Friday, 9 December 2016

Hamvaš - Granica


Li Ki je jedan od petorice starih koji upućuju na Put mudrosti, iz drugog je vijeka prije naše ere, i kaže da je veliko Znanje posvećenja, u smislu da: ,,Od Sina Neba pa sve do najobičnijeg čovjeka, za svakoga važi isti Zakon: NJEGOVANJE ČOVJEKA. Jer sasvim je isključeno da su nekome neuredni korjeni, a da su mu uredne grane. Nemoguće je da neko ne uzima ozbiljno ono što je važno, a da uzima ozbiljno ono što je ne-BITNO. Treba početi od korjena i od ozbiljnog uzimanja stvari. To je ono što se u drevno vrijeme nazivalo Znanjem.“ Ispravna upotreba čovjeka. 

Zadovoljstvo? Da. Ne čulno već ono koje čini čovjeka velikodušnim. Ljubav čovjeka čini odvažnim, a poniznost sposobnim i da vlada. Takođe ... posvećen Vladar treba da postigne stepen da mu vladanje bude samopregor i žrtva: strpljivo odricanje i patnja, kada vlada da se odrekne svoje nepomućene i slobodne smirenosti i uživanja u životu. Autonomni život je prije čulnog ili pojavnog svijeta, a ni ovaj posljednji se ne ignoriše, za obična čovjeka stepenik. Prevazilaženje (jok mišići i jačanje iluzije). 

Čuang Ce kaže: ,,Ko voli narod upropastiće narod ... i prava učtivost se ne brine o ljudima.“ Gospodar onog starog i velikog Carstva, i danas najstarijeg, je pitao mladog pastira šta treba da čini kao vladar? Ovaj mu je odgovorio: ,,Upravljanje državom je kao čuvanje konja. Jednostavna stvar: držati na odstojanju ono što šteti konjima. Ništa više.“ 

Granica je magijsko mjesto. I teško onom ko pobrka ovostrano s onostranim. Ako tu granicu povrijedi ko na zabranjenom mjestu, izazvaće Duh granice, moćnog  gospodara, koji nikom do sada uvredu nije oprostio. 

Peruanski i tibetanski magovi su ovo dobro znali. Zato nigdje na svijetu nije bilo strožeg reda, jednodušnijeg i surovijeg  zakona, kruće i čvršće discipline nego u carstvima Inka i lama. Ostali dijelovi čovječanstva nikada nisu razumjeli  otkud ova samrtna vladavina ubitačnog, tvrdoglavog i krutog poretka. Upravo zato. Da ga nije bilo, u jednom neopreznom trenu preko magijske granice prestupio bi, obeznanjen, najprije jedan, pa još jedan čovjek, zatim desetoro, pa pedesetoro, zatim cijeli narod, i bili bi vrlo brzo uništeni. Peruanci bi potonuli ISPOD bivstva (i opljačkani su), Tibetanci bi isparili IZNAD bivstva (još uvijek su teško pristupačni), tamo gdje više nema bivstva, nema ništa. Ni Peru, ni Tibet nemaju svoje istorije, oba mjesta su područja Duha koja su izvan prostora i vremena. A to što su u vremenu živjeli, uvijek je isto i jedno: biti na granici i čuvati je.

(U kontekstu Bele Hamvaša)


Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment