Friday, 2 December 2016

Helenističko - rimski period


Za period helenizma je karakteristično širenje grčke antičke kulture na cijelo područje tadašnjeg makedonskog osvajanja. Zatim, u vrijeme rimskih osvajanja, grčka se kultura rasprostire i na cijelo područje rimske države. Tako građanin malog grčkog polisa postaje građanin velike države i to se odražava na cjelokupnu kulturu, pa i na samu filosofiju. To ovladavanje kosmopolitskog duha uslovljava ponovno isticanje antropoloških problema u prvi plan, i ovaj put s jasnom nezainteresovanošću za opštu političku problematiku s željom da se u tom velikom svijetu, u koji se antički Grk utopio, nađe mirno i sigurno mjesto za pojedinca. U učenjima dominira problem ideala mudraca, raspravlja se kakav treba da bude čovjek da bi se održao miran i dostojanstven u turbulentnosti novog društva. Filosofija tog vremena traži oslonac u filosofskim školama prošlosti i nije sasvim originalna po svom karakteru. Filosofske škole helenističkog perioda oslanjaju se na Sokratove škole i na Platonovu Akademiju. Sokratovske škole – kinička (čiji je osnivač bio Antisten) i kirenska (koju je osnovao Aristip) održale su se kroz čitav period od Sokrata do helenističkog doba u značajno originalnom obliku. Svaka je škola tumačila Sokrata na svoj način, i on je postao osnova filosofiranja nekih filosofa u helenizmu. Tako su Sokratovo shvatanje vrline u tri riječi: ,,Spoznaj samoga sebe” kinici razvili u smijeru suzdržavanja od zadovoljstava te nisu pridavali značenje tjelesnim potrebama. Kirenaici su razvili to učenje u sasvim suprotnom smijeru, naglašavajući radost i zadovoljstvo kao životni cilj. Na kiničku školu nadovezuje se u helenizmu stoičko učenje, dok se na kirensku školu nadovezuje epikureizam. Platonova Akademija postala je nakon Platonove smrti izvor određenog skeptičkog smijera (tzv. akademska skepsa). Svi ti pravci bili su sadržajniji i snažniji po kasnijem efektu učenja nego što su bili u periodu kada su začeti, jer su kasnije društvene okolnosti, valjda, više pogodovale dotičnim učenjima. Od smrti velikih filosofa u helinističko-rimskom periodu ljudske istorije pa na ovamo, njihove škole gube na sveobuhvatnosti u znanju i tendencije su, sve do današnjih vremena ,,specijalizacija znanja". Nažalost, ovo je bilo uvijek u interesu vladajućih, ali i u interesu lijenosti običnog čovjeka, što će stvoriti plodno tlo za stvaranje nove religije, onog što pogoduje masama. Samosvojni i jaki pojedinci biraće i dalje sopstveni Put. Kad nedostaju znanje i svijest za sve druge preostaje dogmatsko vjerovanje i običaji. 

Akademičari (Platonova škola) i peripatetičari (Aristotelova škola) učili su o nekidašnjim bogovima kao o prirodnim silama, a da je najviše dobro ,,duhovna neuznemirenost". Svi su se kasnije držali izvornog učenja osnivača, do nekih vremena kad će ove originalne škole utihnuti i biti zajedno s njihovim znanjima pritisnute religioznim zabranama. Još u to staro vrijeme (5. vijek pne) u ovim školama bilo je govora o tome da Venera i Merkur kruže oko Sunca, a vrlo moguće i Zemlja da je s njima. Ovu viziju ili viđenje da je Sunce centar našeg kosmosa naglasio je Aristarh sa Samosa 270. pne. Razni uticaji su kasnije preuzimali ove stare škole pa su i znanja korigovana pa je tako rimski retor i državnik Ciceron (106-43. ne) nastojao objediniti retoriku i filosofiju, ukazujući posebnu pažnju stoicizmu u etici i skepticizmu u fizici (nauka o prirodi). Bio je najistaknutiji zastupnik rimskog eklekticizma (kombinovana učenja) posljednjeg vijeka prije nove ere. Njegovo je filosofsko stanovište mješavina akademske skepse i stoičko-peripatetičkih shvaćanja. U etici je bio skloniji dogmatizmu i privlačili su ga stoici, dok je po religioznom opredjeljenju veći dio života bio agnostik, ali je nakon smrti kćerke postao teist. „Ukoliko nemaš samopuzdanja, onda si dvostruko potučen u životnoj trci. Sa samopouzdanjem, pobijedio si i prije nego što si započeo” (Ciceron).

Aristotelovu školu preuzima Teofrast (370-287 pne) i vodi je u smijeru iskustvenih istraživanja, naročito se baveći botanikom. Bili su vegetarijanci i tvrdili da su sva bića srodna. Istražuje se i muzika u tom vremenu, a naročito pod uticajem pitagorejaca. Uskoro će doći i do pojave neoplatonizma, koji nastoji spojiti Platonovu i Aristotelovu filosofiju. U postgrčkom periodu dva značajna filosofska pravca su epikureizam i stoicizam. Oni su ozvaničili podjelu filosofije koja se naslućivala još kod Platona: Poput voćnjaka čiji su zidovi logika, drveće je fizika, a plodovi su etika. Kod jajeta: žumance je etika, bjelance je fizika, a ljuska je logika. Kod čovjeka su kosti i nervi logika, krv i meso fizika, a duša je etika. Ovakvo slično poređenje će koristiti i Dekart. Uopšteno o trima glavnim naukama možemo reći:

. Etika - je život u skladu s istinskim znanjem;
. Fizika - je sistem zapažanja o postanku, porijeklu i prirodi pojavnoj;
. Logika - obuhvata pravila za izgradnju istinitog znanja.


Stoicizam, kao filosofija da je za dobar život nužno se povući u privatnost, je prihvaćen kasnije, u hrišćanstvu; dok je epikureizam kao filosofija da je aktivno učešće u javnom životu zajednice približavanje državnog poretka s kosmičkim i samim tim moralno oplemenjivanje pojedinca, više kao političko stanovište (ne bukvalno).


Stoicizam 

(stoa = šareni trijem ili dvorana u Atini) Za razliku od epikurejskog mišljenja da su čovjek i svijet jedno, smatraju da između čovjeka i svijeta postoji stalna napetost koja proizlazi iz njihovih različitih suština. Čovjek je ,,bačen u svijet", o čemu će govoriti i savremena egzistencijalistička filosofija na svoj način, gdje nije riječ o slučaju nego o unaprijed određenom mjestu i ulozi koji su konkretnom pojedincu namijenjeni. U tom smislu treba prihvatiti svoju sudbinu čime se stiče mudrost (grč. apatheia) kao neosjetljivost naspram onog što je spolja, ali i naspram unutrašnjih strasti čovjeka. Začetnik stoicizma je Zenon (4. v. pne) sa Kleontom i Hrizipom, zatim Panetije i Posejdonije, te onda Seneka, Epiktet i Marko Aurelije u Rimu. Epiktet je bio rob, a Marko Aurelije car. Zenon na specifičan način ističe značenje povratka prirodi i suzdržavanje od društvene aktivnosti, ne zbog uživanja, već zbog izučavanja prirode, spoznaje njenih zakona, jer priroda je savršenstvo. Prirodom vlada logos (λόγος), i jedino ako spozna taj logos i živi u skladu s njime, čovjek može naći željeni mir. Spoznaja prirode i njenih zakona jedini je način da se ovlada strastima, što oslobađa ljude, a religija ljude uznemirava unoseći u njih strah od nepoznatog. I moralni život postiže se proučavanjem prirode, i fizika je zato osnovna nauka. Usmjerenost čovjeka na to da istražuje prirodnu nužnost zahtijeva od njega hrabrost, razboritost i umjerenost, što stoici ističu kao osnovne vrline. Spoznaja i poštovanje prirodne nužnosti uslov je slobode. Materijalističko-monistička filosofija stoika po svom je društvenom karakteru individualistička, ona na svoj način izoluje čovjeka od njegove društvene stvarnosti, koja mu je postala strana, i pokazuje mu put ka ostvarenju idealnog mira okrećući ga dosljednom proučavanju prirode i njenih zakona, i time priznavajući njegovu otuđenost od njegove vlastite društvene suštine. Stoicizam je bio rado prihvaćen u Rimu: hrabrost, postojanost i umjerenost su vrline veoma cijenjene u početnom periodu Carstva. Svima je podjednako stoicizam govorio da prihvate svoje biće kao sudbinu, te da je sve drugo puka obmana. Viši smisao je nesaznatljiv, a filosofija sama je vještina ispravnoga življenja, u kojoj se usaglašava etički (u skladu s istinom), a zapostavlja ontološki karakter bivstvovanja (pitanje o izvornom Biću). Logika i fizika su teorijske osnove etike dužnosti, koja je najuzvišenija od svih znanja. Čovjek je neispisana ploča koja prima utiske s vana. Bog je duh ili logos koji određuje postojanje, tvorac svijeta i njegova sudbina, isto je što i svijet koji funkcioniše po ritmu vječnog povratka gdje je vrijeme samo slika vječnosti. Kod stoika je materijalizam poput panteizma: Bog i svijet su jedno (grč. Logos = zakon, riječ; lego = govorim). Prema tome, unutrašnja sloboda čovjeka se ogleda u saznavanju nužnosti. Moralno je ono što je u saglasnosti s prirodom, a istina je ono što je identično biću. Gledano iz ovog ugla svi napori modernog čovjeka da zagospodari prirodom i drugim ljudima su nemoralni, osim ako viša priroda nešto od toga sama ne zahtijeva. Stoici prate i staru pitagorejsku tradiciju što omogućuje i ,,slobodu u okovima", kao i ,,bogatstvo golotinje". Sopstvenu sudbinu treba podnositi bez gorčine i kajanja. Najznačajnije  vrline za stoike su moralna razboritost, hrabrost, suzdržanost i umjerenost, pravednost. Kosmopolitizam je za njih značajan, gdje mudra čovjek je građanin svijeta, a ne ove ili one države. Ciceron je vidio religiju kao čuvara znanja, da čuva vjerovanje u proviđenje i u besmrtnost duše. Ciceron kao stoik je naglašavao ideal prijteljstva. Bezumno djelovanje je bezbožno, jer um je dodijeljen kao duh čovjeku od Boga da mu bude vodič. Nemoralnost je zato bezbožnost. Duh je um i razum svakog pojedinca.


Epikureizam

Osnovač je Epikur sa Samosa (342-270 pne), koji je prije toga bio na Akademiji. On zastupa atomističko mišljenje Demokritada se svijet sastoji iz bezgranično malih, nedjeljivih čestica koje se kreću po nužnosti i, sastavljajući se, čine raznovrsne stvari. Postoji samo određena razlika u tumačenju kretanja atoma: atomi se u prostoru sudaraju i ponovo odbijaju, u tom kretanju dolazi do sudara iz nepredviđenih unutrašnjih razloga, do prekida kretanja po nužnosti i nepredviđenog skretanja atoma. Ti sudari uslovljavaju slučajnost u sastavljanju atoma, i upravo toj slučajnosti dugujemo raznolikost svijeta. To priznavanje objektivno postojeće slučajnosti, naglih skokova u kretanju koji dovode do promjene kvalitativnog stanja, izdiže Epikura iznad Demokrita i čini ga značajnijim predstavnikom grčke atomistike.

U etičkom učenju jače je podvučena crta individualizma kod Epikura nego kod stoičara. Cilj je života postizanje individualnog mira, kao uslova sreće. Čovjek se u životu osjeća prijatno ili neprijatno, nastoji izbjeći neprijatnost, i to je kriterij sreće - ako uspije da postigne stanje prijatnosti, on će biti srećan. Te su Epikurove postavke kasnije hrišćanski teolozi, preko njih i dobar dio ostalih mislilaca, izvrnuli, predstavljajući ga u istoriji filosofije kao filosofa tjelesnih zadovoljstava. Međutim, postizanje prijatnosti je kod Epikura vezano uz razboritost i to dvoje je nemoguće odvojiti. Epikur ističe osjećanje prijatnosti utoliko što hoće da naglasi pojedinačnost ljudskog tijela kao nosioca kriterija sreće i nesreće, dobrog ili zlog. Samu državu tretira Epikur kao nužno zlo i na taj način ne nalazi u njoj onog koji bi propisao šta je dobro a šta zlo u ljudskom društvu. Epikur se bori protiv praznovjerja koje, rađajući strah od nepoznatog, unosi neprijatnost u ljudski život. Razboritost je čovjeku potrebna da bi se oslobodio straha od smrti, koju treba shvatiti potpuno u skladu s prirodnom nužnosti. S tim u vezi Epikur negira i učenje o besmrtnosti duše kao obično praznoverje.

Optimistički je gledao na život, ali bez nekog višeg smisla posotojanja kod čovjeka i kod ovog svijeta. Moralno je osmišljavao život izvan svakog sujevjerja i priče o neizbježnoj sudbini, tražeći sreću za čovjeka koju vidi u odsustvu unutrašnjeg nemira (ataraxia). On smatra da treba izbjegavati strahove koji su najčešće iracionalni ili nametnuti. Saznanje istine je pretpostavka unutrašnjeg mira pri čemu je čulno saznanje jedini valjani kriterij na putu do istine. Filosofija je djelatnost koja istinitim govorom i valjanim razlozima život može učiniti srećnim, mudrim, pravednim i poštenim. Ona je brana ili zid od vanjskih nesreća, strahova i od nemira. Čak je i duša tjelesna, samim tim i smrtna. Epikurejci su izbjegavali unutrašnju bol, iako nisu imali ništa direktno protiv udobnosti, zadovoljstva kao mirovanja duše, a ne čulnog zadovoljstva. Mjera u svemu je vrlo bitna. Najveće zadovoljstvo za njih je samodovoljnost, mudrost stvarna, i opet sreća kao neuznemirenost duše (ataraxia). Epikurejci savjetuju skriveni i strogo apolitični život, kažu: ,,Povuci se u sebe, odagnaj strasti, nasmij se sudbini, ni nužnost ne priznaj za gospodara, ni slučaj za boga. Ako tako činiš, nalikovaćeš Bogu među smrtnicima". Upravo to je život oslobođen svake vezanosti. Naravno, mnoga tumačenja epikureizma su nepotpuna, a vrijednost ovih učenja je potvrđena i njihovim oživljavanjem tokom renesansnog doba nama poznate istorije. Epikur svoje požude uvijek drži u granicama, iako ga mnogi shvataju ekstremno suprotno. Sunce je onoliko kolikog ga vidimo, i pored toga što u mišljenju slijedi Demokrita koji za Sunce kaže da je ogromno. Niko s prezirom ne odbacje niti mrzi, niti bježi od naslade zato što je ona naslada, nego zato što veliki bolovi snalaze one koji ne znaju razumno uživati. Epikur dijeli požude na tri vrste: prirodne i potrebne; potrebne a da nisu prirodne; i ni potrebne ni prirodne. Sve se može zadovoljiti osim ispraznih požuda koje nemaju ni mjeru niti granicu. Epikur, kojeg su mnogi ozloglasili kao čovjeka koji se odao čulnim nasladama, na sav glas viče da se ugodno može živjeti samo ako se živi pametno, pošteno i pravedno i da je samo pametan, pošten, pravičan život ugodan. Epikur, ipak, više liči na mudraca koji je uvijek blažen.

Ciceron, koji je dao prvi filosofski rječnik na latinskom jeziku, 91. godine p.n.e. je s prijateljem Atikusom upoznao epikurejskog, ali i stoičkog filosofa Fedra prilikom njegove posjete Rimu. Dvojica prijatelja su bili zadivljeni ovim Grkom.


Skepticizam 

(grč. skepsis = sumnja) je poznat kao uzdržavanje od sudova. Oni su bili umjereniji teoretski nego praktično. Prvi skeptik je Piron (360–270), savremenik stoika Epikura i Zenona. Učio je da je privid gospodar svih stvari i da ništa nije razumljivo, pa ako se želi steći duševni mir ništa se ne smije definisati (grč. epohe). Osnovni stav skeptika jeste: ,,Ne donositi sudove ni o čemu jedini je uslov mira". Piron smatra da u sve treba sumnjati. Nema suda za koji bismo mogli biti uvjereni da je istinit. Čulna spoznaja je varljiva, a razumska se zasniva na aksiomima koji se ne mogu dokazati. Nema argumenta koji ne bi dopuštao i protivargument. Piron ide tako daleko da i na poznatu Sokratovu uzrečicu ,,Znam da ništa ne znam” - kaže: ,,A kako on može znati da ništa ne zna?” Piron je bio pratilac Aleksandra Makedonskog u pohodu na Istok, pa mu filosofija ima prizvuk Istočne. Sud se mora ostaviti otvorenim, jer čula i ljudski um imaju svoje granice viđenja, te između stvarnosti i pojavnosti ima ambis koji nije moguće preći.

Zaključci se ne donose čak ni onda kada su oni očigledni, objasnio je Karnead (219-129 pne), polaznik platonove Akademije, filosofski neprosvećenim Rimljanima kad je za primjer naizmjenično napadao i branio ista sopstvena stanovišta. Pokazao im je tako da je svako učenje o božanskom ili prirodnom pravu stvar ljudskih konvencija (dogovora) i običajnosti. Karnead je upamćen kao kritičar stoicizma, negirajući sudbinu kao nužnost (grč. ananke). Stvarni uzrok naših moralnih (živjeti u skladu s istinom) radnji je u nama. Tvrdio je da nikad ne možemo biti sigurnijesu li naše predstave o stvarnosti istinite ili nisu. Razlikovanje istinitog od stvarnog ostaje nam nedokučivo, što bi se moglo danas dovesti u vezu sa relativnim. Karnead pita Hizipa: Da li je 3 mnogo ili je malo?Ako je malo dodajmo 1, i da li je onda 4 mnogo? Kad se sa malo prelazi na mnogo? Kada kvantitet prelazi u kvalitet? Akatalepsija je ova nsaznatljivost predmeta mišljenja. Skeptičku tradiciju (148-85) nastavljaju Filon, Enesedim, Menodot, Seksta Empirika i drugi koji se usmjeravaju na iskustvena istraživanja. Kasnije dolazi do pojave tvrdnje i učenja koji skuplja Sekst Empirik, a razrađuje je i Kant u smislu kako možemo samo pojavno saznati ,,fenomene", kako nam se pokazuje u iskustvu dok stvarnu sadržinu stvari nikad ne možemo saznati. Greške nisu u opažaju već u lažnom viđenju. Sekst Empirik je razvrstao argumente u prilog skeptičkog uzdržavanja od sudova u 10 načina ili tropa (grč. tropa = načini):

1. različiti načini na koje različite životinje opažaju stvari;
2. različito poimanjerazličitih ljudi ili naroda;
3. način na koji različita čula daju različite sudove;
4. načini na koje okolnosti poput sna, pijanstva ili budnog stanja utiču na zapažanje (percepciju);
5. razlike u percepciji koje nastaju zbog udaljenosti ili perspektive;
6. način na koji posredujući medijum (oči, vazduh, i drugo) utiče na percepciju;
7. način na koji supstancije mogu uzgledati u zavisnosti od kombinovanja - rasutosti, bliskosti, itd;
8. prožimajući uticaj specifičnih odnosa između onoga koji opaža i onoga što se opaža;
9. različiti značaj i kapacitet za iznenađenje koje isti događaji poprimaju za različite posmatrače;
10. način na koji nas razlike između ljud sprječavaju da za sebe smatramo da baš mi opažamo univerzalne moralne zakone.

Skeptici su našli način za izricanje vjerovatne istine, što će poslije tvrditi na svoj način Berkli i Hjum. Naročito popularan je argument iz snova - Šta nam garantuje da ono što opažamo nije prosto naš san ili čak nečiji tuđi san? Poznati su i argumenti o izvjesnosti matematičkih istina, pa i o postojanju spoljašnjeg svijeta (Avgustin i Dekart).

Spomenuti pravci: stoicizam i epikureizam, predstavljaju u doba krize antičke polisne kulture izvjesna pozitivna stremljenja ka tome da se čovjek snađe u opštoj društvenoj izgubljenosti. Ne pokušavajući dublje prodrijeti u bit društvenosti čovjeka, oni ga, doduše, izoluju od zajednice u smislu odgovornosti za nju, ali ga ipak usmjeravaju ka proučavanju prirode, što čovjeku može donijeti željeni mir. Od ovih se pravaca razlikuje skepticizam svojom sumnjom u sva racionalna dokazivanja, svojom teorijskom indiferentnošću, koja u stvari znači i praktičnu, etičku indiferentnost kao jedini uslov mira. Uz izvjestan pozitivan doprinos filosofiji, koji skepsa uvijek u sebi sadrži, a to je dovođenje u pitanje apsolutne važnosti pojedinih istina i time rušenje dogmatizma kao opasnosti za dalji razvoj misli uopšte, skepticizam se suzdržava od donošenja sudova, smatrajući da je to uslov ljudskog mira. Osim spomenuta tri pravca razvija se u to doba i jedan drugi, čiji je cilj takođe doprinjeti rješavanju sukoba u koje je ušao čovjek tog vremensko-prostornog razdoblja. Izvorna osnova ove filosofske misli bio je Platon, pa je pravac i nazvan neoplatonizam.


Nova akademija - probabilizam

Njen osnivač je Arkezilaj (Arcesilaus ali Archelaos, 316-241 pne) iz Pitane u Grčkoj, koji kaže: Naše razumjevanje nije u mogućnosti da zna šta je istina. Ovo je poseban skepticizam Platonskog mišljenja i kritika stoičke spoznajne prakse. Probabilistička teorija je teorija vjerovatnoće ili teorija rizika, a da bi se uopšte razgovaralo o ovoj temi, treba definisati o kakvom probabilizmu govorimo - probabilizam ‚‚bacanja novčića", je ona vrsta klasičnog razmišljanja u ovom smijeru i ne govori o nekoj fundamentalnoj neodređenosti u ishodu bacanja novčića nego je izraz našeg neznanja o brojnim presuptilnim faktorima koji određuju neki ishod. Novčić u nekom specifičnom konkretnom bacanju ne bi imao nikakve šanse da padne na drugu stranu od one na koju je pao. Dakle, na probabilizam ne treba gledati kao na mjeru našeg neznanja, nego kao na fundamentalna neodređenost. Ali sama tvrdnja da se probabilizam (indeterminističkog tipa) nalazi u stvarnosti besmislena jer tako predstavlja kontradikciju sa samim sobom, jer stvarnost (pojave) u tom slučaju ni ne postoje. Takva ideja o prirodi pojava negira postojanje samih pojava o kojima govori. Prema tome jedini smisleni i nekontradiktoran okvir za probabilizam nije nikako onaj indeterministički, nego onaj u kojem vjerojatnost predstavlja samo mjeru našeg neznanja. Matematički nije važno, jer pridati nekom fenomenu određenu vjerovatnost bez razumijevanja cijele stvari ne mijenja ništa u rezultatu, već je korak u logičku kontradikciju.

Kasnije, u novom dobu, Einstein nije nikad odbacio u potpunosti probablističke tehnike i način mišljenja u domenu kvantne fizike, te se iskazao i kao ‚‚statističar”. Probabilizam je pogled na svijet da nikakvo znanje nije sigurno, već da je manje ili više vjerovatno (probabilno). Kvantni probabilizam se polako vraća u logički okvir, u probabilizam našeg znanja o fenomenima, a ne probabilizam u samim fenomenima.

Rimska filosofija: Rimska umjetnost i književnost se razvijala po uglednu na grčku, te Rim nije imao naročito originalnu filosofiju, književnost, ni umjetnost. U Rimu su se bolje primale praktične materijalističke stvari i sistemi, etički pravac, stoicizam, epikureizam i slično. Tri Rimljanina koji su postigli najviše u sferi filosofije su: pjesnik Lukrecije, Ciceron i Seneka. Rimljani su od filosofije tražili moralnu pouku, uputstvo za postizanje sreće i teorijsku pripremu za javni život, i to su im pružale filosofske škole helenističke epohe, koje su se zbog toga brzo proširile na tlu rimske države. Teorijske filosofske discipline, kakve su ontologija ili gnoseologija, Rimljani nisu unaprijedili. Njihova filosofija imala je strogo praktično, odnosno etičko obilježje, i to još u većoj mjeri nego grčka filosofija helenističkog perioda. Rim je u I vijeku n.e. ujedinio pod svojom vlašću ili pokorio gotovo cijeli antički svijet: Italiju, Grčku, Egipat, Siriju, Galiju, Španiju, Britaniju, i drugo. Poput Grčke i Rim je bio robovlasnička država.U antičkom Rimu glavni izbor borbe između aristokrata i demokrata je sve veća imovinska razlika. Učešće u skupštini se tad plaćalo. Narodni su (helileja) je bio u rukama sirotinje strašno oruđe upereno protiv bogatih. Ogorčena je borba između partija gdje su svi u ratu protiv svih, i u javnom i u privatnom životu. Bili su česti ulični okršaji u toj klasnoj suprostavljenosti. I demokrati i aristokrati su imali svoja tajna društva za podršku članovima.

Lukrecije (Titus Lucretius Carus, 97–55. ne) je jedan od najvećih pjesnika starog Rima, veliki umjetnik, majstor metafore, jedan od tvoraca latinskog književnog jezika (djelo: lat. De natura rerum = O prirodi stvari). On prihvata Epikurovo učenje o atomima, prihvata prazninu i tijelo koji zajedno obrazuju beskonačnost, besmrtnost duše i drugo. Materijalistički shvata zakonitosti i odlučni je borac protiv teologije. Ne stoji uz Platonovo viđenje stvari. On kaže: Prvo su se u rodovskom društvu izdvajali oni jači po prirodi, obdareniji, zatim se pojavila svojina, s njom zavist, častoljublje, borbu za vlast, nasilje:

,,Zatim su ljudi pronašli svojinu i otkrili zlato,
Koje je snagu, ljepotu bez muke lišilo slave,
Jer za bogatijim mahom korača povorka onih
Koji su bolji od njega i snagom, i tijela ljepotom..."

Ciceron (Marcus Tullius Cicero, 106-43. ne) koji se ubraja među najpoznatije rimske filosofe i pisce, i idući za Aristotelom govori o uzroku pojave ,,retorike" kao posljedice razdora u društvu, građanskog rata, i borbe za vlast, kaže: Ona se rodila iz razdora. Stekao je visoko filosofsko obrazovanje u školama Helade. Kao advokat i državnik je postigao veliki uspjeh u Rimskoj republici. I pored obimne javne i državničke djelatnosti, napisao je veći broj knjiga s političkom i filosofskom tematikom. Bio je sjajan govornik i nadahnut pisac, ali ne i originalan mislilac. Njegova je zasluga što je sistematisao i razradio mnoge ideje svojih prethodnika, izložio ih snažnim i otmjenim stilom i tako učinio popularnim, te što je izgradio filosofsku terminologiju na latinskom jeziku, koja će biti dugo u upotrebi. Napustio je politiku da bi se intenzivnije bavio filosofijom, te se često bavi tumačenjem misli velikih grčkih filosofa. Zahvaljujući njemu grčka filosofija počinje da se ozbiljnije proučava u Rimu. Kao eklektičar Ciceron je povezao učenja akademičara, stoičara i skeptika, a najveću popularnost u rimskom društvu postiglo je stoičko učenje. Svojim zahtjevima za povlačenjem u sebe i moralnim samousavršavanjem stoicizam je velikom broju ljudi pružao oslonac u životnoj borbi i utjehu za pretrpljene poraze. Osnovna načela stoičke etike odgovarala su i višim i nižim slojevima rimskog društva: prvima su davala čvrstinu da podnose sve uspjehe i neuspjehe u borbi za prevlast, a drugima moralnu snagu da podnose svoje nevolje s vjerom u neizbježnost sudbinskog proviđenja. Samo se tako može objasniti na prvi pogled paradoksalna činjenica da su stoičko učenje zastupali i robovi (Epiktet) i carevi (Marko Aurelije). Za rimske stoičare karakteristično je da gotovo potpuno odustaju od teorijskog proučavanja prirode i saznanja, ograničavaju se samo na etičke probleme i pritom se postepeno približavaju shvatanjima koja su bliska hrišćanskom učenju. Ciceron je velik politički radnik starog republikanskog Rima. Sjajan je bio besjednik i pisac, filosof. Učio je grčki i latinski unaprijedio književno, gramatički, retoriku, pravo, istoriju, i drugo. ,,Ja želim - pisao je - da u državi na prvom mjestu bude vrhovna kraljevska vlast, zatim, da se izvjestan dio vlasti prepusti prvim građanima i neke stvari da se prepuste demokratiji i odluci naroda." On odobrava autoritativno, ali prosvećeno plemićko rukovodstvo. Religiju smatra potrebnom kao duhovnim mačem države, a privatnu svojinu smatra svetom i osnovom postojanja društva. Ekonomska baza je zemljoradnja. Ciceron kaže, ne može biti sretan ko je sam sa sobom u protivrječju, takva duša ne može znati za mir i spokojstvo. Ljudi su bijedni zbog ništavnih želja, zbog neznanja i slabosti, zbog slavoljublja, vlastoljublja i putenih želja što dovode do bolesti duše. Pa i zbog brige, nezadovoljstva, tuge koja izjeda. Svaki takav čovjek je bijedan. Sitničari, uskogrudi, zavidnici, očajnici i zlobnici, klevetnici, nabusiti, raskalašni, drski i bestidni, i kukavice što neprestano mijenjaju svoje odluke. U takvom životu nikada ne prestaju teškoće. Ciceron u tom smislu hvali stoičko učenje. On s puno duha objedinjuje helensku i latinsku kulturu.

Seneka (Lucius Annaeus Seneca, 3- 65. ne), bio je najrječitiji i prvi veliki stoičar carske epohe Rima, veliki filosof rimskog dvora, a da se nije odricao materijalnog bogatstva. Sreća je u samom čovjeku, ne izvan njega, kaže Seneka. Čulna zadovoljstva su varljiva i ne daju istinsko dobro. Za razliku od grčkih stoika on ne odbacuje bogatstvo već traži razumno i svrsishodno raspolaganje istim. Njegova etika je individualistička, nastoji je povezati sa zadacima društva i države. Kod njega filosofija ima praktičan etički značaj, da vaspitava, organizuje život i pribavlja spokojstvo. Svijet je vječna dinamička cjelina, potčinjena opštem kružnom toku kretanja. Ljudska duša je besmrtna. Svim stvarima i pojavama u prirodi upravlja neizmjenljiva nužnost ili, u Senekinoj terminologiji, sudbina, odnosno božansko proviđenje, pa čovjek treba da živi u skladu s tom nužnošću, jer samo tako može postići sreću. ,,Živjeti srećno isto je što i živjeti u skladu s prirodom", kaže Seneka. Pošto je slab i ne može da mijenja tok događaja, čovjek treba mirno (,,stoički") da podnosi sve udarce neumitne sudbine. Seneka je propovjednik opšteljudske ljubavi i milosrđa i nade u bolji život nakon smrti. Bio je protiv ropstva, zastupao jednakost ljudi i rekao: Ne treba željeti drugima ono što ne želimo sebi, niko ne želi biti rob pa zašto se onda i služiti drugim kao robom. Uticao je na formiranje ranog hrišćanskog učenja na Zapadu. Seneka: Najveća je vlast vladati nad sobom.

Na rano hrišćanstvo uticao je i drugi veliki rimski stoičar, Epiktet (50–138. ne), koji je kao rob iz rodne Trakije bio doveden u Rim, a kasnije oslobođen, pa je osnovao filosofsku školu, koja je bila nadaleko poznata. Epiktet nije ništa pisao već je svoja učenja širio usmeno, jednostavnim narodnim jezikom. Usvojio je Senekina shvatanja, naglašavajući pritom posebno etičko-religijska obilježja. Čovjek treba da teži za duhovnom slobodom da bi i na nesreću mogao da gleda kao na sreću. Epiktetova etika, dakle, propovjeda pasivan otpor, neprotivljenje zlu. Epiktet osuđuje ropstvo: Onaj položaj koji sam ne podnosiš ne stvaraj drugima. Ako ne želiš da budeš rob nemoj ni trpiti ropstvo oko sebe... Njegova je ideologija odraz eksploatisanih koji vide svoju snagu u moralu. Njegova filosofija, kao kod većine antičkih filosofa dijeli se na tri oblasti nauke: logika, etika i fizika. A sve ima za cilj čovjekovu sreću.

Treći veliki rimski stoičar bio je car Marko Aurelije (Marcus Aurelius, 121–180. ne), koji je napisao u obliku aforizama u 12 knjiga na grčkom jeziku djelo ,,Razmišljanja sa samim sobom", u kojem poput Epikteta iznosi misao o pokoravanju sudbini, odricanju od svijeta i okretanju ka ličnom usavršavanju. Marko Aurelije Antonin je posljednji krupni predstavnik stoičkog Rima. Bio je vladar u vrijeme iscrpljenosti rimske imperije, i opšteg opadanja društva. Kaže: Sve što je ljudsko jeste dim, ništa. Bezizlaznost položaja rimskog društva je našlo svoj odraz u fatalizmu filosofije Marka Antonija. U njegovom pozivu na pokornost sudbini: ,,Raduj se što usred sveopšteg haosa imaš rukovodioca u samom sebi." Dešavanja nisu samo u skladu s određenim poretkom, već i u skladu s najvećom pravednošću. Poziva na pokornost sudbini, ali uz moralno usavršavanje i očišćenje. Udubljivanje u sebe. On razlikuje tijelo, Dušu  i Duh, koji pripada Božanskom. Njegovo učenje je izvršilo velik uticaj na formiranje zvaničnog hrišćanstva.

Lukijan (120-180 ne) iz Samosate, prastari sirijski Grk (Sirija - Atina - Rim), je prosvjetitelj prije prosvjetiteljstva, moderan, tačnije, postmoderan, borac protiv mnijenja punog predrasuda i stereotipa i u velikoj mjeri još neistražena zemlja. On kaže: Jedino stvarno bogatstvo je bogatstvo duše, ostala su dobra podložna velikim gubicima. Lukijan je rekao da istoričar mora biti nepodmitljiv, neustrašiv, slobodan, prijatelj istine i otvorene riječi, čovjek koji neće popustiti ili poricati, nekoga žaliti i omalovažavati, istoričar mora biti sudac, dobar sa svima, nikada spreman da popusti jednoj strani, čovjek koji izlaže ono što se dogodilo. Djela: Pohvala parazitu; Pohvala plesu; Pohvala muhi, itd. U dijaloškoj formi on dokazuje da ples, možda ‚‚balet", nije nevrijedna aktivnost za feminizirane zabavljače, već jedna od najčišćih umjetnosti, upravo esencija umjetnosti.

Boetije (Boethius, 480-524. ne), rimski senator, često nazivan posljednjim Rimljaninom predstavnikom antičkog mišljenja. Kad ga je vizigotski kralj Teodorik, koji je tada vladao Rimom, osudio na smrt, hrišćanska crkva proglasila ga je svojim mučenikom, iako je Boetije bio distanciran prema hrišćanstvu, i jedino što je on smatrao vrijednim bila je filosofija. Tako je pred smrt napisao dijalog ,,Utjeha filosofije" (De consolatione philosophiae), gdje zaključuje da je filosofija jedino vrijedna za čovjeka i njegov odnos prema životu, iako samo vrijeme u kome on živi to negira. Kao filosof je  bio pod značajnim uticajem Platona i stoičara. Po njemu, u svijetu postoji samo jedan princip – princip dobra, a zlo kao takvo ne postoji, ono je samo nedostatak dobra. Svjetski se poredak ne može promijeniti, kaže on, jer je utvrđen božjim planom, a dobro, za kojim ljudi teže, nalazi se u ljudima samim, i oni ga ne mogu postići ako ga traže van sebe i bez razuma. Boetijeva je zasluga pokušaj obnove filosofije u doba kada je ona crkvenim dogmama bila potisnuta u drugi plan, bezuspješno. I dok je 524. godine u tamnici pisao svoju ,,Utjehu filosofije" čekajući smrtnu osudu varvarskog poglavara Rima Teodonika Ostrogotskog. Osim toga Car Justinijan je već 529. godine naredio da se zatvori i posljednja filosofska škola u Atini. Neki istoričari smatraju zato ovu godinu konačnim prekidom s antičkom kulturom i početkom srednjeg vijeka.

Posljednji Rimljanin Boetije, filosof, državnik koji poštuje antiku, a prije svega Platonovu ideju blaženstva i stoičko viđenje prirode života i sudbine. Prevodio je i komentarisao Aristotelove spise. U njegovoj knjizi ,,Utjeha filosofije", filosofija je u liku žene koja razgovara sa zatvorenikom. Ona govori u stihu, a on u prozi. Tokom srednjeg vijeka ova Boetijeova knjiga je bila među najčitanijima, knjiga koja ne spominje Bibliju, ni Hrista, ni posmrtnu sudbinu duše.  Boetije razumije Boga više na platonski, nego na hrišćanski način. Za njega je Bog najveće dobro koje sve sadrži u sebi, i iznad njega se ništa ne može zamisliti. Ovim je udaren temelj za ontološki dokaz (argument aprirori) za postojanje Boga, što će se poslije koristiti u skolastici, a i kod Dekarta naročito. Filosofija kao potraga za mudrošću je ujedno i potraga za Bogom.

Terapeutsko viđenje filosofije, u vezi je s gnostičkim učenjem (ne treba rješavati probleme, nego ih onemogućiti, Wittgenstein), upravo to da svijetom upravlja Bog koji je čovjeku podario besmrtnu prirodu.


Jevrejsko (judeo) - helenistička filosofija 
ili Aleksandrijsko-jevrejska i rana hrišćanska filosofija

Uticaj grčkog umovanja na jevrejski duh je bio najočigledniji u Aleksandriji, ali i prije toga, u samoj Palestini u učenju Esena s primjetnim grčko-pitagorejskim crtama (160 ne). Zastupali su dualizam duše i tijela, a duša nije samo preživljavala nakon smrti tijela, već je i postojala prije rođenja tijela. Veliki značaj su pridavali postojanju anđela i drugih posredničkih bića prema Bogu. Zabranjivali su žrtvovanje životinja, jedenje mesa i pijenje vina. Kako je hrišćanstvo jačalo, raslo je i njegovo neprijateljstvo prema religiji Starog zavijeta, osuđuju se židovi da nisu poznali i da su kaznili mesiju, te uvaženi oblik hrišćanskog žara postaje antisemitizam, a osim religioznog tu su i drugi motivi. Tako je bilo i ostalo. Ipak, u to vrijeme Aleksandrija je najveći kosmopolitski grad i težište zvaničnog učenja je tamo, a glavna ličnost jevrejsko-helenističke filosofije je Filon, koji će vidjeti istinu i u grčkoj filosofiji i u jevrejskoj vjeri zajedno.

Filon iz Aleksandrije (20 pne -54 ne) je jedan od prethodnika ranog hrišćanstva. Zbog navodnog vulgarizovanja grčke filosofije i spajanja s jevrejskom religijom F. Engels mu daje značajnu ulogu u formiranju hrišćanstva. Seneka mu je bio stric. Njegovao je mističko učenje gdje se čovjek, ali samo rijetki, u ekstazi, nasuprot čulnoj spoznaji i teorijskom mišljenju, može približiti Božanstvu. Logos mu je od prvorazrednog značaja za postojanje svijeta, što će biti i kasniji uslov za shvatanje hrišćanstva, Logos kao posrednik između Boga i prirode, gdje tijelo vuče zemlji, a Duša Bogu.

Dakle, u vrijeme kad je hrišćanstvo već bilo priznata religija u državi, mislioci i drugi obrazovani ljudi protivili su se pojmovnom interpretiranju hrišćanskih dogmi sa stanovišta svojih učenja, pa se i napor hrišćanskih teoretičara počeo orijentisati na to da pronađu način usklađivanja filosofije i hrišćanskog učenja. U suštini, trebalo je da filosofija promijeni predmet: umjesto da istražuje stvarnost kao takvu, da pronalazi istinu o njoj, trebalo je da se orijentiše na tumačenje vjerskih istina – dogmi. Filosofija, koja ima zadatak da tumači dogme, prestaje da bude kritička i gubi važnu odliku. Hrišćanska religija uzima od starih religija učenje o zagrobnom životu, a od judejske religije učenje o bogu kao posredniku koji ljudima donosi spas. Kod Jevreja nailazimo i na pokušaj spajanja, sinteze judaizma i grčke filosofije. Pokušajem koji dolazi od Filona trebalo je da se stvori neka posredna veza između Boga i svijeta, između nepogrešivog duhovnog i materijalnog svijeta. Tu ulogu su imali posrednici, međučlanovi, pomoću kojih bi božanska svjetlost mogla postati dostupna i materijalnom svijetu, odnosno koji bi čovjeka iz njegove čuvstvene stvarnosti uzdigli do božanstva. Kod Filona su ti međučlanovi shvaćeni kao anđeli. Značajno je da te anđeoske snage imaju karakter opštih pojmova i uza sve to imaju obiležja ličnosti. Ovo jedinstvo pojmovnog i mitskog vrlo je značajno za razvoj kasnije srednjovekovne filosofije. Filon je pokušao da objedini sve te ideje i snage i anđele, koji igraju ulogu posrednika, s još opštijim pojmom – logosom. Logos je, s jedne strane, Božanski um koji miruje u sebi, a s druge strane, um koji je izašao iz boga, njegov prvorođeni sin. On nije nenastao, kao bog, a nije ni nastao kao duhovi i ljudi, on je drugi Bog. Za razliku od boga, njega se može spoznati. Preko Filona postepeno je racionalna, filosofska terminologija ulazila u hrišćansko učenje. Međutim, kao što je postojao otpor filosofa da kao svoj predmet prihvate vjerske istine, tako je postojao i otpor hrišćanskih mislilaca da filosofiju unesu u religiju.


Neoplatonizam

Neoplatonizam je izraz težnje da se bude sličan Bogu koliko je to moguće, kao napor da se u jedinstvenu cjelinu spoje učenje Pitagore, Sokrata i Platona, što kasnije nastavljaju novooformljeni hrišćanski mislioci, promišljajući Platonovo naslijeđe u duhu Hristove Objave, Otkrovenja. Inače, prvi susreti platonista i hrišćana su prolazili više u sukobu nego u miru, ali će se naći neko ko će ih izmiriti u učenjima, objediniti, pa i samom sebi prilagoditi kroz to da se objedini sav dotadašnji svijet. Glavnim se predstavnikom i pravim osnivačem tog pravca smatra Plotin (204–270 ne) iz Egipta. Učio je filosofiju u Aleksandriji, obišao neke filosofske škole na Istoku i završio kao učitelj u Rimu. Ovaj pravac ujedno predstavlja i opoziciju prema hrišćanstvu, koje je tada već okupilo široke mase u porobljenim zemljama Rimskog carstva. Filosofija nastoji da zadrži svoj predmet i da boga ostavi religiji, vjerovanju, dok je hrišćanstvo, u nastojanju da pridobije i obrazovani svijet, a ne samo neuku masu, nastojalo da racionalnim obrazloženjem svoje vjere podvrgne filosofiju i svako racionalno saznanje hrišćanskoj vjeri. Taj sukob predstavlja dobrim dijelom i istoriju hrišćanske misli u srednjem vijeku, a problem je začet ovdje, na granici dvije istorijske epohe. Po Plotinu, pravi i jedini istiniti svijet jeste svijet ideja. To je bitak, a materija koja nam se pokazuje kroz pojavnost jeste nebitak. Postoji vrhovno Jedno, koje predstavlja opšti objedinjavajući princip svega. To Jedno ne može se uporediti s hrišćanskim bogom jer je po svom značenju iznad njega. Pojam Boga pokušava se shvatiti, Jedno je neshvatljivo, nespoznatljivo u racionalnom smislu. Jedno je u sebi preobilno, ono zbog toga mora da isijava iz sebe, a taj proces isijavanja zove se emanacija i predstavlja glavni pojam neoplatonske filosofije. Emanacijom nastaje sav svijet,i ona se vrši postupno, najprije se isijavaju um i ideje, dok je posljednji stepen materija, koja svoju istinu već ima u nebitku, tj. njena su određenja negativna. Jedno objedinjuje sve i sve je cjelina. Racionalnim putem ne može se postići istovjetnost s Jednim, drugim riječima, ne može se spoznati. To je moguće samo putem ekstaze - gubljenjem svijesti, u stanju uzbuđenosti duše, tad se postiže jedinstvo s Jednim. U tome leži i etički smisao neoplatonizma: postizanje željenog mira moguće je samo u ekstazi, da čovjekovo stanje savršenstva pripada ovom svijetu i rezultat je aktivnog nastojanja čovjeka, te ne pripada onostranosti i zagrobnom. Etički smisao neoplatonizma je da se racionalno ne može spoznati istina, Bog, već je moguće to samo putem ekstaze u stanju uzbuđenosti duše u višoj svijesti postiže jedinstvo s Jednim.

Poznati neoplatonist je Kels, koji vjeruje u božansku zagonetku koja za ljude uvijek ostaje tajnom. U svom djelu ,,Riječ istine" on sa strašću napada hrišćanski misticizam, a naročito njegovo jevrejsko porijeklo i učenje o mogućnosti tjelesne realizacije božanstva. Takođe i Maksim iz Tira postupa slično, odbacujući hrišćansko učenje u ime klasičnog helenističkog mnogobožtva. Filosofska tradicija tako pomaže hrišćanstvu, moglo bi se reći, da se ono ideološki uobliči. Stvoreni su ubrzo i uslovi da hrišćanstvo postane i zvanična religija Rimskog carstva (Milanski edikt, 313 ne) koje će opet biti spas za imperiju u fazi raspada. Dolazi tako i zvanično jaka vjera u jednog Boga i njegovo poslanstvo na Zemlji, nastaje hrišćanski svijet. Tako sve više filosofija zapada u sjenku teološke doktrine, u sjenku religije, a knjige slobodoumnih i velikih postaju nedostupne običnom čovjeku. Iako su svi ti veliki ljudi prošlosti na najviše mjesto postavljali jedno uzvišeno božanstvo, njihove knjige su postale opasne i jeretičke. Možda je tako trebalo da bi se život održao u kontinuitetu koji je ugrubo odnekud predviđen. Tad na scenu stupa nešto što je dodir grčke i jevrejske duhovne tradicije, spoj uzvišene filosofije i genijalne religioznosti. U oba slučaja, grčkom i u jevrejskom, istina je opet Jedna. Filon Aleksandrijski (25 pne - 40 ne), poslanik svetog Rimskog carstva i imperatora Gaja, kombinuje Stari zavjet Jevreja sa Platonovom filosofijom. Izbor oba stanovišta je božanski Um - Logos. Jevrejski Bog je Jahve (onaj koji jeste), i to je ličan Bog za razliku od grčke promisli. Za Filona Bog je iznad mišljenja. Postojale su u to vrijeme i veoma značajne gnostičke grupe prvog hrišćanstva, i one su sa sobom nosile svoju tajnu ... Uskoro na istorijsku scenu stupaju Plotin, Aurelije Avgustin i drugi. Plotin razlikuje više stepeni (hipostaza) oblika bića: Um / Duh - božanski; duša - izvanbožanska;  materija - izvanbožanska; gdje je duša spoj misaonog (Umnog) i čulnog svijeta, gdje je cilj duše konačan spoj s Jednim.Plotin, kad je sreo svog učitelja Amonija Zaka u Egiptu (Aleksandriji) uskliknuo je: Njega sam tražio! Pred smrt je rekao učeniku Eustohiju: ,,Pokušaj da Boga koji je u tebi uzdigneš do onog Božanskog u Svemu." U društvu s Bogom si i težiš postati sličan njemu. Postoje lagodnost i trpnja, ali sreća šta je? I kako da bude nerazumno od razuma bolje? Dobre stvari u čovjeku su već prisutne, dobar čovjek je uvijek veseo, u mirnom stanju i ugodnom raspoloženju koje ništa od tzv. zala ne uznemirava - ukoliko je dobar, a ako neko traži drugu vrstu užitka u dobrom životu, tad ne traži dobar život. Sreća je aktivnost duše, ne cijele duše, ne vegetativne duše koja veže s tijelom, koja nije u valjanosti s opažanjem. Mudar čovjek prijateljima daje što i sebi daje. Dobar čovjek - mudrac ne trpi mučenje jer duša je sastavljena od one više u zajednici s umom i one niže u zajednici s tijelom. Sreća se ne shvata u skladu s vremenom nego je sadržana u prisutnosti i aktuelnosti života. Vrijeme će povećati sreću ako se s vremenom više ,,vidi". Bitno je ono što se dodaje postojećem. Život se shvata u vječnosti, koja je ovo sad. Aktuelnost duše je u njenom razumijevanju, u njenoj unutrašnjoj aktivnosti, što znači biti srećan.

Kad je riječ o ljepoti cjelina je lijepa, a ne njeni dijelovi koji samo doprinose. Stavu da je umjetnost ludost saglasan je i stav da je pravednost obična glupost. A vrlina nije simetrična, ni kao broj. U čemu je ljepota uma koji je sam? Ljepota ukazuje na božansko, ljepota duše nije u vezi sa zemljanim već sa čistoćom. Kad se prljavo odvoji tad ostaje zlato. Kad se ona odvoji od žudnje tijela s kojim se previše zabavila, nakon što je ostala sama odložila je svu ružnoću prirode druge. U tom je mudrost. Nepročišćen sjedi u blatu, jer blato je njemu drago. Hrabrost je pak nezastrašenost smrću, odvojenost duše od tijela, a toga se ne boji onaj ko želi biti sam. U božanstvenom je ljepota, u svemu što je duši srodno. Najbolji prizor jeste Sve. Kada postane dio cijele duše, šta bi za nju bilo zlo? Bogovima je sve dobro, ništa zlo, kao i duši koja je u čistoći. U tom smislu život u tijelu je zlo samo po sebi, kad duša ne živi život složenog već se odvaja. Dobro je početak, a zli je kraj. Dobro je počelo i ono potrebno, a nedostatak jeste zlo. Zlo je među nebićima, bijeda duha. Ko učestvuje u zlu postaje sličan mu. Nerazumna vrsta duše prima zlo, bezmjernost, pretjeranost i nedostatak. U zlu je duša tijelu potčinjena. Prvo je dobro a posljednje (materija) jeste zlo, ono u palim je dušama. Ljudi dobro ne vide. Bog je uvijek jednako prisutan pokraj svih, ali mi sami sebe činimo neprikladnim pa vjerujemo da je Bog daleko. Nedozvoljeno je izvesti sebe prije nego je vrijeme, prije nego odveže onaj koji je i svezao. I ako bi cijelo tijelo propalo duši ne bi moglo biti ništa. Nebo se kreće ukrug, oponaša um, to je unutrašnje okretanje samoopažanja, samomišljenja koji nije spolja niti drugdje. Ako ga duša vodi ono se neće mučiti, jer ona ne niče niti vodi protiv prirode. Duša se kreće ukrug oko Boga, a da se istovremeno i ne kreće. Sve se istovremeno kreće ukrug i miruje. Lukav je onaj um koji ne može postići umom ono za čim teži. Zvijezde ne stvaraju konja već nešto mu pridodaju. Oni koji mnogo trpe imaju manju moć stvaranja. Materija, ne određena i po sebi još nije stala, biće odvlačena ovamo onamo u svaki oblik i zato što je sasvim povodljiva postaje mnoštvena tim vođenjem i postojanjem svime, te na taj način dobija prirodu mase. Ni netjelesnost joj ne pripada. Ako je tjelesnost pojam on je različit od materije. Otud i masa. Logos i razmjera su granica i red. Materija je i tamo i ovdje, bezgranično, istovjetna je lišenosti, suprotna idejama. Ona je nebiće i nešto drugo u odnosu na ljepotu bića. Postoji nešto potencijalno, a nešto aktuelno. A bivstvo i biće šta je? I ako ti je nanesena nepravda šta je tu strašno za besmrtnika? Ako se neko žali na bogatstvo i siromaštvo, pa i to što nisu svi ljudi u ovom jednaki, taj ne zna da dobar čovjek ne traži jednakost u tim stvarima, niti smatra da oni što su stekli mnogo imaju neku prednost. Kraj Boga ima mjesta za sve. Ne gleda se ono što je pojedinačnom ugodno, već svemu. Mirno se treba složiti sa prirodom Svega. Ruganja nema. Inače su tijela vatrena. Zlo je nedostatak dobra, stvar neosvjetljena. Onaj ko se hrani laži hrani se i bolešću. Nekima je palo napamet da mrze prirodu tijela zato što su čuli da Platon mnogo prebacuje tijelu što postavlja prepreke duši, te je rekao da je baš sva tjelesna priroda lošija. A duša je sebi stvorila kuću, ona što stvara bez teškoća. Ne bježi se sa svog mjesta, bar ne prije vremena. Duša se inače ne potresa. I najlošije stvari ljudi smatraju braćom, a da isto to poriču za Sunce, zvijezde i drugo sve. Pogrešne stvari ljudi smatraju srećom. Gnostici tako ne vjeruju da priroda zvijezda posmatra ono što je spolja, što ne vide da njihova Duša dolazi s polja.


Eklekticizam

Potamon (oko 100 ne) iz Aleksandrije osniva eklektičku školu, prema pisanju Diogena Laertija, spajajući stoicizam, Aristotelove peripatetičare i segmente Platonove filosofije. Eklekticizam ne znači obavezno citiranje drugih, on može biti sintetičan. Od davnina je ovaj pristup postojao, ali nije bio definisan zvanično. Stvorena je i jedna eklektička teorija po kojoj su kasnije barok i bolonjska škola počivale na eklekticizmu. To nije obavezno besprincipska i nedosljedna kombinacija učenja koja se ne mogu bez protivrječnosti udružiti u jedno. Ono ima sopstveni temelj na kojem se dodaju shvatanja drugih škola. Zar eklektične nisu i zvanične religije? Pojam potiče od grčke riječi Eklektikos, birati najbolje (eklektik – izbirač). Dakle, eklekticizam je nastanak novog mišljenja ili rješenja kombinacijom. Različita i suprotna shvaćanja pojedinih škola zbunjivala su medicinske stručnjake, pa su pristupili primjeni zajedničkih postulata različitih škola. Ovaj metod u praksi nije bio odgovarajući. Eklekticizam se ponekad može činiti neelegantan i komplikovan, a eklektičar kritikovan zbog nedostatka dosljednosti u svoje mišljenje, ali to je uobičajeno i u mnogim drugim područjima istraživanja. Tako i većina psihologa prihvata određene aspekte biheviorizma, ali ne pokušava koristiti tu teoriju da objasni sve aspekte ljudskog ponašanja. Eklekticizam u umjetnosti je spajanje i miješanje raznih stilova ili ,,posuđivanje" elemenata jednog umjetničkog pravca u drugim pravcima, a može biti samo kombinovanje tehnika dok je istinitost neupitna. Većina današnje umjetnosti smatra se eklektičnom, kad je istorijsko naslijeđe ljudske populacije prebogato. Ići se tako može i do u beskonačnost. Zar nije cilj?


Neopitagorejstvo

Novopitagorejska škola je nakon gašenja ponovo oživjela u II vijeku n.e. i najvjerovatnije u Aleksandriji. Prvi bog je načelo bivstva Otac Tvorac koji nema udjela u direktnom stvaranju svijeta, samo je dobro; drugi bog je Demijurg koji ili u kojem se stvara svijet, a treći Bog je upravo taj stvoreni Svijet. O njima piše Sekst Empirik, da su imali monizam i dalizam monade. Kažu da se nikakve materijalne žrtve nikad ne nude Prvom Bogu, već nižim božanstvima. Sa novopitagorejtvom su povezani Hermetički spisi i Haldejska proročanstva. Prvi, smatra se, potiču od egipatskih izvora znanja, a Hermesa su Grci prepoznali kao egipatskog Tota, boga znanja i najviše mudrosti. Hermes Trismegistots je Trojedini.

Apolonije iz Tijane (današnja Turska), grčki novopitagorejski filosof, putujući učitelj i asket iz 1. vijeka, porijeklom iz Kapadokije, još u antici pročuo se kao prorok i čudotvorac, a legende o njemu proširila se na Zapadu do srednjeg vijeka. Njegovu je biografiju u obliku fantastičnog romana napisao oko 220. godine Flavije Filostrat Atenski u djelu ‚‚Život Apolonija iz Tijane". Sa šesnaest godina postao je sljedbenik pitagorejske filosofije i odrekao se svjetovnih užitaka, liječio bolesne, izvodio čudesa, a kada je ubijen rimski car Domicijan, koji se nalazio kilometrima daleko u Rimu, Apolonije, koji je bio u Efesu, predosjetio je i u sudnjem trenutku uzviknuo: ‚‚Udari! Udari! Tiranin je mrtav!" Tokom života je putovao u Italiju, Grčku, Siriju i Babilon, a boravio i u Indiji, gdje je proučavao hinduizam i ono što se zadržalo od budizma. Poslije njegove smrti, u rodnom gradu su mu podigli hram u čast. Napisao je djelo ‚‚Pitagorin život" i ‚‚O žrtvovanju" (Svetkovine). 

I ukratko pregled:

3 Helenističko-rimsko razdoblje

. Stoicizam, duša tabula rasa: rana stoa: (Zenon, osnivač), Kleant, Hrizip; pozna stoa: (Seneka), Epiktet (rob), Marko Aurelije (car, 121-180 ne), Ciceron – etika, ideal mudraca, sudbina, logika iskaza, logos kao bog, duša svijeta je vatrena (kao kod Heraklita mračnog), sklad sa samim sobom; srednja stoa: Posejdonije: tijelo je smetnja duši, a demon posrednik između Boga i čovjeka

. Epikur (341-270 pne) i epikurejci: Hermah, Metrodor, Polistrat, Fedar (Julius Phaedrus, 30pne - 44ne) – filosofija unutr.  zadovoljstva - ueudajmonizam (ne hedonizam), ataraksija kao odsustvo unutrašnjeg nemira, protiv asketizma, apolitičan skriveni život, Lukrecije (Rim) oslanja se na skepticizam

. Skepticizam: Piron iz Elide (360-270) pne, Sekst Empirik (160-210 ne) - kritika stoičke sudbine, relativnost, Timon

. Nova (srednja) akademija - probabilizam: osn. Arcesilaus (316-241 pne), Karnead (213-129 pne)  vjerovatnoća ulazi u igru, platonizam – srednja ak.

. Rimska filosofija: Lukrecije (99-55), Ciceron (106-43 pne), Seneka (stoik, 4 pne-65 ne), Lukijan (120-180 ne), Boetie (480-524 ne)

. Judeo-helenistička filosofija: Filon (20 pne-54 ne), početak ranohr. filos. - Mojsije predstavljen kao učitelj bolji od Pitagore, hrišćanstvo kao istočnjačka  sekta fil. neobrađeni, sekta Eseni + Gnostici (koji znaju): Simon Mag (svako ljudsko biće stanište neograničene moći), Baz(Vas)ilid, Markion, Valentin, Blandina (mučenica) ... 

. Eklekticizam (Aleksandrija): Potamon (oko 100 ne), Ciceron + Diogen, Hipon, Idej (V pne), sofistički, stoički i peripatetički elementi

. Neopitagorejstvo (oko 200ne) - hermeneutika i mistika, Nikomah iz Arabije, Apolonije (kult), Hermes Trismegistos (Trojedini), egip. Tot, ulazak u svoje sopstvo, podrška i u sufizmu

. Neoplatonizam, srednji (+ Aristotelova znanja): Plotin (204–270 ne) htio ostvariti Platonovu državu u Rimu, učitelj mu Amonijus Zakas (džakonosac) kojem su se zaklinjali da mu neće učenje spominjati u spisima / misticizam, Plutarh (um, duh, demon, tijelo), trojstvo (Jedno, Nous-Duh, Duša), utiče na Konstantina; učenici: Anatoli, Porfirije, Jamblih (Sirijac, sirijska škola - egipatske misterije, priče o Pitagori, muzika), Proklo / zlo nije posebna sila već udaljenost od jednog, ranohr. otac Ambrozije pod njihovim uticajem, a zatim on utiče na manihejca sv. Avgustina te hrišćanstvo postaje državnom religijom / Hipatia žena kritikuje hrišćanstvo u Aleksandriji i kamenovana od strane hrišćana, u školi predavali Platona i Aristotela. 

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment