Friday, 9 December 2016

Hegelijanstvo ili racionalni idealizam


Hegelijanizam ili Racionalni idealizam se javlja početkom 20. vijeka kao renesansa Hegelove misli, u Evropi, Rusiji i u Americi. Desnom tradicionalnom krilu Hegelove misli suprostaviće se mlađa struja koja pravi otklon od iste, tzv. lijevo krilo ili ,,mladohegelovci" više demokratski liberalni, a tu su:

. Njemci (D. F. Strauss, B. Bauer, s panteističkim zaokretom, zatim L. Feuerbach sa ateizmom, Marks i ostali), 
. Englezi (J. Stirling, F. H. Bradley, B. Bosanquet, J. i E. McTaggart), 
. Amerikanci (W. T. Harris, G. S. Morris, J. Royce), 
. Francuzi (J. Hyppolite, A. Kojève, A. Koyré, J. Wahl), zatim 
. ponovo u Njemačkoj (H. Glockner, T. L. Haering, R. Kroner, G. Lasson, J. Hoffmeister, J. Cohn, J. Ebbinghaus, H. Freyer, Th. Litt, F. Rosenzweig, O. Spann, J. Binder, M. Busse, K. Larenz), 
. Rusi, koji carsku Rusiju ,,otvaraju" ka Zapadu (M. A. Bakunjin, V. G. Belinski, A. Herzen, N. G. Černiševski, V. I. Lenjin), itd.

Oni koji polaze od Hegela dijele se uglavnom na 3 grupe: ortodoksnu (vjernu Hegelu), desnicu i lijevicu. Ovi zadnji su mladohegelovci, kojim su pripadali u mladosti Marks i Engels (Strauss, Bauer, Feuerbach). Za njih je karakteristično da kritikuju religiju kojoj odriču bilo kakav stepen u spoznaji i hrišćanstvo smatraju mitom (Strauss: Život Isusov). I mnogi drugi su smatrali da je Hrist samo mit, a hrišćanstvo krivotvorina. No. bilo je i onih koji su ovu hrišćansku istinu shvatali ozbiljnije od svih, da je Hrist čovjek obožen i opet sve u tom smijeru, poput alhemije ili ezoterijskog znanja. Ideju premještanja Isusove istoričnosti u područje privida nalazimo i u Kuranu: ,, … nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo, i oni koji su se u ovom mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. - A Allah je silan i mudar.” Neki tvrde kako On nikad nije ni živio, već je to mitska, i u tom smislu istinska figura koju stvara hrišćanstvo, spoj jevrejsake religije i grčke filosofije. Ali je sigurno da u cijelom učenju ili filosofiji, kao i u svakoj religiji ima mnogo mitske ili realne istine u kojoj je utkano i mnogo zamki. Od razumijevanja same suštine priče sigurno je manje važna istorijska autentičnost. Istina je univerzalna. Pokretač ljudske istorije, između ili čak prije ostalog, je čovjekova samosvijest.

U ovo vrijeme hegelijanizma njemački građanin se borio za individualne slobode i ovaj prelaz od objektivnog na subjektivni idealizam mu je odgovarao. Tu niče revolucionarna aktivnost i borba za novu demokratiju. Materijalistički zaokret napraviće Ludwig Feuerbach. On religiju smatra proizvodom čovjeka koji još u sebi nije našao svoju suštinu. Svoju dobrotu, svoju ljubav, svoju mudrost čovjek pripisuje jednom sebi tuđem biću, koje se nalazi izvan njega, a u stvari ne postoji. Sve osobine koje bog posjeduje nisu ništa drugo nego slika ljudskih osobina, kaže on. Ali, radi se i o Bogo-čovjeku i čovjeko-Bogu, dodao bih na ovo ja, saglasno sa ruskim religioznim filosofima, prvenstveno Solovjevim. Čovjek koji svoju samosvijest nosi u sebi nema potrebe za religijom, a to se ne mora zvati ni filosofija, ne mora imati nikakvo ime, na kraju krajeva. Fojerbah gleda na čovjeka kao na prirodno, antropološko biće, a ne socijalno i politički, što ga izoluje u ono vrijeme od struje mladih revolucionarnih intelektualaca Njemačke. Glavna djela su mu: Prilog kritici Hegelove filosofije, Suština hrišćanstva, Prethodne teze za reformu filosofije.

Marks i Engels će stvoriti prevlast građanske filosofije. Marks uočava nepodudarnost između građanskog prava i stvarnog položaja čovjeka u društvu, oslanja se više na Fojerbaha i započinje kritiku Hegelove filosofije države. Vidio je ropski položaj radničke klase, te da proleterijatu nedostaje sopstvena svijest o svom položaju i nedostaje mu filosofija. Kritikuje i Fojerbaha što je zanemario čovjeka kao društveno i socijalno biće, zanemario politiku bez koje je filosofija nemoćna. U jednom članku njemačko-francuskog godišnjaka iz 1844. kaže:

,,Kao što filosofija u proleterijatu nalazi svoje materijalno oružje, tako i proleterijat u filosofiji pronalazi svoje duhovno oružje, i čim iskra misli bude temeljito udarila u ovo naivno narodno tlo, izvršiće se emancipacija Njemaca u ljude.”

Marksov obračun sa kapitalizmom onog doba su ‚‚Teze o Fojerbahu". Djelo ‚‚Kapital" je kritika buržoaske ekonomije. Za Marksa je čovjek sam svoja istorija. Filosofija Marksa i Engelsa (zanimljivo - kapitaliste) ulazi u istoriju kao dijalektički ili istorijski materijalizam, prevladavanje među suprotnostima idealizma i materijalizma, a svijet se tumači kao materijalna stvarnost u procesu. Svijest i priroda su u uzajamnom odnosu. Otpor prema klasičnoj njemačkoj filosofiji, prije svega prema Hegelu, pružiće Danac Soren Kierkegaard, zatim Šopenhauer i Niče, te drugi. Sa svojim velikim uticajem na filosofiju zapada preteče su egzistencijalizma. Kjerkegor kaže u pogledu na Hegela: ,,Sve je to u redu što Hegel kaže, ali meni i dalje nije dobro. Šta ćemo s tim!?”

Hegel je bio drugo ime za apstrakciju. Ludwig Feuerbach kaže: Apstrahovati znači postaviti bit prirode izvan prirode, bit čovjeka izvan čovjeka, bit mišljenja izvan akta mišljenja. Tako je Hegelova filosofija otuđila čovjeka samom sebi. Transcendentna je teologija i transcendentna logika Hegelovog mišljenja, postavljeni izvan čovjeka, misli su Feuerbacha. Ali šta je zapravo čovjek da bi se ovako moglo tvrditi? Po Feuerbachu vanvremensko ne postoji i on je nezadovoljan apstraktnim mišljenjem, on je kraj njemačke klasične filosofije.

Iz mladohegelijanske ljevice niknuće i Karl Marks i drugi socijalisti. Ovaj period ili način filosofiranja može se označiti i kao ,,racionalni idealizam”. Npr. F. H. Bradley (1846–1924) je britanski idealist, koji kritikuje materijalizam, postavlja se od Hegela ka Spinozi. Kažu, u Britaniju kiša dolazi iz Irske, a idealizam iz Njemačke. Bradley s Oksforda razrađuje kritičko odbacivanje materijalizma i nastoji dosegnuti apsolut poput Spinozinog ili prirodu mimo Hegelovog idejnog apsoluta. Što se Francuza tiče, oni nisu imali jezik za njemački idealizam. Francis Herbert Bradley kao engleski filosof idealista, primjetio je da religija prikazuje kraj evolucije, kao nešto što je već gotovo. On kritikuje i utilitaristički individualizam, te govori o nerealnosti prostora-vremena.

U Rusiji, Bakunjin (savremenik Marksa), poznati ruski revolucionar, pronikao je u najtamnija mjesta Hegelove filosofije, a i Bjelinski za njim braneći ,,apsolutizam”. Bakunjin odlazi u Njemačku da prouči njihove filosofe. Prije toga je bio artiljerac, školovan ruski oficir, što napušta zbog nepravde koja je nanošena običnom narodu. Iako aristokratskog porijekla, postaje demokrata. Doživjeli su mnogi već značajne nepravde u carskoj Rusiji. Bjelinskog će kasnije Gogoljeva djela omekšati. Hercen i dalje ostaje radikalan zapadnjak. Bakunjin se seli u Pariz i upoznaje Marksa, i već je maštao o velikom ustanku, a strasno propagiranje demokratije i anti-kolonijalizma učinilo ga je velikim neprijateljem u većini evropskih monarhija. Prognan iz Francuske ide u Švicarsku. Imao je veliku strast za Slobodom. Osuđivan na smrt od Austrougarske, ali ga Rusija traži i biva prognan u Sibir nakon zatočeništva u zatvorima ruskog dvora. Iz Sibira bježi i vraća se u Evropu preko Japana, SAD i Panamskog kanala. Tri godine posvetio je borbi za poljsku nezavisnost. Zatim od nacionalizma usmjeriće se prema anarhizmu, jer narod bi, kako je on tad mislio, bio još slobodniji. Zatim,  pridružio se Međunarodnom Radničkom Udruženju poznatom kao Prva Internacionala. Bakunjin nije bio za pregovore s državom već za njeno udruženje i ponovno organizovanje slobodnih radnika. Marks i ostali se okreću protiv Bakunjina. No, Bakunjin će biti neumoran u borbama, štrajkovima i pobunama. Umire u Švajcarskoj. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment