Tuesday, 6 December 2016

Hajdeger - Umjetnost i Ljepota


I nije se Hajdeger izjašanjavao o umjetnosti samo zarad mode u tadašnjoj teoriji. Umjetnost kod Hajdegera zauzima značajno mjesto u teorijskom razmatranju Bitka uopšte, prisutna i tamo gdje je Hajdeger ni ne spominje direktno. Hajdeger svugdje traži živuću riječ, a jezik za njega, kaže, kuća je Bitka. Taj njegov horizont razmatranja Bića ili ono vremensko može biti i jeste smješteno u samom jeziku, između ostalog. Duge periode Hajdeger je i ćutao. 

Tradicionalno je po Hajdegeru početak puta za zaborav, ta tradicija u koju se skreće već od Aristotela i njegove metafizike. Mogi umjetnici i mislioci ili mudraci Istoka će se požaliti da nisu razumjevali ono što je Aristotel htio reći u svojim spisima prikupljenim u tzv. Metafizici ili Prvoj filosofiji. Ni Hajdeger istim nije oduševljen. 

Hajdeger će takođe reći da moderna nauka ne misli, da mišljenje počinje tek kad shvatimo da vjekovima slavljeni i na taj način postavljeni um je najveći protivnik mišljenja. Naravno, svi su se pobunili. Oslonac svih i jeste Zapadna metafizika na aristotelskim temeljima. 

Bitak (ili Bivstvo) nije suprotnost ničemu pa ni egzistenciji, a i samo Biće, drugi bitan pojam, može biti najmanje dvostruko shvaćeno: kao stvar i kao ono što NIJE neka stvar. Tako, inače, i po Platonu, egzistiraju grčki pojmovi: dva su Erosa i dvije Afrodite, sve po dva, a dijalektika je upravo kretanje između. I jezik je dat. Bitak nam je nepojmljiv i treba odabrati pravi put ka Njemu, taj Put je unutar horizonta koji odabira onaj ko traži, čovjek. Jedno od sredstava jeste i jezik kojem Hajdeger pridaje veliki značaj pa jezik kao takav možemo shvatiti kao most ka uzvišenoj Ljepoti i Istini. Umjetnost s jezikom je već na djelu i Hajdeger je tu veoma aktivan, i prisutan. On vraća značenje pojmovima i kreira novo. 

Jedan od problema ove nakrivo posađene Zapadne tradicije, kako je naziva i Hajdeger, je Dekartov krivo postavljeni subjekt u smislu da kao plitko shvaćen jeste sveodređujući, određuje po mjerilima zdravog razuma oslonjenog na čulno i na percipiranje svijeta u značenjima koja su unaprijed odnekud data, pa i do našeg neprepoznavanja. Tu je problem. Sve je postalo podrazumijevano, predstavljeno kao ,,slika svijeta“ u kojoj se Hajdeger obraća velikom fizičaru kvantne fizike i svom drugu Hajzenbergu. Kaže: Grci su raskrivali svijet, a mi ga istražujemo. Sva Ljepota svijeta bi bila upravo u njegovoj izvornosti koju smo prikrili plitko postavljenim subjektivnim mjerilima života. Poput platonskog viđenja života u pećini, gdje se sjenke dive sjenkama, i nepitajući se ima li neka izvornija Istina. I, tako na žalost tih sjenki i na nesreću modernog subjekta ima Svjetlo koje ih zasljepljuje, ima ono nešto Vječno od čega oni svakodnevno bježe. Ljepota stanuje dublje od stvari. Istina će preuzeti svijet. 

Hajdeger tako ukazuje na poraznost pred-stavljanja ljudske istorije. I sub-ject je pred-stavljen, ispred je onog koje Jeste, ako se tako može i reći. I biblijski Bog je Onaj koji Jeste, tako se predstavlja Mojsiju ili Mesiji, kao hoćete. Svijet je postao objektom, a ljepota time i više prekrivrena velom. Došlo je do sebe-smještajuće suštine tehike, a čovjek u svemu tome slavi svoju po-bijedu, nesluteći poraz. Tehnika jeste umijeće, ali ona mora održavati vezu s kretanjem samog života kojeg Hajdeger vidi označenog staro-grčkim pojmom Poiesisa u smislu da se svijet dešava, a mi ga sakrivamo umjesto da raskrivamo isti na putu ka Istini. Tehnika je tako postala otuđena, kao i moderni subjekt koji je sebe stavio ispred onog najizvornijeg, poput odraza u ogledalu koji se osjeti veoma važnim i dalje u refleksiji podešava sopstveni svijet. Kultura je upregnuta sva za interes ovakvog subjektuma. 

No, Ljepota nam nije potpuno oteta, ona je data u stvarima i kroz stvari, i neuhvatljiva je poput samog Bitka gdje tražimo našu izvornost. Bitan je taj zaborav Bitka po Hajdegeru, to se mora osvjestiti. Radi ove skrivenosti koja se dešava i njeguje savremenim poretkom svijeta, bitan je pojam ne-skrivenosti odnosno grčke ,,aletheie“. Skrivanje je karakteristika odricanja koja ostaje pri sebi, u službi su joj moderna nauka i tehnika. Samo čistina je prolaz do Bića u nama. Hajdeger se od tog nečeg, kojim smo zaokupljeni, vraća prema onom Ničemu koje je najveća Punina, za razliku od Hegela za kojeg je ništa potpuno prazno. Upravo ova Hajdegerova punina bi mogla predstavljati tu neuhvatljivu Ljepotu Života koja se ne mora nazvati ni svijetom, a kamo li objektom. 

Mi nemamo suštinski odnos prema umjetnosti, reći će Hajdeger. Umjetnost nije autonomna već je eksponent Istine o samom Bitku ili Bivstvu. Potraga traje. 

Bivstvo nije djelo mišljenja, ili da je tek proizvod fantazije, mišljenje je diktat Istine Bića. A Bitak je na dostruki način: kao Ono na šta se mišljenje usmjerava, ali je i Ono što se mišljenju obraća. 

Estetika će zajedno s Zapadnom metafizikom stati na stranu tzv. realne umjetnosti koja je postala izraz tehnike, kao umjetnost Zapada koju treba prevladati. Kod Hegela će estetika biti najveći vid umjetnosti. Umjetnost je tako, po Hajdegeru, kao eksponent samog Života postala izraz estetike. Hajdeger ima tu antiestetičku poziciju, ali nipošto protiv same umjetnosti. Hegelu je bitno ono opšte, a Hajdeger traži neposredno i hoće prolaz kroz tu masku opštosti. Za njega je opštost tek veo stvarnosti. Hajdeger kaže da je estetika zaboravila da je subjekt, ne samo onaj koji doživljava, već je i stvaralački. Inače, umjetnost gubi svoju aktualnost i polako ,,umire“, jer umjetnost objektivizira. Umjetnost je postala predmet (našeg doživljaja), za što Hajdeger najviše krivi savremenu nauku i tehniku. Ali, mjetnost je više od stvarstvenosti, ona ide ka Istini Bitka ili Bivstva i to je sama Ljepota Života kao Beskonačnog. Umjetničko djelo je tek simbol i alegorija. Sve je metafora. Hajdeger čak traga za novom formom umjetnosti oslobođenoj od mimetičkog (podražavalačkog), ide ka izvorno-grčkom Poiesisu koji je stvaranje radi samog stvaranja. Umjetnost je tako negdje između. Traganje je za Istinom, a ona je za Grke bila ,,aletheia“ – neskrivenost samog događanja. Do sijanja Bitka u biću kao stvari je sebe postavljanje takva Bitka u djelo, poput dešavanja Istine. Istina i Ljepota, a mogući su kao sinonimi, u ovom smislu su neuhvatljivi. I jezik je takođe kuća Bitka, po tome veoma značaj, kao i Tišina. 

Hajdeger nije protiv Ljepote, a biti protiv Ljepote je i biti protiv same estetike. Istina Bića je stavila sebe u djelo, to priznaje Hajdeger. I neće se on ustručavati biti katkad, po nekima često, i vrlo kontradiktoran. Njemu je Ljepota ,,Sijanje uklopljeno u djelo“. Hajdeger bježi od Zapadne metafizike, jer za njega je ontologija fundamentalna (osnovna), ona traga za Bićem. 

U smislu ovakvog viđenja svijeta Hajdeger prilazi poetskom izrazu. ezik je ovdje mnogo bogatiji od samo pojmovnog. Mnogo je primjera u vezi s poetskim, a on će odabrati Helderlina, i manje Rilkea. Rilke ima i pjesmu ,,Sila teže“. Istina se autentično i demonstrira tu, promišljanje jeste filosofsko. Poezija je Hajdegeru povlaštena među umjetnostima. Sam Jezik kao poetsko kazivanje se u te visine uzdigao, i tek tu je izraz mišljenja po Hajdegeru. Nauka ne misli. Pjesnik misleći pjeva, kaže Helderlin. I koji misli taj voli, kaže on u svojim stihovima. Stihovi su za Hadegera čista filosofija. No, čemu i pjesnik u oskudno vrijeme, dodaje Helderlin, jer vrijeme ,,svjetske noći“ je oskudno vrijeme. Svjetlo su bili njemački romantičari. 

Umjetnost je tako, za Hajdegera, modus za prevladavanje zapadnoevropske metafizike koja iz sebe odagnava Biće, samo Sijanje. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment