i pitanje mišljenja
15.) Razgovor s Hajdegerom iz 1966. za časopis ,,Špigl“,  (Frajburg: Špigl, str. 193-219, 31. 05. 1976)
16.) Izabrani tekstovi autora na temu: Rani Hajdeger - Recepcija i kritika Bivstva i vremena (Beograd: Biblioteka Zodijak, 1979)
17.) Oto Pegeler, Hajdeger u svom vremenu (Sarajevo: Šahinpašić, 2005)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment