Thursday, 1 December 2016

Herbert Markuze: Čovjek jedne dimenzije


Jedan od osnivača Frankfurtske škole, a kao teoretičar društva i mislilac nove lijevice vrši i reviziju marksističke dijalektike na osnovama Hegela i Frojda. Kritikuje kapitalističko društvo, ali ne polaže nadu u proleterijat već u marginalizovane društvene grupe i u studente. Odlazi iz Njemačke i s Amerima radi protiv nacista. Osim što je kritikovao Hajdegera kad je ostao u nacističkoj Njemačkoj i zauzeo u to nesretno vrijeme visoke društvene pozicije, Markuze (1898-1979), ne samo apologeta Frojdove psihologije, on je napisao i neke dobre stvari, poput ovih: 

U atomskom dobu živi se na ivici opasnosti od velike katastrofe. Političke potrebe su postale individualne, podstiče se samo biznis. Društvo je, ipak, iracionalno i destruktivno za ljudsku Slobodu. Dominacija je društva nad pojedincem bezmjerna, podjarmljenost tehnološka, ne terorom, efikasnošću i standardom je. Iracionalna je sama racionalnost koja pokreće efikasnost i rast, i pored toga što takvo društvo prihvata ogromna većina stanovništva. Ima i ovdje, ne mislimo da je nema, kontradiktornost (koja u svojoj suštinskoj osnovi nije loša) - Čovjek jedne dimenzije oscilira između dvije suprostavljene hipoteze (pretpostavke):

a.) u društvu postoje snage za kvalitativnu promjenu tog razvijenog industrijskog društva;  
b.) takođe postoje i snage koje će slomiti ovo sputavanje.

No, ni katastrofa neće donijeti promjenu. Tehnološko društvo je dominacija već u pojmu. Tehnološka racionalnost je postala politička racionalnost. Jednodimenzionalno je društvo. U razvijenoj industrijskoj civilizaciji vlada ugodna, uhodana, razumna, demokratska nesloboda, što je znamen tehničkog progresa. Slobodna je konkurencija među nejednako opremljenima. Slobodna inicijativa već od početka nije blagodat, kao stalno potvrđivanje čovjeka na tržištu, takmičarska ,,sloboda”. Sloboda čovjeka upravo od navedenog bila bi jedno od najvećih dostignuća civilizacije. I uvijek se nameću zastarjele forme borbe za egzistenciju. Nametnute su potrebe i prioriteti. Neslobodni kreiraju uslove ,,slobode”. Nametnuti um cijelom jednom društvu skandalozna je ideja. Propagira se konzumacija suvišnog, a zaglušuju se one potrebe koje trebaju biti oslobođene. Potreba je i za zaglupljujućim radom. Tehnička kontrola se nametnula na dobrobit svih. Rezultat nije harmonizacija već mimezis (podražavanje). Ljudi prihvataju samo zakon njihova društva. Proizvodni aparat (ili pak trgovački ili bankarski) nam nameće društveni sistem. Proizvodi manipulišu proizvodeći i krivu svijest. Imamo radikalan empiristički proboj na djelu, Duh se osporava intelektom i ima svoje metodološko opravdanje. Moderni je racionalizam i njegov rast. Progres nije neutralan termin već neophodnost, a naročito tehnički progres. Iracionalni su elementi u racionalnosti, što je problem moderne civilizacije. Sve efikasnija je dominacija nad prirodom, ali i nad čovjekom. Vješto je porobljavanje ljudi u svim sektorima društva, rad se mjeri i konačna je automatizacija. 

Promjene se hoće napraviti u karakteru i višestruko je otuđenje o kojem piše i Marks. Politička tijela primoravaju da se vide stvari onakve kakvima trebaju biti. Neprijatelj je uvijek tu prisutan i mimo rata, neprestano simulira rast i inicijativu. Mase stradaju izigrane od klase i nacije. U sublimacijama više kulture je sačuvana istina i sloboda za čovjeka, a sad imamo represivnu desublimaciju. Autonomnost ličnosti, humanizam, romantičarske ljubavi i dr. smatraju se zastarjelim. Muzika Duše je sad muzika trgovine. Nema druge dimenzije koju smo imali u etičkom i religioznom (nema vertikale, kako bi rekli neki), nema ratnika, pjesnika, nema bundžija da nisu izopšteni. Svi ovi likovi su transformisani u industrijskom društvu. Demokratizacija je kulture. Potkopana je i sama supstancija umjetnosti. I hramovi, tako blizu ljudima, bili su im stravični i daleki. Kultura je masovna. Totalna je mobilizacija sredstava u odbrani ovog realiteta. To je svojevrsna likvidacija kulture kao nusprodukt pokorenja prirode. Racionalno potpuno je organizovana birokratija. I seks je integrisan u radne i javne odnose pa tako postao podatljiviji zadovoljenju. Sublimirane energije seksualnosti (libido) se oslobađaju kroz različite načine ponašanja u društvu. Imamo kontrolisanu desublimaciju. Nerješiva uznemiravanja za takvo društvo se privode u tzv. duševne bolnice. 

Što se jezika tiče on se sve više uprošćava i daju se pojmovi koji ne zahtjevaju traženje značenja, jezik u tom smislu postaje totalitaran. Jezikom se ukazuje i na familijarnost nečeg na način kako to ne može biti, i druge su zloupotrebe. Jezikom se uveliko manipuliše. Reklame su i hipnotičko djelovanje. I jezičke složenice se prave od pojmova koji inače ne idu zajedno. Jezičke skraćenice prave i kratke misli. Takav zatvoreni jezik ne objašnjava već nam daje zapovijed. Na djelu su i prazne apstrakcije (apstrakcija ima smisla ako nije prazna). Blokirana je dijalektika pojmovima. Politički jezik postaje sve više komercijalna propaganda. Jednodimenzionalna je misao. Sukob je između Platonove dijalektičke logike i Aristotelove formalne logike. Kod Platona ima događanje i preobražaj (metanoia), kod Aristotela tek zadovoljenje jezičke forme. Kod Grka je Um bio spoznajan i sredstvo na putu ka Božanskom kvalitetu, a za nas um je postao totalitaran. No, filosofija izvire u dijalektici. Forma aristotelske formalne logike ,,S je P” (subjekat -  je - predikat), po Husserlu, više skriva nego što otkriva, i to predikativno ,,je” uključuje i ,,treba da”. Dijalektika je pomjerena i s ovim postala nemogućnost čovjeku. Zbog toga čovjek u društvu, kroz kulturu ili nekulturu, u državi i gradu (i u porodici) zauzima rušilački smijer. Dakle, vladavina je formalne logike koja je nemoćna. 

Na pitanje nekih: Da li filosofija može promijeniti svijet? Odgovorio bih: Ne, filosofija ne treba da mijenja svijet, ona treba da omogući razumijevanje sebe i svijeta u ljubavi ka Božanskim stvarima koje i nisu stvari već najviši kvalitet ili … da vrati jedno ljudsko biće Bogu ili sebi kao nečem što nije tek vidljivo materijalno tijelo. Čovjek je prije. U pitanju je Veliki Povratak. Ostvarenje, NE postvarenje. 

Samo racionalnost sistema, vidimo, više je nego problematična. Ali, mi tako živimo i tako umiremo. Trijumf je tzv. pozitivnog mišljenja, kojim apsorbujemo sve negativno, i tzv. zdravog razuma, a da su sami negativni i nezdravi. Nažalost, i filosofija je najčešće afirmativna, ali kao takva ona ne zaslužuje da se zove filoSofijom. Čak dolazi dotle da i ,,filosofi” sami reklamiraju nemoć filosofije. Takođe i mit, i religija, i umjetnost, pod sve većim su udarom racionalizacije. A RAZ-um i Racio nešto su rascjepljeno, nejedinstveno. Istina je tek u Cjelini, u Jednom. 

Čovjek vjeruje u ono što mu se kaže i svaka se sumnja u tom smislu osuđuje. Sve više prostora se daje životinjskom, pa i životinjskom kod čovjeka. Bog je daleko, ili je otišao ili ga nema. Dominacija je materijalna, a čovjek jedne dimenzije je saučesnik ili tvorac ovog sve većeg razdora između racionalnog i Iracionalnog. Nije mu bio problem uočiti da je čovjek njegova vremena sasvim zagrizao u tehniku, i u Evropi i u SAD.

Piše: Um i revolucija (1941), Eros i civilizacija (1958), Čovjek jedne dimenzije (1964).

Letindor (www.letindor.blogspot.com)

No comments:

Post a Comment