Saturday, 3 December 2016

Hamvaš - MikroTeos i Sofija


Nije preporučljivo zatvoriti život i vladati neograničeno isključivši svakog drugog. Put je ovaj neprohodan. Jer ne možeš staviti ruku na bilo koji dio života, izmakne se, preokrene i potone. Zatvoren život je potpuno prazan i nije privatno vlasništvo. Oslovljivost znači podati pravo i drugom čovjeku na moj život. Moj život nikad nije potpuno moj. Ja nisam svoj, reći će Hamvaš. I što se više trudim da posjedujem samog sebe sve manje sam svoj. 

Važno je, ne objavljivanje učenja, nego preoblikovanje Sudbine ... Cilj je svjesno očišćen Životni poredak ... Temelj je Svetinja Života ... Stvarnost treba priznati u njenoj Cjelovitosti ... Treba ovladati cjelokupnim mogućnostima ... Stalno prisustvo Cjeline ... Sve granice su nevažeće jer je jedini moral Sloboda ... Životni plan nije gotov, imaginacija ga stvara ... ne brkati sa snom i fantazijom ... Prije svega Budnost ... Saznavanje Cjeline stvarnosti može se zbiti samo po cijenu istjerivanja demona ... Tehniku svako sam stvara ... Prethodnica i posljedica: Sloboda.

U Duhu se počini grijeh, Dušu tad zahvati ludilo, a tijelo obuzme bolest, jer sve troje je jedno, što je veza o kojoj govore mnogi. Tačka grijeha je tačka ludila i tačka bolesti.

Znamo šta treba činiti, ali ne raspolažemo snagom ostvarenja. Neposredna veza između riječi i čina se prekinula. Odvažnost je za odluku. U početku postoji riječ koja se u misli pretvara u odluku i probija se u čin: Neka bude. Zbog provalije između riječi (milsi) i čina (nejaka odluka) mnogo je misli koje se ne mogu realizovati i stvaraju se dugovanja, pazi. I to se može odraditi sa budućom pažnjom i sa odlučnošću. U ispravnom životnom poretku riječ, misao i čin se ne odvajaju. Djelovanje iz pozadine je nejako. Kada riječ eksplodira, to je čin. Samo onaj u čijem je posjedu riječ, on radi (Bader). 

Nekome, ko ljudski život ne smatra sakralnom svetinjom, odnosno ako smatra dopustivim laž, prevaru, nasilje prema bilo kom čovjeku, nemam šta da mu kažem. Samo ako se saglasimo o Svetinji Života, možemo dalje da razgovaramo. 

Jedino što čovjek može da učini je da samog sebe uzdigne u potpuno čistu situaciju. Potpuno čist čovjek raspolaže takvom zračećom snagom da oko sebe rasvjetljuje tamu. Ako se vladar države nalazi u Tao-u, on zrači na cijelo carstvo. Ostvaruje se mir i blagostanje. Ali, ako usamljeni Pustinjak u svojoj pećini dostigne Tao, svjetlost zrači na rastojanju od mnogo hiljada milja. To je Svjetlo Čistog Bivstva. Na Zemlju uvijek treba da bude bar jedan BUDAN SANJAR, inače bi svijet potonuo u noć. Time što je religiju i dobre postupke odvojilo jedne od drugih, hrišćanstvo je načinilo grešku.  

Nastao je golem broj misli i riječi koje nikom ne pada na pamet da ih realizuje, a nije ih ni moguće realizovati. Takav jezik je istupio iz kruga moguće realizacije. Antiživotni idealizam. U tzv. pozitivizmu i pragmatizmu je misao bačena s broda, život prazan kreće da realizuje nemišljeno, insekt-čovjek, samo aktivan i ništa više.  

Jedna je Istinska zajednica, zasnivanje Bivstva jedan Hram i država Božja. Aktivna je ludorija izvan tog. Čovjek nije tek mikrokosmos već (mnogo više) mikroTeos (mali Bog), kaže njemački teolog i filosof fon Bader. 

U čovjekovo Bivstvo može da stane cijeli svijet, minerali, biljke, životinje, svi jezici i kulture, cijeli kosmos, otud i kosmologija, cijelo carstvo natčlnoga Duha i Duše. Čovjek nema okolinu, ima svijet. Samo je pitanje Svijesti o prisustvu ove Cjelovitosti kod čovjeka, stvorenog po slici Boga. Čovjek živi iskrivljenu stvarnost, nije raščišćeno. Treba Budnost. Čovjek nije mali svijet već ,,mali Bog“. 

Ima Duh, i ima Dušu, ima tijelo, a da nije ništa od toga posebno. Jeste BIĆE. Od tog treba krenuti. Plan je uvijek plan spasenja, važnijeg od mog života. Tu stigosmo da je mašta važnija mnogo od razuma. Za Badera je iskupljenje uvijek u znaku plana spasenja. Zato postoji spasonosna vrijednost mučnih pozicija egzistencije. Životni plan treba takav biti da čovjek dostigne Spasenje, to sebi čovjek sam kreira uz pomoć IMAGINACIJE, kojom je, takođe, prethodno (iz svijeta tame) poremetio sebi SLIKU. Pokretanje je iz sredine, nema fatuma, predestinacije nema ni determinizma. SLOBODA postoji. Duh, znanje, volja. IMAGINACIJA se lijepi za prizor i sebe samu transmutira, ostvaruje viziju. Tek u Sofiji se može ovladati svakom mogućnosti (iako reći će današnji ,,mudri“ da je filosofija nemoćna za promjenu, traže pozitivizam i pragmatizam, strast, narodno nemišljenje). Mašta može biti i prazna. Zadatak je čistiti životnu maštu od mutnoga. Prvi zadatak jeste Budnost. Osnov spasenja je Viđenje, kaže Hamvaš, realizacija i aktivna primjena Slobode. Normalan čovjek nije prazan. Bezgrešan, budan i zdrav čovjek. Ako se uzdigne u Nebo on sa sobom uzdiže i cijeli svijet. Tek se filosofski radi, ako se radi. Daroviti ne smiju biti paraziti. 

Imaginacija je Stvaralačka i ono što čovjek smjesti u svoju imaginaciju u to se i preobražava. Važna je SLIKA smještena u imaginaciju, kaže Hamvaš. Ljudi govore krupne riječi i ništa ne ostvaruju i zato, ta Zemlja nije Hram, već tamnica i ludnica je. Čovjek ima moć, kaže Beme, da izmjeni cijelu prirodu, ali najprije mora da izmjeni sebe. Samo ugrađena u život misao može da djela. Magijska je riječ sam LOGOS, koje vlada Dubinama. 

SOFIJA nije iskustveno znanje već Centralna Mudrost. Nije znanje nego Budnost, koristi je izvorno Filon, Beme, Sen Martin, Bader, Solovjev, Bulgakov, Berđajev. U težištu antropologije Sofija se ne obraća umu već imaginaciji. Ni muško ni žensko je Sofija. 

(od Bele Hamvaša, izvodi iz ,,M. Sutra“)

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment